Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1236/06, rješavajući apelaciju "Tržnice" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Tržnice" a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2159/03 od 23. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-8832/99 od 17. decembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Tržnica" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2159/03 od 23. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-8832/99 od 17. decembra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i učesnika u postupku, Ljubice Prpe (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor 19. maja 2006. godine, Osnovni sud 24. maja 2006. godine, a tužena nije dostavila odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. augusta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj P-8832/99 od 17. decembra 2002. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Okružnog suda broj Gž-2159/03 od 23. januara 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati na ime zakupnine iznos od 3.354 KM s kamatama i troškovima postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 12. augusta 1994. godine zaključio s tuženom ugovor o zakupu zemljišta za smještaj kontejnera - kamp-kućice, uz plaćanje ugovorom određene zakupnine. Tužena je ovu svoju obavezu ispunjavala do 31. januara 1999. godine kada je svoj pokretni objekt - gril, koji je bio smješten na zakupljenom zemljištu, prodala drugom licu koje se usmeno obavezalo da će nastaviti plaćati obaveze prema apelantu. Međutim, kako ovo lice nije nastavilo plaćati zakup za zemljište, apelant je tražio da tu obavezu ispuni tužena.
  • 7.
    Osnovni sud je nadalje naveo da "mada sudu nisu dostavljeni dokazi u pogledu dokumentacije o dodjeli na korištenje predmetnog zemljišta", sud je na osnovu drugih dokaza utvrdio da se sporno zemljište, pobliže označeno u prvostepenoj presudi, vodi kao društveno vlasništvo, da je organ upravljanja NO grada Banja Luka, dok je pravo korištenja na tom zemljištu i drugim nekretninama na lokalitetu Nove pijace Tržna uprava Banja Luka. Dalje, zbog postojanja općeg interesa za općinu Banja Luka, lokacija Nove pijace je dodijeljena na privremeno korištenje apelantu radi izgradnje privremenih objekata i privremenog uređenja slobodnih površina. Analizirajući odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora između apelanta i tužene, Osnovni sud je zaključio da zemljište na kojem se nalazi gril tužene koji je izgrađen kao privremeni montažni-demontažni objekt, prema članu 17. stav 3. navedenog zakona, ima karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta. Ovo zemljište, kako dalje sud navodi, apelant ima pravo koristiti, ali ne i dati pod zakup u nepoljoprivredne svrhe, odnosno za obavljanje ugostiteljske djelatnosti kako je to propisano članom 22. stav 3. navedenog zakona. Stoga je Osnovni sud zaključio da je ugovor o zakupu zemljišta između apelanta i tužene ništav u smislu odredbe člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu, te da ne proizvodi pravno dejstvo u skladu s odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni sud je ukazao da je ovakvo stanovište zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Presudi broj Rev-155/00 od 15. februara 2002. godine.
  • 8.
    Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ugovor o zakupu zemljišta u konkretnom slučaju ništav budući da relevantni Zakon o građevinskom zemljištu decidirano propisuje da nosilac privremenog prava korištenja zemljišta može, uz odobrenje nadležnog općinskog organa uprave, na takvom zemljištu podići privremenu građevinu za svoje potrebe, odnosno može i drugom ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivredne svrhe (član 20. st. 2. i 3). Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, apelant trebao riješiti status predmetnih nekretnina u skladu s urbanističkim planom, uknjižiti ih i privesti namjeni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da sudovi pogrešno zaključuju da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom zemljištu, te da je zbog toga ugovor o zakupu s tuženom ništav. Naime, apelant navodi da je na njega preneseno pravo korištenja i pravo raspolaganja nekretninama na kojima je izgrađena Nova pijaca u Banjoj Luci, te da na tom lokalitetu postoje odvojene cjeline radi pružanja boljih usluga korisnicima, između ostalog i dio za "izdavanje poslovnog prostora za smještaj pokretnih objekata (kioska, kontejnera, stolova i sl.). Stoga apelant smatra da proglašavanje ništavim ugovora o zakupu s korisnicima navedenih usluga predstavlja zabranu rada i obavljanje djelatnosti koju je apelant osnovao i registrirao kod nadležnog suda. Također, apelant navodi da je objekt Nova pijaca izgrađen još 1956. godine i da je priveden trajnoj namjeni, te dodijeljen apelantu na trajno korištenje i raspolaganje, zbog čega apelant može zaključivati sve ugovore, pa i ugovor o zakupu. Apelant navodi da se nepokretnost koju je tužena primila u zakup na osnovu ugovora, kao dio Nove pijace, ne može smatrati građevinskim zemljištem, pa se na tu nepokretnost ne mogu ni primijeniti odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, zbog čega ugovor o zakupu nije bilo moguće proglasiti ništavim. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiv Zakon o prometu nepokretnosti. Također, apelant navodi da položaj svih zakupaca na Novoj pijaci mora biti isti, što proizlazi iz principa pravne sigurnosti i vladavine prava. Kad bi se prihvatili stavovi iz osporenih presuda, apelant smatra da bi zakupci bili u različitom položaju ovisno o vremenu kad su zaključili ugovor o zakupu. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Okružni sud osporava navode iz apelacije i navodi da je svoju odluku zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, a budući da je apelant bio tužilac, na njemu je i bio teret dokazivanja. Apelant je, prema nalogu suda da dostavi podatke o gruntovnom stanju zemljišta na kojem se nalazio pokretni objekt tužene, dostavio sudu zemljišno-knjižne izvatke navodeći da je odluka o raspolaganju zemljištem u apelantovu korist donesena još 1956. godine, što je "do danas ostalo nepromijenjeno". Uvidom u tu dokumentaciju, prvostepeni sud je utvrdio da je zemljište koje je u pitanju upisano kao poljoprivredno, a da je Zakonom o građevinskom zemljištu, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu apelanta i tužene, propisano da se takvo zemljište drugom može ustupiti na privremeno korištenje samo za poljoprivrednu obradu. Zbog toga je primjenom propisa, kako je to obrazloženo u odluci Okružnog suda, odlučeno da je ugovor ništav budući da je apelant zemljište dao u zakup za nepoljoprivrednu namjenu.
  • 11.
    Osnovni sud također osporava navode iz apelacije i navodi da je nakon provođenja dokaza i analize utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da predmetno zemljište ima karakter građevinskog zemljišta koje apelant ima pravo koristiti, ali ne i raspolagati tim zemljištem tako što će ga dati u zakup za nepoljoprivredne svrhe, odnosno za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Apelant je postupao suprotno eksplicitnim zakonskim odredbama, pa je na tome zasnovao sva daljnja prava, odnosno potraživanje zakupnine. Osim toga, Osnovni sud navodi da je u obzir uzeo i stavove Vrhovnog suda o istom pitanju izražene u Presudi broj Rev-155/00 od 15. februara 2002. godine, te smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:

  • 1.
    izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera ...

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva.

Član 9.

Općina može povjeriti vršenje poslova u pogledu uređenja, provođenja konkursa za dodjeljivanje na korištenje i korištenja gradskog građevinskog zemljišta organizaciji udruženog rada i drugoj samoupravnoj organizaciji i zajednici.

Općina ne može prenijeti na drugo društveno pravno lice pravo dodjeljivanja gradskog građevinskog zemljišta na korištenje.

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prijenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

Član 17.

Š...Ć Neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra se pored zemljišta na kojem nije izgrađena građevina i zemljište na kojem je izgrađena privremena građevina (...)

Član 22.

Raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta, ima pravo koristiti sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni.

Nosilac privremenog prava korištenja može uz odobrenje nadležnog općinskog organa uprave na tom zemljištu podići privremenu građevinu za svoje potrebe.

Nosilac privremenog prava korištenja građevinskog zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.

Član 46.

Na neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište kojim upravljaju, raspolažu i koriste Š...Ć shodno se primjenjuju odredbe čl. 22.Š ...Ć ovog zakona."

  • 13.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 103.

Ugovor koji je protivan Š...Ć propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-2159/03 od 23. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 19.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu".
    • 20.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 21.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o "imovini" u smislu navedenog člana.
  • 22.
    Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) zauzela je stav da se pojam "imovina" odnosi i na sva "dodijeljena prava" koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29, 1982. godina) i patente (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66, 1990. godina). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti. Međutim, Evropski sud smatra da legitimno očekivanje da lice ima pravo preduzeti neku radnju na zemljištu, ako je do nje došlo na osnovu akta, propusta ili izjave javnih vlasti, može u određenim okolnostima predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa čak ako je javna vlast djelovala nezakonito kada je dovela do takvog očekivanja (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i dr. protiv Irske, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).
  • 23.
    U konkretnom slučaju, radi se o sporu koji se tiče ugovora o zakupu koji je apelant kao privremeni nosilac prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu sklopio s tuženom u vrijeme važenja ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu na kojem apelant zasniva svoje pravo da mu tužena plati zakupninu. Ustavni sud je ovakvu situaciju razmatrao i ranije u svojoj praksi, tačnije kada je odlučivao o apelaciji koju je isti apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-155/00 na koju se u osporenim odlukama pozivaju Okružni i Osnovni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/03 od 22. septembra 2004. godine).
  • 24.
    Odgovarajući na pitanje je li potraživanje zakupnine u konkretnom slučaju "imovina" koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se isti stavovi izneseni u Odluci broj U 14/03 mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, apelant je u prvostepenom postupku pružio dokaze da je on u vrijeme zaključenja ugovora i u vrijeme za koje traži isplatu zakupnine bio privremeni korisnik gradskog građevinskog zemljišta. Na osnovu tih dokaza sudovi su sporno zemljište okarakterizirali kao neizgrađeno građevinsko zemljište u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu, kao i u vrijeme za koje apelant traži zakupninu. Primjenjujući odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu, sudovi su utvrdili da je apelant protivno jasnim i eksplicitnim zakonskim odredbama ustupio drugom na korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište za nepoljoprivrednu djelatnost. Prema tome, takav je ugovor u skladu s članom 10. Zakona o građevinskom zemljištu i članom 103. Zakona o obligacionim odnosima ništav i ne proizvodi pravne posljedice, i to ab initio.
  • 25.
    S druge strane, apelant tvrdi u apelaciji da se ne radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, već da je objekt Nova pijaca trajno priveden namjeni i dodijeljen apelantu na trajno korištenje i raspolaganje. U tom pravcu, apelant je dostavio Ustavnom sudu Rješenje Osnovnog suda broj R-439/04 od 10. maja 2004. godine kojim je na apelanta, u skladu s novim Zakonom o građevinskom zemljištu RS ("Službeni glasnik RS" broj 41/03), preneseno pravo raspolaganja na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu tog rješenja, a među kojima se nalazi i sporna nekretnina. Međutim, Ustavni sud smatra da pravne posljedice ovog rješenja djeluju ex tunc i ne mogu imati utjecaja na situaciju prije donošenja tog rješenja, odnosno na situaciju koja se rješavala prema odredbama ranijeg zakona. Zbog toga, činjenica da je na apelanta 2004. godine preneseno pravo raspolaganja nema utjecaja na ništavost ugovora iz 1994. godine, niti može taj ugovor naknadno učiniti saglasnim ranijem zakonu. Ovo, međutim, ne znači da se apelantu onemogućava poslovanje ili da se, kako apelant navodi, zakupci dovode u neravnopravan položaj. Naprotiv, apelant je i ranije, kao nosilac privremenog prava korištenja, a i sada kao nosilac prava raspolaganja, imao mogućnost sklapati ugovore o zakupu i druge ugovore, ali samo u skladu sa zakonom koji se u relevantno vrijeme primjenjuje.
  • 26.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije mogao imati "legitimna očekivanja" iz ugovora koji je, saglasno jasnim i eksplicitnim propisima u vrijeme njegovog zaključenja, ex lege ništav, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

VIII. Zaključak

  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što potraživanje po ugovoru koji je u vrijeme zaključenja bio ex lege ništav, ne može predstavljati "legitimno očekivanje", pa stoga ni "imovinu" zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.