Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1498/05, rješavajući apelaciju Vesne Mišanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Vesne Mišanović.

Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vesna Mišanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 21. jula 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Alije Kujundžića, Općine Centar Sarajevo i Javnog preduzeća "Sarajevostan", zatraženo je 11. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Javno preduzeće "Sarajevostan" dostavilo je odgovor na apelaciju 24. augusta 2005. godine, Alija Kujundžić 31. augusta 2005. godine, Općinski sud 17. novembra 2005. godine, a Vrhovni sud i Općina Centar Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Javnog preduzeća "Sarajevostan", Alije Kujundžića i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 29. juna 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantici je Rješenjem Skupštine općine Centar Sarajevo broj 05-372-772/88 od 23. maja 1989. godine dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III (sada Ulica Muhameda Kantardžića broj 1/III), koji je do tada koristila Hilda Baškarad. Na osnovu navedenog rješenja apelantica je sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva zaključila Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Nakon što je promijenila prezime, apelantica je zaključila novi ugovor o korištenju istog stana sa Stambenim fondom Grada Sarajeva broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine.
  • 7.
    Alija Kujundžić je 20. jula 1989. godine podnio tužbu Osnovnom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene Općine Centar Sarajevo radi utvrđenja da mu pripada pravo na proširenje na dio stana u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III, koji je do svoje smrti koristila Hilda Baškarad, a nakon toga apelantica, i da je tužena dužna izdati rješenje na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju za cijeli stan, a u suprotnom predlaže da presuda zamjenjuje takvo rješenje uz naknadu troškova postupka.
  • 8.
    Nakon provedenog postupka Osnovni sud je Presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj Gž:584/91 od 11. augusta 1993. godine, u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu Alije Kujundžića.
  • 9.
    U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su prostorije koje je koristio tužilac i prostorije koje je koristila Hilda Baškarad jedna građevinska cjelina u smislu stana, zbog toga što postoji jedan zajednički ulaz i zajednički hodnik, te zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, a da je, prema odredbi člana 73. Zakona o stambenim odnosima, određeno da se, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari proširuju u ispražnjeni dio stana. Na kraju, Osnovni sud navodi da je bivša sustanarka Hilda Baškarad umrla 17. oktobra 1987. godine, i da tužilac, kao jedini preostali sustanar, ima pravo da se proširi na preostali dio stana.
  • 10.
    Alija Kujundžić (u daljnjem tekstu: tužilac - protivtuženi) podnio je Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu 6. aprila 1998. godine protiv Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena), Stambenog fonda Grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelantice radi ustanovljenja i utvrđenja. Apelantica je podnijela protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a što je tužilac - protivtuženi dužan priznati.
  • 11.
    Općinski sud je Presudom broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine utvrdio da Rješenje Skupštine općine Centar - Stambene komisije broj 05-372-772/88 od 23. maja 1989. godine, Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine, te Ugovor o korištenju stana broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine, koje je zaključila apelantica sa Stambenim fondom Grada Sarajeva ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Ujedno su prvotužena Općina Centar Sarajevo i apelantica dužne tužiocu - protivtuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana u Sarajevu, koji je apelantica koristila kao nosilac stanarskog prava. Apelanticin protivtužbeni zahtjev je odbijen. Tuženima je naloženo da solidarno nadoknade tužiocu - protivtuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 595,00 KM.
  • 12.
    U obrazloženju navedene odluke prvostepeni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, jer je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da u ovom slučaju, kao zajednička prostorija, postoji zajednički hodnik kojim se služe oba stanara. Sud, dalje, navodi da je, prema članu 73. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, određeno da, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanar se proširuje u ispražnjeni dio stana, te kako je Hilda Baškarad umrla 17. oktobra 1987. godine, sud zaključuje da tužilac - protivtuženi ima pravo da se, kao jedini preostali sustanar, proširi na preostali dio stana, a samim tim ne može postojati rješenje kojim je apelantici dodijeljen stan, kao ni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu takvog rješenja.
  • 13.
    Odlučujući o žalbama apelantice i drugotuženog, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž-567/00 od 19. juna 2000. godine odlučio da žalba drugotuženog nije osnovana. Apelanticina žalba je uvažena, osporena presuda u odnosu na nju ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, odnosno ostala je neizmijenjena.
  • 14.
    U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da rješenje prvotužene o dodjeli stana apelantici, kao i ugovor o korištenju stana koji je zaključen između apelantice i drugotuženog ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Dalje, Kantonalni sud navodi da smatra čudnim da u toku spora pred Osnovnim sudom, u postupku pod brojem P-2690/89, povodom tužbe tužioca - protivtuženog protiv Općine Centar, apelantica nije ni spomenuta, a već je bila u posjedu spornog stana, niti je prvotužena, Općina Centar, spomenula apelanticu kojoj je rješenjem dodijelila na korištenje sporni stan. Također, Kantonalni sud zaključuje da je gubljenjem osnova za zakonito korištenje stana apelantica stan bespravno koristila, ali i da bi stajao prigovor nepravovremenosti tužbe, te je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
  • 15.
    U ponovnom postupku tužilac - protivtuženi je precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se naloži prvotuženoj i apelantici da tužiocu - protivtuženom predaju u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana koji je apelantica koristila kao nosilac stanarskog prava s tim da se prvotuženoj naloži da donese rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, a u suprotnom da presuda zamijeni takvo rješenje i da apelanticinu protivtužbu odbije uz naknadu troškova postupka. Apelantica je precizirala protivtužbeni zahtjev i predložila da sud utvrdi da joj pripada pravo nesmetanog korištenja dvosobnog stana sa svim pravima i obavezama nosioca stanarskog prava.
  • 16.
    Općinski sud je Presudom broj P-1768/00 od 11. jula 2001. godine odlučio da su prvotužena i apelantica dužne tužiocu - protivtuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, pa je, dosljedno tome, prvotužena Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kojeg bi tužilac - protivtuženi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, a u suprotnom ova presuda zamjenjuje takvo rješenje, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelantica je dužna tužiocu - protivtuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 661,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelanticin protivtužbeni zahtjev je odbijen.
  • 17.
    U obrazloženju presude Općinski sud ističe da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da tužiocu - protivtuženom pripada pravo na proširenje na dio predmetnog stana koji je koristila Hilda Baškarad, pa je, dosljedno tome, Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju cijelog stana. Na osnovu navedene presude, zaključuje Općinski sud, tužiocu pripada pravo da od apelantice traži iseljenje i predaju u posjed stana, te je udovoljeno tužbenom zahtjevu i naloženo prvotuženoj i apelantici da predaju sporni stan, u smislu člana 31. Zakona o stambenim odnosima. Na osnovu navedenog je i odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev. Dalje, Općinski sud navodi da je neosnovan izneseni prigovor nepravovremenosti tužbe, jer je apelantica bila zakonit nosilac stanarskog prava na spornom stanu sve do 19. juna 2000. godine, kada je u prethodnom postupku Kantonalni sud Presudom broj Gž-567/00 od 19. juna 2000. godine potvrdio prvostepenu presudu broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da rješenje prvotužene o dodjeli spornog stana i ugovor koji je zaključila apelantica sa drugotuženim o korištenju spornog stana ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Također, Općinski sud navodi da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 utvrđeno pravo tužioca - protivtuženog na cijeli stan, tako i na osporeni dio i da se radi o jedinstvenoj građevinskoj cjelini, te je neosnovan prigovor aktivne legitimacije tužioca - protivtuženog.
  • 18.
    Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-197/02 od 17. jula 2002. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu u dijelu kojim je prvotužena dužna izdati rješenje tužiocu - protivtuženom, na osnovu kojeg bi tužilac - protivtuženi zaključio ugovor o korištenju stana za cijeli stan, a u suprotnom da će presuda zamijeniti takvo rješenje, ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio. U dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu osporena presuda se preinačava tako što se utvrđuje da apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja predmetnog stana, što je tužilac - protivtuženi dužan trpjeti, a odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim su drugotuženi i apelantica dužni predati tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje dio stana.
  • 19.
    U obrazloženju odluke sud navodi da je apelantica u posjed spornog stana ušla na zakonit i legalan način, dakle, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, jer je dobila valjano rješenje od davaoca stana i zaključila ugovor o korištenju sa drugotuženim. Međutim, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da tužiocu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila Hilda Baškarad i da mu je prvotužena dužna izdati rješenje na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, te da je u prethodnom postupku pravosnažno odlučeno da apelanticino rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana ne proizvode pravno djelovanje, to je apelantica izgubila pravni osnov za korištenje stana pa je postala bespravni korisnik. Kantonalni sud, dalje, navodi da apelantica ne može snositi posljedice nezakonitog postupanja prvotužene kada joj je, ukoliko je već postojalo sustanarstvo, izdala rješenje o dodjeli stana, kao što ne može snositi ni posljedice prikrivenog postupanja i radnji samog tužioca - protivtuženog. Sud, zatim, navodi da je protiv apelantice tužilac - protivtuženi podnio tužbu 6. aprila 1998. godine i da je u odnosu na tužioca - protivtuženog protekao rok od 8 godina u kojem je mogao tražiti apelanticino iseljenje. Dakle, Kantonalni sud smatra da tužba u odnosu na apelanticu nije pravovremena, jer je prošlo više od 8 godina od dana njenog zakonitog useljenja u sporni stan do dana kada je tužilac - protivtuženi tražio predaju tog stana u posjed. Kantonalni sud podsjeća da je tužilac - protivtuženi protiv tužene Općine Centar pokrenuo prvu parnicu 20. jula 1989. godine, kada se apelantica već uselila u sporni stan na osnovu legalnog rješenja i ugovora o korištenju, i u tom postupku niko apelanticu nije ni spominjao. Sud ističe da bi bilo pravno neprihvatljivo da status legalnog korisnika stana, kao u konkretnom slučaju, bude slabiji od statusa bespravnog korisnika, koji, također, uživaju pravnu zaštitu protekom navedenih rokova, a posebno u pogledu računanja rokova kako to čini prvostepeni sud, na osnovu čega apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja stana u obimu koji je imala kao raniji nosilac stanarskog prava. U pogledu ukinutog dijela i odbačene tužbe, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud odlučivao o zahtjevu o kome je već odlučeno pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine.
  • 20.
    Protiv navedene drugostepene presude kojom je u dijelu preinačena prvostepena presuda reviziju je izjavio tužilac - protivtuženi. Odlučujući o izjavljenoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine reviziju usvojio i osporenu drugostepenu presudu preinačio tako da se apelanticina žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca - protivtuženog da mu apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, koji apelantica koristi kao sustanar, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev, te apelanticu obavezao da tužiocu - protivtuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 661,00 KM, a u preostalom dijelu osporena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 21.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je usvojeni stav drugostepenog suda suprotan pravnoj prirodi sustanarskog odnosa. Članom 71. Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je zasnivanje novih sustanarskih odnosa i utvrđeno da ugovori o sustanarskim odnosima zaključeni suprotno navedenom nemaju nikakvo pravno djelovanje, a članom 73. stav 1. istog zakona zabranjeno je, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana. Vrhovni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema mjesta analognoj primjeni člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer bi primjena navedenog člana Zakona o stambenim odnosima u ovakvim slučajevima bila u suprotnosti sa intencijom zakonodavca da ukine sustanarske odnose.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 22.
    Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom onemogućeno da ima svoj dom, čime je povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema apelanticinom mišljenju, povreda prava na pravičan postupak ogleda se u tome što je osporena presuda zasnovana na činjenicama utvrđenim u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom povodom tužbe Alije Kujundžića protiv tužene Općine Centar Sarajevo a da ona nije učestvovala u njemu. Apelantica smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda koji prihvata činjenicu da se u konkretnoj situaciji radilo o sustanarskom odnosu, jer iz svih provedenih dokaza proistječe da se radi o potpuno samostalnim stanovima koji se kao takvi koriste i vode u svim službenim evidencijama. Dalje, apelantica smatra da je nejasno kako je, ukoliko se radi o sustanarskom odnosu, Alija Kujundžić 1975. godine, kada mu je dodijeljen stan, mogao zasnovati sustanarski odnos kada je izričito Zakonom o stambenim odnosima propisano da se sustanarsko pravo ne može zasnovati nakon 23. jula 1959. godine. Apelantica predlaže da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    U odgovoru na apelaciju drugotuženi ističe da se, prema izvornoj dokumentaciji koju posjeduju, stanovi koje koristi Alija Kujundžić i apelantica ne vode kao sustanarski, odnosno oni su evidentirani i vode se kao dva zasebna stana i bodovani su kao zasebni stanovi pri prvom bodovanju 1965. godine, a i pri novom bodovanju 1987. godine.
  • 24.
    Tužilac - protivtuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je, nakon smrti Hilde Baškarad, podnio zahtjev Općini Centar Sarajevo za proširenje na ispražnjeni stan, pa s obzirom na to da je odbijen, pokrenuo je postupak pred Osnovnim sudom i Presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine je utvrđeno da mu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila apelantica. Dalje tužilac - protivtuženi hronološki navodi tok postupka pred redovnim sudovima i dodaje da apelantici nije ugroženo pravo na dom, već je to pravo njemu ugroženo.
  • 25.
    Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ostaje u cijelosti pri obrazloženju presude i ističe da nisu povrijeđena prava iz Evropske konvencije na koja se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87, 36/89) koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase:

"Član 11.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Š...Ć

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu , ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Š...Ć

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

Član 71.

Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.

Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.

Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.

Novi sustanarski odnosi ne mogu se zasnivati ni u useljenim stanovima.

Š...Ć

Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključuju suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno djelovanje.

Član 73.

Ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru.

Kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelantica osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    pravo na pravično suđenje;
  • f)
    pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Pravo na poštivanje doma

  • 33.
    Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 34.
    Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano stavom 1. člana 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
  • 35.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se predmetni stan, koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Muhameda Kantardžića broj 1/III i koji je apelantica dužna predati u posjed i na slobodno raspolaganje tužiocu - protivtuženom, može smatrati apelanticinim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te da li osporena odluka redovnog suda predstavlja miješanje u njezino pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice "bespravni korisnik", u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 37.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom u okviru člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je na njemu apelantica stekla stanarsko pravo 25. maja 1989. godine i da od tada u njemu živi sa svojom porodicom. Inače, apelantici je, kao zaslužnom sportisti Grada Sarajeva, Općina Centar Sarajevo, vlasnik stana, dodijelila na korištenje sporni stan Rješenjem broj 05-372-772788 od 23. maja 1989. godine, nakon čega je apelantica zaključila Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantica na zakonit i legalan način ušla u posjed spornog stana 1989. godine i da se, stoga, sporni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 38.
    Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporena odluka Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenom odlukom potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca - protivtuženog da mu apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
  • 39.
    Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati da li je miješanje u apelanticin dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje zasnovano na zakonu i da li je takva mjera neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da Vrhovni sud u postupku povodom izjavljene revizije svoju odluku zasniva prije svega na činjenici da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da je tužiocu - protivtuženom kao sustanaru pripalo pravo na proširenje na ispražnjeni dio sustanarskog stana, a time je utvrđena i zakonitost zasnovanog sustanarskog odnosa tužioca-protivtuženog. S obzirom na to da je članom 71. Zakona o stambenim odnosima propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74), a da ugovor o sustanarskim odnosima koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona nema nikakvo pravno djelovanje (apsolutno je ništav), to i ugovor o korištenju stana koji je zaključila apelantica sa drugotuženim, budući da predstavlja po svojoj prirodi ugovor o sustanarskom odnosu, nema nikakvo pravno djelovanje. Također, osporena odluka se zasniva i na članu 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima prema kojem je "zabranjeno, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana", a stavom 2. istog člana propisano je da "kad prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju na ispražnjeni dio stana". Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoljno primijenjene, pa je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom.
  • 40.
    Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da sustanarstvo u oblasti stambenih odnosa predstavlja poseban institut čije je novo zasnivanje od 23. jula 1959. godine, tj. danom stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 16/59) prestalo, odnosno postalo je zabranjeno uspostavljanje novih sustanarskih odnosa. Dakle, nakon navedenog datuma nisu se mogli uspostavljati novi sustanarski odnosi, a svi ugovori o korištenju stana koji bi se zaključili suprotno odredbama člana 71. Zakona o stambenim odnosima ne proizvode nikakvo pravno djelovanje i smatraju se nepostojećim. Članom 73. Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana i data je mogućnost preostalom sustanaru da se proširi na ispražnjeni dio stana. Iz navedenog proizlazi da je cilj zakonodavca bio da se ukinu postojeći sustanarski odnosi koji su nastajali u uvjetima teške stambene situacije sve do 23. jula 1959. godine. Međutim, u konkretnom slučaju ne može se smatrati da su vlasti imale legitiman cilj - zaštitu prava drugih kada su obavezale apelanticu da preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporni stan tužiocu - protivtuženom s obzirom na to da tužilac - protivtuženi ima na raspolaganju stan od 72 m" za koji je zaključio ugovor o korištenju i koji nesmetano koristi. Također, Ustavni sud primjećuje da su donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo ("Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 61/01, 15/02 i 54/04) propisani uvjeti i način prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo i njihovo pretvaranje iz društvenog u privatno vlasništvo zbog čega pitanja korištenja stambenog prostora gube svoj javno-pravni karakter i postaju pitanja prvenstveno privatno-pravnog karaktera. Stoga, privatizacijom stanova se gubi legitiman cilj, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećih radi racionalnijeg korištenja stambenog prostora, kakav je on imao u vrijeme donošenja zakona. Ustavni sud, stoga, zaključuje da navedene mjere nemaju legitiman cilj i ne mogu se smatrati neophodnim u demokratskom društvu za bilo koju svrhu iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 41.
    Na kraju, Ustavni sud će odgovoriti i na pitanje da li je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa zajednice. U konkretnom slučaju se radi o apelanticinom interesu da joj se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom. S druge strane, cilj zajednice je ukidanje novih sustanarskih odnosa i davanje mogućnosti tužiocu - protivtuženom da se proširi na sporni stan. Ustavni sud smatra da navedeni interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac - protivtuženi proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m" nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora napustiti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korištenju, a koji je retroaktivno poništen, i u kojem živi sa svojom porodicom od 1989. godine.
  • 42.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 43.
    U okviru zaključka u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodnu povredu člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, jer miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa legitimnim ciljem, niti je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa da joj se omogući nesmetano korištenje spornog stana u kojem živi od 1989. godine sa svojom porodicom i interesa tužioca - protivtuženog da se proširi na sporni stan.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.