USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 566/04, rješavajući apelaciju N. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija N. Dž., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-125/04 od 27. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.N. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Z. M., advokat iz Doboja, podnijela je, 5. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-125/04 od 27. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. decembra 2004. godine, a Osnovni sud 29. decembra 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda od R. B., učesnika u postupku, zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.R. B. nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 6.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Osnovnog suda su, 4. maja 2005. godine, dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 8.Osnovni sud je Presudom broj P-109/02-I od 2. oktobra 2003. godine obavezao apelanticu da R. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade po osnovu stjecanja bez osnova isplati ukupan iznos od 5.004,32 KM, uz pripadajuću zakonsku kamatu. Tom je presudom odbijen apelanticin protutužbeni zahtjev u kojem je traženo da se tužilac obaveže da joj na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 13.800 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj u kuću, koja se nalazi u Brčkom a koju je dobio na privremeno korištenje na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 27. juna 1996. godine, a koja je apelanticino vlasništvo, radi osposobljavanja uložio vlastita sredstva čiju je naknadu tražio u tom postupku. Osnovni sud je u dokaznom postupku saslušao niz svjedoka, te apelanticu i tužitelja kao parnične stranke, obavio vještačenje sa vještakom građevinske struke i izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju koja se tiče pravnog osnova tužiteljevog korištenja apelanticine kuće. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o stjecanju bez osnova na apelanticinoj strani, te je ona obavezana na naknadu tužitelju po tom osnovu. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da je apelanticin protutužbeni zahtjev odbijen jer apelantica nije ničim dokazala da je tužilac prilikom iseljavanja iz kuće načinio štetu koju bi bio dužan nadoknaditi. Apelantica je Apelacionom sudu uložila žalbu na presudu Osnovnog suda.
- 9.Apelacioni sud je Presudom broj Gž-125/04 od 27. maja 2004. godine djelimično uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, tako da je apelanticu obavezao na isplatu iznosa od 4.204 KM, a prvostepena presuda je u ostalom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom postupku relevantna činjenica bila da je tužilac u kuću, koju je dobio na privremeno korištenje, ulagao da bi je osposobio za stanovanje, da su ta ulaganja predstavljala korist za apelanticu i da je tužba podnesena u skladu sa članom 23. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Taj je sud smanjio prvobitno dosuđeni iznos zaključivši da sredstva koja su dosuđena tužitelju, a koja su se odnosila na izgradnju garaže, nisu predstavljala neophodne izdatke, odnosno troškove nužne za stanovanje.
IV. Relevantni propisi
- 10.Zakon o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04)
"Član 23.
Privremeni korisnik čije je stanarsko pravo poništeno po članu 16 ovog zakona, ili od kojeg se zahtijeva da isprazni nepokretnu imovinu po bilo kojoj odredbi ovog zakona, koji je potrošio lična sredstva na neophodne izdatke za stan ili nepokretnu imovinu, uključujući i troškove za obavljanje zakonitog posla čije je obavljanje u prostorijama stana ili na nepokretnoj imovini bilo dozvoljeno, nema pravo da uklanja takav inventar ili poboljšanja, ali će, u skladu sa važećim zakonom o obligacijama, nadoknaditi ta sredstva od nosioca stanarskog prava ili vlasnika. Postupak za nadoknadu bilo kakvih troškova može početi nakon datuma kada nosilac stanarskog prava ili vlasnik ponovo dođe u posjed stana."
- 11.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 210. st. 1. i 2.
Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici,Š...Ć, na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prijelaz nema osnova u Š...Ć ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, stjecalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da nadoknadi vrijednost postignute koristi.
Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kada je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u Š...Ć nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog zaključka redovnih sudova da se u konkretnom slučaju nije radilo o tužiteljevom poslovanju bez naloga, nego stjecanju bez osnova na apelanticinoj strani. Naime, kako navodi apelantica, tužilac je znao da kuća nije njegova i nije od nadležnog organa pribavio propisano odobrenje za radove, a što je bio obavezan. Apelantica je, također, navela da je "njeno shvatanje ove pravne stvari" potvrdio i Apelacioni sud u sličnom slučaju, koji je u prilogu dostavila, pa se postavlja pitanje pravne sigurnosti i jednakosti za sve pred Apelacionim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Apelacioni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je taj sud našao da je pravilan stav Osnovnog suda da se apelantica neosnovano obogatila ulaganjem tužitelja u njenu kuću, koju je privremeno koristio i osposobio za stanovanje i tako povećao njenu vrijednost, a kuću je nakon tužiteljevog izlaska apelantica nastavila koristiti. Taj sud je dalje naveo da smatra kako osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinog prava na poštivanje doma i prava na imovinu. Također, kako je još navedeno u odgovoru, apelanticu je u postupku zastupao advokat i on je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, pa je dakle ona imala mogućnost da na svim održanim ročištima iznese činjenice kojima osporava tužiteljev zahtjev, odnosno imala je pravo da se o tvrdnjama i navodima tužitelja izjasni i to ne samo formalno, pa stoga ne stoje ni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
- 14.Osnovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u postupku donošenja osporene presude tog suda, imajući u vidu činjenicu da je apelanticu u tom postupku zastupao advokat, pa je tako ona imala adekvatnu pravnu pomoć u konkretnom predmetu.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj Gž-125/04 od 27. maja 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 27. maja 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 5. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.U konkretnom slučaju se radi o sporu radi naknade štete, koji je građansko-pravne prirode, dakle predmetna se apelacija tiče "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, u vezi sa apelanticinim navodima, ispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
- 22.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
- 23.Apelantica se, u suštini, žali na odluku redovnih sudova o usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja, a odbijanju njenog protutužbenog zahtjeva. Ona, naime, smatra da se u konkretnom slučaju radilo o tužiteljevom poslovanju bez naloga, a ne njenom stjecanju bez osnova, te da su sudovi s tim u vezi donijeli pogrešne odluke. Apelantica je, također, navela da je Apelacioni sud u sličnim slučajevima drukčije odlučio, te da se u tom smislu postavlja pitanje pravne sigurnosti i jednakosti za sve pred tim sudom.
- 24.Ustavni sud smatra da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak u kojem je saslušao brojne svjedoke, te apelanticu i tužitelja kao parnične stranke. Taj sud je izvršio vještačenje sa vještakom građevinske struke i uvid u relevantnu dokumentaciju u spisu. Na temelju tako provedenih dokaza redovni sudovi su utvrdili da je tužilac imao zakonsku osnovu za privremeno korištenje apelanticine kuće, da je na temelju člana 23. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine bio ovlašten da traži povrat uloženih sredstava nakon što je apelantica ušla u posjed svoje kuće i da je u kuću uložio neophodna materijalna sredstva koja predstavljaju korist za apelanticu. Redovni sudovi su, dalje, zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o stjecanju bez osnova na apelanticinoj strani i obavezali su je da tužitelju nadoknadi vrijednost postignutih koristi na temelju člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Apelanticin protutužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen jer ona nije, po ocjeni redovnih sudova, ničim dokazala da je tužitelj pričinio štetu čiju naknadu je ona tražila. Što se tiče pitanja je li predmetni postupak u cjelini bio pravičan, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. U pobijanim presudama navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja.
- 25.U vezi sa apelanticinim navodima o narušavanju principa pravne sigurnosti i pravne nejednakosti svih pred Apelacionim sudom zbog navodno neujednačene prakse u sličnim slučajevima, Ustavni sud je izvršio uvid u presudu koju je apelantica priložila kao dokaz takve prakse. Iz te presude proizlazi da je, u sličnom predmetu, odbijen tužbeni zahtjev stranke koja ničim nije dokazala ulaganje sredstava u kuću koju je privremeno koristila. Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticin navod o narušavanju principa pravne sigurnosti, jer se radi o drukčijoj odluci redovnog suda koja je utemeljena na drukčijim činjenicama utvrđenim u parničnom postupku.
- 26.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- c)Ostali navodi
- c)
- 27.Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati ostale apelanticine navode, s obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni ili da je postupak na drugi način bio nepravičan.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.