Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1121/04, rješavajući apelaciju Marinka Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Marinka Stevanovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-134/04 od 26. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Marinko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-134/04 od 26. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st.1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 22. aprila 2005. godine i 23. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor dostavio 5. maja 2005. godine, a Osnovni sud 29. aprila 2005. godine, dok Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda su dostavljeni apelantu 31. maja 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je donio Presudu broj K-49/04 od 24. juna 2004. godine, kojom je apelanta proglasio krivim što je u grupi od više lica i upotrebom sile protiv lica oduzeo tuđe pokretne stvari, u namjeri da njihovim prisvajanjem pribavi sebi i drugome protupravnu imovinsku korist, i što se, u namjeri da sebi i drugom pribavi kakvu korist, lažno predstavio kao službeno lice čime je, kao saizvršilac, počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1, u stjecaju sa krivičnim djelom lažno predstavljanje iz člana 396. stav 1, a sve u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 5 godina i 6 mjeseci.
  • 7.
    Okružni sud je Presudom broj Kž-134/04 od 26. oktobra 2004. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i navedenu presudu Osnovnog suda preinačio u odluci o kazni, tako da je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i 1 mjeseca. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala nepromijenjena.

IV. Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04 i 115/05)

"Član 149. stav 3.

  • 3)
    Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražit će se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što se pravosnažna prvostepena presuda zasniva na nesigurnom i nezakonitom prepoznavanju osuđenog apelanta od oštećenih S. Đ. i A. M. Tokom prepoznavanja S. Đ. je označio pripadnika policije Republike Srpske kao počinioca inkriminisanog djela pa su mu, kako apelant navodi, nakon toga policajci sugerirali da prepozna apelanta. Apelant dalje navodi da je prvostepeni sud u Zvorniku vršio prepoznavanje tako što je u sudnici bio jedino apelant, pa su svjedoci jedino njega i mogli prepoznati, jer im nije bio ponuđen drugi izbor.
  • 10.
    Ključna stvar, prema apelantovim navodima, je što ni Osnovni ni Okružni sud nisu uzeli u obzir svjedočenje izvršioca krivičnog djela razbojništva P. B., koji je priznao način, vrijeme i mjesto izvršenja djela, kao i osobe koje su sa njim učestvovale u izvršenju djela. Ova činjenica, kako zaključuje apelant, nije interesirala Okružno tužilaštvo, kako bi priveli na prepoznavanje osobe koje su učestvovale u izvršenju krivičnog djela. Sudovi su, zaključuje apelant, svojim radnjama željeli prikriti neprofesionalan rad u prepoznavanju optuženog.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da su apelantovi branioci u žalbama protiv prvostepene presude navodili upravo iste žalbene osnove na kojima se zasniva apelacija, a koje je Okružni sud odbio kao neosnovane. Osnovni sud je dalje naveo da je svoju odluku donio procjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te time izveo zaključak o dokazanosti činjenica na kojima se optužba zasniva, o čemu je dao jasna obrazloženja u svojoj presudi. Sud dalje navodi da je svjedok P. B. za ista krivična djela postigao Sporazum o priznanju krivice, po potvrđenoj optužnici Okružnog tužilaštva broj Kt-98/04-B od 6. maja 2004. godine, protiv kojeg je postupak razdvojen, te da je priznao da je ta krivična djela u stjecaju počinio upravo sa optuženim apelantom, za šta mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 1 mjesec. Osnovni sud smatra da je postupao prema Zakonu o krivičnom postupku, ne kršeći pravila člana 6. Evropske konvencije.
  • 12.
    Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je o navodima iz apelacije, koji su bili iznijeti i u žalbama protiv navedene presude Osnovnog suda, već odlučivalo krivično vijeće Okružnog suda. Pri tome je Sud zauzeo stanovište da ti navodi nisu osnovani i da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da nisu učinjene nikakve bitne povrede odredaba krivičnog postupka, o čemu su u obrazloženju drugostepene presude dati jasni i uvjerljivi razlozi.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda, broj Kž-134/04 od 26. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 24. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 18.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".

  • 19.
    Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak, mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava Monnel and Morris, presuda od 2. marta 1987, serija A broj 115, str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56, i Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, bilten za 2001, str. 467).
  • 21.
    U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da on nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela i da se zaključak prvostepenog suda o njegovoj umiješanosti u izvršenje krivičnog djela zasniva na nesigurnom prepoznavanju, koje je izvršeno protivno odredbama Zakona o krivičnom postupku, tako da izvršeno prepoznavanje ne može predstavljati zakonitu i sigurnu osnovu za zaključak o njegovom učešću u izvršenju krivičnih djela. Apelant je naveo da je ostala sumnja kod osobe koja je vršila prepoznavanje u Centru službe javne sigurnosti Bijeljina je li u pitanju počinilac krivičnog djela označen brojem šest ili brojem tri, što ukazuje na činjenicu da je policijski organ sugestivno uticao na osobe koje vrše prepoznavanje.
  • 22.
    Okružni sud je u osporenoj presudi naveo da je sasvim razložno da prvostepeni sud svoje činjenično utvrđenje da je apelant kao saizvršilac učestvovao u izvršenju predmetnog razbojništva zasniva na tome da su oštećenih S. Đ. i A. M. prepoznali apelanta kao saizvršioca te na osnovu iskaza svjedoka Ž. Đ. Sud dalje navodi da je također razložno da je prema izvedenim dokazima prepoznavanje najprije izvršeno u toku istrage, zatim kao dokaz na glavnom pretresu uveden čitanjem i vršenjem uvida u zapisnike o prepoznavanju i foto-dokumentaciju izvršenog prepoznavanja, kao i na osnovu prepoznavanja apelanta kao izvršioca na glavnom pretresu u sklopu svjedočenja spomenutih lica. Okružni sud smatra da je prepoznavanje izvršeno u sklopu svjedočenja oštećenih, kao radnje dokazivanja u istrazi, u svemu izvršeno saglasno odredbi člana 149. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, jer su oštećeni prethodno u svojim izjavama dali opis optuženog (tj. apelanta) i ostalih izvršilaca, kako je bio obučen, a zatim su vršili prepoznavanje između više njima nepoznatih lica koja su prilikom prepoznavanja bila obučena istovjetno kao i optuženi. Svjedok oštećena A. M. je bez ikakve rezerve prepoznala optuženog kao lice koje je učestvovalo u izvršenju krivičnih djela. Svjedok oštećeni S. Đ. je prilikom prepoznavanja nakon što je prethodno u svojoj izjavi opisao izvršioce, ustvrdio da je optuženi pored lica sa brojem 6 sličan jednom od izvršilaca spomenutog krivičnog djela. Uzimajući u obzir da je svjedok Ž. Đ. na glavnom pretresu prilikom svjedočenja također pod zakletvom nesumnjivo optuženog prepoznala kao izvršioca krivičnog djela onda, kako smatra Okružni sud, prvostepeni sud nije imao razloga da posumnja u pravilnost i tačnost izvršenog prepoznavanja uzimajući u obzir međusobno saglasne izjave ovih svjedoka. U zaključku, Okružni sud dodaje da je prepoznavanje izvršeno nedugo nakon izvršenog krivičnog djela, da izvršioci nisu bili maskirani, da su u kući boravili 2 i pol sata, da su svjedoci mogli da ih vide i duže vrijeme posmatraju, da su bili koncentrirani na događaj i ponašanje izvršilaca, kao i da se njihovi iskazi u pogledu svih bitnih detalja međusobno slažu.
  • 23.
    U vezi sa navodima u apelaciji da ni Osnovni ni Okružni sud nisu uzeli u obzir izjavu svjedoka P. B., koji je između ostalog na glavnom pretresu tvrdio da apelant nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je ovaj dokaz redovni sud ocijenio uz detaljna obrazloženja, te da je zaključak o izvršenju krivičnih djela i krivici apelanta izveo na osnovu drugih dokaza u vezi s ovim prigovorom. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji navodi da "u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, serija A broj 166, stav 39). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "Š...Ćostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugojŠ...Ć". Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud u principu nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom postupka imao više branilaca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
  • 25.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali što činjenično stanje nije utvrđeno na siguran i zakonit način u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.