Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 286/06, rješavajući apelaciju Župe svetog Ante Padovanskog Bugojno, Franjevačke provincije Bosne Srebrne Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbija se apelacija Župe svetog Ante Padovanskog Bugojno, Franjevačke provincije Bosne Srebrne Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine u odnosu na član II/3.e) i g) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. i član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana.

Odbacuje se apelacija Župe svetog Ante Padovanskog Bugojno, Franjevačke provincije Bosne Srebrne Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao nedozvoljena, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Župa svetog Ante Padovanskog Bugojno, Franjevačka provincija Bosna Srebrna Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnio je 9. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 5. januara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od učesnika u postupku, Vladimira Batinića, Janje Vujević, Kate Crnjak i Joze Batinića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. maja 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 27. januara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 13. juna 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-312/01 od 7. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-374/02 od 19. juna 2003. godine, utvrđeno je da su štedni ulozi navedeni u izreci prvostepene presude, kao i putnički automobil marke "golf" vlasništvo reda Manje braće svetog Franje, te su tuženi obavezani trpjeti uplatu štednih uloga u korist apelantovog računa, a da se navedeni putnički automobil kod Policijske uprave Bugojno registrira kao apelantovo vlasništvo. Tuženi su obavezani apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.738,00 KM.
  • 7.
    U obrazloženju ovih presuda navodi se da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je pokojni fra Bruno Batinić, brat tuženih, koji je smrtno stradao u saobraćajnom udesu 13. januara 1999. godine bio državljanin BiH, mada je imao i državljanstvo Republike Hrvatske, da je pripadao redu Manje braće svetog Franje i da je kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrne 1991. godine imenovan župnim vikarom u Župi svetog Ante Padovanskog u Bugojnu gdje je službu vršio do smrti. Također se navodi da je utvrđeno da je 13. aprila 1959. godine prije polaganja zakletve dao izjavu pred starješinom da je odlučio predati se redu Manje braće svetog Franje i prihvatiti sve obaveze koje iz tog proizlaze, a zatim dao prisegu-zakletvu kojom se obavezao na poštivanje odredaba "svetih kanona". Utvrđeno je da je fra Bruno Batinić u času svoje smrti bio evidentiran kao vlasnik pokretne imovine koja je navedena u izreci prvostepene presude, a da za života nije sačinio oporuku.
  • 8.
    Općinski i Kantonalni sud su u cijelosti usvojili apelantov tužbeni zahtjev primjenjujući odredbe Zakonika kanonskog prava i pravila reda Manje braće svetog Franje čijem je redu umrli pripadao.
  • 9.
    Presudom Vrhovnog suda broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine usvojena je revizija tuženog Vladimira Batinića, preinačene su nižestepene presude i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene.
  • 10.
    U obrazloženju presude Vrhovnog suda se ističe da su nižestepene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi pogrešno nalaze da za primjenu kanonskog prava imaju uporište u odredbama Protokola o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice donesenog 1966. godine, jer ga je ratificirala Vlada SFRJ 25. juna 1966. godine u Beogradu. Navedeni Protokol nije preuzela država BiH, niti je zaključen bilateralni sporazum između države BiH i Svete Stolice što proizlazi iz Izvještaja Ministarstva vanjskih poslova BiH broj 03-06-721/05 od 26. aprila 2005. godine, koji je taj sud pribavio uz pomoć Federalnog ministarstva pravde BiH, zbog čega Protokol ne obavezuje državu BiH. U tim uvjetima Vrhovni sud je zauzeo stav da nije od značaja ni sadržaj pismene izjave date pred polaganje svečanog zavjeta, te sadržaj teksta zakletve kojim se fra Bruno Batinić obavezao na poštivanje odredaba "svetih kanona" kako je to navedeno u tekstu zakletve. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za priznanje njegovog prava vlasništva na imovini koja se u času smrti fra Brune Batinića vodila kao njegova imovina, i to na osnovu kanona 668. Zakonika kanonskog prava kojim je propisano da što god redovnik stječe vlastitim trudom ili radi ustanove, stječe ustanovi, a da u suprotnom vrši čin protivan zavjetu siromaštva.
  • 11.
    Nadalje, Vrhovni sud ističe da apelant u postupku nije ni tvrdio, a pogotovo dokazao da je imovinu koja je predmet spora stekao po jednom od osnova stjecanja prava vlasništva predviđenih članom 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98) kao pozitivnim zakonskim propisom Federacije BiH. Vrhovni sud je, imajući u vidu i utvrđenu činjenicu da umrli fra Bruno Batinić za života nije sačinio oporuku i prihvaćajući reviziju tuženog Vladimira Batinića kao osnovanu, preinačio nižestepene presude i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o osnovanosti revizije imao u vidu i odredbe Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Službeni list SRBiH" broj 36/76), te ocijenio da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava kao vjerske zajednice priznata tim zakonom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da mu je Vrhovni sud osporenom presudom povrijedio pravo na pravično suđenje, slobodu misli, savjesti i vjere, te pravo na imovinu iz člana II/3.e), g) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju "olako i bez pravnih argumenata preinačujući presude nižestepenih sudova". Apelant navodi da je u osporenoj presudi Vrhovni sud samo konstatirao da je apelantov tužbeni zahtjev za priznanje vlasništva na predmetnoj imovini na osnovu kanona 668. Zakonika kanonskog prava neosnovan, ne obrazlažući uopće razloge zašto smatra da je zahtjev neosnovan. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud navodeći da apelant kao tužilac nije tvrdio, a pogotovo nije dokazao da je predmetnu imovinu stekao na jedan od načina predviđenih članom 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ovaj predmet u potpunosti "sekularizirao", a odgovarajućim odredbama Zakonika kanonskog prava i općenitim konstitucijama reda Manje braće Svetog Franje kao vlastitim pravom ovog svećeničkog reda oduzima se svojstvo pravne norme. Apelant smatra da Vrhovni sud za svoju odluku nije dao valjane razloge i da je osporena presuda proizvoljna.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da ostaje kod navoda datih u obrazloženju osporene Presude broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine i suprotno apelantovom stanovištu smatra da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava koje apelant navodi u apelaciji, niti je primjena prava u revizijskoj odluci s tim u vezi bila proizvoljna.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Ustav Bosne i Hercegovine

"Član I/2.

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonomŠ...Ć".

  • 15.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98)

"Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem".

  • 16.
    Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Službeni list SRBiH" broj 36/76)

"Član 3.

Vjerske zajednice su odvojene od države.

Član 4.

Vjerske zajednice imaju isti pravni položaj i jednake su pred zakonom.

Djelatnost vjerskih zajednica mora biti u skladu s ustavom i zakonom".

  • 17.
    Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica ("Službeni glasnik BiH" broj 5/04)

"Član 8. st. 1. i 2.

  • 1.
    Crkve i vjerske zajednice na teritoriji Bosne i Hercegovine imaju status pravnog lica.
  • 2.
    Ovim zakonom potvrđuje se kontinuitet svojstva pravnog lica historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Katoličkoj crkvi i Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine, kao i svim ostalim crkvama i vjerskim zajednicama kojima je priznato svojstvo pravnog lica prije stupanja na snagu ovog zakona.

Član 11. stav 1.

  • 1.
    Crkve i vjerske zajednice upravljaju sobom na svom unutrašnjem planu u skladu s vlastitim aktima i naučavanjem, što neće imati nikakvih građansko-pravnih učinaka i što javne vlasti neće prinudno provoditi niti može biti primjenjivano na one koji nisu članovi.

Član 12. stav 1.

Crkve i vjerske zajednice mogu stjecati imovinu u skladu sa zakonom.

Član 14.

Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države. Š...Ć

Član 15. stav 1.

Pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu se uređivati i sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlada entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u odnosu na član II/3.e) i g) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. i član 9. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se odnosi na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    Apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom."
  • 22.
    Pojam "imovina" prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02). Dakle, garancije prava na imovinu mogu se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne i na postupke u kojima apelant tek nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, apelant je tražio utvrđivanje prava vlasništva na spornoj zaostavštini, mada nije ni tvrdio ni uspio dokazati da je u smislu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekao pravo vlasništva. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka nije bila apelantova postojeća "imovina", niti se može govoriti o "opravdanom očekivanju" stjecanja imovine.
  • 23.
    Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedozvoljena, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

VI. Meritum

  • 24.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu je tom presudom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmet apelacije presuda kojom je okončan parnični postupak radi utvrđivanja postojanja prava vlasništva. Dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza, pa slijedi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode o povredi prava zaštićenog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Suštinu povrede prava na pravično suđenje apelant vidi, prema svom mišljenju, u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na postojeću pravnu situaciju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelan stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 27.
    U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je na datu pravnu situaciju primijenio odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri tome zanemario odredbe kanonskog prava koje su primijenili nižestepeni redovni sudovi, a koje su i prema apelantovoj ocjeni primjenjive u konkretnoj pravnoj situaciji. Ustavni sud zapaža da se pri ocjeni apelantovog ustavno-pravnog položaja Vrhovni sud u osporenoj presudi pozvao na odredbe ranijeg Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, iako je u vrijeme donošenja osporene presude na snazi bio novi Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, ova okolnost u konkretnom slučaju nije odlučujuća za ocjenu primjene materijalnog prava, budući da i stari i novi zakon u suštini na isti način propisuju pravni okvir u kojem vjerske zajednice mogu djelovati samo u skladu s ustavom i zakonom. Ustavni sud smatra, nasuprot navodima apelacije, da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao valjane i argumentirane razloge zbog kojih je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili da je kanonsko pravo primjenjivo u konkretnom slučaju i pri tome se pozvao na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava primjenjive na konkretnu pravnu situaciju. U vezi s tim, Ustavni sud naročito ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda o tome da država BiH nije preuzela Protokol o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice donesen 1966. godine, niti je zaključen bilateralni sporazum između države BiH i Svete Stolice.
  • 28.
    Ustavni sud ukazuje i na odredbe Ustava BiH, Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Prema članu 8. stav 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, apelant kao vjerska zajednica ima svojstvo pravnog lica, dok je u skladu s proklamiranim principom sekularnog društvenog uređenja iz člana 14. navedenog zakona država odvojena od vjerskih zajednica, a apelant, kao vjerska zajednica, ima unutrašnju autonomiju primjene svojih vjerskih normi što prema članu 11. stav 1. istog zakona "nema nikakvih građansko-pravnih učinaka". Da bi se kanonsko pravo kao interna pravna norma vjerske zajednice, odnosno apelanta u konkretnom slučaju, uvelo u domaći pravni sistem potrebno je, u skladu s članom 15. stav 1. navedenog zakona, to pitanje regulirati posebnim sporazumom između države i vjerske zajednice, a utvrđeno je da takav sporazum u konkretnom slučaju nije postojao. Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 4. ranijeg Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica koja obavezuje vjerske zajednice djelovati u skladu s ustavom i zakonom, odnosno odredbu člana 12. sadašnjeg zakona koji regulira pravni položaj vjerskih zajednica prema kojima je vjerskim zajednicama omogućeno stjecati imovinu u skladu sa zakonom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine koji obavezuje redovne sudove da primjenjuju važeće pravne norme i u skladu s njima donose presude.
  • 29.
    Imajući u vidu navedeni ustavno-pravni okvir, Vrhovni sud je utvrdio da odredbe kanonskog prava nisu primjenjive na konkretnu pravnu situaciju. Odlučujući o reviziji tuženih Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude koje su primijenile ove odredbe i na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio član 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kao relevantnu odredbu pozitivnih pravnih propisa i utvrdio da apelant sudu nije ponudio dokaze o osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, odnosno da je stekao vlasništvo nad spornom imovinom na bilo koji od zakonskih načina za stjecanje vlasništva propisan ovom odredbom, te je stoga Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoju odluku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su neosnovani navodi apelacije da je Vrhovni sud u osporenoj presudi na proizvoljan način primijenio materijalno pravo i da pri tome nije dao obrazloženje za svoju odluku.
  • 31.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Sloboda misli, savjesti i vjere

  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

g) slobodu misli, savjesti i vjere".

  • 33.
    Član 9. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu promijeniti vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, manifestirati svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.

  • 2.
    Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 34.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud normama kanonskog prava oduzeo svojstvo pravne norme čime je onemogućio primjenu kanonskog prava na spornu pravnu situaciju i time ograničio apelantovu slobodu vjere.
  • 35.
    Ustavni sud ima u vidu da su slobode zaštićene članom 9. Evropske konvencije jedna od osnova demokratskog društva. Sloboda vjere je jedan od najvitalnijih elemenata u stvaranju identiteta vjernika i njihovog koncepta života, ali isto tako predstavlja vrijednost i za ateiste, agnostike, skeptike i neopredijeljene. Pluralizam koji je neodvojiv od demokratskog društva ovisi o stepenu zaštite slobode misli, savjesti i vjere (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A str. 17, tačka 31). Evropski sud je naglasio da pravo na slobodu vjeroispovijesti, kako je garantirano Evropskom konvencijom, isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države u odlučivanju jesu li vjerska uvjerenja ili sredstva koja se koriste za izražavanje takvih uvjerenja legitimna (vidi Evropski sud za ljudska prava, Manoussakis protiv Grčke, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, tačka 47). Dok je sloboda vjeroispovijesti s jedne strane pitanje svijesti pojedinca, ona također uključuje, s druge strane, slobodu izražavanja nečije vjeroispovijesti. Svjedočenje riječima i djelom je nerazdvojivo povezano s vjerskim uvjerenjima.
  • 36.
    Evropski sud za ljudska prava se, ocjenjujući ulogu religije u demokratskom društvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tač. 90-94), pozvao na vlastitu jurisprudenciju definirajući ulogu države kao neutralnog i nepristranog organizatora upražnjavanja različitih religija, vjerovanja i uvjerenja. Pri tome je posebno naglašena bitnost ove funkcije države za javni red i međureligijsku harmoniju i toleranciju u demokratskom društvu. Također, sud je naglasio da je obaveza države na neutralnost i nepristranost nespojiva s bilo kakvim ovlaštenjem države da procjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja i da ta obaveza zahtijeva od države omogućiti međusobnu toleranciju između suprotstavljenih grupa.
  • 37.
    U navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na jurisprudenciju organa konvencije koji su zauzeli stav da je princip sekularizma jedan od osnovnih principa države koji je u skladu s vladavinom prava i poštivanjem ljudskih prava i demokratije. Sud je ukazao da stav koji ne poštuje taj princip neće biti obuhvaćen slobodom manifestiranja vjere i neće uživati zaštitu člana 9. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tačka 92).
  • 38.
    Razmatrajući odnos vjerskog i građanskog prava Evropski sud je podsjetio da je sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu manifestiranja vjeroispovijesti, primarno stvar individualne svijesti i naglasio da je sfera individualne svijesti značajno drugačija od sfere "privatnog prava", odnosno građanskog prava koja se tiče organizacije i funkcioniranja društva u cjelini. Član 9. Evropske konvencije garantira svima u privatnom životu slobodu poštivati zahtjeve svoje religije. S druge strane, država može legitimno spriječiti u okviru svojih ovlaštenja u oblasti privatnog, odnosno građanskog prava, primjenu religijskih uvjerenja koja su u suprotnosti s javnim redom i demokratskim vrijednostima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tačka 128).
  • 39.
    Sloboda manifestiranja vjeroispovijesti ili uvjerenja ne predstavlja ekskluzivno individualno pravo, nego sadrži također i kolektivnu dimenziju priznatu u članu 9. Evropske konvencije u formulaciji "u zajednici s drugima". Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je, podržavajući praksu organa konvencije, također potvrdio da vjerska zajednica može biti titular prava iz člana 9. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini protiv Republike Srpske, predmet broj CH/96/29, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 11. maja 1999. godine, tačka 128). U navedenoj odluci Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu pozvao se na praksu Evropske komisije za ljudska prava koja je također došla do zaključka da crkveno tijelo ili udruženje s religioznim i filozofskim ciljevima može posjedovati i vršiti prava sadržana u članu 9. Evropske konvencije i da, ustvari, djeluje u ime svoga članstva (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Chapell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka od 14. jula 1987. godine, Odluke i izvještaji broj 53, str. 241, 246; X i Crkva scientologa protiv Švedske, odluka od 5. maja 1979. godine, Odluke i izvještaji Evropske komisije za ljudska prava br. 16, str. 68, 70).
  • 40.
    Član 9. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav sadrži tzv. restriktivnu klauzulu, odnosno propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može ograničiti uživanje zaštićenih sloboda. Član 9. stav 1. Evropske konvencije nabraja oblike u kojima se religija može manifestirati, kao što su obred, propovijedanje i vršenje vjerskih dužnosti i rituala. Međutim, ovaj član ne štiti svaki akt motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kala" protiv Turske, presuda od 1. jula 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV, tačka 27).
  • 41.
    Ograničenje propisano u članu 9. stav 2. Evropske konvencije dozvoljava državama mogućnost odlučivati samo u pogledu obima uživanja ovih prava i sloboda, i to onda kada je ta intervencija države u skladu sa zakonom, odnosno propisana zakonom ili je neophodna u demokratskom društvu, a u cilju zaštite osnovnih vrijednosti svake države, kao što su javna sigurnost, zaštita javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštita prava i sloboda drugih lica. Znači, državi je dozvoljeno u općem, društvenom interesu vršenje ovih prava ograničiti, ali ne i suspendirati ih.
  • 42.
    Ustavni sud će, imajući u vidu navedene principe, ispitati osnovanost navoda apelacije u odnosu na član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i član 9. Evropske konvencije.
  • 43.
    Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 9. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi je li apelant kao vjerska zajednica titular prava i sloboda zagarantiranih članom 9. stav 1. Evropske konvencije i "ograničava" li osporenom presudom javna vlast apelantovu slobodu manifestiranja vjere. Drugo, da bi "ograničavanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Razmatrajući princip zakonitosti ograničenja sloboda zaštićenih članom 9. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava se pozvao na svoju praksu u vezi s čl. 8. i 11. Evropske konvencije (vidi Hasan i Tchaouch protiv Bugarske, presuda od 26. oktobra 2000. godine, predstavka broj 30985/96, stav 84). U tom smislu uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) ograničavanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 44.
    U slučaju da se ispostavi da je to "ograničavanje" zaštićenih sloboda u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 9. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz člana 9. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "ograničenje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između ograničenja i zakonitog cilja kojem se teži. Evropski sud za ljudska prava je ustanovio principe u vezi sa zahtjevom "neophodnosti" koji moraju utjecati na ponašanje država članica kad postavljaju ograničenja na djelovanje različitih vjerskih zajednica (vidi Evropski sud za ljudska prava, Metropolitanska crkva Besarabije i drugi protiv Moldavije, presuda od 3. decembra 2001. godine, predstavka broj 45701/99, st. 115-119). Sud je naglasio da u demokratskom društvu u kojem postoji nekoliko religija može biti neophodno postaviti ograničenja da bi se izmirili interesi različitih grupa i da bi se osiguralo poštivanje uvjerenja svih.
  • 45.
    Općenito u Bosni i Hercegovini oblik zaštite i ograničavanja slobode vjere je definiran Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica ("Službeni glasnik BiH" broj 5/04) koji u suštini preuzima principe sekularnog društvenog uređenja uspostavljene u ranije važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Službeni list SRBiH" broj 36/76). Ovaj zakon, pored toga što u sebi inkorporira odredbu člana 9. Evropske konvencije, razrađuje pravni položaj vjerskih zajednica u demokratskom i sekularnom društvenom uređenju Bosne i Hercegovine.
  • 46.
    Primjenjujući navedene principe na konkretnu situaciju Ustavni sud će najprije ustanoviti je li apelant subjekt koji uživa zaštitu ustavnog prava na slobodu misli, savjesti i vjere. Imajući u vidu jurisprudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao i jurisprudenciju organa konvencije koji su već ustanovili da vjerske zajednice uživaju zaštitu prava iz člana 9. Evropske konvencije u svojoj kolektivnoj dimenziji, Ustavni sud zaključuje da je apelant kao vjerska zajednica titular prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
  • 47.
    Sada se postavlja pitanje je li apelantu koji je kao vjerska zajednica titular prava na slobodu vjeroispovijesti osporenom presudom Vrhovnog suda ta sloboda ograničena i je li eventualno ograničenje bilo opravdano u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije. Da bi to ograničenje bilo prihvatljivo, trebalo bi biti propisano zakonom i neophodno u demokratskom društvu zbog postizanja jednog ili više legitimnih ciljeva nabrojanih u članu 9. stav 2. Evropske konvencije.
  • 48.
    Ustavni sud ukazuje na okolnost da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je ostavilac Bruno Batinić u momentu smrti posjedovao vlastitu imovinu, a da nije sačinio testament kojim bi imovinu ostavio apelantu. Prema normama kanonskog prava redovnik je dužan sačiniti testament kao pravnu radnju raspolaganja vlastitom imovinom koja bi bila pravno valjana u građansko-pravnom smislu, a imovina fizičkog lica koji je istovremeno i redovnik po sili zakona, uključujući i norme kanonskog prava, nije imovina crkve. Vrhovni sud je imajući u vidu navedene okolnosti, kao i apelantov ustavno-pravni položaj, ocijenio da apelant nije uspio dokazati da je na zakonit način stekao imovinu u smislu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-464/03 od 26. jula 2005. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev nije došlo do "ograničavanja" apelantove slobode kao vjerske zajednice u smislu člana 9. Evropske konvencije, pa samim tim nema potrebe da Ustavni sud razmatra ostale aspekte člana 9. Evropske konvencije.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegove slobode manifestiranja vjeroispovijesti prema članu II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 9. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 50.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud je zaključio da osporena presuda nije povrijedila član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je u skladu s ustavno-pravnim okvirom kojim se regulira pravni položaj vjerskih zajednica, a Vrhovni sud je dovoljno jasno i argumentirano obrazložio primjenu relevantnih pravnih propisa. Ustavni sud je također zaključio da nema povrede člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, jer osporenom presudom nije došlo do "ograničenja" apelantove slobode vjere.
  • 51.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 52.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.