Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2132/05, rješavajući apelaciju Esada Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Memića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-93/05 od 8. septembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Esad Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojega zastupa Ljiljana Imamović, advokatica iz Travnika, podnio je 13. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-93/05 od 8. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Ante Ćorića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Nezira Kalbića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Edina Mulića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) 9. marta i 28. jula 2006. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud i Kantonalni sud su 11. maja i 21. augusta 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi su 23. i 28. marta i 3. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda, prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog su 18. oktobra 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Općinski sud je Rješenjem broj P-1211/04 od 19. novembra 2004. godine utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi, inače zaposlenici Službe za urbanizam i stambena pitanja Općine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Služba), i trećetuženi, kojeg su prvotuženi u drugotuženi uveli u posjed stana, smetali apelanta u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu stana u Novom Travniku, u Ulici Patriotske lige broj 3/4, time što su 7. januara 2004. godine provalili u apelantov stan, nakon čega su promijenili bravu na ulaznim vratima i onemogućili apelanta da uđe u predmetni stan, čime su omeli apelanta u posjedu stana, te je, dosljedno tome, svim tuženim naloženo da uspostave prvobitno stanje tako što se trećetuženi obavezuje da iznese svoje stvari iz stana, da tuženi predaju apelantu ključeve od ulaznih vrata, sve u roku od osam dana pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja. Tuženim je naloženo da na ime naknade troškova parničnog postupka solidarno isplate apelantu iznos od 892,00 KM u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 7.
    U obrazloženju rješenja se navodi da je Služba rješenjem od 10. aprila 2003. godine utvrdila da je apelant bespravni korisnik predmetnog stana, te da mu je naložila da u roku od tri dana od dana prijema tog rješenja napusti predmetni stan bez prava osiguranja nužnog smještaja. Navedeno rješenje, po apelantovoj žalbi, rješenjem od 11. augusta 2003. godine poništilo je Ministarstvo prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Sud navodi da, prema nespornim navodima stranaka, ponovni postupak nije proveden, niti je protiv rješenja Ministarstva pokrenut upravni spor. U obrazloženju prvostepenog rješenja dalje se navodi da je, nakon rješenja Službe od 10. aprila 2003. godine, a prije donošenja odluke o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Služba donijela novo Rješenje od 23. jula 2003. godine kojim se ponovo utvrđuje da je apelant bespravni korisnik predmetnog stana, te da mu je naloženo da u roku od 15 dana oslobodi predmetni stan od lica i svojih stvari i da ključeve preda Službi.
  • 8.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja dalje se navodi da je zaključkom Službe o dozvoli izvršenja od 11. augusta 2003. godine utvrđeno da je rješenje Službe od 23. jula 2003. godine postalo izvršno, koje, prema izvedenim dokazima, apelantu nije ni uručeno, te se dopušta izvršenje navedenog rješenja tako što će se iseliti apelant kojem je, navodno, prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana i određeno je da će se termin deložacije zakazati posebnom obavijesti. Sud je naveo da se iz obavijesti Službe od 16. decembra 2003. godine i 5. januara 2004. godine vidi da je te obavijesti donijela navedena služba, kojim, navodno, obavještava privremenog korisnika predmetnog stana (ne navodeći ime lica na koje se odnosi obavijest) da je stan zapečaćen i da treba da se javi Službi u roku od 24 sata radi reguliranja povrata stana, te da će se, u protivnom, u stan ući prinudno. Sud je naveo da je obavijesti potpisao prvotuženi kao pomoćnik načelnika, te da na njima nema pečata organa.
  • 9.
    Protiv prvostepenog rješenja žalbu su izjavili tuženi, te je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-93/05 od 8. septembra 2005. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.
  • 10.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su prvotuženi i drugotuženi radnici Općine Novi Travnik, zaposleni u Službi, te da je navedena služba nadležna da vrši deložaciju lica iz stanova koji su predviđeni za smještaj izbjeglih i raseljenih lica, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je naveo da je iz odgovora na tužbu, te izjava datih u toku postupka pred prvostepenim sudom vidljivo da su prvotuženi i drugotuženi prilikom ulaska u stan koji je bio u apelantovom posjedu, te predaje stana u posjed trećetuženom postupali kao službena lica u vršenju službenih ovlaštenja, te da takav zaključak proizlazi iz činjenice da su prilikom ulaska u posjed predmetnog stana sačinili Zapisnik broj 03.372/SL od 7. januara 2004. godine, kao i da su pri tome bili angažirani i radnici Policijske uprave Novi Travnik.
  • 11.
    Stoga je drugostepeni sud zaključio da su prvotuženi i drugotuženi prilikom ulaska u stan koji je bio u apelantovom posjedu postupali kao radnici nadležnog organa uprave, te da radnje koje radnici nadležnog organa uprave preduzmu u okviru svojih službenih ovlaštenja ne mogu predstavljati čin smetanja posjeda, jer su za vršenje ovakvih radnji prvotuženi i drugotuženi bili ovlašteni na osnovu Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pitanje da li su oni preduzimanjem radnji ulaska u posjed predmetnog stana eventualno prekoračili svoja ovlaštenja, ili su pri tome nepravilno radili može biti predmet disciplinskog ili nekog drugog postupka predviđenog čl. 70-80. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, ali ne postupka smetanja posjeda, jer se u ovom slučaju radilo o aktima-postupcima nadležnog organa.
  • 12.
    U odnosu na trećetuženog drugostepeni sud je ocijenio da se on u predmetni stan uselio na osnovu rješenja o privremenoj dodjeli stana, koje je donijela Služba, te da, prema tome, nema protivpravnosti djelovanja, odnosno nema svijesti da činom useljenja u predmetni stan vrši smetanje apelantovog posjeda.

IV. Apelacije

a) Navodi iz apelacija

  • 13.
    Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje i, u okviru njega, prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da je drugostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi činjenice u vezi sa njegovim posjedom na predmetnom stanu i nastalim smetanjem posjeda, te navodi da u konkretnom slučaju nije bilo pravnog osnova da službenici organa uprave uđu u predmetni stan. U vezi s tim apelant navodi da prvostepeni upravni organ, nakon što je drugostepeni organ ukinuo prvostepeno rješenje, nije proveo ponovni postupak, te da je prvotuženi sudu prezentirao falsifikat, navodno, ponovo donesenog rješenja, koje nikada nije bilo dostavljeno apelantu. Apelant navodi da, prema obrazloženju drugostepenog suda i pravnom stajalištu koje je on usvojio, znači da šef i radnici službe za stambene poslove pri općinama imaju pravo da uvijek kada ocijene da je to potrebno provale u tuđi dom, da ga oduzmu uživaocu, a da on nema nikakvo pravo pred sudom, već da može pokrenuti disciplinski postupak protiv takvih lica. Apelant smatra da je navedeno apsurd, jer vršenje ovlaštenja mora biti zakonito i u okviru zakona, a ne samovolja lica koje vrši javna ovlaštenja, kao i da sud takvo ponašanje okarakterizira kao postupanje u okviru zakonom propisanih ovlaštenja. Apelant navodi da je osnovno načelo Zakona o upravnom postupku da se mogu izvršavati samo pravosnažna i izvršna rješenja, a ne krivotvorena i rješenja koja uopće nisu uručena stranci, pa nisu mogla postati ni pravosnažna ni izvršna. Ističe da je osnovno načelo Zakona o upravnom postupku da upravni organi u vršenju javnih ovlaštenja moraju postupati zakonito i da se prisilno mogu izvršavati samo pravosnažni i izvršni akti i da sve preduzete radnje moraju imati valjan pravni osnov. Zaštita posjeda i doma, prema apelantovom mišljenju, može se pokrenuti i protiv takvih lica, te je nezakonito postupanje tih organa i lica u oduzimanju doma apelantu čin smetanja posjeda.

b) Odgovori na apelacije

  • 14.
    U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da ne postoji povreda odredaba čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Sud ističe da se, prema stanju spisa, trećetuženi u predmetni stan uselio na osnovu rješenja o privremenoj dodjeli stana, odnosno na osnovu akta nadležnog organa uprave. Navodi da su prvotuženi i drugotuženi apelanta deložirali na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o upravnom postupku, a prema stanovištu suda, u postupku smetanja posjeda ne može se ispitivati zakonitost upravnih akata, jer se to vrši u posebnom upravnom postupku, te da pitanje prekoračenja ovlaštenja i nepravilnog rada radnika nadležnog organa uprave može biti predmet disciplinskog ili nekog drugog postupka predviđenog Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, a ne i postupka smetanja posjeda, jer se u konkretnom slučaju radilo o aktima-postupcima nadležnih organa.
  • 15.
    U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepeni upravni organ donoseći rješenje o deložaciji bez provođenja ponovnog postupka, kršeći odredbe Zakona o upravnom postupku koje se odnose na pravila dostave pismena, izvršavajući nepravosnažna rješenja postupao nezakonito. Nezakonito postupanje tih organa i lica u oduzimanju doma apelantu je čin smetanja posjeda, te se zaštita posjeda i doma pred sudom može pokrenuti i protiv takvih lica. Stoga, proizlazi da Općinski sud, odlučujući o tužbi za smetanje posjeda, nije pogrešno primijenio materijalno pravo, niti je prekršio Ustav Bosne i Hercegovine, niti Evropsku konvenciju.
  • 16.
    U svom odgovoru na apelaciju prvotuženi navodi da nije tačno da je apelant bio zakonski posjednik nekretnine, već nezakoniti korisnik stana. Također, navodi da nije tačno da prvostepeni upravni organ nije proveo ponovni postupak, jer je postupak proveden i utvrđeno je da je apelant višestruki korisnik predmetnog stana i da se ne ubraja u kategoriju prognanih lica. Ističe da je porodica Edina Mulića uvedena u posjed predmetnog stana, jer se radi o prognanoj porodici koja ispunjava sve uvjete da se useli u takav stan, jer je zgrada u kojoj su prije stanovali srušena usljed bombardiranja Novog Travnika. Dalje navodi da nije tačno da je Služba ušla u predmetni stan nasilno, nego legalno i prema zakonu.
  • 17.
    U svom odgovoru drugotuženi navodi činjenice u vezi sa predmetnim slučajem. Ističe da su navodi u apelaciji netačni, neistiniti, kao i rješenje Općinskog suda, jer je doneseno na osnovu činjenica koje apelant navodi u tužbi.
  • 18.
    Trećetuženi u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer se on uselio na osnovu rješenja o privremenoj dodjeli stana, te da, prema tome, nema nikakve protivpravnosti, odnosno da on nije bio svjestan da činom useljenja u predmetni stan vrši smetanje nečijeg posjeda, niti da krši ljudska prava. Navodi da nije imao namjeru da nekog povrijedi ili da uzme nešto tuđe, te da bi volio da se pitanje u vezi sa njegovim stanom riješi, jer to više ne može psihički podnijeti.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 82.

Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 83.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

(...)."

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-93/05 od 8. septembra 2005. godine protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i, u okviru njega, pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Predmetni postupak čiji je rezultat osporena odluka odnosi se na postupak smetanja posjeda, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Apelant se žali da je Kantonalni sud, donoseći osporeno rješenje, pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud je već ranije usvojio stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 27.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da su povrijeđena procesna prava.
  • 28.
    Naime, Kantonalni sud, rješavajući po žalbi, koja je bila podnesena protiv prvostepenog rješenja, a na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, utvrdio je da radnje koje preduzmu radnici nadležnog organa uprave u okviru svojih službenih ovlaštenja ne mogu predstavljati čin smetanja posjeda, jer su za vršenje takvih radnji ovlašteni na osnovu Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da pitanje da li su preduzimanjem radnji ulaska u posjed predmetnog stana prekoračili svoja ovlaštenja ili su radili nepravilno može biti predmet disciplinskog ili nekog drugog postupka predviđenog relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.
  • 29.
    Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze iz kojih bi proisteklo da je u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su redovni sudovi tumačili materijalno pravo.
  • 30.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 31.
    U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili da je zakon proizvoljno primijenjen.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 2132/05

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.