Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 691/04, rješavajući apelaciju H., A. i A. V. i M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

Usvaja se apelacija H., A. i A. V. i M. H.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-357/04 od 1. juna 2004. godine;
  • -
    Rješenje Općinskog suda u Kaknju broj P-344/00 od 13. januara 2004. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da hitno nastavi postupak u predmetu broj P-344/00.

Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    H., A. i A. V. i M. H. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Zenice, koje zastupa R. A., advokat iz Zenice, podnijeli su 5. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-357/04 od 1. juna 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-344/00 od 13. januara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Društva za osiguranje Sarajevo - Osiguranje d.d. Sarajevo Filijala Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Proizvodno-prometnog i uslužnog društva "Buco" d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: drugotuženi), DD u mješovitom vlasništvu za održavanje i zaštitu puteva "Doboj-putevi" (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Direkcije cesta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), zatraženo je 4. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 11. maja 2005. godine, Općinski sud 26. maja 2005. godine, prvotuženi 13. maja 2005. godine, trećetuženi 24. maja 2005. godine, a drugotuženi i četvrtotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda, prvotuženog i trećetuženog su, 31. maja 2005. godine, dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    U saobraćajnoj nesreći, kao putnik u autobusu prvotuženog, poginuo je muž prve apelantice, a otac ostalih apelanata.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj K-63/00 od 20. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, osudio V. Dž. i E. Ć. (radnike prvotuženog) na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, odnosno od osam godina, zbog krivičnog djela - teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa - iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 318. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH. Odlučujući o zahtjevu osuđenih za ponavljanje krivičnog postupka Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-156/03 od 6. oktobra 2004. godine odbio zahtjeve za ponavljanje krivičnog postupka po prijedlozima osuđenih. Protiv ovog rješenja osuđeni su uložili žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji još nije donio odluku.
  • 8.
    Apelanti su 19. decembra 2000. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu sa tužbenim zahtjevom da se tuženi obavežu da im solidarno naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 20.250,00 KM.
  • 9.
    Na pripremnom ročištu za glavnu raspravu Općinski sud je Rješenjem broj P-344/00 od 13. januara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-357/04 od 1. juna 2004. godine, prekinuo parnični postupak do okončanja krivičnog postupka koji se vodi po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje postupka ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da su u krivičnom postupku, koji je pravosnažno okončan, osuđeni podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka, te postoje opravdani razlozi za prekid parničnog postupka do okončanja postupka po zahtjevu osuđenih za ponavljanje krivičnog postupka.

IV. Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, od 28. oktobra 2003. godine) relevantne odredbe glase:

"Član 379. stav 2.

Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

Član 381. stav 2.

Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kada se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak."

U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantna odredba glasi:

"Član 125. stav 1.

Presuda postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelanti se žale da su redovni sudovi, pogrešnom primjenom materijalnog prava, donijeli rješenje o prekidu postupka, te im tako uskratili pravo na efikasan pristup sudu, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, ističu da je krivični postupak protiv odgovornih lica prvotuženog pravosnažno okončan, te smatraju da postupak po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, nije od utjecaja na parnični postupak za naknade štete. Odgovornost prvotuženog se temelji na objektivnoj odgovornosti, koja je propisana Zakonom o obligacionim odnosima, prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a drugotuženi i trećetuženi su odgovorni za štetu radi neadekvatnog održavanja magistralnog puta, zbog oštećenja na kolovozu, te smatraju da svi tuženi treba da solidarno odgovaraju za pričinjenu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da rješenjem o prekidu postupka nije apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu. Dalje, Kantonalni sud navodi da je, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, određeno da sud može prekinuti postupak ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku, te smatra da je rezultat postupka kojim je osuđeni tražio ponavljanje krivičnog postupka neophodan kao dokaz za pravilno utvrđivanje činjenica o odgovornosti tuženih.
  • 13.
    Općinski sud je u navodima odgovora na apelaciju istakao da je rješenje o prekidu postupka doneseno zbog neophodnosti pribavljanja dokaza iz krivičnog spisa Kantonalnog suda, broj K-63/00, te ostvarivanja uvida u dopunu zapisnika o saobraćajno-tehničkom vještačenju. Kako se radi o pribavljanju dokaza značajnog za rješavanje ovog spora, sud je odlučio da prekine postupak. Prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 14.
    Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantima na ime duševne boli zbog smrti supruga i oca isplaćen iznos od po 2.300,00 KM, te iznos od 1.000,00 KM na ime materijalnih troškova (troškovi sahrane i spomenika), zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev u odnosu na njega u potpunosti neosnovan.
  • 15.
    Trećetuženi u odgovoru na apelaciju ističe da nije svojim radnjama doprinio kršenju ustavnih prava apelanata, te da su njihova prava ugrožena pravnim i procesnim radnjama drugih sudionika u postupku.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-357/04 od 1. juna 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelanti su primili 30. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Odgovor na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne nalazi se u zaključku "da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Taktörer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41 i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, parnični postupak se odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode. Dalje, apelanti pobijaju rješenja kojima je prekinut parnični postupak i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava apelanata. Dakle, u konkretnom slučaju je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 23.
    Pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Zatim, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
  • 24.
    U konkretnom slučaju, redovni sudovi donijeli su, na osnovu člana 379. stav 2. i člana 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku, rješenje kojim se prekida parnični postupak do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi po zahtjevu za ponavljanje postupka ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. Dakle, redovni sudovi smatraju da je za rješavanje o tužbi apelanata potrebno sačekati pravosnažnu odluku u krivičnom postupku, povodom vanrednog pravnog lijeka, zahtjeva za ponavljanje postupka.
  • 25.
    Međutim, predmetni krivični postupak je već pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda, tako da je ona postala pravosnažna u smislu člana 125. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, rješenje o prekidu postupka je doneseno nakon što je već pravosnažno okončan krivični postupak. Okolnost da su osuđeni podnijeli zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka i da postupak povodom tog zahtjeva još nije okončan, ne može se smatrati razlogom za prekid postupka u smislu člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
  • 26.
    Prema navedenom, redovni sudovi su u osporenim rješenjima arbitrarno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu uvjeta za prekid parničnog postupka, te su tako neosnovano onemogućili apelante u ostvarivanju prava na pristup sudu i pravu da o njihovim građanskim pravima bude odlučeno u efikasnom sudskom postupku.
  • 27.
    Ustavni sud napominje da u situacijama gdje postoji bar sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni. Stoga, redovni sudovi su bili u obavezi da, primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, razmotre zahtjeve apelanata čak i u slučaju da postoje "čvršća" ograničenja od postojećih iz člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Najzad, mogućnost da se podnese zahtjev radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude efikasno odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/02).
  • 28.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je parnični postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka koji je već ranije pravosnažno okončan.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.