USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 371/06, rješavajući apelaciju Senada Avdića i Mehmeda Pargana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Avdića i Mehmeda Pargana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-153/05 od 24. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-32/04 od 21. juna 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Senad Avdić i Mehmed Pargan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-153/05 od 24. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-32/04 od 21. juna 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku, Seada Delića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 11. januara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. januara 2007. godine, Kantonalni sud 2. februara 2007. godine, a tužilac 30. januara 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 2. jula 2007. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Tužilac je 5. aprila 2004. godine podnio tužbu protiv prvog apelanta kao urednika i protiv drugog apelanta kao novinara Nezavisne informativne revije "Slobodna Bosna" (u daljnjem tekstu: "Slobodna Bosna"), zato što je u broju 382 tog lista od 11. marta 2004. godine objavljen članak koji je kao urednik napisao prvotuženi apelant Senad Avdić, pod naslovom "Mrak bez voznog reda", koji je objavljen na strani 4. i u kojem je izneseno, govoreći o iluziji Bosanaca iz dijaspore da "može biti da im se stomak okreće pri pomisli da išta ozbiljno mogu uraditi sa svojim životima u zemlji čiji je poslanik četnički komandant Sead Delić". Također, u istom broju lista u tekstu pod naslovom "Sead Delić u Beogradu dobio orden Nemanjića, a koju godinu kasnije u Sarajevu Zlatnog ljiljana", objavljenog na str. 20, 21. i 22, navodi se na strani 20. da je tužilac "1996. godine dobio najviše armijsko priznanje Zlatni ljiljan...u vrijeme kada je rat već bio zaustavljen, kada su Zlatni ljiljani dodijeljeni posthumno isključivo herojima Armije BiH koji za života nisu dočekali pravdu... ili pak onima koji su bili na visokim funkcijama i nisu imali priliku direktnim borbama iskazati hrabrost i junaštvo i da to bude valorizirano najvišim armijskim priznanjem". U istom tekstu na strani 22. je navedeno i da je to što je tužilac dobio orden Nemanjića sa zlatnim vijencem bilo presudno "što protiv njega srpske vlasti nikada nisu pokrenule istragu za počinjene ratne zločine". Na istoj strani u posebno uokvirenom tekstu pod naslovom "Sead Delić i Srebrenica" govori se o događajima u Srebrenici u junu 1995. godine i iznosi "Delićev Drugi korpus Armije BiH nije pokrenuo niti jednu ozbiljnu vojnu operaciju s ciljem da pomogne narodu i borcima Srebrenice". Tužilac je naveo da je u spornim tekstovima izneseno niz neistina kojima je nanesena šteta njegovom ugledu kao građanina, generala Armije BiH u penziji i poslanika u Parlamentu FBiH. Sve je to prema navodima tužbe učinjeno namjerno ili iz nepažnje s ciljem narušavanja tužiočevog ugleda, njegovog diskreditiranja krajnje cinično i omalovažavajuće.
- 7.Tužilac je prije podnošenja tužbe pokušao ublažiti štetu tako što je uputio prvotuženom apelantu, kao glavnom uredniku, zahtjev za objavljivanje njegovog teksta koji predstavlja ispravku tekstova objavljenih u broju 382 "Slobodne Bosne". Ispravka je objavljena u listu "Slobodna Bosna" broj 384 od 25. marta 2004. godine, gdje je uz tužiočev tekst objavljeno reagiranje i komentar drugotuženog apelanta pod naslovom "Izgubio sam bitke, ali još vodim rat" u kojem se, kako je u tužbi naveo tužilac, "umjesto izvinjenja tužiocu nastavlja s njegovim blaćenjem i izražavanjem novih neistinitih činjenica". U navedenom tekstu tužilac se direktno i indirektno optužuje za pogibiju 22 i ranjavanje nekoliko desetina nedužnih vojnika i pogibiju desetina civila tokom ratnih godina, za nepreduzimanje radnji koje uopće nisu u njegovoj nadležnosti, kao što su zabrana okupljanja građana, mobilizacija regruta i slično.
- 8.Presudom Kantonalnog suda apelanti su obavezani solidarno isplatiti tužiocu na ime naknade štete zbog klevete iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. aprila 2004. godine do isplate. Višak tužiočevog tužbenog zahtjeva, kao i zahtjev za donošenje privremene mjere je odbijen. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U prvostepenom postupku sud je proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da je među strankama nesporno da su objavljeni sporni članci, a zatim i tužiočev demanti s reagiranjem novinara "Slobodne Bosne". Sud je utvrdio da je tužilac dokazao, kako iskazima svjedoka, tako i drugim materijalnim dokazima, da nikad nije bio četnički komandant, da nikad nije u bivšoj JNA dobio orden Nemanjića, nije počinio na bilo koji način zločine protiv Bošnjaka, a i ostalih naroda u BiH, nije uzrokovao na bilo koji način pogibiju i ranjavanje pripadnika Armije BiH, nije doprinio pogibiji i ranjavanju civila općine Tuzla, a naročito pogibiju 71 građanina općine Tuzla na kapiji 25. maja 1995. godine, nije uzrokovao na bilo koji način pad zaštićene zone Srebrenica i pogibiju i ranjavanje boraca i civila te zaštićene zone, nije vršio mobilizaciju ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava, niti je na bilo koji način mladiće "gurao u smrt".
- 9.Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da tuženi nisu pružili nikakav dokaz na okolnost istinitosti svojih tvrdnji, niti su osporili materijalne dokaze koje je tužilac prezentirao, zbog čega je sud zaključio da su apelanti iznijeli neistine o tužiocu. S obzirom na to, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti postupili suprotno odredbama Zakona o medijima koji u članu 19. propisuje da su "mediji dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Također, sud je zaključio da su apelanti postupali i suprotno Zakonu o zaštiti od klevete, budući da nisu "objavili tačne informacije, niti objektivne, a pri tome su imali mogućnost obratiti se nadležnim institucijama radi provjere podataka". Prvostepeni sud je također naveo da se apelanti neosnovano pozivaju na činjenicu da je tužilac javni službenik, pa da su prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava granice prihvatljive kritike mnogo šire kad se radi o političarima nego privatnim pojedincima, jer se kritika političara i njihovih djela ne može zasnivati na neistinitim i neprovjerenim navodima, što su tuženi prema ocjeni prvostepenog suda u konkretnom slučaju učinili. Stoga je prvostepeni sud zaključio da bez obzira što je tužilac političar i kao takav morao pokazati veći stepen tolerancije, tuženi apelanti su trebali u skladu s odredbama Zakona o medijima i Kodeksa za štampu provjeriti navode koje su iznijeli u javnost, na koji bi način korektno i objektivno mogli informirati čitaoce o činjenicama za koje oni smatraju da je javnost zainteresirana i da se s njima treba upoznati. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tekst pod naslovom "Sead Delić i Srebrenica" za koji se u tužbi također tvrdi da je klevetničko izražavanje, sud je ocijenio da opravdano tuženi apelanti navode da se u konkretnom slučaju radi o novinarevom iznesenom mišljenju, jer ocjena o tome je li jedna vojna operacija ozbiljna ili ne spada u domen mišljenja, pa kako svako ima pravo na slobodu iznošenja mišljenja za koje nisu predviđene sankcije u Zakonu o zaštiti od klevete, niti u Evropskoj konvenciji, tužbeni zahtjev je u odnosu na ovo apelantovo izražavanje odbijen kao neosnovan. Sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog izražavanja iznesenih u članku od 25. marta 2004. godine, objavljenog pod naslovom "Izgubio sam sve bitke, ali još vodim rat" autora drugotuženog apelanta, jer do zaključenja pripremnog ročišta, pa ni tokom glavne rasprave tužilac, odnosno njegov punomoćnik, nije podnio prijedlog za provođenje ovog dokaza, kako to nalažu odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa sud nije mogao cijeniti ovaj dokaz u sklopu provedenih dokaza. Sud je odbio tužiočev zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je traženo da sud zabrani tuženim apelantima ubuduće iznošenje ili daljnje prenošenje izražavanja neistinitih činjenica u listu "Slobodna Bosna" s obrazloženjem da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti iz člana 10. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete FBiH da oštećeni s najvećom sigurnošću može učiniti vjerovatnim da je to izražavanje prouzrokovalo štetu njegovom ugledu i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao rezultat prenošenja ili daljnjeg prenošenja tog izražavanja, pa je cijenio da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju predstavljalo ograničenje slobode izražavanja koje nije neophodno niti svrsishodno.
- 10.Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili i apelanti i tužilac.
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj Gž-153/05 od 24. novembra 2005. godine obje žalbe su djelimično uvažene, prvostepena presuda je preinačena tako da je tuženi Senad Avdić obavezan tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplatiti 3.000,00 KM, a oba tužena apelanta solidarno umjesto iznosa od 6.000,00 KM iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom kamatom kao u izreci prvostepene presude. U ostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navodi iz spornih članaka, s obzirom na svoj sadržaj, predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica što predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete čime je nanesena šteta tužiocu. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovana tužiočeva žalba zbog odbijanja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navodno klevetničko izražavanje u tekstu pod naslovom "Izgubio sam sve bitke, ali još vodim rat", budući da je prema odredbama člana 7. ZPP-a tužilac bio dužan izvesti dokaz uvidom u taj tekst, što tužilac nije učinio. Propustivši tražiti izvođenje ovog dokaza tužilac je doveo do štetnih posljedica nemogućnosti utvrđivanja postojanja relevantnih činjenica. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud osnovano u tom dijelu odbio tužiočev tužbeni zahtjev, jer nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da su žalbeni prigovori tužioca i apelanata u pogledu visine dosuđene naknade djelimično osnovani, jer prema ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je oba apelanta obavezao da tužiocu solidarno isplate naknadu štete u ukupnom iznosu od 6.000,00 KM. Vrhovni sud je ocijenio da je prvotuženi apelant, kao glavni i odgovorni urednik, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete odgovoran i za pisanje novinara Mehmeda Pargana, drugotuženog apelanta, autora članka "Sead Delić u Beogradu dobio orden Nemanjića, a koju godinu kasnije u Sarajevu Zlatnog ljiljana", dok tuženi novinar Mehmed Pargan nije solidarno odgovoran za njegovo pisanje u članku "Mrak bez voznog reda". Za utvrđenu klevetu iznošenjem izražavanja prvotuženog apelanta u njegovom članku, prvotuženi apelant Senad Avdić odgovara samostalno i kao autor i odgovorni urednik, dok za klevetu koju je počinio drugotuženi apelant s drugotuženim odgovara solidarno i prvotuženi apelant kao odgovorni urednik. Stoga je Vrhovni sud ocijenio, imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja, da naknada u iznosima od po 3.000,00 KM za svakog tuženog predstavlja pravičnu satisfakciju za radnju nanošenja štete tužiočevom ugledu iznošenjem izražavanja u naznačenim tekstovima u kojima su iznijete neistinite činjenice. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i zakonito odlučio kad je odbio tužiočev zahtjev za određivanje privremene mjere, te je u tom dijelu odbio tužiočevu žalbu kao neosnovanu. Na kraju, Vrhovni sud navodi da je prvostepenom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, u skladu s članom 386. stav 2. ZPP-a, s obzirom na vrstu spora i dokazanu pravnu osnovu za naknadu štete, tj. klevetu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Obrazlažući svoje navode, apelanti ističu da je tužilac zastupnik u Parlamentu FBiH, a u toku ratnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije prvo je bio visoki oficir JNA, a zatim zapovjednik Drugog korpusa Armije BiH, pa se u smislu člana 4. stav 1. tačka c. Zakona o zaštiti od klevete FBiH ima smatrati javnim službenikom na koga se primjenjuje standard iz člana 6. stav 4. navedenog zakona. Apelanti smatraju da je tužilac kao javni službenik, odnosno zastupnik u Parlamentu FBiH, dužan pretrpjeti veći stepen kritike od drugih građana, "pa čak i ukoliko se to odnosi na "informacije" i "ideje" koje "vrijeđaju" ili "uznemiravaju", što je u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava. Apelanti smatraju da se osporenim presudama, po principu proporcionalnosti, ne uspostavlja ravnoteža između slobode medija i prava političara kao javne ličnosti na vlastiti ugled, već se težište nesrazmjerno stavlja na zaštitu političara neprimjerenu demokratskom društvu. Apelanti navode da se u spornim tekstovima akcent stavlja na jednu kontroverzu, a to je činjenica da je isto lice dobilo najviša vojna priznanja od sukobljenih vojski, odnosno orden za hrabrost i Zlatni ljiljan. Pri tome, apelanti smatraju da nisu izašli izvan granice slobode izražavanja kada su tužiočev rad u JNA kvalificirali "četničkim", jer su apelanti u spornim tekstovima iznijeli svoje mišljenje na osnovu dostupnih činjenica o tužiočevom javnom radu. Stoga, apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i slobodu izražavanja i predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i odbije tužiočev tužbeni zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni sud smatra da je u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan u dosuđenim iznosima, odnosno iz kojih su razloga tuženi apelanti odgovorni za štetu. Smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 14.Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju njihovih ustavnih prava neosnovani, budući da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, te je u obrazloženu osporene presude dato detaljno obrazloženje za takvu presudu. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 15.Tužilac u odgovoru na apelaciju ističe da sloboda izražavanja, na koju se apelanti pozivaju, uključuje obaveze i odgovornosti i može u skladu sa zakonom podlijegati ograničenjima ili sankcijama, a što propisuje i Evropska konvencija u stavu 2. člana 10, radi zaštite ugleda i prava drugih. Stoga tužilac ukazuje da ne uživa ustavnu zaštitu izražavanje koje predstavlja kritiku političara, visokih vojnih dužnosnika i njihovih djela ako se to izražavanje zasniva na neistinitim i neprovjerenim činjenicama, što su apelanti u konkretnom slučaju učinili, zanemarujući pri tom odredbe Zakona o medijima i Kodeksa za štampu. Stoga, tužilac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase:
"Cilj zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
- c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Odgovornost za klevetu
Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
- c)ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.
Obaveza ublažavanja štete
Član 8.
Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-153/05 od 24. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(...)
- h)Slobodu izražavanja."
Član 10. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda".
- 22.Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantiranog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dozvoljen samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
- 23.Ugroziti stoga, na bilo koji način, slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zagarantirana prava novinara nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
- 24.To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 25.Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
- 26.Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
- 27.Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za vrijednosne ocjene se ne može tražiti dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 28.Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu naložiti ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 29.S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje prema općem shvaćanju javnosti vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
- 30.Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da �ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu�.
- 31.U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje, odnosno ograničavanje slobode izražavanja je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 32.Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiočevog ugleda, što je legitiman cilj predviđen u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije.
- 33.Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiocu plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe" da se zaštiti tužiočev ugled, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
- 34.U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da sporna izražavanja sadrže niz činjeničnih navoda za koje apelanti u postupku pred redovnim sudovima nisu uspjeli dokazati da su istiniti: da je tužilac četnički komandant, da mu je u bivšoj JNA dodijeljen orden Nemanjića, zatim da je odlikovan Zlatnim ljiljanom 1996. godine, nakon prestanka ratnih dejstava, te da je počinio ratne zločine i uzrokovao smrt brojnih civila i vojnika. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali vrijednosna ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o iznošenju novinarevog mišljenja o javnom radu i tužiočevom ratnom angažmanu, budući da su sporni tekstovi sadržavali i činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu istiniti.
- 35.Ustavni sud zapaža da je tužilac, nakon objavljivanja spornih tekstova, reagirao i tražio objavljivanje ispravke, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je prema mišljenju Ustavnog suda ispunio preduvjet za sudsku zaštitu propisan članom 8. Zakona o kleveti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, budući da mišljenje ne podliježe ograničenjima i sankcijama, odbili tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na izražavanje za koje je tužilac tvrdio da je klevetničko u dijelu teksta pod naslovom "Sead Delić i Srebrenica", a za koje su redovni sudovi utvrdili da se radi o novinarevom mišljenju, a ne o činjeničnom navodu. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužilac, u vrijeme objavljivanja spornih tekstova, obavljao javnu funkciju i, u vezi s tim, njegovu obavezu tolerancije iznošenja mišljenja i kritika njegovog javnog rada. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiocu prekoračena dozvoljena granica i potrebna tolerancija koja se može tražiti od tužioca kao javne ličnosti, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiočevom ugledu.
- 36.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o dostupnim podacima o ratnom angažmanu visokog vojnog zvaničnika i političara, te kontroverzi da je tužilac, kao javna ličnost odlikovan najvišim vojnim odlikovanjima dvije zaraćene vojske, jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja.
- 37.Ustavni sud smatra, s obzirom na sve okolnosti slučaja, da su sudovi, donošenjem osporavanih presuda, pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" uspostavljanja ravnoteže između slobode izražavanja apelanata, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda, kao javne ličnosti koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavanja medija i tužiočevog prava kao javne ličnosti na zaštitu ugleda. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene.
- 38.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 39.U svjetlu navedenog, u odnosu na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te imajući u vidu da apelanti, osim navoda kojima se obrazlaže navodno kršenje prava na slobodu izražavanja, ne nude bilo kakve navode ili dokaze kojim bi obrazložili svoju tvrdnju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.