Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović, David Feldman i Valerija Galić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constace Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. marta 2007. godine u predmetu broj AP 2253/05, rješavajući apelaciju Općinskog suda Tuzla i Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9, te člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
OBRAZLOŽENJE

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općinskog suda Tuzla i Tuzlanskog kantona, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-665/05 od 22. augusta 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-12836/04 od 15. aprila 2005. godine i 22. juna 2004. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općinskog suda Tuzla i Tuzlanskog kantona, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-665/05 od 22. augusta 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-12836/04 od 15. aprila 2005. godine i 22. juna 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Općinski sud Tuzla i Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnijeli su 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-665/05 od 22. augusta 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-12836/04 od 15. aprila 2005. godine i 22. juna 2004. godine.
  • 2.
    Rješenjem Općinskog suda broj I-12836/04 od 22. juna 2004. godine, na prijedlog tražilaca izvršenja A.S. i Z.M., dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-560/02 od 23. oktobra 2003. godine, na novčanim sredstvima apelanata koja se vode kod Tuzlanske banke d.d., a radi naplate novčane tražbine A.S. u iznosu od 2.456,30 KM i Z.M. u iznosu od 2.392,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počevši od 16. oktobra 2002. godine pa do isplate, te naplate troškova postupka u iznosu od 412,50 KM i troškova izvršnog postupka, te se nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati sa računa apelanata na račun tražilaca izvršenja.
  • 3.
    Rješenjem Općinskog suda broj I-12836/04 od 15. aprila 2005. godine, prigovor apelanata, u kojem se pozivaju na Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 9/04 i 30/04), je odbijen kao neosnovan. Sud je svoju odluku zasnovao na odredbi člana II/2. Ustava Federacije BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zaključio da bi primjena navedenog zakona dovela do povrede prava tražilaca izvršenja na pravično suđenje, budući da to pravo podrazumijeva i pravo na izvršenje presude, te je zadaća država koje su ratificirale Evropsku konvenciju da svojim zakonodavstvom osiguraju i zaštite provođenje sudske odluke.
  • 4.
    Odlučujući o žalbi apelanata Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-665/05 od 22. augusta 2005. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je istaknute prigovore cijenio i primjenom člana 6. Evropske konvencije te zaključio da oni nisu osnovani, jer ne predstavljaju prigovore koji sprečavaju izvršenje rješenja u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku. Sud je utvrdio da su neosnovani i prigovori po kojim su se, a imajući u vidu odredbe Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH, stekli uvjeti za obustavu izvršenja u smislu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, budući da iz sadržaja ovih zakonskih odredbi na proizlazi da se neće prinudno provesti izvršne sudske odluke na teret budžeta Kantona, te se dakle ne radi o zakonskim smetnjama trajne prirode za provođenje izvršenja na novčanim sredstvima izvršenika u ovoj pravnoj stvari.
  • 5.
    Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelanti vidi u tome što su sudovi u konkretnom slučaju propustili primijeniti odredbe Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH, odnosno što su direktno primijenili odredbe Evropske konvencije.

Dopustivost

  • 6.
    U vezi sa dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u ovom predmetu u ulozi apelanata pojavljuju Općinski sud Tuzla i Tuzlanski kanton, te podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine promijenio dotadašnju praksu, koja je slijedila praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj su apelacije koje su podnosili državni organi proglašavane nedopustivim po osnovu člana 16. stav 2. tačka 10. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04) koji je propisivao da je apelacija "nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna s Ustavom". U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te je imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede prava apelanata isključivo s aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

  • 7.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 8.
    Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
  • 9.
    Budući da apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud prvenstveno konstatira da navedeni iznos, koji apelanti solidarno trebaju isplatiti tražiocima izvršenja, nesporno predstavlja imovinu apelanata.
  • 10.
    Ustavni sud dalje podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, koja se analogno može primijeniti u slučaju apelanata, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila, što se može primijeniti i u tumačenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana. Drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 11.
    U konkretnom slučaju apelanti se nisu pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u slučaju apelanata proveli izvršni postupak te su, u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, donijeli rješenje o izvršenju na osnovu pravomoćne i izvršne sudske presude, a nakon toga odbili prigovor i žalbu apelanata, pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka naveli jasne razloge za takve odluke.
  • 12.
    Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama u konkretnom slučaju ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. S obzirom da u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

Dopustivost ratione materiae

  • 13.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom".
  • 14.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su dakle rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku radi izvršenja pravomoćne presude kojom su apelanti obavezani da tražiocima izvršenja isplati navedene novčane iznose. S obzirom na navedeno, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja prava i obaveza apelanata, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 15.
    U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, odluku broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi "Službeni glasnik BiH" broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, osim u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, K. protiv Švedske, odluku broj 13800/88 OI 94).
  • 16.
    U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanata su utvrđeni pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-560/02 od 23. oktobra 2003. godine, kojom su apelanti obavezani da solidarno isplate A.S., na ime manje isplaćene plaće za period maj-juni 2000. godine, iznos od 2.456,30 KM i Z.M. u iznos od 2.392,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. oktobra 2002. godine pa do isplate, te naknade troškova postupka u iznosu od 412,50 KM. S obzirom na navedeno nesporno je da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda, nisu utvrđivana nikakva nova prava i obaveze.
  • 17.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja prava i obaveza apelanata u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 18.
    U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. Sastavni dio ove Odluke čini i Izdvojeno saglasno mišljenje sutkinje Seade Palavrić.
  • 19.
    U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO SAGLASNO MIŠLJENJE SUTKINJE PALAVRIĆ U PREDMETU BROJ AP 2253/05

U odnosu na većinsku odluku Suda u predmetu broj AP 2253/05, dajem Izdvojeno saglasno mišljenje u pogledu razloga nedopustivosti predmetne apelacije.

Potpuno sam saglasna s uvaženim kolegama da je apelacija broj AP 2253/05 nedopustiva. Međutim, nisam saglasna sa stavom kolega da je prijava u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine nedopustiva jer je očigledno (prima faciae) neosnovana. Također nisam saglasna da je apelacija nedopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, niti sa obrazloženjima koja su data za takve stavove uvaženih kolega.

Naime, smatram da je predmetna apelacija u odnosu na sve navodne povrede apelantovih prava nedopustiva ratione personae, zbog toga što je članom 34. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano da Evropski sud za ljudska prava može primati predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili grupe osoba koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Evropskom konvencijom ili protokolima uz nju, a učinila ih je neka visoka strana ugovornica. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno rješenje ovog prava.

Članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da se prava i slobode, predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Dakle, odredbe Evropske konvencije i njenih protokola imaju snagu ustavnih odredaba.

Bez obzira na odredbu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini" i činjenicu da se kao subjekt u presudi mogu naći i organi javnih vlasti, smatram da treba primijeniti odredbu člana 34. Evropske konvencije i apelaciju organa javnih vlasti odbaciti ratione personae. Razlog za to je što smatram da se član II Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na ljudska prava i osnovne slobode. S druge strane, član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine jasno govori o presudi bilo kojeg suda, bez da precizira ko može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Međutim, kada se ova dva člana Ustava Bosne i Hercegovine dovedu u vezu, dolazi se do zaključka da onaj ko podnese apelaciju pozivajući se na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, a poziva se na povredu ljudskih prava, bez obzira radi li se o pravima iz Evropske konvencije ili ustavnim pravima, čini se suprotnim osnovnom konceptu ljudskih prava prema kojem se prava pojedinaca štite od države. Eventualno bi se moglo govoriti o zaštiti prava javnih vlasti pozivom na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ali prava koja nisu sadržana u članu II Ustava Bosne i Hercegovine.

Na kraju, ali ne manje važno, moj stav je da onaj ko ima obavezu štititi ljudska prava i slobode ne može i sam apelirati kao što može pojedinac. U prilog ovakvome mome stavu pozivam se na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Dakle, niko ko je obuhvaćen članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, po mome mišljenju, ne može biti apelant pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, pozivajući se na bilo koje pravo koje je zaštićeno članom II Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom i njenim protokolima.

Sutkinja
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić