Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 508/04, rješavajući apelaciju "Almy" d.o.o. i E. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Almy" d.o.o. i E. Š. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Pvl-4/04 od 29. aprila 2004. godine, Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici broj PŽ-II-370/04 od 17. marta 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Zavidovićima broj P-1052/02 od 13. februara 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    "Almy" d.o.o i E. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nemile, općina Zenica, podnijeli su, 3. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pvl-4/04 od 29. aprila 2004. godine, Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj PŽ-II-370/04 od 17. marta 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-1052/02 od 13. februara 2004. godine.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Policijske uprave Zavidovići, kao učesnika u postupku zatraženo je, 14. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Policijska uprava Zavidovići je, 23. decembra 2004. godine, dostavila odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Policijske uprave Zavidovići je, 15. marta 2005. godine, dostavljen apelantu.

III- Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općinskog suda za prekršaje broj P-1052/02 od 13. februara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje broj PŽ-II-370/04 od 17. marta 2004. godine, apelanti su proglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 192. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90, 11/90 i "Službeni list Republike BiH", broj 2/92), te je Almy d.o.o, kao pravno lice, kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM, a E. Š., kao odgovorno lice, novčanom kaznom u iznosu od 150 KM.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj Pv1-4/04 od 29. aprila 2004. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za sudsku zaštitu, izjavljen protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje broj PŽ-II-370/04 od 17. marta 2004. godine.

IV- Relevantni propisi

  • 8.
    U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ" br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90, 11/90 i "Službeni list Republike BiH", broj 2/92) relevantne odredbe glase:

"Član 192. stav 1.

Vozila u saobraćaju na putu moraju da ispunjavaju propisane uvjete u pogledu dimenzija, ukupne mase i osovinskog opterećenja, kao i da imaju ispravne propisane uređaje i opremu".

  • 9.
    U Zakonu o prekršajima ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 9/03) relevantne odredbe glase:

"Član 20.

Pravno i odgovorno lice u pravnom licu mogu biti odgovorni za prekršaj samo ako je to propisom o prekršaju predviđeno.

Član 183.

Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donio Kantonalni sud za prekršaje.

Zahtjev za sudsku zaštitu može podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac.

O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

Zahtjev za sudsku zaštitu ne odgađa izvršenje rješenja, ali na zahtjev kažnjenog Kantonalni sud može narediti Kantonalnom sudu za prekršaje da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu.

Član 186.

Kantonalni sud odlučuje o zahtjevu za sudsku zaštitu u nejavnoj sjednici, u vijeću sastavljenom od trojice sudija.

Ako je prijavu za pokretanje prekršajnog postupka podnio kantonalni tužilac ili drugi organ, Kantonalni sud će, prije zakazivanja sjednice vijeća, primjerak zahtjeva za sudsku zaštitu, zajedno sa spisima, dostaviti kantonalnom tužiocu, koji je dužan da ih bez odlaganja razmotri i u roku od 15 dana od dana prijema spisa vrati tom sudu sa svojim pismenim prijedlogom ili obavještenjem da će prijedlog staviti na sjednicu vijeća.

Sjednica vijeća može se održati i bez prisustva uredno pozvanog kantonalnog tužioca.

Član 188.

U pogledu postupka za rješavanje o zahtjevu za sudsku zaštitu, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku, po žalbi na presudu prvostepenog suda."

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelanti se žale da im je osporenim rješenjima i navedenom sudskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Oni osporavaju i nepristranost sudova kod izricanja navedenih kazni, navodeći da sudije nisu izabrane u skladu sa zakonskim propisima. Činjenična stanja na kojima se baziraju sudska odlučenja su isključivo zasnivana na iskazima službenih lica i prekršajnoj prijavi. Sud je o zahtjevu za sudsku zaštitu apelanata odlučivao bez prisustva apelanata, koji nisu pozvani na sjednicu niti su na bilo koji drugi način o njoj obaviješteni, pa je time, smatraju oni, povrijeđen član 6. Evropske konvencije. To je rezultiralo time da je Kantonalni sud samo paušalno odgovorio na prigovore apelanata u pogledu činjeničnog stanja i pravilnosti primjene materijalnog prava u prekršajnim rješenjima, podržavajući stav o utvrđenju činjeničnog stanja samo na iskazima policajaca kao svjedoka, a ovlaš i sa nejasnim i neprihvatljivim objašnjenjem prelazeći preko argumenata odbrane apelanata. Suštinski prigovor apelanata se odnosi na činjenicu da je izostala javna rasprava u postupku rješavanja zahtjeva za sudsku zaštitu i da je odluka donijeta bez njihovog pozivanja i saslušanja.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Policijska uprava je, u odgovoru na apelaciju, navela da nisu narušena prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VI - Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Pvl-4/04 od 29. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 7. maja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 17.
    U konkretnom slučaju, apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je prema zakonu kvalificirano kao prekršaj. Dakle, konkretno djelo nije krivično djelo, odnosno ne postoji "krivična optužba" u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije, već se radi o djelu i kazni koji imaju prekršajni karakter. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj (ili neko drugo djelo) može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za sankcionirano djelo.
  • 18.
    Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njezin jasan cilj je sprečavanje učesnika u saobraćaju da preduzimaju radnje u saobraćaju koje mogu ugroziti njegovu sigurnost, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da su apelanti izvršili zabranjenu radnju u saobraćaju, za šta su im izrečene novčane kazne. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju "krivične optužbe" iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 19.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 20.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 21.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 22.
    Apelanti su naveli da nisu bili pozvani na sjednicu vijeća Kantonalnog suda. Smatraju da im je sud trebao omogućiti prisustvovanje na sjednici kako bi se mogli izjasniti o navodima zahtjeva za sudsku zaštitu u kojem je traženo oslobađanje od prekršajne odgovornosti.
  • 23.
    Kantonalni sud je odluku donio na nejavnoj sjednici vijeća, što je u skladu sa članom 186. Zakona o prekršajima. Apelanti u žalbi nisu tražili od Kantonalnog suda da budu obaviješteni o održavanju sjednice vijeća, a toj sjednici nije prisustvovao ni podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, ni tužilac. U vezi sa pitanjem prisustvovanja sjednici Kantonalnog suda, kada je odlučivano o zahtjevu za sudsku zaštitu, Ustavni sud smatra da se radi o fazi postupka u kojoj ni jedna strana nije bila prisutna, pa je ispunjen princip jednakosti pred sudom.
  • 24.
    U pogledu ostalih navoda apelanata, u postupku pred prekršajnim sudovima data je razumna mogućnost objema stranama za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je učestvovao u postupku i dobio priliku komentirati izjave podnosilaca prekršajne prijave. Sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
  • 25.
    Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII- Zaključak

  • 26.
    Nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je poštovan princip jednakosti pred sudom.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.