Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 450/04, rješavajući apelaciju D. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija D. E., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj KŽ-285/03 od 13. aprila 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. E. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa G. M., advokat iz Banje Luke, podnio je, 11. maja 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-285/03 od 13. aprila 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je, 20. septembra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od okružnog javnog tužioca u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: okružni tužilac) zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Okružni tužilac je, 19. septembra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i okružnog tužioca su, 4. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.
  • 7.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP-450/04 od 15. juna 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III- Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 9.
    Apelant je Presudom Osnovnog suda broj K-6/01 od 25. maja 2001. godine proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske- Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 22/00, 33/00 i 37/01) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
  • 10.
    Nakon što je Okružni sud, na osnovu žalbi strana u postupku, dva puta ukidao osuđujuće presude Osnovnog suda i vraćao predmet na ponovni postupak, Osnovni sud je, po izmijenjenoj optužnici Osnovnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, donio Presudu broj K-43/03 23. oktobra 2003. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske- Posebni dio u vezi sa članom 9. stav 3. tog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Uračunavanjem kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, na koju je, u međuvremenu, osuđen za drugo krivično djelo, Osnovni sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca. Okružni tužilac i apelant su Okružnom sudu uložili žalbe na tu presudu Osnovnog suda.
  • 11.
    Okružni sud je donio Presudu broj Kž-285/03 13. aprila 2004. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a uvažio žalbu okružnog tužioca i preinačio nižestepenu presudu u dijelu odluke o kazni. Presuda je preinačena tako da je apelantu za krivično djelo, za koje je osuđen nižestepenom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci.

IV- Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine SFRJ", br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) koji je primjenjivan u apelantovom slučaju:

"Član 378.

Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u odnosu da pravnu ocjenu djela i na krivičnu sankciju.

Član 385. stav 1.

Drugostepeni sud će uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka>Š...Ć>"

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant je naveo da je osporenom presudom, odnosno usvajanjem žalbe okružnog tužioca i preinačenjem nižestepene presude, direktno povrijeđeno pravilo zabrane "reformatio in peius", odnosno da "ako je žalba izjavljena u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu". Apelant smatra da je na taj način došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, nadalje, naveo da je do povrede prava na pravično suđenje došlo i zbog činjenice da je osporenom presudom ukinuta nižestepena presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu da saoptuženike, iako okružni tužilac to nije tražio u svojoj žalbi. Na kraju je apelant naveo da postoje sumnje u nepristranost krivičnog vijeća koje je donijelo osporenu presudu, jer je predsjednik vijeća, nekoliko dana prije održavanja sjednice na kojoj je donesena osporena presuda, apelantu odredio pritvor u drugom krivičnom postupku, postupajući kao sudija za prethodni postupak. Apelant je naveo da ta činjenica upućuje na zaključak da ne samo taj sudija nego i cijelo krivično vijeće nisu bili nepristrani, jer su odlučivali u trenutku kada su možda postojali osnovi sumnje da je on počinio drugo krivično djelo, iako je kasnije pritvor ukinut.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da nije povrijeđen princip zabrane "reformatio in peius" jer je taj sud u postupku donošenja osporene presude postupao ne samo po apelantovoj žalbi, nego i žalbi nadležnog tužioca čiju je žalbu usvojio, čime je postupljeno u skladu sa članom 378. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku. Nadalje, u odgovoru je navedeno da ne stoje ni navodi da su povrijeđene odredbe Zakona o krivičnom postupku jer je taj sud ukinuo nižestepenu presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na saoptužene. Okružni sud je, kako to navode u svom odgovoru, postupio po službenoj dužnosti u skladu sa članom 385. Zakona o krivičnom postupku. Također, Okružni sud je naveo da se ne može dovesti u sumnju nepristranost predsjednika krivičnog vijeća s obzirom da je osporena presuda donesena jednoglasno u krivičnom vijeću sastavljenom od petorice sudija. Na kraju je Okružni sud zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 15.
    Okružno tužilaštvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da nijedno od apelantovih prava kao optuženog u krivičnom postupku nije uskraćeno, jer se u predmetnom krivičnom postupku raspravljalo i odlučivalo, kako o žalbi apelantovog branioca, tako i o žalbi tužilaštva.

VI- Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-285/03 od 13. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 13. aprila 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 13. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 20.
    Apelant je osporio navedenu presudu navodeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    Apelant je naveo da je u njegovom slučaju povrijeđen princip zabrane "raformatio in peius", jer je osporenom presudom prema žalbi tužioca izmijenjena prvostepena presuda na njegovu štetu. Taj je princip reguliran članom 378. Zakona o krivičnom postupku, koji predviđa da "ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne može izmijeniti, u odnosu na pravnu ocjenu djela i na krivičnu sankciju, na štetu optuženog." Ustavni sud smatra nespornim da se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi tog principa, jer je osim apelanta žalbu na nižestepenu presudu izjavio i tužilac koji je tražio izricanje teže kazne za apelanta, dakle ta žalba nije bila izjavljena u apelantovu korist. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
  • 24.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, testirati na razne načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu" (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Piersack protiv Belgije od 1. oktobra 1982. godine, A broj 53, stav 30). Također, da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja, sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Hauschildt protiv Danske od 24. maja 1989. godine, A broj 154, stav 47).
  • 25.
    Apelant je naveo da postoje sumnje u nepristranost krivičnog vijeća koje je donijelo osporenu presudu jer je predsjednik krivičnog vijeća, nekoliko dana prije sjednice na kojoj je donesena osporena presuda, postupajući kao sudija za prethodni postupak, apelantu odredio mjeru pritvora u vezi sa drugim krivičnim djelom. Apelant je naveo da krivično vijeće prilikom donošenja osporene presude nije bilo nepristrano jer je bilo pod utiskom apelantovog pritvaranja za drugo krivično djelo. Apelant, dakle, ukazuje na postojanje subjektivne nepristranosti sudije krivičnog vijeća, koja se, prema navedenom stavu iz ove odluke, pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Subjektivnu pristranost sudije je teško utvrditi i potrebni su čvrsti dokazi kako bi se došlo do takvog zaključka. Ustavni sud smatra da činjenica da je predsjednik krivičnog vijeća apelantu odredio pritvor u vezi sa drugim krivičnim djelom, nekoliko dana prije sjednice na kojoj je donesena osporena presuda, ne može biti dovoljan argument o nepristranosti tog sudije. Apelant je morao pružiti jače dokaze o postojanju predrasuda kod predsjednika vijeća. Apelantov navod da su ostali članovi krivičnog vijeća iz istog razloga bili nepristrani je sasvim proizvoljan. Apelant nije čak učinio vjerovatnim ni da su ostali članovi vijeća znali za činjenicu njegovog pritvaranja za drugo krivično djelo. Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o pristranosti sudija krivičnog vijeća koje je donijelo osporenu presudu.
  • 26.
    Apelant je, na kraju, naveo da je Okružni sud osporenom presudom povrijedio član 6. stav 1. Evropske konvencije jer je ukinuo nižestepenu presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na saoptuženike iako to tužilac nije tražio u svojoj žalbi. Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je za to imao ovlaštenje u članu 385. Zakona o krivičnom postupku postupajući po službenoj dužnosti. Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda s obzirom da se radi o dijelu predmetnog krivičnog postupka u kojem nije utvrđivana krivična optužba protiv apelanta, nego drugih lica.
  • 27.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII- Zaključak

  • 28.
    Da bi se utvrdila subjektivna pristranost sudije potrebni su čvrsti dokazi. Ustavni sud smatra da samo činjenica da je predsjednik krivičnog vijeća apelantu odredio pritvor u vezi sa drugim krivičnim djelom, nekoliko dana prije sjednice na kojoj je donijeta osporena presuda, ne može biti dovoljan argument za tvrdnju da je taj sudija bio pristran.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.