Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1505/06, rješavajući apelaciju Jasmine Selimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudac

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Jasmine Selimović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-282/05 od 28. februara 2006. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Jasmina Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 25. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-282/05 od 28. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Seada Selimovića (u daljnjem tekstu: protivnik prijedloga), zatraženo je 1. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 27. juna 2006. godine, a Općinski sud 21. juna 2006. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor. Protivniku prijedloga nije izvršena dostava uz naznaku da je odselio sa adrese.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 28. septembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 19. oktobra 2001. godine protiv protivnika prijedloga podnijela Općinskom sudu prijedlog kojim je tražila da ona bude proglašena nositeljicom stanarskog prava na stanu u Sarajevu, ulica Valtera Perića broj 10 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U prvostepenom postupku Općinski sud je utvrdio da je apelantica, zajedno sa suprugom i djecom, sve do početka rata 1992. godine, živjela u spornom stanu, zajedno sa roditeljima njenog muža. Nositelj stanarskog prava na ovom stanu je bio apelanticin svekar, Esad Selimović, a nakon njegove smrti 24. aprila 1998. godine stanarsko pravo je preneseno na apelanticinu svekrvu, Zekiju Selimović. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelantica sa porodicom napustila sporni stan na početku rata i kao izbjeglica živjela u Republici Hrvatskoj, odakle se vratila u sporni stan 1996. godine.
  • 7.
    Dalje, Općinski sud je utvrdio da je protivnik prijedloga 15. decembra 1989. godine zaključio ugovor o korištenju stana u ulici Oteškog bataljona broj 7/IV, te da je po zaključenju ugovora zajedno sa svojom porodicom uselio u taj stan. Općinski sud je također utvrdio da je ovaj stan tokom rata bio devastiran, a nakon što je obnovljen i "doveden u stanje useljivosti", protivnik prijedloga je u januaru 1997. godine preuzeo ključeve od tog stana.
  • 8.
    Također, Općinski sud je utvrdio da je apelantica sa svojom porodicom 26. septembra 1997. godine, u vrijeme važenja Zakona o napuštenim stanovima, preselila u stan u ulici Grbavička broj 14, koji je bio proglašen trajno napuštenim. Međutim, promjenom propisa u stambenoj oblasti ugovor o privremenom korištenju ovog stana je ex lege postao ništav, pa apelantica nikada nije izvršila nadovjeru tog ugovora, već je ovaj stan morala napustiti.
  • 9.
    Općinski sud je utvrdio da je nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, svekrva apelanice i majka protivnika prijedloga, umrla 24. aprila 2000. godine. Također, Općinski sud je utvrdio da je protivnik prijedloga, izjavom na Zapisnik kod Općinskog suda u predmetu broj RS-75/00 od 3. maja 2000. godine, ustupio stanarsko pravo svojoj supruzi s kojom se u međuvremenu razveo, pa je Općinski sud u tom postupku bivšu suprugu protivnika prijedloga proglasio nositeljicom stanarskog prava na stanu u Otesu.
  • 10.
    S obzirom na sve utvrđene činjenice, Općinski sud je zaključio da je apelantica u vrijeme svekrvine smrti imala pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva, budući da je ex lege poništenjem ugovora za stan u ulici Grbavička broj 14 apelantica po sili zakona vraćena u status koji je i imala 30. aprila 1991. godine, kada je bila članica porodičnog domaćinstva na spornom stanu. S druge strane, Općinski sud je zaključio da je protivnik prijedloga u vrijeme smrti njegove majke bio nositelj stanarskog prava na stanu u Otesu, zbog čega se, primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva na drugom stanu. S obzirom na ovakvo utvrđenje, Općinski sud je Rješenjem broj R-166/02 od 12. decembra 2003. godine apelanticu odredio za nositeljicu stanarskog prava na spornom stanu, a odbio je protuprijedlog protivnika prijedloga.
  • 11.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-132/04 od 23. novembra 2004. godine u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju ove Odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da protivnik prijedloga, u vrijeme smrti njegove majke - nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, nije mogao biti član njenog porodičnog domaćinstva, budući da je u to vrijeme bio nositelj stanarskog prava na stanu u Otesu, a da je tek nakon smrti njegove majke njegovo stanarsko pravo preneseno na njegovu bivšu suprugu. Također, Kantonalni sud je zaključio da je ispravno prvostepeni sud utvrdio da apelantica nije izgubila pravnu poziciju članice porodičnog domaćinstva na spornom stanu u kojem je živjela do rata, budući da je ugovor kojim joj je dodijeljen stan u ulici Grbavička broj 14 ex lege postao ništav, pa nije ni mogao proizvesti pravno dejstvo.
  • 12.
    Protivnik prijedloga je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, tražeći da Vrhovni sud preinači nižestepena rješenja i njega odredi nositeljem stanarskog prava na spornom stanu. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-282/05 od 28. februara 2006. godine reviziju djelimično uvažio i nižestepena rješenja preinačio tako što je protivnika prijedloga odredio za člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu. Vrhovni sud je, također, naveo da "odbija višak prijedloga" protivnika prijedloga, a da u cijelosti odbija apelanticin prijedlog. U obrazloženju ove Odluke Vrhovni sud je, prije svega, naveo da su prijedlog Općinskom sudu prvobitno podnijeli Senad Selimović, apelanticin muž kao prvopredlagatelj i apelantica kao drugopredlagateljica. Međutim, Vrhovni sud navodi da je prvopredlagatelj u toku postupka "jednostavno prestao da se pojavljuje izuzev što je kod izjašnjavanja stranaka on naveden kao član ŠapelanticinogĆ porodičnog domaćinstva".
  • 13.
    Dalje, Vrhovni sud je naveo da "nije jasno temeljem čega nižestepeni sudovi utvrđuju da je ŠapelanticaĆ nositelj stanarskog prava", prije svega zato što je "kategorija stanarskog prava prestala postojati 6. decembra 2000. godine", te da je vidljivo da su i apelantica sa porodicom i protivnik prijedloga sa porodicom "napuštali sporni stan". Vrhovni sud dalje navodi da je "prvenstveno bilo nužno utvrđenje ko su korisnici spornog stana (član 6. Zakona o stambenim odnosima koji još uvijek nije stavljen van snage)". Također, Vrhovni sud ukazuje na odredbe čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, prema kojima će se članovi porodičnog domaćinstva, nakon smrti nositelja stanarskog prava dogovoriti sporazumno o tome ko će biti nositelj stanarskog prava, a ako takav sporazum ne bude postignut, onda će to odrediti sud u vanparničnom postupku.
  • 14.
    Vrhovni sud je dalje naveo da "okolnost da je protivnik samo formalno bio nositelj stanarskog prava na stanu u Otesu, a faktički živio u porodičnom domaćinstvu svojih roditelja, da je nakon tri godine riješeno pitanje nositelja stanarskog prava na stanu u ulici Oteškog bataljona, a imajući u vidu i da je ŠapelanticaĆ istovremeno živjela u stanu koji je dobila od Kantona Sarajevo u Grbavičkoj ulici, da je sve vrijeme rata provela u Hrvatskoj, a protivnik za čitavo to vrijeme bio sa roditeljima u spornom stanu, ukazuje da njemu pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva umrlih roditelja koristi predmetni stan". Vrhovni sud također navodi da protivnik prijedloga "ne može biti određen za nositelja stanarskog prava" budući da ta kategorija više ne postoji, kao i zato što je prijedlog za određivanje nositelja stanarskog prava podnesen 19. oktobra 2001. godine, "nakon 6. decembra 2000. godine kao konačnog datuma (član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je protivnik prijedloga "u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima bio član užeg porodičnog domaćinstva svoje umrle majke i to je status koji mu ovaj sud može priznati, dok status nositelja stanarskog prava ne može". Također, Vrhovni sud je naveo da je iz istih razloga ocijenio neosnovanim apelanticin prijedlog, pa ga je u cijelosti odbio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda kontradiktorna, nejasna, neizvršiva i proizvoljna, zbog čega je u suprotnosti s principima sadržanim u članu 6. Evropske konvencije. Apelantica također navodi da je Vrhovni sud izašao iz okvira svoje nadležnosti, odnosno iz okvira revizijskog zahtjeva, zato što je osporenom odlukom utvrdio novu činjenicu, što je suprotno Zakonu o parničnom postupku. Također, apelantica navodi da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio i relevantne materijalno-pravne propise, budući da je iznio stav da je protivnik prijedloga samo formalno bio nositelj stanarskog prava na stanu u Otesu, a da je faktički živio u porodičnom domaćinstvu svoje umrle majke. Apelantica smatra da ovakvo davanje prioriteta faktičkom stanju u odnosu na formalno-pravno stanje nema osnova u Zakonu o stambenim odnosima, budući da je "forma sticanja svojstva nositelja stanarskog prava i formalno-pravni status nositelja stanarskog prava jako bitna, jer se putem nje vrši kontrola sticanja stanarskog prava na društvenim stanovima". U suprotnom, smatra apelantica, omogućilo bi se sticanje stanarskog prava na više stanova, što je u suprotnosti s važećim Zakonom o stambenim odnosima. U vezi s navodima Vrhovnog suda o tome da je apelanticin muž, kao prvopredlagatelj u ovom postupku "prestao da se pojavljuje", apelantica navodi da nisu tačni, budući da u spisu postoji njegova izjava data pred Općinskim sudom u konkretnom predmetu, kojom je dao saglasnost da apelantica vodi postupak kao predlagateljica. Navodeći da je prema Zakonu o stambenim odnosima tazbinsko srodstvo izjednačeno s krvnim, apelantica smatra da je "neopravdano i zakonski neutemeljeno pitanje suda zašto se ŠapelanticaĆ pojavljuje s prijedlogom za određivanje nositelja stanarskog prava".
  • 16.
    Što se tiče prava na poštivanje doma, apelantica navodi da je ona sa porodicom 30. aprila 1991. godine stanovala u spornom stanu sa svekrom i svekrvom, pa dakle bila članica njihovog porodičnog domaćinstva u relevantnom periodu. Stoga je imala "dom" u koji je imala pravo vratiti se, a to joj je pravo i priznato u upravnom postupku koji je vodila. Stoga je njen status članice porodičnog domaćinstva jedino i moguće utvrđivati na dan 30. aprila 1991. godine, a ne na dan podnošenja prijedloga za određivanje nositelja stanarskog prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju smatra da je postupak pred Kantonalnim sudom proveden u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom, te navodi da je "sve što je trebalo reći već rečeno u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda".
  • 18.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je postupak pred tim sudom proveden u skladu sa Zakonom o vanparničnom postupku i relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, da je prvostepeno rješenje potvrdio Kantonalni sud, a da je očigledno da se navodi iz apelacije odnose na postupak pred Vrhovnim sudom koji je odlučivao o reviziji.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.

Član 12.

Građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu.

Član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nositelj stanarskog prava na drugom stanu. Š...Ć

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona

Član 22.

Š...Ć Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nositelj stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima. Š...Ć""

  • 20.
    U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01 i 54/04) relevantne odredbe glase:

"Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Š...Ć"

  • 21.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 11/98) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini."

  • 22.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 18/99) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Š...Ć član 2. stav 3. će se zamijeniti sljedećim stavovima:

"Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. Š...Ć"

  • 23.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 27/99) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

U članu 3. stav 2. druga rečenica se mijenja i glasi:

"Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini."

Član 7.

Iza člana 18a. dodaju se novi članovi 18b., 18c., 18d., 18e. i 18f. koji glase:

"Član 18.b.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nositelj stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Š...Ć"

  • 24.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 56/01) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

U članu 6. Š...Ć

Iza stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:

"Nadležni organ neće odbiti zahtjev po osnovu odredaba iz ZOSO, osim ako se radi o osobama koje se ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva iz člana 6. ZOSO. Š...Ć"

Član 11.

U članu 11. stav 4. mijenja se i glasi:

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji:

Š...Ć 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine Š...Ć ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine; u slučajevima kad je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uvjete za život; Š...Ć

  • 25.
    U Zakonu o vanparničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04, 73/05) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

Š...Ć U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 26.

U vanparničnom postupku u kojem se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za exproprisanu nepokretnost, protiv pravosnažnog rješenja donesenog u drugom stepenu, dopuštena je revizija."

  • 26.
    U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

"Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda."

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-282/05 od 28. februara 2006. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 6. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelantica pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tim Rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 32.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 33.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 34.
    Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor u vezi sa stanarskim pravom, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zato što je Vrhovni sud, kako navodi, izašao iz okvira svoje nadležnosti, odnosno iz okvira revizijskog zahtjeva, budući da je osporenim rješenjem utvrdio novu činjenicu, što je suprotno Zakonu o parničnom postupku. Također, apelantica navodi da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio i relevantne materijalno-pravne propise, budući da je zauzeo stav da je protivnik prijedloga samo formalno bio nositelj stanarskog prava na stanu u Otesu, a da je faktički živio u porodičnom domaćinstvu svoje umrle majke, čime je prema apelanticinom mišljenju, bez uporišta u zakonu, dao prioritet faktičkom stanju nad formalno-pravnim stanjem.
  • 36.
    Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
  • 37.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je protivnik prijedloga izjavio reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-32/04, kojom je tražio da Vrhovni sud reviziju uvaži i njega odredi za nositelja stanarskog prava na spornom stanu. Vrhovni sud je, međutim, dispozitivom osporenog rješenja, umjesto da odluči o ovom revizijskom zahtjevu, odredio protivnika prijedloga za člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu, čime je ustvari utvrdio činjenicu koja je odlučujuća za rješavanje konkretne pravne stvari - određivanje nositelja stanarskog prava na spornom stanu. Ustavni sud smatra da je na ovaj način Vrhovni sud odlučio mimo svoje revizijske nadležnosti. Naime, Zakon o parničnom postupku propisuje u članu 240. stav 2. da je zabranjena revizija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. To također znači da revizijski sud ne može odlučivati o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, već samo ima nadležnost ispitati jesu li procesne odredbe i materijalno pravo pravilno primijenjeni. Ustavni sud zapaža da može postojati situacija da su zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili uslijed povrede odredaba postupka odlučne, pravno relevantne činjenice pogrešno utvrđene, ili da uopće nisu utvrđene. U tom slučaju, međutim, revizijski sud mora primijeniti odredbu člana 250. stav 2, koja propisuje da će u takvom slučaju usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično odluku drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje.
  • 38.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja naveo da "nije jasno temeljem čega nižestepeni sudovi utvrđuju da je predlagateljica nositeljica stanarskog prava", te da je "prvenstveno bilo nužno utvrđenje ko su korisnici spornog stana (član 6. Zakona o stambenim odnosima)". Iz toga proizlazi da Vrhovni sud u suštini smatra da nisu rasvijetljene sve odlučne činjenice, što je po mišljenju Ustavnog suda moglo rezultirati samo ukidanjem nižestepenih rješenja, a nikako utvrđivanjem odlučnih činjenica.
  • 39.
    Osim toga, Ustavni sud zapaža da odredba člana 241. Zakona o parničnom postupku propisuje da "revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji". Protivnik prijedloga je revizijom tražio da on bude određen nositeljem stanarskog prava na spornom stanu. Međutim, Vrhovni sud je osporenim rješenjem protivnika prijedloga odredio za člana porodičnog domaćinstva, navodeći da "odbija višak prijedloga". Ustavni sud zapaža da je ovakvim odlučenjem Vrhovni sud izašao iz okvira svoje revizijske nadležnosti, te da je mogao reviziju uvažiti i preinačiti drugostepeno rješenje onako kako je to protivnik prijedloga tražio, ili je mogao reviziju uvažiti i ukinuti nižestepena rješenja kako je to već rečeno. Osim toga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem Vrhovni sud nije riješio pravno pitanje povodom kojeg je vođen postupak - određivanje nositelja stanarskog prava - što je suprotno relevantnim domaćim propisima, članu 6. Evropske konvencije, ali i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Princip vladavine prava i pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijevaju da sud riješi konkretno pitanje u vezi sa nekim građanskim pravom, što znači da odluka koju sud donese u vezi sa konkretnim pitanjem koje se pred njega postavi mora biti jasna, određena i izvršiva. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporeno rješenje Vrhovnog suda ne zadovoljava ove kriterije, naročito zato što ovakvo rješenje nije izvršivo.
  • 40.
    Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud propustio obrazložiti na kojim propisima temelji svoj stav o tome da protivnik prijedloga ima pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu, zato što je "samo formalno bio nositelj stanarskog prava na stanu u Otesu, a faktički živio u porodičnom domaćinstvu svojih roditelja". Naime, odredba člana 12. Zakona o stambenim odnosima jasno propisuje da građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, te da se u tom slučaju ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva na drugom stanu. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je protivnik prijedloga u vrijeme smrti njegove majke bio nositelj stanarskog prava na drugom stanu, a to utvrđenje očigledno prihvata i Vrhovni sud. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci odstupa od ove eksplicitne zakonske odredbe, mada Zakon o stambenim odnosima ne predviđa nikakav izuzetak u tom smislu, pri čemu za takvu primjenu materijalnog prava Vrhovni sud nije dao zadovoljavajuće obrazloženje. Naprotiv, Vrhovni sud, obrazlažući taj svoj stav, navodi da je imao u vidu, između ostalog, da je apelantica "sve vrijeme rata provela u Hrvatskoj, a protivnik za čitavo to vrijeme bio sa roditeljima u spornom stanu", što prema stavu Vrhovnog suda znači "da njemu pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva umrlih roditelja koristi predmetni stan". Osim toga što proizvoljno primjenjuje odredbu člana 12. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud ovakvim stavom dovodi na određeni način u pitanje i svoju nepristranost, budući da činjenicu da je apelantica bila izbjeglica u toku rata cijeni na njenu štetu, dok u odnosu na protivnika prijedloga, suprotno stanju u spisu, utvrđuje da je tokom cijelog rata bio u spornom stanu. Ustavni sud smatra da ovakvo postupanje Vrhovnog suda predstavlja proizvoljnost koju ne dozvoljavaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 41.
    Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenom rješenju konstatirao da je prvobitno prijedlog podnio Senad Selimović, apelanticin muž, kao prvopredlagatelj, ali da je tokom postupka "jednostavno prestao da se pojavljuje". Ovo ukazuje da je Vrhovni sud propustio uzeti u obzir zapisnik s ročišta pred Općinskim sudom od 24. oktobra 2002. godine, iz kojeg se nedvosmisleno vidi da je prvopredlagatelj izjavio da odustaje od prijedloga, te da daje saglasnost da "predlagač u ovoj pravnoj stvari ostane ŠapelanticaĆ". S druge strane, Vrhovni sud nije samo mogao dati ovakvu konstataciju, a da se o tome ne izjasni ili ne odluči, naročito imajući u vidu da u postupku po reviziji sud po službenoj dužnosti mora paziti na povrede parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, kako je to propisano članom 241. Zakona o parničnom postupku.
  • 42.
    Osim toga, imajući u vidu da je apelantica bila izbjeglica, te da se u njenom konkretnom slučaju moraju primijeniti relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao lex specialis, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije na zadovoljavajući način obrazložio zbog čega bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, koje se tiču mogućnosti članova porodičnog domaćinstva da se sporazumno dogovore o tome ko će, nakon smrti nositelja stanarskog prava, nastaviti biti nositelj stanarskog prava. Ovo je posebno nejasno zato što je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je, kako je već rečeno, u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava na spornom stanu protivnik prijedloga bio nositelj stanarskog prava na drugom stanu. S druge strane, Ustavni sud smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantici, primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestalo stanarsko pravo na stanu u ulici Grbavička 14, čime je njen pravni status vraćen na status koji je imala 30. aprila 1991. godine, a to je status članice porodičnog domaćinstva na spornom stanu, zbog čega je apelantica vodila odgovarajući postupak propisan tim Zakonom i dobila odluke u svoju korist. Međutim, iz osporene odluke Vrhovnog suda se ne vidi da je kod odlučivanja o reviziji Vrhovni sud uzeo u obzir ovaj postupak i njegov rezultat, osim što je naveo da je "svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe i da se posebnim postupkom određuje sudbina pojedinačnog stana". Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda u ovom dijelu ne zadovoljava kriterije pravičnosti postupka iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 43.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 44.
    S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud u revizijskom postupku prekorači ovlaštenja koja ima po Zakonu o parničnom postupku u pogledu donošenja odluke o reviziji tako što revizijskom odlukom, suprotno Zakonu o parničnom postupku, utvrdi neku odlučnu činjenicu, kao i kada revizijskom odlukom ne riješi konkretnu pravnu stvar tako da ta odluka bude izvršiva. Također, postoji kršenje prava na pravično suđenje kada obrazloženje sudske odluke nije dovoljno jasno i argumentirano, a naročito kada je to obrazloženje direktna posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalno-pravnih propisa, što je imalo utjecaja na pravo apelanta na pravično suđenje.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.