USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1149/05, rješavajući apelaciju Esada Krvavca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Djelimično se usvaja apelacija Esada Krvavca.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Krvavca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine u odnosu na povredu prava na javno suđenje i nepristrasan sud, kao elemenata člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Federaciji Bosne i Hercegovine da Esadu Krvavcu, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Esad Krvavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 10. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i učesnika u postupku JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo ( u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Sarajevu zatraženo je 10. novembra 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis tog suda broj Pr-455/02.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. maja 2005. godine, tuženi 6. juna 2005. godine, a Vrhovni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. decembra 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je bio radnik "Rudnika i TE Gacko"- dijela tuženog sa sjedištem u Gacku, gdje je radio od 6. jula 1977. godine do 1. jula 1992. godine, odnosno do izbijanja ratnih djelovanja.
- 7.Apelant je Rješenjem tuženog broj 123-2/95 od 24. jula 1995. godine upućen na neplaćeno odsustvo, počevši od 9. januara 1993. godine, zbog toga što nije mogao dolaziti na posao.
- 8.Rješenjem tuženog broj 236-24/95 od 1. novembra 1995. godine apelant je upućen na čekanje, počevši od 1. novembra 1995. godine, uz pravo na novčanu naknadu i obavezu da se svakog mjeseca javi neposrednom rukovodiocu.
- 9.Apelant je kod MI "Soko" Mostar, prema uputi Zavoda za zapošljavanje, radio od 8. septembra 1995. godine do 10. juna 1996. godine, kad je zasnovao kod navedenog poslodavca radni odnos s punim radnim vremenom, koji je trajao do 31. januara 1997. godine.
- 10.Tuženi je donio Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 108-1/97 od 25. februara 1997. godine, koje je potvrđeno Odlukom tuženog broj 0701-4095/97 od 23. maja 1997. godine. U obrazloženju navedenih akata se navodi da apelantu prestaje radni odnos sa 14. augustom 1995. godine, jer je apelant zasnovao radni odnos kod MI "Soko" Mostar, što je utvrđeno na osnovu pismenog akta MI "Soko" broj 1/39 od 13. februara 1997. godine i Izvoda iz matične evidencije aktivnih osiguranika DF PIOBiH od 28. februara 1997. godine.
- 11.Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 19. juna 1997. godine radi poništenja Rješenja tuženog broj 108-1/97 od 25. februara 1997. godine i Odluke broj 0701-4095/97 od 23. maja 1997. godine. Općinski sud je Presudom broj PR-70/97 od 17. septembra 1999. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovu presudu je Kantonalni sud Presudom broj Gž-86/00 od 3. maja 2000. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje s obrazloženjem da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis. U ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-377/00.
- 12.U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj P-377/00 od 26. juna 2002. godine kojim se prekida postupak u ovoj pravnoj stvari i, nakon pravosnažnosti rješenja, predmet ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu.
- 13.Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1231/02 od 15. oktobra 2002. godine navedeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu, a u ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem Pr-455/02.
- 14.Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj Pr-455/02 od 13. januara 2003. godine kojim se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida, a predmet se, nakon pravosnažnosti rješenja, ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu.
- 15.Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-399/03 od 9. aprila 2003. godine kojom se žalbe apelanta i tuženog uvažavaju. Prvostepeno rješenje je preinačeno i presuđeno je da se apelantov tužbeni zahtjev odbija u cijelosti. U obrazloženju se ističe da je na osnovu činjenica koje je u ponovnom postupku, po uputi drugostepenog suda, utvrdio prvostepeni sud utvrđeno da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog, ali da je nakon 31. decembra 1991. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, pa se u njegovom slučaju nije mogao primijeniti član 143. Zakona o radu. Dalje se ističe kako je utvrđeno da je apelant istovremeno bio na čekanju posla kod tuženog i zaposlen s punim radnim vremenom kod drugog poslodavca, te da su akti tuženog o prestanku radnog odnosa od 25. februara i 23. maja 1997. godine zakoniti i da tužbeni zahtjev nije osnovan.
- 16.Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine kojom se revizija odbija i drugostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju se ističe da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za primjenu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu a, također, i kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije mogao istovremeno biti na čekanju posla i raditi kod drugog poslodavca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak zato što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje - da mu je prestao radni odnos kod tuženog, te da je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, zbog čega je odbijen njegov zahtjev da bude vraćen na posao, te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. Apelant navodi da u ovom postupku nije uživao zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na javnu raspravu, nepristrasan sud, te da mu nije omogućeno da se konkretnije i detaljnije izjasni o svom radno-pravnom statusu, te da je prekršeno i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je postupak, iako se radni sporovi, prema zakonu, ubrajaju u hitne postupke, trajao nedopustivo dugo, pa je konačno i reviziona presuda, iako donesena 6. maja 2004. godine, apelantu dostavljena tek 23. marta 2005. godine. Apelant traži da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da je apelant postupak za ostvarivanje prava iz radnog odnosa započeo 1997. godine, a koji je pravosnažno okončan 9. aprila 2003. godine. S obzirom na složenost predmeta, na period na koji se sporni događaj odnosi, kao i okolnost da je apelant iz Mostara, a da se postupak vodio pred sudom u Sarajevu, sud smatra da je postupak okončan u razumnom roku. Svi dokazi relevantni za pravilno odlučivanje su provedeni, materijalno pravo je pravilno primijenjeno i nema povrede zakonskih, ni ustavnih apelantovih prava, kao ni prava iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 19.Tuženi ističe da nije preduzeo nijedan postupak koji bi na bilo kakav način mogao utjecati na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U činjeničnim navodima podnesene apelacije apelant ističe postupke suda koji su utjecali na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima. Na te postupke nisu mogli utjecati ni apelant ni tuženi, kao druga strana u postupku. Dalje se ističe da su apelantovi navodi da mu pred redovnim sudovima nije omogućeno da predloži sve relevantne i ključne dokaze apsolutno netačni i u vezi sa tom okolnosti apelant nije ponudio nikakve dokaze, a budući da su ga zastupali advokati, kao lica koja se profesionalno bave poslovima zastupanja, pa se podrazumijeva da znaju kako i na koji način treba zaštititi interese klijenta, odnosno dokazati osnov zahtjeva zbog kojeg je tužba podnesena. O apelantovom zahtjevu sudovi su donijeli odluku odbijajući zahtjev, nakon dokaznog postupka po prijedlozima parničnih stranaka. Svi dokazi koje su predložile parnične stranke provedeni su u prvostepenom postupku, a s obzirom na to da ih je bilo zaista mnogo i s obzirom na to da je većinu predložio apelant, to je moglo utjecati na dužinu postupka, ali ne i na drugačije rješenje ove pravne stvari. Imajući u vidu da pravosuđe poslije rata prolazi kroz velike reforme i da je broj predmeta velik, a da je apelant iskoristio sve pravne lijekove i u svim postupcima mogao predlagati svoje "ključne" dokaze, na osnovu kojih su donesene ovakve presude, proizlazi da je bez obzira na dužinu postupka ishod isti i da je to ono čime apelant u suštini nije zadovoljan. Stoga slijedi da su osporene presude zasnovane na zakonu, donesene po provođenju dokaznog postupka i to dokaza koje su predlagale stranke, dužina postupka nije utjecala na drugačije rješavanje konkretne pravne stvari, apelant nije bio onemogućen da predlaže dokaze, zbog čega ne postoji ni povreda Evropske konvencije na koju se apelant poziva. Na osnovu izloženog predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89) relevantne odredbe glase:
"Član 54. stav 1.
Radnik koji svojom krivicom ne ispunjava svoje dužnosti i radne obaveze ili se ne pridržava odluka donesenih u organizaciji, odnosno odluka koje je donio poslodavac čini povredu radne obaveze.
Član 55.
Za povrede dužnosti i radnih obaveza radniku se može izreći jedna od sljedećih disciplinskih mjera:
(...)
- 3)prestanak radnog odnosa."
- 21.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00) relevantne odredbe glase:
- 21.
"Član 143. st. 1. i 2.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla."
- 22.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase:
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant navodi da mu je u postupku okončanom pobijanom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, jer smatra da je postupak okončan pobijanom presudom trajao nedopustivo dugo. Također, apelant se žali da je onemogućen da u periodu od 1997. godine do 2004. godine dođe do konačne odluke povodom svojih zahtjeva, te da je u postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na nepristrasan sud, javnu raspravu, a ta su prava, također, segmenti prava na pravično suđenje sadržani u članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 29.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 30.Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
- 31.Apelant se žali da je postupak okončan pobijanom presudom trajao nedopustivo dugo, čime je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao element prava sadržan u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 32.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom parničnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Period koji se uzima u obzir
- 33.Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 19. juna 1997. godine, a predmetni postupak je okončan 6. maja 2004. godine, kad je donesena osporena Presuda Vrhovnog suda broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine, s tim da je pobijana presuda kojom je postupak okončan apelantu dostavljena tek 23. marta 2005. godine. Prema tome, postupak je trajao 7 godina, a apelantu je konačna presuda dostavljena nakon skoro 8 godina od pokretanja parničnog postupka.
a) Složenost predmeta
- 34.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za uspostavu radno-pravnog statusa u kojem je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje koje se nije u cijelosti moglo utvrditi iz javnih isprava predočenih sudovima bez analize vještaka finansijske struke. Dalje, došlo je do promjene zakonodavstva primjenjivog na pravnu situaciju u konkretnom slučaju, te su sudovi morali utvrditi da li u konkretnom slučaju, u skladu s novim zakonskim rješenjima, treba prekinuti postupak i predmet ustupiti nadležnoj Komisiji za implementaciju člana 143. ili predmet ostaje u nadležnosti redovnih sudova. Ipak, na osnovu svega izloženog Ustavni sud smatra da ovaj predmet nije bio naročito složen.
b) Ponašanje suda
- 35.Ustavni sud primjećuje da je navedeni postupak započeo apelantovim podnošenjem tužbe 19. juna 1997. godine, a da je on okončan donošenjem presude Vrhovnog suda po apelantovoj reviziji broj Rev-297/03 od 6. maja 2004. godine. Dakle, proizlazi da je predmetni postupak trajao 7 godina. U skladu s tim, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi doprinijeli odugovlačenju postupka. Općinski sud je donio Presudu broj PR-70/97 od 17. septembra 1999. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, koju je Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz uputu da prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje u ponovnom postupku. Prvostepeni sud je propustio da ispoštuje ovu uputu, pa je donio Rješenje broj Pr-455/02 od 13. januara 2003. godine kojim se postupak prekida i predmet po pravosnažnosti Rješenja ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Kantonalni sud je ukinuo i ovo rješenje i predmet vratio na ponovno suđenje uz uputu da prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje. Međutim, Općinski sud je ponovo donio Rješenje broj Pr-455/02 od 13. januara 2003. godine kojim postupak prekida i predmet po pravosnažnosti Rješenja ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Drugostepeni sud je, nakon što je dva puta ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, treći put preinačio prvostepenu presudu i sam riješio u meritumu tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Vrhovni sud je potvrdio navedenu presudu i odbio reviziju koju je apelant izjavio.
- 36.Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni, ali da apelant nije mogao u periodu od sedam godina doći do konačne odluke nadležnih organa, znači da uprkos svojoj aktivnosti, sudovi nisu bili djelotvorni.
- 37.U vezi sa ukidanjem, poništavanjem odluka i stalnim vraćanjem na ponovni postupak, Ustavni sud navodi da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99, od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odlučivanje od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg, u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučivanja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka mogu biti opravdani, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima (vidi Odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/00/5371 i dr. od 6. jula 2005. godine).
- 38.U konkretnom slučaju upravo se radi o radno-pravnom sporu koji se, u skladu s članom 426. Zakona o parničnom postupku, ubraja u red hitnih postupaka. Iz kompletne dokumentacije predočene Ustavnom sudu evidentno je da je Kantonalni sud dva puta ukidao prvostepene odluke i vraćao ih na ponovno suđenje uz upute prvostepenom sudu da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje. Prvostepeni sud je propuštao da to učini, pa je na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenjivao materijalno pravo, odnosno prekidao postupak i predmet ustupao Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143, iako u konkretnom slučaju taj član nije primjenjiv. Sve to je dovodilo do daljnjeg nepotrebnog odugovlačenja postupka. Nema opravdanja i za propust Vrhovnog suda da revizionu presudu dostavi apelantu skoro godinu dana nakon njenog donošenja, što je, također, nepotrebno doprinijelo kršenju apelantovog prava da u razumnom roku dođe do konačne odluke o svom zahtjevu.
c) Apelantovo ponašanje
- 39.U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 40.Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom parničnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije izazvao odugovlačenje predmetnog postupka, nego je aktivno učestvovao u postupku i koristio raspoložive pravne lijekove.
- 41.Iako je Ustavni sud konstatirao da je konkretni postupak relativno složen, ipak, nije riječ o složenosti koja bi konkretan predmet svrstala u red izuzetnih slučajeva u kojim bi ukidanje i poništavanje odlučivanja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka bili opravdani.
- 42.Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud konstatira da su propust prvostepenog suda da bez nepotrebnog odugovlačenja ispoštuje upute drugostepenog suda, odnosno potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje, te da pravilno primijeni materijalno pravo i, umjesto da prekida postupak, meritorno odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu, kao i propust Vrhovnog suda da revizionu presudu dostavi apelantu skoro godinu dana nakon njenog donošenja doveli do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na razuman rok.
Pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud
- 43.Iako apelant navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak time što mu je onemogućeno pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud, on u vezi s tim ne nudi nikakve dokaze koji bi potkrijepili takve njegove tvrdnje. Činjenica da je apelant imao pristup redovnim sudovima na tri instance, da ga je zastupao advokat, kao profesionalac, da su redovni sudovi u prvostepenom postupku na ročištima, koja su imala karakter javne rasprave, izveli sve predložene dokaze, te utvrdili relevantne činjenice negira osnovanost apelantovog navoda da mu je prekršeno pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud.
- 44.Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno-pravne propise.
- 45.Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 46.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantu zakonito izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, jer je apelant, iako na čekanju kod tuženog, istovremeno zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Također je pravilno utvrđeno da apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa kod tuženog nije osnovan, niti se na konkretan slučaj mogao primijeniti član 143. Zakona o radu, jer je nakon 31. decembra 1991. godine apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka, i to na tri sudske instance pune jurisdikcije.
- 47.Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan u odnosu na pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud, kao elemente prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud.
Pitanje kompenzacije
- 48.Apelant traži da mu se dosudi odgovarajući iznos na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 49.Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine) u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odgađanjima treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka, bez obzira na to da li su podnosioci predstavke dobili ili izgubili postupak pred domaćim sudovima, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir životni standard u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava, također, bit će umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev "razumnog roka" člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.
- 50.Ustavni sud smatra da pri utvrđivanju obrasca za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka u Bosni i Hercegovini životni standard i ekonomske prilike treba posmatrati kroz parametar ukupnog nacionalnog dohotka (GDP-Gross Domestic Product ili vrijednost sve konačne robe i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine podijeljena sa prosječnom populacijom za istu godinu). U navedenom predmetu Evropskog suda za ljudska prava slučaj se odnosio na Italiju u kojoj je GDP za 2004. godinu iznosio 29.014 USD, a za Bosnu i Hercegovinu je iznosio 2.125 USD, dakle, oko 13 puta manje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja domaćih sudova da donesu odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
- 51.U konkretnom slučaju Ustavni sud je već naveo da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Dakle, ukupan iznos koji se apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 2.100 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 52.Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju po apelantovoj tužbi bilo takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. Ustavni sud zaključuje da ne postoje povrede u odnosu na javnu raspravu i nepristrasan sud iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud održao javnu raspravu, proveo dokazni postupak u apelantovom i prisustvu njegovog advokata i na sporni pravni odnos primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog zakona na način koji se ne može nazvati proizvoljnim.
- 53.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 54.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.