USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2144/05, rješavajući apelaciju Nure Hercegovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nure Hercegovac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-286/05 od 4. augusta 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nure Hercegovac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-286/05 od 4. augusta 2005. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nura Hercegovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vareša, koju zastupaju Aziz i Faruk Ćosović, advokati iz Visokog, podnijela je 18. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-286/05 od 4. augusta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku DD "Snaga"Vareš (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. novembra 2005. godine, a tuženi 14. novembra 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 7. septembra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Po apelanticinoj tužbi protiv DD "Snaga" Vareš, Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P-168/03-VA od 22. novembra 2004. godine, kojom je poništio nezakonitu Odluku tuženog broj 755/01 od 4. jula 2001. godine i naložio mu da apelanticu vrati na odgovarajuće radno mjesto, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 4. jula 2001. godine pa ubuduće, kao i da joj isplati na ime neisplaćenih plaća za period od 4. jula 2001. godine do 30. juna 2004. godine ukupan iznos od 9. 858,08 KM uz naknadu troškova postupka.
- 7.Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-286/05 od 4. augusta 2005. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica sa tuženim zaključila ugovor o radu 3. maja 2001. godine na određeno vrijeme, da je trajanje tog ugovora dva mjeseca i da je Odlukom tuženog broj 91/03 od 13. novembra 2003. godine prestao apelanticin radni odnos kod tuženog 4. jula 2001. godine, zbog isteka vremena na koje je zaključen ugovor o radu. Ovaj sud je konstatirao da radni odnos koji je zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka na koji je zaključen, a donošenje odluke o prestanku radnog odnosa nije pravni osnov zbog kojeg je radni odnos raskinut, jer je ta odluka samo deklaracija o nastupanju zakonske pretpostavke iz člana 68. tačka 6. Zakona o radu. Na kraju, ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 19. st. 4, 68. i 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i člana 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora kada je usvojio tužbeni zahtjev iako apelantica nije dokazala da je poslije 3. jula 2001. godine nastavila faktički raditi kod tuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelantica smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelanticinom mišljenju, osporena odluka Kantonalnog suda donesena je pogrešnom primjenom člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer Kantonalni sud nije održao raspravu na osnovu koje bi odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dalje ističe da sud navodi razloge koji nemaju uporišta kako u zakonu, tako i u sudskoj praksi, da je presuda oskudna i da ne sadrži niti jedan razlog koji bi opravdavao njeno donošenje. Ističe, također, da je u sličnim predmetima Kantonalni sud donio niz presuda kojima je potvrdio prvostepene presude i kao prilog tvrdnji navodi Presudu Kantonalnog suda broj Gž-746/04 od 16. decembra 2004. godine. Smatra da je na ovaj način, donošenjem različitih odluka na osnovu istog ili približno istog činjeničnog stanja, narušen i princip sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer joj je prouzrokovana šteta tako da joj je oduzeto pravo na pravičnu naknadu. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovni postupak, ili da Ustavni sud riješi predmet u meritumu i udovolji tužbenom zahtjevu.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenom odlukom apelantici nije uskraćeno pravo na pristup sudu a time ni pravo na pravično suđenje, niti je povrijeđeno pravo na imovinu. Ovaj sud, dalje, navodi da apelantici nije onemogućeno pravo na pravično suđenje, jer je u toku postupka utvrđeno da je apelantica sa tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme, i to na dva mjeseca, kao i da je odlukom tuženog apelantici radni odnos prestao 4. jula 2001. godine, radi isteka vremena na koje je zaključen. Sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim shvatanjima koja se ne mogu dovoditi u vezu sa povredama prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kantonalni sud ističe da je pravilna odluka kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje Odluke tuženog broj 755/01 od 4. jula 2001. godine i da je pravilno primijenjen materijalni propis. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 10.U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da Kantonalni sud nije bio obavezan da, odlučujući o žalbi, održi raspravu, te da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Tuženi, dalje, navodi da se tužbom za utvrđenje ne može tražiti da sud ustanovi zakonitost ili nezakonitost određenog pravnog posla i smatra da je osporena odluka u skladu sa zakonom. Tuženi ističe da je apelantica zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme i da je po sili zakona radni odnos prestao nakon isteka vremena, odnosno roka na koji je primljena u radni odnos. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena navedena apelanticina prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 11.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03)
"Član 217.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Š...Ć"
- 12.Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03)
"Član 86. tačka 6.
Ugovor o radu prestaje:
- 6.istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 16.Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 17.Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava obrazlaže činjenicom da joj je osporenom odlukom Kantonalni sud prouzrokovao znatnu štetu tako da joj je oduzeo pravo na pravičnu naknadu-plaću za period od 4. jula 2001. godine do 30. juna 2004. godine.
- 18.U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
- 19.U konkretnom slučaju apelantica se nije pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se suština apelanticinog navoda o kršenju prava na imovinu zasniva na nezadovoljstvu presudom Kantonalnog suda, na oskudnom obrazloženju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud naglašava da je u svojoj Odluci AP 186/03 od 29. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se navedena praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica, također, nije pozvala ni na jedan od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se apelanticini navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljna osporenom presudom, jer joj je donošenjem presude prouzrokovana znatna šteta tako da joj je oduzeto pravo na pravičnu naknadu-plaću za period od 4. jula 2001. godine do 30. juna 2004. godine, bez bilo kakvih dokaza kojima se potkrepljuju takvi navodi. Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 20.Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani, te je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-286/05 od 4. augusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. augusta 2005. godine a apelacija je podnesena 18. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dio predmetne apelacije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelantica osporava navedenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-286/05 od 4. augusta 2005. godine, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravičan postupak
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 25.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 26.Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju vođen je sudski postupak radi utvrđivanja da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa, što ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
- 27.Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, jer nije održao raspravu na osnovu koje bi odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, da je presuda oskudna i nedovoljno obrazložena.
- 28.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
- 29.U vezi sa apelanticinim navodima da je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, jer nije održao raspravu pred drugostepenim sudom, Ustavni sud napominje da će, prema članu 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, "drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom". Dakle, u konkretnom slučaju drugostepeni sud nije bio obavezan da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i proveo dokazni postupak, te da Kantonalni sud nije našao da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Drugostepeni sud, prema novom parničnom zakonodavstvu, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ocjenjuje sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, na šta je obavezan po službenoj dužnosti, i obaveze stranaka da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze radi utvrđivanja tih činjenica. Iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelantica u svom odgovoru na žalbu nije ukazivala drugostepenom sudu da je potrebno zakazati raspravu pred drugostepenim sudom, već je samo navode žalbe tuženog osporila i predložila da se žalba odbije kao neosnovana. Apelantica je u postupku pred prvostepenim sudom imala mogućnost da pristupi sudu, iznosi činjenice i predlaže dokaze i prvostepeni sud je na osnovu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog propisa udovoljio u cijelosti njenom tužbenom zahtjevu. Drugostepeni sud, kao što je već navedeno, postupajući po žalbi tuženog, ocijenio je da nije potrebno zakazati raspravu, jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i izveo sve dokaze, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, te je žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
- 30.U vezi sa apelanticinim navodima u odnosu na okolnost da je Kantonalni sud donio presudu koja nema uporišta u praksi i zakonu, te da je presuda oskudna i da ne sadrži niti jedan razlog koji bi opravdao njeno donošenje, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se d odgovor na svaki navod (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
- 31.U konkretnom slučaju Kantonalni sud je dao detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom - saslušanje svjedoka, vještačenje vještaka finansijske struke, saslušanje apelantice-tužiteljice u svojstvu parnične stranke, uvid u ugovor o radu i drugu dokumentaciju u spisu, te na osnovu njih izveo zaključak da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
- 32.Iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Naime, apelantica je sa tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme, i to na period od 3. maja 2001. godine do 3. jula 2001. godine, na osnovu čl. 19. i 142. Zakona o radu. Radni odnos koji je zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka na koji je zaključen, u smislu člana 86. tačka 6. Zakona o radu. Dakle, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev iako apelantica u toku postupka nije dokazala da je poslije 3. jula 2001. godine nastavila faktički raditi kod tuženog.
- 33.Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelanticino pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravičan postupak
- 34.Apelantica je, također, navela da je Kantonalni sud osporenom odlukom narušio princip sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom, jer je u sličnim predmetima donio odluke kojima je potvrdio prvostepene presude. Iako nije precizno navela, Ustavni sud smatra da se apelantica žali da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak.
- 35.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 36.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 37.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, Serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, Serija A, broj 25, stav 226).
- 38.Apelanticine navode da je u sličnim predmetima Kantonalni sud donio odluke kojima je potvrdio prvostepene odluke i tako narušio princip pravne sigurnosti Ustavni sud smatra kao paušalne i neargumentirane s obzirom na to da je apelantica u prilog navedenoj tvrdnji dostavila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-746/04 od 16. decembra 2004. godine u kojoj je predmet spora poništenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog tužiočeve povrede radne obaveze, a apelantici je ugovor o radu prestao samim istekom roka na koji je zaključen. Zbog navedenog, Ustavni sud konstatira da se predmetni slučaj i činjenično i pravno razlikuje od apelanticinog slučaja, te da, slijedeći to, ne postoji analogija među njima. Stoga, navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije Ustavni sud je ocijenio kao paušalne i zaključio da nije povrijeđeno apelanticino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je osporenom odlukom Kantonalnog suda primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede apelanticinih procesnih prava, kao i da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Također, nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer su apelanticini navodi o povredi navedenog prava paušalni i neargumentirani.
- 40.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 2144/05
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.