Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1129/04, rješavajući apelaciju Ratka Plotana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Plotana podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Gvl-2/04 od 28. oktobra 2004. godine

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ratko Plotan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Razboja, općina Srbac, kojeg zastupa Zoran Plotan iz Banje Luke, podnio je 25. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gvl-2/04 od 28. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i republičkog javnog tužioca Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2005.godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 20. aprila 2005. godine, a Republičko tužilaštvo 28. aprila 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj 1971/02 od 10. marta 2003. godine u ostavinskom postupku poslije umrle Anđe Plotan (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) u ostavštinu ostaviteljice svrstao, osim pokretnih stvari, i pravo na otkup jednosobnog stana u Banjoj Luci, Ul. Đure Đakovića broj 2, stan broj 1, površine 46 m". Istim rješenjem apelant je proglašen zakonskim nasljednikom sa dijelom 1/1 na pravo otkupa navedenog stana.
  • 7.
    Osnovni sud je utvrdio da je ostaviteljica bila nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, te s obzirom na to da nije imala nasljednika iz prvog nasljednog reda, apelant-njen brat je proglašen zakonskim nasljednikom na pravo otkupa predmetnog stana. U rješenju, između ostalog, Osnovni sud je naveo da je momentom stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova ostaviteljica stekla pravo na otkup stana, odnosno da je tim momentom njeno stanarsko pravo postalo imovinsko pravo i da kao takvo ulazi u ostavštinu, jer može biti predmet nasljeđivanja. U rješenju je navedeno da i Ustavni sud i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu smatraju da je stanarsko pravo imovinsko pravo.
  • 8.
    Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti republičkog javnog tužioca, sada Republičkog tužilaštva, broj Gt-221/03 od 30. juna 2003. godine protiv dijela rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 1971/02 od 10. marta 2003. godine, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je Rješenjem broj Gvl-2/04 od 28. oktobra 2004. godine uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Navedeno rješenje Vrhovni sud je preinačio u dijelu u kojem je apelant proglašen za jedinog nasljednika ostaviteljicine ostavštine, koju čini pravo otkupa navedenog stana, tako što se neće raspravljati o ostavštini koju čini navedeno ostaviteljicino pravo.
  • 9.
    U obrazloženju pobijanog rješenja Vrhovni sud je istakao da je Republičko tužilaštvo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navelo da je ostaviteljica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem je živjela sa Zoranom Plotanom, apelantovim sinom, sa kojim je imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim je ugovoreno da Zoranu Plotanu nakon smrti u naslijeđe ostavlja sve pokretne stvari u predmetnom stanu. Za vrijeme života ostaviteljica je podnijela zahtjev za otkup tog stana, ali zbog smrti nije zaključila ugovor o njegovom otkupu. Apelant, ostaviteljicin brat, nije živio sa ostaviteljicom, niti je bio član njenog porodičnog domaćinstva.
  • 10.
    Vrhovni sud je naveo da je u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano ukazano da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u vezi sa pravom otkupa predmetnog stana (kao ostaviteljicinoj ostavštini) proglasio apelanta za zakonskog nasljednika sa dijelom 1/1. Vrhovni sud je istakao da, prema članu 126. Zakona o nasljeđivanju, nasljeđivanje nastaje u času smrti ostavioca i u tom času nastaju sve pravne posljedice koje zakon vezuje za nasljeđivanje. Taj moment je mjerodavan za stjecanje nasljednog prava i svojstva nasljednika, kao i za utvrđivanje sadržaja i obima prava nasljednika, a veličina i vrijednost nasljednog dijela se utvrđuju prema stanju ostavštine u tom času. Dok je bila živa, ostaviteljica je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, podnijela zahtjev za otkup stana, ali usljed smrti nije zaključila ugovor o njegovom otkupu. S obzirom na to da stan nije otkupljen i nije uknjižen kao etažno vlasništvo, u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, time na predmetnom stanu nije ni stekla pravo vlasništva. Stanarsko pravo se moglo steći samo na način koji je propisan Zakonom o stambenim odnosima, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o privatizaciji državnih stanova, koji u članu 10. određuje ko i pod kojim uvjetima, osim nosioca stanarskog prava, ima pravo na otkup stana. Osim toga, djelovanje Zakona o privatizaciji državnih stanova ne može se proširiti na lica koja nisu bila članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kakav je ovdje slučaj, da se pravo otkupa predmetnog stana daje apelantu, bratu nosioca stanarskog prava (ostaviteljice), koji nije s njom živio, niti je bio član njenog porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je dao obrazloženje da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese, koji predstavljaju ekonomsku vrijednost u odnosu na lice koje je nosilac stanarskog prava i njegovom smrću ono se gasi, pa samim tim pravo otkupa tog stana nije moglo ući u ostavinsku masu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3.e) i k ) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je sporna legitimacija podnosioca zahtjeva za zaštitu zakonitosti, jer je "zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijelo preduzeće 'Putnik' AD Banja Luka, koje nije davalac predmetnog stana na korištenje". Apelant ističe da je "nakon dobijanja stana, sa mojom sestrom u zajedničkom domaćinstvu nastavio da živi moj sin Zoran, a ja sam ih pomagao kako u hrani, tako i finansijski. Po zaposlenju moj sin Zoran nastavlja da pomaže tetki o kojoj se brine na isti način, to nastavlja tokom rata sve do njene smrti. Zbog zajedničkog života sačinili su i ugovor o zajedničkom izdržavanju". Apelant navodi da je Vrhovni sud "pogrešno ocijenio da li stanarsko pravo može biti predmet nasljeđivanja, jer je konstatirano da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost lica koje je nosilac stanarskog prava i njegovom smrću ono se gasi, pa samim tim i pravo otkupa stana nije moglo ući u ostavinsku masu". Apelant smatra da je to apsurd, jer se prema Zakonu o nasljeđivanju mogu nasljeđivati stvari i prava. Osim toga, u okviru Evropske konvencije donesen je stav da je stanarsko pravo vlasničko pravo, sui generis, i da se ono ne može ograničiti u svom vršenju, što znači da stanarsko pravo na stan predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom smislu apelant se poziva i na Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine. Apelant, također, navodi da Vrhovni sud paušalno ističe da "to pravo ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti putem nasljeđivanja", jer je ostaviteljica kao nosilac stanarskog prava "stekla imovinu" koja se može naslijediti. Apelant smatra da nasljednik može otkupiti predmetni stan, što proizlazi iz prirode stvari, odnosno relevantnih činjenica. Dalje, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i poništi kao nezakonito pobijano rješenje Vrhovnog suda.

Odgovori na apelaciju

  • 12.
    Vrhovni sud ističe da je dao odgovore u pobijanom rješenju, pozivajući se na materijalno pravo. Zbog toga, Vrhovni sud u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima koji su dati u pobijanom rješenju.
  • 13.
    Republičko tužilaštvo u odgovoru na apelaciju obrazložilo je činjenično stanje koje je izneseno i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, navodeći da stanarsko pravo, između ostalog, podrazumijeva pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka toga prava zbog bilo kojih drugih razloga i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim domaćinstvo. Pod ovakvim uvjetima, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, stanarsko pravo na stan predstavljalo bi "imovinu". U konkretnom slučaju predmetni stan se u postupku raspravljanja o ostavštini posmatrao izolovano bez uspostavljene uzročne veze između ostaviteljice, apelanta, stana i važećih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova. Imovinsko značenje stana i eventualnih prava nekog lica u pogledu toga stana moraju se posmatrati u svakom konkretnom slučaju, i to samo isključivo da li je to lice imalo neko pravo na stan ili neku drugu faktičku vezu sa stanom (uvjet 1.), te da li je nekom radnjom države došlo do miješanja u to pravo tako da mu je to pravo ugroženo ili oduzeto (uvjet 2.). Da bi se stan mogao smatrati domom, lice mora u njemu zakonito da živi, odnosno da ima valjan pravni osnov za useljenje i time ga očigledno smatra svojim domom. S obzirom na to da apelant nije živio u zajednici sa ostaviteljicom, taj stan nikada nije bio njegov dom. Stanarsko pravo je lično pravo u pravilu neprenosivo, odnosno prenosivo pod striktnim uvjetima propisanim Zakonom o stambenim odnosima. Pravo na otkup stana je derivativno pravo izvedeno iz stanarskog prava i ono se odnosi na nosioca stanarskog prava i druga lica strogo definirana Zakonom o prodaji državnih stanova. Kao takvo, njegovo djelovanje ne može se proširivati na krug lica širi nego što je propisano tim zakonom. Smrću lica koje je prema zakonu imalo pravo na otkup stana, a prije stupanja u ugovorni odnos sa davaocem stana na korištenje (odnos je stvarno-pravni), to pravo otkupa se gasi.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/74 do 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/93) relevantne odredbe glase:

" Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju....

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drugovi, djeca..., braća i sestre...koja zajedno s njim trajno stanuju i žive....

Član 11. stav 3.

Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava....

Član 22. stav 1.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave da koriste stan, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.

Član 28.

Ako jedna od ugovorenih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana ...u slučaju iz čl. 21., 22.,...ovog zakona ...stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana...."

  • 15.
    U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/00, 20/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 18/05 i 67/05) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz stava 1. ili 2. ovog člana.

Član 19.

Ugovor o otkupu stana je pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu kao posebnom dijelu zgrade, ...

Prava iz stava 1. ovog člana stječu se upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nekretnina i upisom u knjigu o položenim ugovorima.

Član 20. stav 1.

Kupcu prestaje stanarsko pravo na stanu u kome stanuje danom stjecanja vlasništva na stanu."

  • 16.
    U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) relevantne odredbe glase:

"Član 20.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Pravo vlasništva stječe se i odlukom državnog organa, na način i pod uvjetima određenim zakonom."

  • 17.
    U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

Član 126. stav 1.

Smrću lica otvara se njegovo naslijeđe."

U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni list Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

"Član 401. stav 1.

Protiv pravnosnažne sudske odluke javni tužilac može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u roku od tri mjeseca.

Član 404. stav 1. tačka 2.

Javni tužilac može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti:

  • 2)
    zbog pogrešne primjene materijalnog prava."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Gvl-2/04 doneseno 28. oktobra 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija podnesena 25. decembra 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)"

  • 24.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što Vrhovni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, jer je pobijanim rješenjem određeno da se neće raspravljati o pravu otkupa predmetnog stana ostaviteljice u okviru njene ostavštine iako je ostaviteljica bila nosilac stanarskog prava.
  • 25.
    Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36.).
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 27.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 28.
    Zakonom o stambenim odnosima, između ostalog, izričito je propisano da je zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo, da stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Istim zakonom propisano je da korisnici stana koji zajedno stanuju sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, te da članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (..., braća i sestre...koji zajedno s njim trajno stanuju i žive) pripada pravo da nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava. U tom smislu zakonom su određeni nadležni organi koji u propisanom postupku utvrđuju prava preostalih članova porodičnog domaćinstva na daljnje korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava.
  • 29.
    Zakonom o privatizaciji državnih stanova propisano je da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava. Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog. Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava. Ugovor o otkupu stana je pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu. Navedeno pravo vlasništva stječe se upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora kod nadležnih organa. Danom stjecanja vlasništva na stanu kupcu prestaje stanarsko pravo na stanu u kome stanuje.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom u predmetu raspravljanja o ostavštini ostaviteljice kao nosioca stanarskog prava i uvrštavanja prava otkupa predmetnog stana u ostavštinu. Vrhovni sud je, također, ispitao sve navode zahtjeva za zaštitu zakonitosti Repubičkog tužilaštva, koji je dostavio i apelantu s ciljem davanja odgovora i dostavljanja drugih dokaza. Na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba, Vrhovni sud je preinačio pravosnažno rješenje o nasljeđivanju koje je donio Osnovni sud u dijelu kojim je apelant proglašen za jedinog nasljednika u ostavštini ostaviteljice, koju čini pravo na otkup predmetnog stana, tako što se neće raspravljati o ostavštini koju čini navedeno ostaviteljicino pravo. Vrhovni sud je imao u vidu, između ostalog, a što ni apelant nije osporio, da nikada nije živio u ostaviteljicinom stanu, niti je bio član njenog porodičnog domaćinstva, odnosno nije ostvario zajedničko domaćinstvo. Zbog smrti, ostaviteljici je prestalo stanarsko pravo. Ona nije ni zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, koji bi predstavljao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, odnosno nije imala konstituirano pravo na imovinu. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih apelantovih prava. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je Vrhovni sud ocijenio dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju pobijanog rješenja, odnosno logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu samo ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
  • 31.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 32.
    U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kad ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši principe pravičnog suđenja.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.