USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broju AP 1785/06, rješavajući apelaciju Abduladhima Maktoufa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 61. st. 1. i 3. i člana 59. stav 2. alineja 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.Abduladhim Maktouf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Adil Lozo i Ismet Mehić, podnio je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine. Apelant je istovremeno tražio i donošenje privremene mjere kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne utvrđene navedenom presudom Suda BiH do okončanja postupka o apelaciji. Ustavni sud je 12. septembra 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio apelantov zahtjev.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 15. septembra 2006. godine je zatraženo da dostave odgovore iz navode apelacije.
- 3.Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 2. oktobra 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su 19. januara 2007. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Odlukom Suda BiH broj K-127/04 od 1. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
- 7.Na izjavljenu žalbu odbrane Apelaciono vijeće Suda BiH je djelimično uvažilo žalbu, ukinulo presudu prvostepenog vijeća i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Suda BiH.
- 8.Nakon održanog pretresa Sud BiH je donio Presudu broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine i apelanta proglasio krivim za kršenje člana 3. stav 1(b) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), kao i člana 173. stav 1. tačka e) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine - ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da su postupanjem Suda BiH u osporenoj presudi povrijeđeni član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine koji garantuje pravo na ličnu slobodu i sigurnost i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji garantuje pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnom postupkom.
- 10.Pored toga, apelant navodi i povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kao i čl. 7. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 11.Svoje navode o povredama navedenih ustavnih prava apelant obrazlaže činjenicom da je primijenjen KZ BiH, a ne, prema apelantovom mišljenju, za njega povoljniji KZ SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnih djela, te ukazuje na nejednaka zakonska rješenja i praktičnu primjenu materijalnog prava na entitetskom nivou.
- 12.Apelant također smatra da učešće međunarodnih sudija u Vijeću koje je sudilo apelantu, a koje je imenovao OHR, utiče na ustavni princip "neovisnosti" i "nepristranosti" suda.
- 13.Osim ovih, apelant ističe i navode koji se tiču načina na koji je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrđivao činjenice i primijenio materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelant propustio ukazati na konkretne okolnosti iz kojih proizlazi da sudije nisu bile nezavisne i nepristrane, a navodi da se zbog fizičke neodvojenosti Apelacionog i Krivičnog odjeljenja ne garantuje nepristrana dvostepenost postupka nisu prihvatljivi, zbog čega apelaciju u ovom dijelu treba odbiti. Kada je u pitanju navodno kršenje prava na slobodu i sigurnost apelant, također, nije iznio konkretne navode o kršenju ovog prava niti na osnovu čega smatra da je ovo pravo prekršeno. Sud BiH je podsjetio da je apelantu pritvor određen odlukom tog suda zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz čl. 358. i 368. KZ FBiH, a mjeru pritvora je Apelaciono vijeće više puta preispitivalo i ustanovljeno je da je zbog postojećih okolnosti, koje su ukazivale na opasnost od bjekstva, mjera pritvora bila opravdana. Dalje, navedeno je da je brojnim primjerima u praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda utvrđeno da sudovi imaju pravo koristiti svoju diskreciju pri ocjeni dokaza provedenih u postupku i prihvaćanju onih dokaza kojima će vjerovati. Sud je odluku protiv apelanta donio na osnovu provedenih dokaza cijeneći ih pojedinačno ili u njihovoj sveukupnoj povezanosti i iz njih je nedvosmisleno zaključeno da je apelant krivično odgovoran za krivično djelo za koje je optužen. Kada je u pitanju primjena materijalnog zakona, Sud BiH je primjenom odredaba KZ BiH iz 2003. godine utvrdio izuzetak od obavezne primjene blažeg zakona utvrđene članom 4.a KZ BiH i u skladu s članom 7. stav 2. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju uzima se kao utvrđeno da je optuženom moralo biti poznato da tokom ratnog stanja primjena međunarodnih pravila ima primat i da povreda međunarodno zaštićenih vrijednosti nosi teške posljedice. Na kraju je naglašeno da je u konkretnom slučaju Sud BiH pažljivo analizirao odredbe Evropske konvencije i praksu Evropskog suda za ljudska prava u vezi s članom 4.a KZ BiH i zaključio da je odstupanje od primjene blažeg zakona u predmetima teških kršenja međunarodnih standarda koji se primjenjuju za vrijeme rata opravdano kako je to dodatno obrazloženo pobijanom presudom Apelacionog vijeća. Zbog svega navedenog, predloženo je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
- 15.Tužilaštvo BiH u svom odgovoru na apelaciju smatra da je apelantov navod u vezi sa imenovanjem i nepristranosti članova sudskog vijeća očigledno neosnovan jer apelacija ne precizira i ne daje dokaze kojim radnjama je vijeće koje je sudilo povrijedilo apelantova prava. Dalje, Tužilaštvo BiH smatra da je apelantov navod u vezi sa određivanjem pritvora i kršenja prava na slobodu i sigurnost u cijelosti neosnovan. Naime, apelantu je pritvor određen zbog drugog krivičnog djela a ne zbog krivičnog djela ratnog zločina. Pritvor zbog krivičnog djela ratnog zločina apelantu je određen tek kasnije, nakon što je optužnicu zbog ovog djela potvrdio sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH ispravno primijenio materijalni krivični zakon u konkretnom predmetu pa su navodi apelacije u tom pravcu, također, neosnovani. Što se tiče apelantovih navoda da je diskriminisan, Tužilaštvo BiH smatra da su i ti navodi neosnovani jer apelant nije ponudio dokaze koji bi učinili vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava. Tužilaštvo BiH je, na kraju, predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 16.Član 3. stav 1.b) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva u ratu glasi:
"U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
- 1.S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja ("hors de combat.") zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ove radnje:
(...)
- b)uzimanje talaca;
(...)"
- 17.Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06)
"Načelo zakonitosti
Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona
Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava
Član 4.a
Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Š...Ć
(Napomena: načelo zakonitosti i propis o vremenskom važenju krivičnog zakona postoji i u KZ FBiH - čl. 4. i 5, u KZ RS - čl. 3. i 4. i u KZ BD BiH - čl. 4. i 5. Međutim, entitetski krivični zakoni i KZ BD BiH ne sadrže odredbu koja bi bila ekvivalent članu 4.a KZ BiH, što znači da ne inkorporišu u cijelosti odredbu člana 7. Evropske konvencije. Razlog tome je što ovim zakonima nisu ni propisana krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti međunarodnog prava, koja su isključivo propisana u KZ BiH.)
Pomaganje
Član 31.
(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u činjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u činjenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za činjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za činjenje krivičnog djela te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Ratni zločini protiv civilnog stanovništva
Član 173.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:
- e)prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora".
- 18.Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90)
KZ SFRJ je u dijelu "Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava" je u članu 142. propisivao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je bila propisana kazna zatvora najmanje pet godina ili smrtna kazna. Ista kazna je bila propisana i za ostala najteža krivična djela iz ove glave KZ SFRJ, i to: genocid (član 141); ratni zločin protiv ranjenika ili bolesnika (član 143) i razni zločin protiv ratnih zarobljenika (čl. 144). KZ SFRJ, za razliku od važećeg KZ BiH, nije u ovoj grupi najtežih krivičnih djela propisivao kao posebna krivična djela neka najteža djela koja su na međunarodnom nivou smatrana krivičnim djelima, a kao takva su propisana i u važećem KZ BiH, a to su: zločini protiv čovječnosti (član 172. KZ BiH), organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (član 176. KZ BiH) i povreda zakona ili običaja rata (član 179. KZ BiH). Za sva ova krivična djela KZ BiH propisuje kaznu zatvora najmanje deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora".
Relevantni dokumenti koji reguliraju imenovanje stranih sudija i tužilaca u Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine
- 19.Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 29/00)
"Član 3.
Uvjeti za obavljanje funkcije
- 1.Za sudiju Suda imenuje se državljanin Bosne i Hercegovine koji je diplomirani pravnik i ima položen pravosudni ispit i iskustvo u radu u pravosudnim tijelima ili advokatskoj kancelariji u trajanju od najmanje deset godina. Š...Ć
(Napomena: Ova odredba je prestala važiti na osnovu člana 73. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću ("Službeni glasnik BiH" broj 15/02.)
Član 65.
Ako se ne izvrši izbor sudija u smislu člana 4. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, sudije može imenovati Visoki predstavnik na period od najviše pet godina."
- 20.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 3/03 i 42/03)
"Član 12.
Član 65. kako je izmijenjen i dopunjen briše se i zamjenjuje se novim članom 65. koji glasi:
'1. U prelaznom periodu može se imenovati jedan broj od najviše šest (6) međunarodnih sudija u posebna vijeća za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju pri Krivičnom i Apelacionom odjeljenju. Međunarodne sudije ne smiju biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje od susjednih zemalja. Prelazni period može trajati najduže četiri godine.
- 2.Međunarodne sudije neće se smatrati odgovorni u krivičnom ili parničnom postupku za bilo koju radnju počinjenu u vršenju svojih dužnosti prema ovom zakonu.
Član 13.
Ovaj Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine stupa na snagu 01. 02. 2003. godine."
- 21.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04 od 29. decembra 2004. godine)
"Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04 i 35/04) ovim se mijenja i dopunjava kako slijedi.
Š...Ć
Član 17.
Član 65. mijenja se i glasi:
Š...Ć 4. U prelaznom periodu više međunarodnih sudija može biti imenovano u Odjel I i Odjel II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja. Međunarodni sudija može biti imenovan i u Odjel I i u Odjel II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja. Međunarodne sudije ne smiju biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje od susjednih zemalja.
- 5.Međunarodni sudija Odjela I i Odjela II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja može obavljati dužnosti sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno saslušanje ili sudije pojedinca u postupcima pred Odjelom I i Odjelom II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja.
- 6.Međunarodni sudija Odjela I i Odjela II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja može obavljati dužnosti sudije u vijeću u skladu s odredbama člana 24. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, uključujući i vijeće u skladu s odredbama člana 16. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka Bosne i Hercegovine, u postupcima pred Odjelom I i Odjelom II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja.
- 7.Međunarodni sudija ne učestvuje u radu bilo kojeg drugog vijeća Krivičnog, Apelacionog ili Upravnog odjeljenja, osim onih propisanih u prethodnim stavovima.
- 8.Međunarodne sudije neće biti krivično gonjeni, hapšeni ili pritvarani, niti mogu odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daju ili odluke koje donose u okviru svojih službenih dužnosti.
- 9.Međunarodne sudije ovlaštene su da koriste engleski jezik u svim postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine. Prijevod na jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine osigurava sudski tumač.
Član 18.
Ovaj zakon stupa na snagu osam dana nakon objavljivanja u "Službenom glasniku BiH"."
- 22.Sporazum između Visokog predstavnika za BiH i Bosne i Hercegovine o uspostavi Ureda registrara Odsjeka I za ratne zločine i Odsjeka II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine te Posebnog odjeljenja za ratne zločine i Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužilaštva Bosne i Hercegovine (zaključen 1. decembra 2004. godine)
"Član 2.
Ured registrara upravlja procesom odabira i angažovanja međunarodnih sudija koji se imenuju u Odsjek I i Odsjek II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja (u daljem tekstu: "međunarodne sudije" i međunarodnih tužilaca koji se imenuju u posebna odjeljenja (u daljem tekstu: 'međunarodni tužioci', i Visokom predstavniku predlaže kvalificirane kandidate u svrhu imenovanja. U slučaju prestanka mandata Visokog predstavnika, kvalificirane kandidate imenuje predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća za Bosnu i Hercegovinu. Š...Ć"
- 23.Dodatak kojim se mijenja i dopunjuje Sporazum između Visokog predstavnika za BiH i Bosne i Hercegovine o uspostavi Ureda registrara Odsjeka I za ratne zločine i Odsjeka II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine te Posebnog odjeljenja za ratne zločine i Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 1. decembra 2004. godine (potpisan 23. februara 2006. godine i ratificiran u Predsjedništvu BiH 27. jula 2006. godine)
"Izmjena stava 1. člana 2. Sporazuma o Uredu registrara
Član 1.
U stavu 1. člana 2. Sporazuma o Uredu registrara, u drugoj rečenici se riječi: "predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća za Bosnu i Hercegovinu", mijenjaju riječima: "Visoko sudsko i tužilačko vijeće za Bosnu i Hercegovinu". Na kraju druge rečenice dodaje se tačka. Š...Ć"
- 24.Sporazum između Visokog predstavnika za BiH i Bosne i Hercegovine o Uredu registrara Odsjeka I za ratne zločine i Odsjeka II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH te Posebnog odjeljenja za ratne zločine i Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužilaštva BiH kao i o uspostavi tranzicijskog vijeća, kojim se zamjenjuje Sporazum o uspostavi Ureda registrara od 1. decembra 2004. godine i Aneks tog Sporazuma (ovaj Sporazum je zaključen i stupio je na snagu 26. septembra 2006. godine, a objavljen je u "Službenom glasniku BiH" broj 93/06)
"Član 8.
Š...Ć (7) Međunarodne sudije i tužitelje imenuje VSTV. VSTV će osnovati komisiju za imenovanje od najmanje tri člana VSTV-a. Š...Ć Ni jedan kandidat neće biti imenovan bez prethodno obavljenog intervjua. Intervjui se mogu obavljati osobno ili putem telefona.
- 8)Po isteku mandata međunarodnoga sudije ili tužioca, Ured registrara utvrdit će da li će na to mjesto biti imenovan međunarodni kandidat ili državljanin Bosne i Hercegovine. Ako se imenuje međunarodni kandidat, provodit će se postupak imenovanja utvrđen Pravilnikom VSTV-a, u koordinaciji sa registrarima i predsjednikom Suda, odnosno glavnim tužiocem. Ako se pak imenuje državljanin Bosne i Hercegovine, Ured registrara obavijestit će o tome VSTV šest mjeseci prije isteka tog mandata, kako bi se odmah moglo pristupiti postupku imenovanja koji provodi VSTV.
(9) Komisija za imenovanje iz stava (7) ovog člana provjerava prijave, ocjenjuje i rangira kandidate i daje Vijeću preporuke ko bi trebao biti imenovan. Primjenjuje se član 14, 41. i 42. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine.
(10) Imenovani ili ponovno imenovani mogu biti samo oni međunarodni kandidati za koje je Ured registrara potvrdio da su finansijski uvjeti dogovoreni.
(11) Prije stupanja na službenu dužnost kandidat daje svečanu izjavu u skladu sa članom 47. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.
(12) Međunarodni sudija ili tužilac imenuje se na najviše dvije godine i može biti imenovan još jednom na najviše dvije godine. Nijedan mandat ne može trajati duže od roka predviđenog u Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine."
VI. Dopustivost
- 25.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2006. godine, a apelaciju je podnio 19. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je postupanjem Suda BiH i Tužilaštva povrijeđeno pravo iz člana II/2. u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, a povredu apelant vidi u činjenici da je prvobitno pritvoren zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlasti. Istovremeno, dok je trajao pritvor, Tužilaštvo BiH je pripremalo optužnicu za djelo ratnih zločina za koje je kasnije i osuđen.
1. Pravo na slobodu ličnosti
Relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine glase:
"Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
...
- 2.Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima."
Član II/3.d) Ustava glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost."
- 30.Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 31.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, zbog značaja prava na čiju se povredu apelant žali, tj. prava na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, ispitati njegove navode.
- 32.Što se tiče proceduralne ispravnosti lišavanja slobode, Ustavni sud smatra da je ona izvršena u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku, što zadovoljava uvjet iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije koji propisuje da "niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom", a koji se može primijeniti i na odredbu II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 33.Apelant, osim što ukazuje na "prevaran" način lišavanja slobode za jedno krivično djelo dok se pripremala optužnica za drugo krivično djelo ne navodi nikakve druge dokaze koji bi ukazali na proceduralni ili neki drugi, suštinski propust, prilikom lišavanja slobode.
- 34.Što se tiče postojanja razumne sumnje da je apelant izvršio predmetno krivično djelo, što je jedan od osnovnih uvjeta za određivanje pritvora predviđen članom 5. Evropske konvencije i Zakonom o krivičnom postupku, Ustavni sud smatra kako takva sumnja, u razumnim osnovama, u konkretnom slučaju zaista postoji, jer je apelant pravosnažno osuđen za krivično djelo koje mu se stavljalo na teret.
- 35.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema "opravdan zahtjev" da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pa ove apelantove navode odbija kao neosnovane.
- 30.
2. Pravo na pravično suđenje
- 36.Apelant smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u više elemenata koji su sadržani u ovome principu. Između ostalog, apelant navodi da učešće međunarodnih sudija u Vijeću koje je sudilo u predmetnom postupku predstavlja kršenje principa "neovisnosti" i "nepristranosti" suda.
- 37.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Nezavisan i nepristran sud
- 38.Prema standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije svaku odluku mora donijeti nezavisan i nepristran suda, ustanovljen zakonom. Budući da su ovi zahtjevi neraskidivo vezani najčešće je neophodno da se razmatraju zajedno.
Nezavisnost
- 39.Prilikom odlučivanja je li neki sud nezavisan treba uzeti u razmatranje sljedeće: način postavljanja i trajanje mandata sudija; postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i pitanje ostavlja li to tijelo utisak nezavisnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine, stav 78). Iz ovoga slijedi da, prvo, sud mora funkcionisati nezavisno od izvršne vlasti i svoje odluke mora zasnivati na svom slobodnom mišljenju, činjenicama i odgovarajućoj pravnoj osnovi. Drugo, nije neophodno doživotno imenovanje sudija ali je potrebno osigurati da vlasti ne mogu sudije otpuštati svojevoljno i na neprimjerenoj osnovi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zand, D&R 15 (1979), Izvještaj od 12. oktobra 1978. godine, str. 70). Treće, mora se izbjeći čak i nešto što izgleda kao zavisnost.
- 40.Jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava je rezultirala i sljedećim stanovištima. Osobe sa sudskim ili pravnim kvalifikacijama u sudu predstavljaju jaku indikaciju nezavisnosti suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Le Compte protiv Belgije, presuda od 23. juna 1981. godine, stav 57). Sama činjenica da izvršna vlast imenuje sudije ne mora sama po sebi značiti da sud nije nezavisan (vidi već citiranu presudu Campbell i Fell, stav 79). Da bi se utvrdilo kršenje člana 6. Evropske konvencije moralo bi se dokazati da praksa kod postavljanja sudija u cijelosti nije zadovoljavajuća ili da je uspostavljanje određenog suda bilo pod uticajem motiva koji navode da je bilo pokušaja u smislu uticanja na konačni ishod postupka (vidi već citirani slučaj Zand, D&R 15, str. 70).
- 41.U konkretnom slučaju, u vezi sa nezavisnošću sudija apelacija ukazuje "na subjekte koji su izvršili imenovanje u nametnutim nedemokratskim postupcima". Dalje, u apelaciji je navedeno "dva člana vijeća imenovao je OHR, te se može zaključiti da su bili pristrani kod donošenja odluke u smislu da nisu nastojali da se donese pravična odluka". Također, navedeno je da "sud nije bio nezavisan, s obzirom na činjenicu statusa dva člana vijeća (međunarodnih sudija), te treći član vijeća kao osoba sa malim iskustvom ... nisu mogli donijeti pravičnu odluku", te u nastavku u vezi sa statusom sudija slijedi da njihova "smjenjivost nije definisana, a koja je neophodna da bi se ustanovila njihova nezavisnost".
- 42.Ustavni sud podsjeća da je u Zakonu o sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03. 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04), čiji je izvorni tekst nametnut odlukom Visokog predstavnika, kasnije ga je usvojila Parlamentarna skupština BiH, a stupio je na snagu 6. januara 2005. godine, u članu 65. propisano da u prijelaznom periodu, koji ne može trajati duže od pet godina, vijeća Odjela I za ratne zločine i Odjela II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju čine domaće i međunarodne sudije. U ove odjele Krivičnog i Apelacionog odjeljenja može biti imenovano više međunarodnih sudija. Ove sudije ne smiju biti državljani BiH ili bilo koje susjedne zemlje. Međunarodni sudija može obavljati dužnost sudije u vijeću u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH, uključujući i vijeće u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH, a neće biti krivično gonjeni, hapšeni ili pritvarani, niti mogu odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daju ili odluke koje donose u okviru svojih službenih dužnosti.
- 43.Visoki predstavnik je, "koristeći se ovlastima koja su mu data u članu V Aneksa 10 o implementaciji civilnog dijela Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH ... prema kojem Visoki predstavnik pomaže kada je to neophodno u rješavanju svih problema koji se pojave u vezi sa implementacijom Mirovnog ugovora..., Konstatujući činjenicu da je u Kominikeu Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, izdatom u Sarajevu 26. septembra 2003. godine, Odbor primio k znanju Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN br. 1503, u kojoj između ostalog međunarodna zajednica daje podršku naporima Visokog predstavnika s ciljem uspostave vijeća za ratne zločine,... Konstatujući zajedničku preporuku o imenovanju međunarodnih sudija, koju su potpisali registrar Ureda registrara... te predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH,....Imajući na umu relevantne odredbe Zakona o sudu BiH", 24. februara i 28. aprila 2005. godine donio odluke o imenovanju međunarodnih sudija Finna Lynghjema i Pietra Spera u Odsjek I za ratne zločine Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
- 44.Prema ovim odlukama o imenovanju međunarodni sudija se u prvom mandatu imenuje na period od dvije godine i može biti ponovno imenovan u skladu sa Zakonom. Između ostalog, međunarodni sudija ne može obavljati druge dužnosti koje nisu kompatibilne sa njegovom sudskom funkcijom i u mjeri u kojoj je to moguće. Svi drugi uvjeti za sudsku službu navedeni u Zakonu odnose se i na ova imenovanja. Međunarodni registrar Ureda registrara obavještava Visokog predstavnika o svakoj pojavi koja može dovesti do spriječenosti postavljenog međunarodnog sudije da vrši svoju funkciju. Za vrijeme mandata postavljeni sudija se mora pridržavati svih standarda profesionalnog ponašanja koje propisuje Sud BiH. Postavljeni međunarodni sudija svoju funkciju sudije obavlja u skladu sa zakonima BiH, donoseći odluke u skladu sa svojim znanjem, sposobnostima, savjesno, odgovorno i nepristrano, jačajući vladavinu prava, te štiteći prava i slobode pojedinaca koje su garantovane Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
- 45.Ustavni sud je upoznat s uvaženim Mišljenjem o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika i Venecijanske komisije iz marta 2005. godine, čiji se dio, koji se odnosi na odluke Visokog predstavnika i mogućnosti pravnih lijekova protiv njih, odnosno njihove pravosudne kontrole, navodi i u apelaciji. Ustavni sud naglašava kako i sam smatra da obaveze BiH da u javnom međunarodnom pravu sarađuje sa Visokim predstavnikom i djeluje u skladu sa odlukama Vijeća sigurnosti UN ne mogu odrediti ustavna prava ljudi koji se nalaze u nadležnosti BiH. Član II Ustava BiH garantuje ljudima na teritoriji BiH najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i predviđa da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u BiH i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Međutim, konkretna apelacija želi ukazati da su imenovane međunarodne sudije "isključivo zavisne od subjekta koji je izvršio njihovo imenovanje", a ova zavisnost se obrazlaže tako što su "svojim radom nastojali udovoljiti očekivanjima međunarodnih tužilaca koji su učestvovali u postupku zastupajući optužnicu".
- 46.Nadležnosti odjela Suda BiH u koje se imenuju međunarodne sudije ukazuju bez sumnje da su uključeni određeni instituti međunarodnog krivičnog prava. Afirmacija supranacionalne prirode međunarodnog krivičnog prava, nastala kroz praksu Nirnberškog i Tokijskog vojnog suda, Haškog tribunala i Tribunala za Ruandu obuhvata i međunarodne krivične sudove, pa to svakako uključuje i situacije u kojima se u domaće sudove imenuje određeni broj međunarodnih sudija za odlučivanje u navedenim postupcima. S druge strane, imenovanje međunarodnih sudija u Sud BiH izvršio je Visoki predstavnik u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze u osnovi iz rezolucija Vijeća sigurnosti UN donesenih na osnovu Poglavlja VII Povelje UN, te na osnovu preporuke Ureda registrara u skladu sa Sporazumom od 1. decembra 2004. godine, koju je potpisao i predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, nezavisnog tijela nadležnog za sva imenovanja domaćih sudija, što je posebno značajno jer implicira uključenost ovog tijela u postupak koji je prethodio imenovanjima.
- 47.Ustavni sud smatra da su međunarodne sudije, koje su bili članovi vijeća prilikom donošenja osporavanih presuda, postavljeni na način i u postupku kojim nisu prekršeni standardi pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije, te da su Zakonom o Sudu BiH, Sporazumom od 1. decembra 2004. godine i odlukama o imenovanju stvorene pretpostavke i mehanizmi za osiguranje nezavisnosti tako izabranih međunarodnih sudija kako od domaće izvršne vlasti, tako i od pojedinih međunarodnih autoriteta. Ovako imenovane sudije su obavezne da poštuju i primjenjuju sva pravila koja se inače primjenjuju u domaćim krivičnim postupcima i koja odgovaraju međunarodnim standardima. Mandat ovih sudija je definisan i u toku njegovog trajanja predviđena je kontrola njihovog djelovanja. Njihovo imenovanje je motivisano potrebom da se u prijelaznom periodu uspostave i jačanja domaćih sudova podrže napori ovih sudova u utvrđivanju odgovornosti za teška kršenja ljudskih prava i etnički motivisane zločine, s ciljem osiguranja nezavisnosti i nepristranosti sudstva i provođenja pravde. Ni činjenica da je kasnijim Sporazumom od 26. septembra 2006. godine način imenovanja promijenjen tako što je propisano da međunarodne sudije imenuje VSTV, ne znači automatski da je imenovanje na način koji je bio propisan u vrijeme donošenja osporenih odluka bio suprotan principima nezavisnosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da apelacija nije ponudila ubjedljive argumente i dokaze u prilog tvrdnje o zavisnosti postavljenih međunarodnih sudija. Što se tiče navoda iz apelacije o nepostojanju nezavisnosti domaćeg sudije - člana vijeća koji su argumentovani samo pukom činjenicom da je to "osoba sa malim iskustvom", Ustavni sud smatra da su ovi navodi prima facie neosnovani i ne zahtijevaju šire obrazloženje. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije u pogledu nezavisnosti suda i u vezi s tim kršenja standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Nepristranost
- 48.Nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Zaključiti da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
Objektivna nepristranost
- 49.U apelaciji je navedeno da "Sud BiH nema fizički odvojene objekte, pa se stiče dojam da faktički i ne postoji apelaciono vijeće... bez obzira na način dvostepenosti u Sudu BiH upitno je omogućavaju li svakodnevni kontakti i zajednički rad i garantuju li obezbjeđivanje principa nepristranog dvostepenog suđenja". Ustavni sud smatra da ovi navodi iz apelacije predstavljaju žalbu zbog odsustva objektivne nepristranosti sudskog vijeća u konkretnom slučaju. U jurisprudenciji Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava veliki broj predmeta se odnosio na situacije kada je sudija imao različite proceduralne uloge u toku postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 255/03 od 15. oktobra 2004. godine). Međutim, u predmetu Ustavnog suda broj AP 767/04 apelant je, među navodima koji se odnose na nepristranost suda, istakao da su članovi sudskog vijeća dolazili na posao službenim vozilom u kojem je bio i tužilac, te da se uredi sudija i tužilaca nalaze u istoj zgradi. Ustavni sud je zaključio "to zaista u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje ni subjektivnu ni objektivnu nepristranost suda. Naime, ne može se samo na osnovu izjave da su se sudija i tužilac dovezli u istom autu ili da je ured sudije do ureda tužioca zaključiti da su oni u nekakvom dogovoru, te da sud favorizira tužilaštvo u odnosu na odbranu... Iako u konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao razloge koji bi ukazivali na bilo kakvu nepristranost suda koja bi dovela do povrede prava na pravično suđenje... sud se mora maksimalno uzdržati, ukoliko je to objektivno moguće, od bilo kakvih neslužbenih kontakata sa strankama u krivičnom postupku dok traje suđenje" (vidi Ustavni sud odluka, broj AP 767/04 od 17. novembra 2005. godine).
- 50.Ustavni sud smatra da se zaključak iz citirane odluke može primijeniti i u konkretnom slučaju. Ovo tim prije što se ovdje radi o situaciji kada su različita vijeća istog suda smještena u istoj zgradi i što samo paušalan navod iz apelacije o "svakodnevnim kontaktima i zajedničkom radu" ne može sam po sebi značiti kršenje principa nepristranosti suda. U istoj ravni treba posmatrati i žalbu iz apelacije koja se odnosi na činjenicu da ne postoji hijerarhijski odnos između Suda BiH i drugih sudova u BiH, te je ovaj sud nadležan i za prvostepeni i za drugostepeni postupak. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije koji se odnose na objektivnu nepristranost suda i u vezi s tim kršenje standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Subjektivna nepristranost
- 51.U pogledu subjektivne pristranosti suda u apelaciji je navedeno da je "sud bio pristran i da su sudije bile opterećene predrasudama, što nisu direktno ispoljile, ali u provedenom dokaznom postupku bile su nesporne činjenice da je apelant Iračanin, arapskog porijekla, te da je kao pripadnik Armije RBiH učestvovao u ratu u BiH u 1993. godini". Dalje, da je izveden dokaz vještačenjem i saslušanjem eksperta za borbu protiv terorizma, pa je "očito da su sudije imale subjektivan dojam o mogućnosti pripadnosti apelanta nekoj od terorističkih organizacija". Također, navedeno je i "u biti dokazi su izvedeni ali nisu uvažavani, jer nakon okončanja dokaznog postupka argumenti odbrane, kao i dokazi koji pobijaju navode optužbe nisu razmatrani". U pogledu pristranosti člana vijeća sudije Finna Lynghjema u apelaciji je navedeno da je on u toku postupka predlagao da odbrana razmisli o sadržaju predmeta Naletilić protiv Hrvatske, "što se kasnije ispostavilo da je ustvari sud i donio odluke prije vijećanja, jer se u obrazloženju nezakonite odluke sud upravo pozvao na naprijed navedenu odluku Evropskog suda za ljudska prava".
- 52.Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog navoda o predrasudama suda zbog njegovog porijekla, nije dao nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takve tvrdnje da je sudsko vijeće ili neki njegov član u bilo kojoj fazi postupka, kao i kod donošenja osporavane presude, imao predrasude u pogledu bilo kojeg apelantovog statusa niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Čak je i u apelaciji navedeno da sudije svoje predrasude "nisu direktno ispoljile". Prema tome, ostaje samo u domenu spekulacije i apelantove pretpostavke postojanje predrasuda kod sudija. Činjenica da je sud u toku dokaznog postupka, između ostalih, izveo i dokaz vještačenjem i saslušanjem eksperta za terorizam, također, sama po sebi ne može predstavljati osnovu za zaključak o postojanju predrasuda suda u pogledu apalentove pripadnosti nekoj terorističkoj organizaciji. Ustavi sud i ovom prilikom podsjeća da standardi prava na pravično suđenje uključuju slobodu sudova da odlučuju koje je dokaze potrebno izvesti, te da sa jednakom pažnjom moraju odlučiti o izvođenju dokaza koje predlažu i odbrana i optužba. Apelant u apelaciji i sam priznaje da je sud izveo sve dokaze, ali se žali da ih sud nije cijenio na pravilan način.
- 53.Okolnost da je član sudskog vijeća u toku postupka ukazivao na relevantan slučaj iz prakse Evropskog suda za ljudska prava kao i da se taj slučaj navodi u presudi ne može se smatrati osnovom za zaključak kako taj sudija nije bio nepristran, ili na povredu principa pretpostavke nevinosti, kako to implicira apelacija, već prije ukazuje da je sud slijedio praksu Evropskog suda kao vodeće sudske instance u tumačenju i primjeni standarda iz Evropske konvencije.
- 54.Ustavni sud razumije da kod apelanta postoji subjektivni strah da sud nije bio nepristran, međutim, iz navoda apelacije i ostale sudu raspoložive dokumentacije se ne može zaključiti da se takav strah može smatrati objektivno opravdanim, jer u tom pravcu ne postoji ni jedan dokaz. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije u pogledu nepostojanja nepristranosti suda i u vezi s tim kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ocjena dokaza i princip pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo)
- 55.Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljena osoba izvršila djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). I Ustavni sud je u svojoj praksi uvijek afirmisao ovaj princip i apelacija u tom pravcu osnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj Odluci Ustavni sud je naglasio: "Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnim postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: 'Š...ĆSud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć', pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine).
- 56.U konkretnom slučaju, iz apelacije se, usprkos njene neuobičajene opširnosti, može zaključiti da se žalba zbog navodnog kršenja ovog principa u suštini odnosi na to da sud nije sa jednakom pažnjom cijenio provedene dokaze koji idu na apelantov teret i one koji idu u njegovu korist. Naime, u apelaciji je navedeno da su "strane u postupku ravnopravno učestvovale u iznošenju dokaza, u isticanju prigovora, pa su u tom dijelu odredbe ZKP-a BiH zadovoljene u proceduralnim dijelovima, te se suštinski i ne bi imalo šta prigovoriti samoj proceduri ukoliko bi suštinski odluke suda bile u skladu sa sadržajem izvedenih dokaza. U biti, dokazi su izvedeni ali nisu uvažavani, jer nakon okončanja dokaznog postupka argumenti odbrane, kao i dokazi koji pobijaju navode optužbe, nisu razmatrani". I dalje, u pogledu ocjene navoda nekih svjedoka u apelaciji je navedeno "da se u odnosu na ocjenu ovog dokaza vijeće Apelacionog odjela Suda BiH rukovodilo subjektivnom ocjenom dokaza protivno obavezujućem principu in dubio pro reo, čime se dovodi u pitanje pravičnost suđenja".
- 57.Ove argumente apelacija je koristila i kod žalbe zbog nepristranosti suda o čemu je Ustavni sud već donio zaključak. Ustavni sud ponovo naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 58.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu toga hoće li ispitivati načine na koje su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u načine na koje su ocijenili činjenično stanje i dokaze redovni sudovi (vidi Ustavni sud, odluke broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01, broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01; broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 44/05 od 5. jula 2005). Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sud je na zadovoljavajući način obrazložio kako je cijenio pojedine dokaze i kojim se razlozima rukovodio kod njihovog prihvatanja ili odbijanja, a Ustavni sud nije našao da se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom" što bi zahtijevalo odstupanje od prakse da Ustavni sud ne procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza.
- 59.Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju principa pretpostavke nevinosti i s tim u vezi kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- 60.Jedan od apelantovih suštinskih navoda se odnosi na odnos predmetnog krivičnog postupka i člana 7. Evropske konvencije, odnosno, kako apelant navodi, osuđen je prema KZ BiH, a ne prema, u vremenu izvršenja, važećem KZ SFRJ, koji predviđa blažu sankciju.
Član 7. Evropske konvencije glasi:
"1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 2.Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda".
- 61.Opseg člana 7. Evropske konvencije je određen konceptom "krivičnog djela" i konceptom "teža kazna". Očigledno je da je značenje riječi krivično djelo tijesno povezano s pojmom "krivične optužbe" iz člana 6. Evropske konvencije. Zbog toga se može reći da je i član 7. primjenjiv na one disciplinske i administrativne odluke koje spadaju pod opseg člana 6. Evropske konvencije. Pojam "kazne" treba tumačiti autonomno da bi se zaštita koja proizlazi iz člana 7. učinila efektivnom. Kako bi kazna mogla da se podvede pod član 7. Evropske konvencije, ona mora biti nametnuta nakon presude za "krivično djelo".
- 62.Garancija sadržana u članu 7. Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu zaštite prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne.
- 63.U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52) Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na štetu aplikanta već taj član, mnogo općenitije, sadrži načelo da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i načelo da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno, uz pomoć tumačenja Suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.
- 64.Ustavni sud prihvata tumačenje člana 7. Evropske konvencije na način kako ga je tumačio Evropski sud i ukazuje na neophodnost da se zahtijeva kvalitet, pristupačnost i predvidivost zakona koji se primjenjuju i nezaobilazni element sudskog tumačenja s ciljem razjašnjenja eventualno spornih odredaba i davanja određenim pojmovima smisao i svrhu u stvarnom životu, što i jeste suština reguliranja ljudskih ponašanja zakonima. Samim tim, član 7. Evropske konvencije, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se tumačiti tako što će se stavljati izvan zakona postepena pojašnjenja pravila krivične odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je rezultat razvoja u skladu sa suštinom krivičnog djela i može se razumno predvidjeti.
- 65.U konkretnom slučaju apelant izričito navodi da je djelo za koje je osuđen i u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo i po tada važećim propisima, ali posebno ukazuje na primjenu materijalnog prava u njegovom slučaju i problematizira prvenstveno koncept "blaže kazne" odnosno "blažeg zakona". On smatra da je KZ SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, a za koje je, između ostalog, za najteže oblike bila predviđena i smrtna kazna, blaži zakon od KZ BiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora za najteže oblike krivičnog djela za koje je apelant osuđen.
- 66.U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da nije neophodno detaljno obrazlagati koncept "blažeg zakona" iako je činjenica da Statut međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojeg su usvojile UN 1993. godine, u članu 24. predviđa:
"1. Krivične sankcije koje izriče pretresno vijeće ograničene su na kaznu zatvora. Prilikom određivanja kazne zatvora pretresno vijeće imat će u vidu opću praksu izricanja zatvorskih kazni na sudovima bivše Jugoslavije.
- 2.Prilikom izricanja kazni pretresna vijeća uzimaju u obzir faktore poput težine krivičnog djela i individualnih prilika osuđenika."
- 67.Iako usvojen 1993. godine, Statut u članu 1. predviđa:
"Nadležnost Međunarodnog suda
Međunarodni sud je ovlašten da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, u sukladno odredbama ovog Statuta."
Dakle, postoji retroaktivno važenje odredbi Statuta od 1991. godine.
- 68.U praksi, ni u jednoj državi bivše Jugoslavije u zakonodavstvu nije postojala mogućnost izricanja doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni krivični sud za zločine na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istovremeno, koncept KZ SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići kaznenom politikom u vrijeme važenja tog zakona.
- 69.U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nije moguće jednostavno "odstraniti" jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela. Međutim, Ustavni sud neće detaljno obrazlagati i analizirati ove propise nego će posebnu pažnju obratiti na izuzetke od člana 7. stav 1. Evropske konvencije, a koji su, prema općeprihvaćenom mišljenju, regulirani stavom 2. istog člana.
Izuzeci od primjene člana 7. stav 1. Evropske konvencije
- 70.U ovakvoj situaciji, Ustavni sud smatra da stav 2. člana 7. Evropske konvencije upućuje na "opća pravna načela civiliziranih naroda", a da odredba III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da su "opća načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta". Iz ovakve odredbe proizlazi da su ta načela sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata koji reguliraju njihovu primjenu, pa samim tim i Statuta Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704).
- 71.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je Ustav Bosne i Hercegovine dio međunarodnog ugovora, što ne umanjuje njegov značaj ali dovoljno jasno ukazuje na poziciju međunarodnog prava u pravnom poretku Bosne i Hercegovine, te da je niz međunarodnih konvencija, između ostalih i Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948), Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i Dopunski protokoli I-II (1977), uzdignuto na ustavni princip i imaju svoju direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini. Nije nevažno napomenuti da je i bivša SFRJ bila potpisnica ovih konvencija, a da je Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznati subjekt, u momentu proglašenja nezavisnosti, 6. marta 1992. godine, prihvatila sve konvencije koje je ratifikovala bivša SFRJ, a time i navedene konvencije koje je kasnije preuzeo i Aneks 4 odnosno Ustav Bosne i Hercegovine.