USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2232/05, rješavajući apelaciju Dušana Tešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušana Tešića, Srđana Davidovića, Gorana Šiljegovića, Branislava Milanovića, Slavka Mihajlovića, Sretka Marjanovića i Željka Jankovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ova Odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata u skladu sa ovom Odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Dušan Tešić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 31. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1347/04 od 7. jula 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i učesnika u postupku Republičkog pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko pravobranilaštvo) i Ministarstva finansija Republike Srpske - Sektor za trezor i upravljanje dugom (u daljnjem tekstu: Trezor RS) zatraženo je 6. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Trezor RS je odgovorio 22. februara 2006. godine, a Osnovni sud i Republičko pravobranilaštvo nisu dostavili svoje odgovore.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Trezora RS je dostavljen apelantima 4. septembra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelanti su na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-199/00 od 18. februara 2002. godine, preinačene Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž- 816/02 od 25. maja 2004. godine, podnijeli prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u kojem su predložili da Osnovni sud dopusti izvršenje radi naplate potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete. Izvršenje je predloženo protiv Ministarstva pravde RS i Ministarstva unutrašnjih poslova RS, kao solidarnih dužnika, odnosno izvršenika, pljenidbom naznačenih sredstava sa računa Trezora RS i uplatom zaplijenjenih iznosa na ime apelanata kao tražilaca izvršenja.
- 7.Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-1347/04 od 7. jula 2004. godine dopustio traženo izvršenje.
- 8.Apelanti su se obraćali Osnovnom sudu i Trezoru RS tražeći da se predmetno izvršenje provede. Trezor RS je, na njihov zahtjev, poslao apelantima dopis broj 04-09-6680/05 od 18. oktobra 2005. godine kojim obavještava apelante da sudsko izvršno Rješenje broj I-1347/04 od 7. jula 2004. godine podliježe potraživanjima po osnovu općih obaveza u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, i to člana 4. stav 1. tačka 4. i čl. 6, 7. i 9. Dalje je navedeno da su predmetna potraživanja nastala u periodu do 31. decembra 2002. godine i kao takva podliježu verifikaciji.
- 9.Izvršenje do danas nije provedeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti se žale da je povrijeđeno njihovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1347/04 od 7. jula 2004. godine.
- 11.Apelanti navode da u Republici Srpskoj ne postoji pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude, niti institucija kojoj bi se redovnim pravnim lijekom obratili, te jedina mogućnost koja preostaje je obraćanje Ustavnom sudu BiH, jer, prema mišljenju apelanata, nepostojanje adekvatnog pravnog lijeka ne bi trebalo da bude smetnja za ostvarivanje prava, odnosno ne bi trebalo da utječe na poštivanje prava i sloboda garantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
- 12.Apelanti ističu da je dopis Trezora RS od 18. oktobra 2005. godine definitivan pokazalac da institucije RS nemaju namjeru da provedu pravosnažno rješenje o izvršenju, a Osnovni sud nema instrumenata kojim bi ih primorao da postupaju prema sudskom rješenju. Na kraju, apelanti navode da, osim činjenice što smatraju predmetni zakon neustavnim, nelogičnim se čini i to što se potraživanje nastalo pravosnažnom presudom 25. maja 2004. godine smatra potraživanjem nastalim u periodu do 31. decembra 2002. godine. Štetni događaj jeste nastao prije ovog datuma, međutim, samo potraživanje nastalo je onda kada je ono utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Trezor RS u odgovoru je naveo da je sudsko izvršno Rješenje broj I-1347/04 zaprimljeno u Trezoru RS, evidentirano i verificirano u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04) kao opće obaveze koja se realizira putem obveznica. Na osnovu Odluka Ustavnog suda i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, Vlada RS je formirala Komisiju eksperata da izradi i predloži zakonska rješenja, imajući u vidu zaključke iz donesenih odluka, kao i rješenja u Okvirnom zakonu o verifikaciji stare devizne štednje. Komisija ima zadatak da predloži izmjene i dopune Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, koje se odnose na opće obaveze, staru deviznu štednju, ratnu materijalnu i nematerijalnu štetu, te da uskladi predložena rješenja sa postojećim zakonima.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04)
"Član 1.
Ovim zakonom privremeno se odgađa od izvršenja izmirenje potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga.
Član 2. stav 1. alineja 4.
Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug budžeta Republike Srpske prema pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to:
- -izvršne sudske odluke i drugi akti na teret budžeta Republike Srpske.
Član 3. stav 1.
Privremeno odgađanje na osnovu ovog zakona primjenjivat će se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati način izmirenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine."
- 15.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. jula 2004. godine)
"II-OPĆE OBAVEZE
Definicija
Član 4. stav 1.
Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to:
- 1.obaveze za invalidnine, prema svim osnovama utvrđenim u Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 35/99) u ukupnom iznosu od 59,8 miliona KM,
- 2.obaveze Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ('Službeni glasnik Republike Srpske' br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02), za neisplaćene penzije, u ukupnom iznosu do 103,8 miliona KM,
- 3.obaveze prema dostavljačima po svim osnovama, u ukupnom iznosu od 87,6 miliona KM,
- 4.obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona,
- 5.obaveze za plaće i naknade, u ukupnom iznosu do 40,6 miliona KM,
- 6.ostale obaveze u ukupnom iznosu do 30,0 miliona KM Š...Ć.
Član 6. stav 1.
Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.
Član 7.
Nakon izvršene verifikacije, opće obaveze izmirit će se isplatom u gotovini i emisijom obveznica.
Član 9. stav 1. tačka 2.
Emisijom dugoročnih obveznica izmirit će se opće obaveze u ukupnom iznosu do 167,6 miliona KM, i to:
- 2.obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 20,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona.
Član 10.
Emisija dugoročnih obveznica za opće obaveze iz člana 9. ovog zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima:
- 1.sa rokom dospijeća do 40 godina,
- 2.isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od desete godine prije krajnjeg datuma dospijeća i
- 3.bez kamate.
Član 23.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine."
- 16.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94)
"Član 39. stav 2.
Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici organizacije koja obavlja poslove platnog prometa kod koje se vode ta sredstva."
- 17.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05)
"Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Član 7.
(1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari izvan prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva.
(2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene.
(3) Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja.
Član 23.
(1) Izvršne isprave su:
- 1)izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć
Član 25.
(1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...)
Član 166.
(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć
(7) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.
Član 170.
(1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.
(2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju.
Član 229.
Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona.
Član 229.a
Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama Ščlana 7. stav 3. i člana 166. stav 7. ovog zakonaĆ, a odnose se na sva potraživanja iz budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.
Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona.
Član 231.
Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku.
Član 231.a
Primjena člana 231. Zakona odgađa se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih djelovanja između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine.
Član 232.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ('Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije' br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te 'Službeni glasnik Republike Srpske' br. 17/93 i 14/94).
Uredba o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obaveza Republike Srpske ('Službeni glasnik RS' broj 3/05)
Član 8.
Uvjete za verifikaciju obaveza po izvršnim sudskim odlukama osiguravaju Ministarstvo finansija, mjerodavna ministarstva i budžetski korisnici koji imaju iskazane obaveze po izvršnm sudskim odlukama, i to samo za obaveze po izvršnim sudskim odlukama budžetskih korisnika koji su narečeni u Odluci o usvajanju budžeta Republike Srpske za 2004. godinu.
Postupak za verifikaciju obaveza po izvršnim sudskim odlukama je sljedeći:
- 4.Ministarstvu finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom dostavljaju:
- -mjerodavni sudovi, izvršna sudska rješenja....
- -
- 13.Ukoliko se primljene izvršne sudske odluke ne odnose na obaveze iz stava 1. ovog člana, Ministarstvo finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom će ih unijeti u odgovarajuće programe."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 21.Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na svoje pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
- 22.Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
- 23.Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
- 25.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da se izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju pravosnažne sudske presude, kao i da apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi postigli traženo izvršenje.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelanti smatraju da je time što nije izvršeno rješenje o izvršenju sudske presude povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć"
- 28.Ustavni sud primjećuje da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne izvršava sudska odluka kojom im je dosuđena isplata naknade materijalne i nematerijalne štete, koju su pretrpjeli zato što su u prethodnom krivičnom postupku bili neosnovano optuženi da su počinili krivična djela iz člana 36. stav 2. tačka 1. i člana 189. stav 3. Krivičnog zakona RS, neosnovano lišeni slobode i zato što im je oduzeta lična imovina. U pogledu citiranih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u Izvještajima o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
- 29.Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi, predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je zaključio da su vlasti obavezne da osiguraju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stanovišta da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
- 30.Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude.
- 31.Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelanti posjeduju pravosnažnu presudu, čije je izvršenje dopušteno rješenjem Osnovnog suda. Predmetno sudsko izvršno rješenje je evidentirano u Trezoru RS i verificirano kao opća obaveza, koja se realizira putem obveznica na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud, također, zapaža da Osnovni sud nije postupio u smislu člana 170. Zakona o izvršnom postupku prema kojem "ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju".
- 32.Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske utvrdila da unutrašnji dug čine: 1) opće obaveze, 2) stara devizna štednja i 3) materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja, zatim, definirala navedene elemente unutrašnjeg duga, te uredila postupak, način i rokove njegovog utvrđivanja i izmirivanja. Konkretni predmet se tiče općih obaveza, kao jednog dijela unutrašnjeg duga, pod kojim se, prema članu 3. navedenog zakona, podrazumijevaju opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske i dio obaveza Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja koje preuzima budžet, nastalih do 31. decembra 2002. godine u iznosu do 386,8 miliona KM.
- 33.Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a, zatim, i pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 34.Ipak, Ustavni sud primjećuje da se državi ne može osporiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava, kao što je, naprimjer, pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene konvencije. Navedenim zakonom spriječeno je izvršenje pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz budžeta Republike Srpske. U pogledu donošenja navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "navedena lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).
- 36.Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonom kojim je utvrđen način izmirenja općih obaveza prema izvršnim sudskim odlukama, kao dijela unutrašnjeg duga Republike Srpske, dolazi se do zaključka da je takvim zakonom, osim toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog duga koji je nastao po osnovu obaveza prema izvršnim sudskim odlukama, a koji je naveden u članu 4. stav 1. tačka 4. citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je u članu 10. stav 1. tačka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena "emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 40 godina" usljed čega se opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana, odnosno pravnih lica, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako efektivno ostvari svoja prava. Osim toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05), zaključio je da primjena odredaba navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke na način i u obimu utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom, što je suprotno pravu na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje.
- 37.U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da omogući apelantima izvršenje pravosnažne sudske odluke, koje je dopušteno pravosnažnim sudskim rješenjem.
- 38.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. ?vropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince" čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 2232/05
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.