Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2252/05, rješavajući apelaciju Zinete Miskić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Zinete Miskić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj R191/2002 od 28. marta 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zineta Miskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokatica iz Zenice, podnijela je 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R191/2002 od 28. marta 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Džemala Miskića, kao druge strane u postupku, zatraženo je 21. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 2. decembra 2005. godine, Općinski sud 20. decembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Džemal Miskić u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 11. jula 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 9. augusta 1999. godine kod Općinskog suda podnijela prijedlog protiv bivšeg supruga (u daljnjem tekstu: protupredlagač), od kojeg je razvedena po pravomoćnoj presudi od 22. juna 1999. godine, radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava u njenu korist i iseljenja i predaje u posjed stana u Zenici, ul. Crkvice broj 29, u stvarnosti "garsonijera". Općinski sud je Rješenjem broj R-113/01 od 20. novembra 2001. godine odredio apelanticu za nosioca stanarskog prava te naložio protupredlagaču da iseli iz predmetnog stana. Odlučujući o žalbi protupredlagača, Kantonalni sud je Rješenjem Gž-326/02 od 10. juna 2002. godine ukinuo Rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak.
  • 7.
    U ponovljenom postupku Općinski sud je utvrdio sljedeće činjenice: za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantica i protupredlagač su živjeli u dvosobnom stanu koji je na korištenje dobio protupredlagač kao radnik "Željezare", a koji su zamijenili za "garsonijeru" uz doplatu. Dobijena sredstva su, prema izjavi protupredlagača, potom zajednički koristili kao supružnici, a prema apelanticinoj izjavi ona nije bila svjesna da potpisuje saglasnost za zamjenu stana. Brak je razveden po zahtjevu apelantice, koja je iz predmetnog stana preselila kod brata u februaru 1999. godine, jer nije mogla podnositi protupredlagačevo fizičko zlostavljanje. Protupredlagač je penzioner koji mjesečno izdvaja 40% od penzije na ime apelanticinog izdržavanja. Oboje su bez bilo kakve druge imovine i slabog zdravstvenog stanja. Apelanticine navode o navodnom protupredlagačevom fizičkom zlostavljanju nije moguće utvrditi, jer apelantica nema nikakvih dokaza, pa ni svjedoka koji bi mogli potvrditi te njene navode. Prema riječima protupredlagača brak je razveden zbog nepomirljivosti stavova u vezi sa odnosom sa njihovom kćerkom i zetom. Protupredlagač često putuje na relaciji Zenica - Cazin jer pokušava dodatno zaraditi. Trenutno u spornom stanu živi protupredlagačeva vanbračna supruga sa svojom djecom, a on kao penzioner nema uvjeta za sticanje drugog stana. Dalje, protupredlagač je izjavio i da je više puta pozivao apelanticu da se vrati u ovaj stan i da nastave zajednički život, što je ona odbijala, te da se on ne protivi njenom povratku u stan, ali da se protivi zahtjevu da se apelantici dodijeli stanarsko pravo i odredi njegovo iseljenje, jer ni sam nema gdje drugdje živjeti.
  • 8.
    Na osnovu navedenih činjenica, a u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), sud će, u slučaju razvoda braka kada se supružnici ne mogu sporazumjeti ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava, po zahtjevu jednog od njih odlučiti kome će pripasti to pravo, vodeći računa o potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima. Općinski sud je Rješenjem broj R-191/02 od 28. marta 2003. godine za nosioca stanarskog prava na spornom stanu odredio protupredlagača. U svom obrazloženju Općinski sud je naveo da su utvrđene činjenice koje se odnose na to da je apelantica sama napustila predmetni stan u februaru 1999. godine a da nije dokazala da je fizički zlostavljana, da je protupredlagač penzioner koji apelantici plaća 40% od penzije te da je i sam slabog imovnog stanja, da su oboje slabog zdravstvenog stanja, da u predmetnom stanu trenutno živi protupredlagač sa vanbračnom suprugom i njenom djecom, iako je protupredlagač često odsutan radi dodatnog zarađivanja u Cazinu, a da je apelantica sama, te da stan, s obzirom da je "garsonijera", nije moguće zamijeniti za manje stanove, nesumnjivo opredijelile sud da donese ovakvo rješenje.
  • 9.
    Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine žalbu odbio a prvostepeno rješenje potvrdio u cjelini. Kantonalni sud u svom obrazloženju navodi da je prvostepeni sud, nakon ukidanja prethodnog rješenja i vraćanja na ponovni postupak, ovaj put izveo sve potrebne parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja koja je, u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, i trebao raspraviti.
  • 10.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine odbio apelanticinu reviziju, pozivajući se u potpunosti na razloge drugostepenog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protupredlagača da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivanja, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga, smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili dokaze u provedenim postupcima, čime su joj povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da se apelantica ne slaže sa donesenim odlukama jer je nezadovoljna ishodom postupka za nju, ali da ne stoji niti jedan njen navod o kršenju ljudskih prava u provedenim postupcima.
  • 13.
    Općinski sud u svom odgovoru također smatra da u provedenim postupcima nije došlo ni do kakvog kršenja apelanticinih ljudskih prava.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99)

"Član 20. stav 1.

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima."

  • 15.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05)

"Član 102. stav 2.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku."

  • 16.
    Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98)

"Član 2. stav 2.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 2. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 1. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Apelantica navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protupredlagača da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivanja, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili dokaze i u vezi s tim počinili navedene povrede njenih prava.
  • 25.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, t? krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelantica "žrtva" povrede prava na pravično suđenje. Naime, redovni sudovi su u tri instance zauzeli identičan stav, koji se u osnovi svodi na donošenje odluke u korist protupredlagača a po utvrđenim činjenicama da su apelantica i protupredlagač sličnog imovnog i zdravstvenog stanja, da je apelantica samoinicijativno napustila predmetni stan, da u njemu ne boravi od 1999. godine, da protupredlagač ima novu, vanbračnu zajednicu, te da živi u tom istom stanu, sa povremenim odlascima radi dodatnog zarađivanja. Apelantica nije uspjela dokazati da je stan napustila zbog toga što ju je protupredlagač fizički zlostavljao, iako je svoj zahtjev prvobitno temeljila na toj činjenici, niti je, nakon protupredlagačevog predočavanja voznih karata koje su svjedočile o vremenu i načinu odlaska iz Zenice dala u postupcima ikakav dokaz o tome da protupredlagač ne živi u Zenici, a što je prema članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koji kaže da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, bila dužna učiniti. Činjenicu da je protupredlagač penzioner, bez bilo kakve druge imovine osim povremenih dodatnih zarada, koji 40% od svoje penzije mjesečno izdvaja za apelanticu na ime izdržavanja, također nije osporila u provedenim postupcima, iako je, prema članu 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku, strana koja daje određene prijedloge, iste dužna potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te se izjasniti o navodima i dokazima suprotne strane. Dalje, za svoje odluke sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja, vezujući činjenice utvrđene u kontradiktornom postupku za važeće odredbe materijalnog prava, sve vrijeme postupajući u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, koji određuje da odluku donosi sud vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga i drugih lica koja žive s njima, o razlozima zbog kojih je brak razveden i o drugim socijalnim okolnostima, te iz tako provedenih radnji Ustavni sud ne može zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi upućivale da se radi o bilo kakvoj proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica, kao i u primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apelanticin navod o povredi njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije potpuno neosnovan.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 28.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 29.
    Što se tiče apelanticinih navoda koji se odnose na kršenje njenog prava na imovinu navedenim sudskim odlukama, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 30.
    U konkretnom slučaju, apelantica smatra da su joj redovni sudovi svojim rješenjima povrijedili pravo na imovinu, s obzirom da su odlukama kojima je protupredlagač određen za nosioca stanarskog prava na stanu u kojemu je živjela s protupredlagačem prije razvoda braka oduzeli pravo na taj isti stan.
  • 31.
    Prije svega, na predmetnom stanu apelantica je prije razvoda braka imala pravo sukorisništva stanarskog prava, zajedno s protupredlagačem. Što se tiče umiješanosti sudova, donesene odluke po kojima je za nosioca stanarskog prava određen protupredlagač zasnovane su na Zakonu o stambenim odnosima, javno objavljenom i svima dostupnom, napisanom na potpuno razumljiv i nedvosmislen način, uspostavljenom radi pravne sigurnosti i u općem interesu. Opći interes se nalazi u odredbi člana 20. stav 1. navedenog zakona, kojom je dato u nadležnost sudovima da u svim sličnim situacijama u kojima nema sporazuma između bivših supružnika o korištenju do tada zajedničkog stana, na osnovu svih ispitanih okolnosti donesu odluku na najbolji mogući način u svakom pojedinačnom slučaju. Redovni sudovi su izvršili potrebna ispitivanja i utvrđivanja činjenica, te na osnovu tako utvrđenog stanja, a u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, donijeli osporavane odluke.
  • 32.
    Naposljetku, imajući u vidu činjenicu da apelantica svojom voljom ne živi u predmetnom stanu, na kojemu je imala pravo sukorisništva, od februara 1999. godine te da je navedeno miješanje izvršeno u skladu sa zakonskim propisima koji su javno objavljeni i kao takvi mogli biti poznati apelantici, Ustavni sud smatra da osporavanim odlukama nije stavljen pretjeran teret na apelanticu, koji bi bio neproporcionalan u odnosu na opći interes koji se štiti zakonskim propisima, a na osnovu kojih je izvršeno miješanje. Zbog toga Ustavni sud apelanticin navod da joj je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatra neosnovanim.

Pravo na dom

  • 33.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 34.
      Član 8. Evropske konvencije:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 35.
    U odnosu na apelanticin navod da joj je osporavanim odlukama povrijeđeno i pravo na dom, Ustavni sud podsjeća na pravilo po kojemu, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj se uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i razumljivošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 36.
    Međutim, čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 37.
    Kako je kod razmatranja apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu konstatirano da je miješanje izvršeno na osnovu zakonskih propisa, javno objavljenih i stoga dostupnih apelantici, na potpuno jasan i razumljiv način napisanih, ostaje da se utvrdi je li izvršeno miješanje u apelanticino pravo na dom bilo neophodno.
  • 38.
    S obzirom da je apelantica sama napustila stan i pokrenula zahtjev za konačno određivanje nosioca stanarskog prava, odbijajući prijedlog protupredlagača da nastavi živjeti u tom istom stanu, te kako sudovi na osnovu utvrđenih činjenica i u skladu sa zakonskim propisima nisu imali uporišta za drugačije odlučivanje, odnosno da ovakvim rješavanjima nije narušen princip proporcionalnosti između izvršenog miješanja i cilja koji se donesenim zakonskim propisima nastoji postići, a koji se ogleda u pravičnom rješavanju svakog ovakvog slučaja pojedinačno u zavisnosti od ukupnosti svih okolnosti, a gdje jedna strana uvijek i nužno mora ostati bez stanarskog prava jer se radi o nemogućnosti daljnjeg zajedničkog života i nemogućnosti da se podijeli ili zamijeni "garsonijera" za dva manja stana, Ustavni sud smatra da je donošenje osporavanih odluka bilo jedino moguće rješenje, odnosno neophodno u konkretnom slučaju, zbog čega i ovaj apelanticin navod smatra neosnovanim. Dakle, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost u postupanju redovnih sudova. Također, ne postoji kršenje prava na imovinu i prava na dom iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje u ova prava bilo zasnovano na zakonu, u skladu s javnim interesom i proporcionalno zahtjevima javnog interesa i apelanticinim ustavnim pravima.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.