Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 971/04, rješavajući apelaciju A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A. R., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-826/04 od 11. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    A. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa E. Č., advokat iz Zenice, podnijela je 9. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-826/04 od 11. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Općine Zenica (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), zatraženo je 17. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. januara 2005. godine, a vlasnik stana 11. januara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i vlasnika stana dostavljeni su apelantici 20. maja 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 9. februara 1999. godine podnijela zahtjev vlasniku stana za prijenos stanarskog prava na jednosobnom stanu koji se nalazi u Zenici, u Ulici Kranjčevićeva broj 2, površine 34,80 m", na kojem je nosilac stanarskog prava bila njena baka J. J. koja je umrla 21. januara 1999. godine. Vlasnik stana je Zaključkom broj 02-372-1797/99 od 19. maja 1999. godine odbio dati saglasnost apelantici za prijenos stanarskog prava, jer je utvrdio da apelantica ne spada u krug lica koji po osnovu Zakona o stambenim odnosima imaju pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastave s trajnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana.
  • 7.
    Nakon toga apelantica je tužbom kod Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je Presudom broj P-2397/99 od 30. oktobra 2003. godine udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da se nakon provedenog postupka može zaključiti da je postojala trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njene bake, te da se apelantica ima smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
  • 8.
    Odlučujući o žalbi vlasnika stana, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-826/04 od 11. oktobra 2004. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da apelantica nije bila u trajnoj zajednici svoje bake, niti se može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantica na adresi spornog stana prijavljena od 29. jula 2003. godine, a da je dotadašnji nosilac stanarskog prava, apelanticina baka, umrla 21. jula 1999. godine. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, utvrdivši da je apelantica živjela u trajnoj zajednici sa bakom i da postoje uvjeti za prijenos stanarskog prava.

IV. Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o sudovima ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", br. 4/97, 15/99, 14/02 i 5/03)

"Član 3.

Sudovi su u vršenju sudske funkcije samostalni i nezavisni i sude na osnovu ustava i zakona Bosne i Hercegovine, Federacije i kantona"

  • 10.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99)

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica navodi da je pobijanom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Prema apelanticinom mišljenju upitna je nezavisnost suda u predmetima gdje se kao protivna stranka pojavljuju općina, kanton ili država, a zbog toga što se sudske vlasti finansiraju iz budžetskih sredstava koja su pod ingerencijom izvršne vlasti. Dalje, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud prekršio princip nezavisnosti jer je potpuno ignorirao činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, a što je imalo za posljedicu donošenje nepravilne odluke. Kantonalni sud je, po apelanticinom mišljenju, od svih izvedenih dokaza cijenio samo uvjerenje o prebivalištu, a činjenica stanovanja se ne dokazuje samo uvjerenjem o prebivalištu jer je poznato da građani u pravilu ne vrše blagovremeno prijavu i odjavu prebivališta. Apelantica ističe da je predmetni stan njen jedini dom i da je njeno pravo, kao i pravo njene porodice na poštivanje doma, ugroženo odlukom Kantonalnog suda s obzirom da će uslijediti i postupak deložacije, što predstavlja ometanje u pravu na mirno uživanje doma koje nema legitiman cilj.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da se navodi apelacije odnose na različito pravno shvatanje, a što se ne bi moglo dovoditi u vezu sa povredama iz člana 6. Evropske konvencije. Navode koji se odnose na nezavisnost suda i pravo na poštivanje doma Kantonalni sud smatra neutemeljenim zbog toga što je provedenim postupkom utvrđeno da je nosilac stanarskog prava, apelanticina baka, umrla 21. januara 1999. godine, a da je apelantica prijavljena na adresi stana od 27. septembra 2003. godine, iz čega proizlazi da apelantica u trenutku bakine smrti nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    Vlasnik stana u odgovoru na apelaciju navodi da mu se apelantica obratila 9. februara 1999. godine sa zahtjevom za prijenos stanarskog prava sa umrle bake na nju, te da je odbijena jer ne spada u krug lica koji po Zakonu o stambenim odnosima mogu nakon smrti nosioca stanarskog prava nastaviti trajno i nesmetano koristiti stan. U postupku pred Kantonalnim sudom utvrđeno je da između apelantice i njene bake nije postojala trajna zajednica života, te je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Navode koji se odnose na nezavisnost suda vlasnik stana smatra proizvoljnim i netačnim, tim prije što se finansiranje sudova vrši iz sredstava budžeta Zeničko-dobojskog kantona. Dalje, vlasnik stana ističe da nije došlo do povrede prava na dom apelantice i njene porodice, jer povreda prava na dom može nastati ako se povrjeđuje stečeno pravo na dom, što u konkretnom sporu nije slučaj, Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije došlo do povreda apelanticinih ustavnih prava.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, odluku o posljednjem pravnom lijeku, koja je predmet osporavanja ovom apelacijom, predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-826/04 od 11. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 9. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelantica pobija navedenu odluku tvrdeći da joj je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak, koje je zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 20.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju, vođen je sudski postupak radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava. Utvrđivanje ima li neko svojstvo nosioca stanarskog ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
  • 22.
    Apelantica se žali da u konkretnom postupku nije imala pravično suđenje pred nezavisnim sudom, jer je po njenom mišljenju upitna nezavisnost suda u predmetima gdje se kao suprotna strana pojavljuju općina, kanton ili država, zbog toga što se finansiranje sudske vlasti vrši iz budžetskih sredstava koji su potpuno pod ingerencijom izvršne vlasti.
  • 23.
    Prema stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, odluku koja se odnosi na taj član mora donijeti nezavisan i nepristran tribunal, uspostavljen prema zakonu. Pridjev "nezavisan" i "nepristran" izrazi su dva različita koncepta. Pojam "nezavisnosti" odnosi se na vezu između sudije i tijela vlasti, dok "nepristranost" mora postojati u odnosu prema stranama u sporu. U odlučivanju je li sud nezavisan u obzir se mora uzeti inter alia imenovanje sudija, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskih pritisaka i utjecaja, kao i postojanje općeg utiska o nezavisnosti.(vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Campell and Fell serija A, br. 80, stav 78). Zakonom o sudovima garantira se nezavisnost sudova u vršenju sudske funkcije i sudovi sude na osnovu ustava i zakona Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i kantona. Činjenica da se rad sudova finansira iz budžeta kantona sama po sebi nije dokaz da sud nije nezavisan. Država je dužna da finansira rad sudova, što ne dovodi u pitanje nezavisnost sudova. Budući da apelantica nije pružila druge dokaze u vezi sa navodnim nedostatkom nezavisnosti suda u konkretnom slučaju ili o neefikasnosti zakonom datih garancija nezavisnosti suda, a nedostaci nisu očigledni, Ustavni sud apelanticine navode smatra paušalnim, ničim dokazanim i neosnovanim, te smatra da nema povrede prava na nezavisan sud kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    U vezi sa prigovorima apelacije koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu zakona, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavno pravo, a to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 25.
    Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji je Kantonalni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. U pobijanoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 26.
    Imajući u vidu sveukupno stanje spisa predmeta i rezultate cjelokupnog postupka, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 28.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 29.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 30.
    Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 31.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
  • 32.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99).
  • 33.
    Ustavni sud konstatira da je vlasnik stana odbio apelanticin zahtjev za prijenos stanarskog prava, jer je utvrdio da apelantica ne spada u krug lica iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koja u smislu člana 21. st. 2. istog zakona imaju pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastave sa nesmetanim korištenjem predmetnog stana.
  • 34.
    Nakon toga apelantica je svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu pokušala steći podnošenjem tužbe u parničnom postupku. Međutim, u ovom sudskom postupku apelantica nije uspjela sa svojim tužbenih zahtjevom. Stoga, Ustavni sud konstatira da apelantica, nakon okončanja predmetnih postupaka, nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. U postupku u kojem je donesena osporena odluka, utvrđeno je da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje bake u trenutku njene smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja unučadi sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti bake ili djeda uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 8/04, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02 i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 6/04). Za razliku od navedenog stava, apelantica tvrdi da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom u spornom stanu i prije njene smrti 21. januara 1999. godine. Dalje, navodi da se na adresu spornog stana zvanično prijavila tek u julu 2003. godine a da uvjerenje o prebivalištu nije jedini dokaz činjenice stanovanja.
  • 35.
    Međutim, čak i kada bi se kao relevantan prihvatio takav apelanticin stav, Ustavni sud smatra da ona, u postupku pred ovim sudom, nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je u trenutku smrti svoje bake ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom svoje bake, kako bi se taj stan mogao smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Iz provedenog postupka proizlazi da je apelantica prijavila prebivalište na stanu svoje bake tek 29. jula 2003. godine, a da je do tog dana bila prijavljena na drugim adresama, a ne na adresi spornog stana, te Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da, u konkretnom slučaju, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan niti je dokazala da postoje elementi koji ukazuju da sud nije bio nezavisan. Nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja iz navedenih odredbi.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.