Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 404/04, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija H. B., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-8/04 od 12. marta 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnio je, 24. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-8/04 od 12. marta 2004. godine.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 9. decembra 2004. godine, a tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 10. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. februara 2005. godine.

III- Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Po nalogu Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Policija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Policija) oduzela je, 22. septembra 2001. godine, registarske tablice apelantovog vozila, koje je zaplijenjeno u izvršnom postupku kod tog suda. Nakon toga, apelant je izmirio dug u izvršnom postupku, pa je Osnovni sud izdao nalog da se apelantu vrate registarske tablice. Policija je nalog primila 28. septembra 2001. godine, a tablice su apelantu vraćene tek 9. novembra 2001. godine.
  • 7.
    Zbog toga je apelant protiv tuženog podnio tužbu, kojom je zahtijevao naknadu štete nastale neosnovanim zadržavanjem registarskih tablica. Apelant je u tužbi naveo da je za svoje cjelodnevne potrebe za prijevozom angažirao treće lice, kojem je plaćao dnevno 30,00 KM.
  • 8.
    Osnovni sud je donio Presudu broj P-627/02-I od 5. novembra 2003. godine, kojom se tuženi obavezuje da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 4.900,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 18. novembra 2002. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.617,50 KM.
  • 9.
    Protiv citirane presude tuženi je podnio žalbu Apelacionom sudu koja je, Rješenjem broj Gž 8/04 od 29. januara 2004. godine, uvažena, navedena prvostepena presuda ukinuta, te određeno da će se glavna rasprava održati pred Apelacionim sudom. Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-8/04 od 12. marta 2004. godine, kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu isplati, na ime naknade štete, iznos od 1.080,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. novembra 2002. godine pa do isplate, i da apelantu plati 313,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka.
  • 10.
    U obrazloženju osporene presude se navodi da je, nakon što je utvrđeno da je 36 radnih dana apelant bio bez svog putničkog automobila kojeg nije mogao voziti zbog neosnovano zadržanih registarskih tablica, broj dana pomnožen sa 30,00 KM, koliko je apelant po vlastitoj izjavi plaćao trećem licu angažiranom za prijevoz, te je apelantu dosuđen iznos od 1.080,00 KM, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen jer sud nije prihvatio preciziran tužbeni zahtjev kojim se traži naknada troškova prijevoza u iznosu od 100,00 KM dnevno, pošto je tako postavljen zahtjev u suprotnosti s izjavom koju je dao sam apelant na glavnoj raspravi da je za prijevoz plaćao 30,00 KM dnevno. Visina troškova postupka apelantu je dosuđena razmjerno uspjehu apelanta u sporu (25% od tužbenog zahtjeva).

IV- Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/93)

"Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija".

  • 12.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 5/00)

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka."

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali da su povrijeđena njegova ustavna prava: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Apelant smatra da je Apelacioni sud prilikom odlučivanja o visini naknade uzeo u obzir samo dio štete koju je pretrpio, te da je prilikom odlučivanja o visini troškova postupka uzeo u obzir samo minimalne troškove, a ne one koji su stvarno isplaćeni advokatu. Apelant smatra da je na ovaj način umanjena njegova imovina, te da nije imao pravično suđenje.

15. b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Apelacioni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani, te predložio da se apelacija odbije, jer su apelant i njegov advokat prisustvovali ročištima u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, predlagali dokaze, očitovali se na navode tuženog, apelant je saslušan kao parnična stranka, te su mu dostavljene i prvostepena i drugostepena presuda, čime je stekao mogućnost ulaganja pravnih lijekova. Visina dosuđenih troškova parničnog postupka je razmjerna uspjehu u sporu. Stoga, Apelacioni sud smatra da su navodi apelacije neosnovani.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju, tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

VI- Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj Gž-8/04 od 12. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 24. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Ustavni sud konstatira da se postupak pred Apelacionim sudom u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade štete, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred Apelacionim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 27.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 28.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 29.
    Također, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 30.
    U konkretnom slučaju, u postupku pred Apelacionim sudom i apelantu i suprotnoj strani je data razumna mogućnost za predlaganje dokaza i iznošenje argumenata u svoju korist. Apelant i njegov advokat su prisustvovali suđenju i dobili priliku dati svoje komentare na dokaze koje je sud izveo. Apelacioni sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, vezanih za postojanje i visinu pretrpljene štete koju je tuženi obavezan naknaditi apelantu, odnosno broj radnih dana u kojim je apelant morao angažirati treće lice za dnevni prijevoz i iznos koji je apelant dnevno plaćao trećem licu. Apelant je saslušan kao parnična stranka, te je sam izjavio da je za dnevne troškove prijevoza trećem licu plaćao 30,00 KM. Također, Apelacioni sud je cijenio dokaze izvedene u toku postupka, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 8. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji osporena presuda, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
  • 32.
    Prema navedenom, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    Ustavni sud smatra da, u svjetlu zaključka donesenog u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII- Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.