USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 499/04, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija E. K., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-133/03 od 11. marta 2004. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-916/02 od 27. septembra 2002. godine i Općinskog suda I u Sarajevu broj R-1081/00 od 4. aprila 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I- Uvod
- 1.E. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa M. H., advokat iz Sarajeva, podnijela je, 31. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-133/03 od 11. marta 2004. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-916/02 od 27. septembra 2002. godine i Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-1081/00 od 4. aprila 2002. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 17. januara 2005. godine.
II- Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od H. A. kao učesnice u postupku (u daljem tekstu: protivnica predlagateljice) zatraženo je, 15. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. marta 2005. godine, Općinski sud 22. februara 2005. godine, a protivnica predlagateljice 19. februara 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda apelantici su dostavljeni odgovori na apelaciju od Općinskog suda i protivnice predlagateljice 28. februara 2005. godine, a od Kantonalnog suda 8. marta 2005. godine.
III- Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općinski sud je osporenim Rješenjem broj R-1081/00 od 4. aprila 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-916/02 od 27. septembra 2002. godine, odbio apelanticin prijedlog da ona bude određena za nositeljicu stanarskog prava na stanu u ulici Donja Breka broj 85 u Sarajevu, a usvojio je protuprijedlog protivnice predlagateljice i nju odredio za nositeljicu stanarskog prava na spornom stanu. Općinski sud je tokom postupka izveo predložene dokaze i utvrdio da je na spornom stanu nositeljica stanarskog prava bila majka apelantice i protivnice predlagateljice, koja je umrla 20. novembra 1992. godine. U to vrijeme, apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu i to sve do 15. marta 1995. godine, kada je taj stan vratila vlasniku stana. Dalje, prvostepeni sud je, iz provedenih dokaza, utvrdio da je protivnica predlagateljice živjela u zajedničkom domaćinstvu s majkom sve do njezine smrti i da je neprekidno bila prijavljena na adresi spornog stana. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelanticin prijedlog da ona bude određena za nositeljicu stanarskog prava, budući da je u relevantnom periodu, do majčine smrti, a i kasnije, bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu. Kako, prema Zakonu u stambenim odnosima, apelantica nije mogla istovremeno biti i nosilac stanarskog prava na jednom stanu i član porodičnog domaćinstva u drugom stanu, Općinski sud je, primjenom čl. 12. i 22. Zakona o stambenim odnosima, apelanticin prijedlog odbio, a protuprijedlog protivnice predlagateljice usvojio.
- 7.Kantonalni sud je potvrdio prvostepeno rješenje i zaključio je da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalne propise. Također, Kantonalni sud je zaključio da je Osnovni sud dao valjane razloge za svoju odluku, a nije pronašao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa je apelanticinu žalbu odbio.
- 8.Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj Rev-133/03 od 11. marta 2004. godine apelanticinu reviziju odbio, a u obrazloženju svoje odluke je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo ocijenivši da samo protivnica predlagateljice može imati status člana porodičnog domaćinstva sa ranijim nosiocem stanarskog prava, jer je do majčine smrti s njom faktički živjela u porodičnom domaćinstvu. Također, Vrhovni sud je zaključio da činjenica da je apelantica vratila stan vlasniku stana ne utječe na zakonitost odluka nižestepenih sudova, budući da je u vrijeme smrti majke apelantica bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu.
IV- Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu. >Š...Ć>
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22.
>Š...Ć> Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima. >Š...Ć>"
V- Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelantica navodi da joj je pobijanim odlukama prekršeno pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu. Ove povrede apelantica vidi u tome što smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da apelantica nije bila članica porodičnog domaćinstva svoje majke. Prema tome, apelantica smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima, budući da je apelantica vlasniku stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava vratila ključeve 15. marta 1995. godine, pa sa danom podnošenja zahtjeva za određivanje nositelja stanarskog prava apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava niti na jednom stanu.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Kantonalni sud pobija navode iz apelacije i ističe da je odlučujući o žalbi postupao u granicama zakona, te da je sve što je imao reći u vezi sa navodima iz apelacije već obrazloženo u presudi koju apelantica pobija. Kantonalni sud smatra da prava na koja se apelantica poziva nisu prekršena i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 12.Općinski sud pobija navode iz apelacije i navodi da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu člana 22. Zakona o stambenim odnosima, koji nije u suprotnosti sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na osnovu toga, Općinski sud smatra da ni na koji način nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 13.Protivnica predlagateljice je u odgovoru na apelaciju također osporila sve navode iz apelacije, jer smatra da niti jedno apelanticino ustavno pravo nije prekršeno. Protivnica predlagateljice smatra da su sudovi u toku postupka imali u vidu relevantnu dokumentaciju i da su pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Također, protivnica predlagateljice navodi da je nesumnjivo utvrđeno da je apelantica, u vrijeme majčine smrti i tri godine nakon majčine smrti, bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu. Stoga, čak i da nema drugih članova porodičnog domaćinstva, apelantica ne bi mogla ostvariti stanarsko pravo na spornom stanu. Nasuprot tome, sudovi su, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je protivnica predlagateljice bila član porodičnog domaćinstva svoje majke neprekidno od 1983. godine, pa su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Na osnovu izloženog, protivnica predlagateljice predlaže da Ustani sud apelaciju odbije.
VI- Dopustivost
- 14.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu s članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-133/03 od 11. marta 2004. godine, protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporeno rješenje apelantica je primila 23. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnijela 31. maja 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII- Meritum
- 18.Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštivanje doma
- 19.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 20.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 20.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 21.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 22.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelantica osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 23.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 24.Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelanticinim "domom", nesporno je utvrđeno da je apelantica na spornom stanu prijavljena od decembra 1994. godine, te da u tom stanu živi i danas. Tokom cijelog tog vremenskog perioda apelantica u spornom stanu živi i obavlja svoje uobičajene aktivnosti, a to njeno pravo nije bilo ničim osporeno dok sama nije pokrenula postupak za određivanje nosioca stanarskog prava. Tačno je da je prvostepeni sud utvrdio da apelantica nije ostvarila pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva sa svojom majkom, ali je činjenica da je u spornom stanu nesmetano živjela u periodu od deset godina. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelanticin "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud, nadalje, smatra da odbijanje apelanticinog prijedloga da bude određena nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu, predstavlja miješanje u njezino pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 26.U vezi sa pitanjem je li to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, apelanticin prijedlog da se utvrdi da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu odbijen je uz obrazloženje da se ona ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu člana 12. Zakona o stambenim odnosima, budući da je u vrijeme smrti svoje majke, ali i tri godine nakon majčine smrti, bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu. Navedeni zakon je dovoljno precizan i jasan, pa iako apelantica osporava način na koji je ovaj zakon primijenjen u konkretnom slučaju, s obzirom na zaključak prvostepenog suda, proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 27.Ustavni sud, dalje, treba razmotriti je li miješanje u apelanticino pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43).
- 28.Stranke u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelanticino pravo na poštivanje "doma", ali se iz činjenica predmeta može zaključiti da postoji potreba da se odnosi među strankama urede na način propisan zakonom, te da se zaštite odgovarajuća prava drugih, odnosno onih lica koja su stekla pravnu poziciju "člana porodičnog domaćinstva". Iz ovoga proizlazi da je postojao legitiman cilj za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 29.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor je da li je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo je li ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti jesu li sudovi, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka. Apelanticin prijedlog da se utvrdi da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu je odbijen uz obrazloženje da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva u trenutku smrti svoje majke, te da je u to vrijeme, ali i tri godine nakon majčine smrti, apelantica bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu.
- 30.Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04 od 25. februara 2002. godine i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04).
- 31.Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se neće upuštati u način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelantica tvrdi da, na dan podnošenja prijedloga za određivanje nosioca stanarskog prava, ona nije više bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu. Naime, prema odgovarajućoj jasnoj odredbi Zakona o stambenim odnosima to nije relevantan period, već period do smrti ranijeg nosioca stanarskog prava. S druge strane, sudovi su utvrdili da je protivnica predlagateljice ostvarila, u skladu sa zakonom, pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva svoje majke, te da njoj pripada pravo da bude određena nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 32.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 33.Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 34.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 34.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 35.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 36.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njezin slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu s kriterijima Evropske konvencije.
- 37.Stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu s relevantnim propisima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
- 38.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je, u vrijeme smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njezinog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.
- 39.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII- Zaključak
- 40.Nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u ovo apelanticino pravo bilo u skladu sa zakonom, kada je imalo legitiman cilj i kada su preduzete mjere bile proporcionalne tom cilju. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je po zakonu mogla očekivati da će to pravo steći.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.