Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 23. maja 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3189/06, rješavajući apelaciju Hazima Vikala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Hazima Vikala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-465/01 od 26. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3189/06 od 25. januara 2007. godine i 19. aprila 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Hazim Vikalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Nusret Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-465/01 od 26. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora radi zakazane hirurške intervencije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3189/06 od 25. januara 2007. godine, kojom je usvojen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i apelantu odloženo izvršenje kazne zatvora po Presudi Vrhovnog suda broj Kž-143/05 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, a najduže tri mjeseca od dana donošenja. Odlukom Ustavnog suda broj AP 3189/06 od 19. aprila 2007. godine produženo je pravno dejstvo navedene odluke o privremenoj mjeri.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je, 5. februara 2007. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 28. februara 2007. godine, Tužilaštvo 16. februara 2007. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. marta 2007. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine apelant je kao prvookrivljeni proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. U prvostepenom postupku Općinski sud je proveo sve predložene dokaze, pa je u tački 1. dispozitiva osporene presude zaključio da je apelant, obavljajući funkciju predsjednika Vlade Tuzlansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada TPK), znajući da preduzeće AB "Behapol" Sarajevo ima nevraćen kredit kod Tuzlanske banke DD Tuzla i da je poslovanje tog preduzeća otežano, a u namjeri da tom preduzeću omogući prodaju robe iz proizvodnog programa, prekoračio granice svog službenog ovlaštenja tako što je naložio direktoru Kantonalne direkcije robnih rezervi (u daljnjem tekstu: Kantonalna direkcija) da obavi sve neophodne radnje oko kupovine boje za krečenje od navedenog preduzeća. Dalje, nakon što je direktor Kantonalne direkcije postupio po nalogu i ugovorio kupovinu 140 tona boje za krečenje za iznos od 140.000 KM, isplaćena je cijela ugovorena količina boje, a isplata je izvršena tako što je Ministarstvo finansija TPK dalo nalog Tuzlanskoj banci za prebacivanje sredstava u iznosu od 130.000 KM sa svog depozitnog računa na račun preduzeća AB "Behapol", čime je ovo preduzeće umanjilo svoje dugovanje po osnovu kredita prema Tuzlanskoj banci za navedeni iznos.
  • 8.
    Osim toga, Općinski sud je zaključio da je apelant u periodu od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 1998. godine, u funkciji predsjednika Vlade TPK, prekoračio granice svog službenog ovlaštenja i da je, suprotno članu 8. Zakona o budžetu TPK, odobrio pozajmice općinama, društvenim i privatnim preduzećima i drugim institucijama, iako te pozajmice nisu bile predviđene budžetom, u iznosima navedenim u tački 2. dispozitiva prvostepene odluke.
  • 9.
    Obrazlažući iscrpno ovakvu svoju odluku, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je u cijelosti dokazano da je apelant, kao predsjednik Vlade TPK, obavio razgovore sa predstavnicima firme AB "Behapol" Sarajevo o kupovini boje za krečenje, te da je tom prilikom bio upoznat sa činjenicom da navedeno preduzeće ima poteškoće zbog nevraćenih kredita Tuzlanskoj banci. Također, Općinski sud je zaključio da je dokazano da je kupovina 140 tona boje za krečenje ugovorena, a da se u tom momentu nije znalo treba li uopće ta boja, za koje namjene i u kojoj količini. Naime, nakon što je kupljena, ova boja je iskorištena za krečenje obrazovnih institucija na području TPK, ali je Općinski sud iz provedenih dokaza utvrdio da su škole krečene 1997. godine, da te institucije nisu postavile nadležnom ministarstvu pismene zahtjeve za nabavku boje, te da je rasporedni nalog za krečenje škola zatražen od nadležnog ministarstva tek nakon što je ugovorena kupovina boje od navedenog preduzeća. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da Kantonalna direkcija nije u to vrijeme imala u robnim rezervama boju za krečenje, a da je Zakonom o robnim rezervama TPK propisano da se robne rezerve mogu koristiti za obezbjeđenje minimalnih potreba stanovništva i privrede Kantona u uvjetima rata i neposredne ratne opasnosti, obezbjeđenje minimalnih potreba stanovništva i privrede u uvjetima prirodnih nepogoda i drugih vanrednih prilika, te intervencije na tržištu u uvjetima poremećaja u snabdijevanju stanovništva i privrede. Također, odluku o korištenju robnih rezervi u tim slučajevima donosi Vlada TPK. Međutim, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da Vlada TPK nije donijela odluku o korištenju ili nabavci boje za krečenje kao robne rezerve, kao i da ni jedan provedeni dokaz ne upućuje na zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o uvjetima predviđenim Zakonom o robnim rezervama TPK. Također, Općinski sud je zaključio da omogućavanje navedenom preduzeću prodaje robe iz njegovog asortimana, u uvjetima kada je poslovanje tog preduzeća otežano zbog neuzvraćenog kredita, predstavlja pribavljanje koristi drugom. Na osnovu svega izloženog, prvostepeni sud je zaključio da provedeni dokazi kojima je sud vjerovao "predstavljaju takav niz činjenica koje su nesumnjivo utvrđene i međusobno logički i čvrsto povezane, tako da sa punom sigurnošću upućuju na zaključak da je apelant počinio krivično djelo" iz tačke 1. dispozitiva osporene presude.
  • 10.
    Općinski sud je obavezao apelanta da, zajedno s ostalim okrivljenim, solidarno nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 17.100 KM, te paušal u iznosu od po 200 KM.
  • 11.
    Kantonalni sud je Presudom broj Kž-465/01 od 26. novembra 2004. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, pa je apelanta proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH samo u odnosu na inkriminacije iz tačke 1. dispozitiva prvostepene presude, a u odnosu na inkriminacije iz tačke 2. dispozitiva ga je oslobodio od optužbe. Slijedom toga, a uzimajući u obzir i ponovo ocjenjujući olakšavajuće okolnosti, Kantonalni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti postoji kada službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese štetu ili povrijedi prava drugog. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno izveden zaključak da je apelant počinio ovo krivično djelo tako što je omogućio preduzeću AB "Behapol" Sarajevo prodaju roba iz njihovog asortimana i isplaćivanje dijela kredita koji je ovo preduzeće imalo kod banke. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da nije postojala stvarna potreba za nabavkom boje, te da se radi o radnji koja ne spada u apelantovuslužbenu dužnost, a naročito imajući u vidu odredbu člana 10. Zakona o robnim rezervama TPK, prema kojoj o kupovini robe za robne rezerve odlučuje Vlada u skladu sa godišnjim programom. Kako kupovina boje nije imala za cilj kupovinu robe za robne rezerve na zakonom predviđeni način, te uzimajući u obzir i druge okolnosti slučaja koje su ispitane i utvrđene u prvostepenom postupku, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno zaključio da su navedene radnje bile preduzete kako bi se preduzeću AB "Behapol" Sarajevo omogućila prodaja robe i umanjenje kredita koji ovo preduzeće nije moglo vratiti. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da su se stekla sva obilježja bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, te da je njegova žalba u odnosu na tačku 1. dispozitiva prvostepene presude neosnovana.
  • 12.
    Također, Kantonalni sud je odbio žalbene navode u odnosu na troškove postupka, navodeći da je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje o tome da se troškovi postupka odnose na troškove finansijskog vještačenja, a da je visina određena s obzirom na dužinu trajanja i složenost postupka i imovno stanje optuženih. Također, Kantonalni sud je ukazao i da apelant i drugi optuženi nisu obavezani naknaditi troškove saobraćajnog vještačenja, niti troškove dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, budući da se ti nalazi ne odnose na radnje za koje su proglašeni krivim.
  • 13.
    Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov žalbeni prigovor u odnosu na tačku 2. dispozitiva osporene presude, budući da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom ne proizlazi da je apelant, davanjem pozajmica općinama, ustanovama i preduzećima, pribavio imovinsku korist tim pravnim licima, niti da je postupao s namjerom da im takvu korist pribavi, niti da je bilo koga oštetio. Zbog toga je Kantonalni sud, u odnosu na ove navode, prvostepenu presudu preinačio i apelanta oslobodio od optužbe.
  • 14.
    Presudom Vrhovnog suda broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine odbijena je žalba Tužilaštva, a djelimično je usvojena apelantova žalba, pa je drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni i apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U obrazloženju razloga zbog kojih su odbijeni apelantovi žalbeni navodi Vrhovni sud je ukazao da se apelantovom žalbom ustvari istrajava na ranije iznesenim apelantovim stavovima o tome da njegova krivica nije dokazana. Vrhovni sud je naveo da su ovakvi apelantovi stavovi neprihvatljivi, prije svega zato što su činjenični zaključci u odnosu na radnje izvršenja zasnovani kako na apelantovoj odbrani, tako i na brojnim drugim dokazima na koje su se nižestepeni sudovi pozvali u obrazloženju svojih presuda. Dalje u obrazloženju Vrhovni sud je detaljno analizirao provedene dokaze i zaključke koje su iz tih dokaza izvukli nižesetepeni sudovi, pa je zaključio da je drugostepeni sud "brižljivo i temeljito cijenio kako apelantovu odbranu tako i sve izvedene dokaze, pa i iskaz svjedoka Hasana Hadžića", ukazujući naročito da je ovaj svjedok, direktor Kantonalne direkcije, "u toku trajanja cijelog toka postupka bio određen i ustrajao na tvrdnji da mu je ŠapelantĆ naredio da se preko ŠKantonalne direkcijeĆ od naznačene firme nabavi boja, da se od ministrice obrazovanja i kulture traži rasporedni nalog za podjelu boje po školama i da je on postupao po tom nalogu". Također, Vrhovni sud je, ispitujući provedene dokaze, utvrdio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da nije postojala stvarna potreba za nabavkom boje, budući da je pravilan zaključak nižestepenih sudova u tom pravcu. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori o tome da su izvedeni dokazi pogrešno i nedovoljno cijenjeni, jer su nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, sve izvedene dokaze pravilno i potpuno analizirali, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, čime je u cijelosti ispoštovano načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 14. ZKP FBiH.
  • 15.
    Vrhovni sud je odbio i apelantov žalbeni prigovor koji se odnosio na to da drugostepeni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje u odnosu na materijalno-pravni imunitet. Naime, Vrhovni sud je ukazao da, iako se drugostepena presuda "u tom pravcu nije očitovala, Š...Ć činjenica je da je odbrana na pitanje materijalno-pravnog imuniteta i na prigovore izjavljene u tom pravcu dobila odgovor kroz Rješenje Kantonalnog suda broj KV-127/03 od 30.06.2003. godine", kojim je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na imunitet u predmetnom krivičnom postupku. Budući da apelant protiv tog rješenja nije izjavio žalbu iako je, kako Vrhovni sud navodi, imao branitelje, kao i da je Ustavni sud svojim rješenjem broj U 36-2/03 od 16. decembra 2003. godine odbio žalbu drugog optuženog, Halida Kovača, protiv istog rješenja Kantonalnog suda, Vrhovni sud je zaključio da "nije bilo nikakve potrebe da se nakon pravomoćnosti spomenutog rješenja drugostepeni sud u svojoj odluci ponovo bavi ŠapelantovimĆ imunitetom". Nakon ovakvog ispitivanja drugostepene presude, Vrhovni sud je zaključio da obrazloženje te presude "čini logičnu cjelinu sa njenom izrekom u osuđujućem dijelu, da su odlučne činjenice koje se odnose na izvršenje djela u osporenoj presudi pravilno utvrđene", kao i da su u tom pravcu u drugostepenoj presudi izneseni uvjerljivi razlozi, zbog čega nema "nikakvih nerazumljivosti niti protivrječnosti Š...Ć između sadržine dokaza i šta je o toj sadržini navedeno u obrazloženju presude", te da nije počinjena ni jedna bitna povreda odredbi krivičnog postupka. Vrhovni sud je odbio i žalbene navode u vezi sa troškovima postupka, navodeći da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu odluku o troškovima, naročito imajući u vidu da se radilo o dva finansijska vještačenja koja su bila složena i obimna, kao i s obzirom na činjenicu da su vještaci u više navrata pristupali pred sudove radi obrazloženja i tumačenja svojih nalaza.
  • 16.
    Međutim, u dijelu odluke o kazni Vrhovni sud je zaključio da se, s obzirom na utvrđene olakšavajuće okolnosti, "izrečena kazna zatvora od sedam mjeseci ukazuje prestrogom", pa je odluku u tom dijelu preinačio i osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, navodeći da je ta kazna srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti. S druge strane, ispitujući drugostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka, Vrhovni sud je odbio apelantove žalbene navode i zaključio je da su troškovi dva vještačenja vještaka finansijske struke realno određeni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda u odnosu na kršenje prava na imovinu odnosi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da se sve tri presude zasnivaju na okolnosti da je on naredio direktoru Kantonalne direkcije da nabavi boju od preduzeća AB "Behapol", te da je kod apelanta postojao umišljaj. Apelant navodi da je kasnije optužnica izmijenjena tako što je tužilac "izmijenio činjenični opis djela", jer mu je prethodno stavljeno na teret da je direktoru Kantonalne agencije naložio da upravo sa tim preduzećem sklopi ugovor o nabavci boje za krečenje, a kasnije mu je stavljeno na teret da mu je naložio da obavi sve neophodne radnje oko nabavke 140 tona boje za krečenje. Apelant smatra da je na ovaj način prvostepeni sud prekoračio optužbu, te da se presuda ne odnosi na djelo koje je predmet izmijenjene optužbe. Dalje, apelant smatra da izreka drugostepene presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi "da se radilo o radnji koja formalno nije prelazila granice ovlaštenja apelanta kao predsjednika kantonalne vlade, ali koja nije preduzeta u interesu službe i koja stoga predstavlja zloupotrebu službenog položaja", zbog čega je izreka presude nerazumljiva. Apelant dalje navodi da obrazloženje drugostepene presude nije određeno i potpuno, te da nije jasno smatra li sud da je korist preduzeću AB "Behapol" pribavljena samom apelantovomradnjom , u kojem bi slučaju on bio izvršilac djela ili radnjom direktora Kantonalne direkcije, u kojem bi slučaju apelant bio "poticalac ili posredni izvršilac". Također, apelant smatra da sudovi nisu utvrdili da su "ostvarena sva zakonska obilježja bića krivičnog djela", te da ono što je stavljeno na teret apelantu "ne može predstavljati inkriminirajuću radnju apelanta, jer - niti jedna riječ u ovim utvrđenjima nije istinita". Apelant dalje analizira provedene dokaze i navodi da tužilaštvo namjerno nije koristilo kao dokaz akt Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta TPK, koji detaljno analizira, "jer bi njihov optužujući stav, u ovom predmetu, tada bio veoma kompromitovan", te navodi da su sudovi isključili sve što bi moglo ići u prilog apelantu. Također, smatra da sudovi nisu poštovali princip in dubio pro reo, pa se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 5/05 navodeći da su u njegovom slučaju sudovi postupali na isti način za koji je Ustavni sud u toj odluci utvrdio da je neprihvatljiv.
  • 18.
    Apelant, također, smatra da su sudovi radili "pod pritiskom", te da nisu bili neovisni, navodeći u tom pravcu da je izreka Presude Vrhovnog suda objavljena u medijima, iako u samoj toj presudi nije navedeno da pravosnažnu presudu treba objaviti putem sredstava javnog informiranja, čime mu je, kako navodi, dodatno nanesena šteta. Također, apelant smatra da je diskriminiran, jer je suoptuženom, Osmanu Sinanoviću, za istovrsno krivično djelo izrečena uvjetna osuda, što pokazuje da apelant, kako navodi, nije imao jednak tretman.
  • 19.
    Apelant smatra da mu je odlukom o troškovima postupka prekršeno i pravo na imovinu, naročito zato "što je zbog očigledno montiranog sudskog procesa" apelant izgubio posao i bio prinuđen da započne nove poslove, ulažući svoju preostalu imovinu "i sve to na izrazito nesigurnom tržištu u BiH".

b) Odgovori na apelaciju

  • 20.
    Vrhovni sud pobija navode iz apelacija i navodi da je postupak u konkretnom predmetu u cijelosti proveden na način koji nije prekršio apelantova ustavna prava. Prije svega, Vrhovni sud navodi da su prigovori iz apelacije isti kao i oni koje je apelant izjavio u žalbi protiv drugostepene odluke, a koje je Vrhovni sud razmotrio i odbio svojom presudom, dok su djelimično uvaženi apelantovi navodi u odnosu na visinu kazne. Vrhovni sud smatra da je u svojoj presudi dao odgovore na sve apelantove prigovore, a posebno na prigovore o vjerodostojnosti iskaza svjedoka na koje apelant posebno ukazuje u apelaciji. Dalje, Vrhovni sud ističe da je, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza iz člana 14. ZKP FBiH, izvršio analizu svih dokaza koji su izvedeni na pretresu pred prvostepenim sudom, a kojima su rasvijetljene sve odlučne okolnosti konkretnog događaja i kojima je nesporno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu. Vrhovni sud smatra da apelant u apelaciji "nudi samo sopstvenu ocjenu izvedenih dokaza", koja je pak u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 21.
    Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije već bili predmetom raspravljanja tog suda po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, a zatim i predmetom razmatranja Vrhovnog suda koji je kroz obrazloženje svoje odluke dao odgovore na sva pitanja koja se apelacijom ponovo postavljaju. Kantonalni sud dalje obrazlaže stavove iz svoje presude i ukazuje da je svojom presudom apelanta oslobodio dijela optužbe iz tačke 2. dispozitiva prvostepene presude. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 22.
    Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacije, ističući da apelant napada činjenične navode iz osporenih presuda ponavljajući argumente navedene u žalbama "i drugim ispravama tokom svih godina, koliko je navedeni postupak trajao". U vezi s dopisom Ministarstva obrazovanja, nauke i kulture TK na koji se apelant u apelaciji poziva, Tužilaštvo uz odgovor dostavlja kopiju tog dokumenta i ističe da je taj akt odgovor na dopis Tužilaštva iz 1999. godine, ali da je evidentno da tim dopisom navedeno ministarstvo nije odgovorilo niti na jedno pitanje koje je Tužilaštvo postavilo, a naročito pitanje koje se odnosilo na preciziranje vremena prijema zahtjeva pojedinih škola za krečenje. Budući da je Tužilaštvo smatralo da taj dopis ne sadrži ni jedan relevantan podatak za razjašnjenje u predmetnoj krivično-pravnoj stvari, već predstavlja skup uopćenih i nebitnih činjenica, Tužilaštvo ga nije ni priložilo kao dokaz. Tužilaštvo također smatra da je nesumnjivo dokazano da nije postojala potreba za nabavkom boje za krečenje, već da je ta boja nabavljena iz razloga koji su navedeni u obrazloženjima osporenih presuda. Tužilaštvo smatra da su "političke konotacije iz apelacije neozbiljne, zbog čega se neće o njima izjašnjavati". Na osnovu izloženog, tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 43/98) relevantne odredbe glase:

"Zloupotreba položaja ili ovlasti

Član 358.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina."

  • 24.
    U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

Š...Ć

Član 13.

(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, Š...Ć.

Član 14.

Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Š...Ć

Član 342.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 358.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji

Š...Ć

  • 11)
    ako je izreka presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni Š...Ć

Član 360.

(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.Š...Ć"

  • 25.
    U Zakonu o robnim rezervama Tuzlansko-podrinjskog kantona ("Službene novine TPK" broj 6/97) relevantne odredbe glase:

"Član 7.

Robne rezerve se formiraju na osnovu plana nabavke, proizvodnje i otkupa tržnih viškova, a iskazuje se naturalno i novčano. Plan obuhvata strukturu, korištenje i teritorijalni razmještaj robnih rezervi.

U izradi plana robnih rezervi učestvuju resorna kantonalna ministarstva u dijelu koji se odnosi na robu i usluge iz njihovih nadležnosti.

Vlada Kantona donosi godišnje planove robnih rezervi i planove za duži period.

Član 10.

O kupovini roba u skladu sa godišnjim programom odlučuje Vlada Kantona na prijedlog direktora Kantonalne direkcije robnih rezervi (u daljnjem tekstu: Kantonalna direkcija).

Prijedlog roba iz prethodnog stava, direktor Kantonalne direkcije sačinjava uz konsultacije sa resornim ministarstvima

Član 13.

Robne rezerve se mogu koristiti za:

  • 1.
    Obezbjeđenje minimalnih potreba stanovništva i privrede Kantona u uvjetima rata i neposredne ratne opasnosti,
  • 2.
    Obezbjeđenje minimalnih potreba stanovništva i privrede u uvjetima prirodnih nepogoda i drugih vanrednih prilika,
  • 3.
    Intervencije na tržištu u uvjetima poremećaja u snabdijevanju stanovništva i privrede.

Član 23.

Robnim rezervama upravljanje vrši Vlada Kantona, donošenjem plana nabavke, proizvodnje i otkupa tržišnih viškova za robne rezerve, određivanjem obima i strukture robnih rezervi, obezbjeđenjem finansiranja, imenovanjem rukovodioca organa koji posluje robnim rezervama i pojedinačnim odlukama u vezi sa formiranjem i korištenjem robnih rezervi."

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 30.
    Apelant se žali da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje
  • 31.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 32.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

Š...Ć d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;Š...Ć"

  • 33.
    U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da su osnovni apelantovi prigovori, u suštini, da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su obrazloženja u osporenim presudama proizvoljna. Također, apelant smatra da je ovo pravo prekršeno i zbog toga što je izreka osporene presude Vrhovnog suda objavljena u medijima, mada Vrhovni sud nije odlučio da odluka tako bude objavljena, čime je prekršen princip presumpcije nevinosti i pravo na neovisan sud.
  • 35.
    Ustavni sud je u svojim brojnim odlukama ukazao, a isto slijedi i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava ili ukoliko način na koji je utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Ustavni sud posebno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
  • 36.
    U vezi s pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama ukazao da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, te da je ovo jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem ZKP FBiH, u kojem odredba člana 342. stav 2. glasi: "Š...ĆSud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi već citiranu odluku AP 661/04, stav 30). Pri tome, prema članu 14. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
  • 37.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije suštinski isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene, a zatim i drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su nadzorni organi ustanovljeni Evropskom konvencijom već na početku njene primjene ukazali da, prema quatrième instance doktrini, ti organi ne mogu predstavljati još jedan žalbeni stepen i biti sudovi "četvrte instance". Isto tako, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud "četvrte instance" ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, kako je već navedeno, Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, što je drugačije pitanje od onog koje apelant suštinski postavlja. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza, ali će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.
  • 38.
    U tom smislu, Ustavni sud zapaža da se apelant u vezi s navodima o proizvoljnosti osporenih odluka poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 5/05 (Odluka od 14. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 49/06), smatrajući da se u njegovom slučaju radi o istoj vrsti kršenja prava na pravično suđenje na koje je Ustavni sud ukazao u toj odluci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant pogrešno shvata i tumači navedenu odluku Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci ponovo ukazao da, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, tu mogućnost ipak nije potpuno isključio. Međutim, imajući u vidu ono što je navedeno u prethodnom stavu, Ustavni sud je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom".
  • 39.
    U istoj odluci, Ustavni sud je naveo: "Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi - priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice" (vidi i već citiranu odluku broj AP 661/04). Slijedeći ovaj jasan stav, Ustavni sud je u odluci na koju se apelant poziva utvrdio da sudovi u osporenim presudama nisu dali jasna i detaljna obrazloženja iz kojih bi bilo jasno kako su došli do zaključka o apelantovoj krivici u tom predmetu i da nisu opisali proces ocjene izvedenih dokaza, zbog čega je Ustavni sud utvrdio da razlozi koji su navedeni u presudama "nisu zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to Zakon zahtijeva, niti sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije". Osim toga, u istoj odluci, Ustavni sud je istakao da "subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama osnovana i obrazložena istinitost zaključka suda", ali da je takvo objektiviziranje u tom slučaju izostalo. Sve ovo jasno govori o tome da Ustavni sud nije ocjenjivao zaključke sudova kao takve, već način na koji su sudovi obrazložili svoja ubjeđenja o krivici apelanta u tom predmetu.
  • 40.
    Međutim, Ustavni sud smatra da se stavovi izneseni u navedenoj odluci ne mogu na isti način primijeniti na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud ukazuje da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, kojeg je imao tokom cijelog krivičnog postupka. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud izveo brojne dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, pa je sve te dokaze podvrgnuo detaljnoj analizi, ocijenio ih i analizirao pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, što je vidljivo iz vrlo opširne prvostepene presude. Za svaki dokaz koji je prihvatio, sud je obrazložio zbog čega je i zašto tom dokazu vjerovao, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno, a zatim i u vezi s drugim dokazima. Naročito, prvostepeni sud je vrlo detaljno analizirao izjave svjedoka čije izjave apelant osporava i u apelaciji, pa je doveo te izjave u vezu s drugim izvedenim dokazima, nakon čega je za svoju ocjenu tačnosti i vjerodostojnosti tih izjava dao logična i razložna obrazloženja. Ove zaključke su, nakon također detaljne analize, potvrdili i Kantonalni sud i Vrhovni sud koji su, nasuprot apelantovim navodima, također dali jasna i logična obrazloženja koja ne ostavljaju bilo kakav utisak proizvoljnosti. Ustavni sud smatra da su sudovi u sve tri instance u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
  • 41.
    U vezi s navedenim, neprihvatljivi su i apelantovi navodi da drugostepena presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporene presude, jasno navodeći zbog čega smatra da je činjenično stanje u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno, a to obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Također, Kantonalni sud je detaljno analizirao suštinu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa je dao uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
  • 42.
    Apelant navodi i da Tužilaštvo nije, na njegovu štetu, koristilo dopis Ministarstva obrazovanja, nauke i kulture TPK, za koji smatra da bi bio dokaz u njegovu korist. Apelant smatra da je sud time prekršio odredbu člana 13. ZKP FBiH, prema kojoj su organi krivičnog gonjenja "dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist", te da je prekršen princip in dubio pro reo. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već ukazao da je princip in dubio pro reo bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi ranije citirane odluke br. AP 5/05 i AP 661/04 i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da to što Tužilaštvo nije koristilo određeni dokaz ne znači istovremeno da je taj dokaz bio nedostupan apelantu i da on za njega nije znao ili mogao znati, te da ga nije mogao iskoristiti ili zahtijevati da se taj dokaz prezentira sudu, ukoliko ga je smatrao važnim. Osim toga, na okolnosti za koje apelant smatra da su u tom dopisu odlučujuće, saslušani su svjedoci, od kojih je jedna bila i tadašnja ministrica za obrazovanje, nauku, kulturu i sport, a izvedeni su i drugi dokazi. Također, Ustavni sud je u ranijim odlukama ukazao da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom sa uspjehom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 679/04 od 13. septembra 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da apelant ove navode o eventualnom prikrivanju dokaza koji bi išli u njegovu korist prvi put ističe u apelaciji, a da oni nisu bili istaknuti ni tokom prvostepenog postupka, niti u žalbama protiv prvostepene i drugostepene presude, a Ustavni sud je već zaključio da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 43.
    Dalje, Ustavni sud također ukazuje da se apelant neosnovano poziva na kršenje principa in dubio pro reo i to, prije svega, imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda, ali i zato što je drugostepenom odlukom, upravo primjenom tog principa, apelant oslobođen odgovornosti za inkriminacije iz tačke 2. dispozitiva prvostepene presude, budući da je Kantonalni sud zaključio da optužba nije uspjela dokazati da su radnje koje su apelantu u tom dijelu stavljene na teret rezultirale krivičnim djelom. Osim toga, drugostepeni i trećestepeni sud su uzeli u obzir i sve okolnosti koje su išle u prilog apelantu u odnosu na krivičnu sankciju, tako da je prvobitno izrečena kazna zatvora od jedne godine i deset mjeseci, konačno smanjena na četiri mjeseca. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze o ovim svojim navodima, niti u odlukama ima elemenata koji bi na bilo koji način doveli u sumnju poštovanje principa in dubio pro reo i zaključak sudova o apelantovoj krivici..
  • 44.
    Također, apelant se žali da su sudovi radili "pod pritiskom", da je proces protiv njega politički motiviran, te da zbog toga sudovi nisu bili neovisni. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već ovaj svoj prigovor temelji na tome da je izreka presude Vrhovnog suda javno objavljena u medijima, iako Vrhovni sud nije to naložio. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da je javnost rasprave jedna od osnovnih značajki prava na pravično suđenje, uz mogućnost isključenja javnosti s dijela ili iz cijelog postupka u slučajevima koji su nabrojani u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, stav Evropskog suda je da javna priroda postupka pomaže da se pravičnost suđenja osigura zaštitom učesnika u sporu od svojevoljnih odluka i omogućavanjem da društvo kontrolira provođenje presude. Kombinirana s javnom objavom presude, javna priroda saslušanja služi da osigura da javnost bude blagovremeno i propisno informirana, te da javnost može pratiti pravni proces, što treba doprinijeti osiguravanju povjerenja u provođenje pravde. Javno izricanje presude je izričit zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a to pravilo ne podliježe ograničenjima od izuzeća koje dozvoljava pravilo o javnosti rasprave.
  • 45.
    Primjenjujući ove stavove na konkretan slučaj, Ustavni sud ukazuje da se apelant upravo žali na kršenje ovog elementa prava na pravično suđenje, jer je izreka presude Vrhovnog suda objavljena u medijima. Međutim, Ustavni sud smatra da objavljivanje izreke pravosnažne presude u medijima ni na koji način nije povrijedilo neko od apelantovih prava iz člana 6. Evropske konvencije, a naročito ne pravo da mu sudi "neovisan sud". Naime, radi se o objavljivanju izreke pravosnažne presude, nakon potpunog okončanja krivičnog postupka, pa čak i ako je tužilaštvo putem medija obavijestilo javnost o izreci te presude ne postoji kršenje prava na koje se apelant poziva, već se radi o informiranju javnosti u smislu koji je naveden u prethodnom stavu. Samim tim, neosnovani su i navodi o tome da je povrijeđeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, naročito uzimajući u obzir da Ustavni sud nije našao bilo koji element koji bi ukazivao da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ovog principa.
  • 46.
    U odnosu na apelantove navode o tome da su sudovi, obavezivanjem apelanta da plati sudske troškove, prekršili principe ZKP FBiH, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obrazložio odluku o troškovima postupka na način koji je u cijelosti zadovoljavajući za Ustavni sud s aspekta zaštite prava na pravično suđenje. Također, ovaj apelantov žalbeni prigovor je ispitan na još dvije instance, pa su sudovi apelantove prigovore odbili, o čemu su dali zadovoljavajuća obrazloženja.
  • 47.
    Ustavni sud također smatra da se apelant neosnovano poziva i na kršenje prava iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, naročito zato što čak ni apelant, osim pozivanja na ovaj član, ne navodi da nije mogao, ravnopravno sa Tužilaštvom, predlagati i ispitivati svjedoke u konkretnom postupku, niti je takvo kršenje očigledno.
  • 48.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda donesenim u tri instance dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbama na prvostepenu i drugostepenu odluku, a na koje su u potpunosti odgovorili Kantonalni sud i Vrhovni sud, niti apelant navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije.
  • 49.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.

b) Zabrana diskriminacije

  • 50.
    Apelant se, kako je već rečeno, žali da je diskriminiran zato što je sankcija koja mu je izrečena teža od sankcije koja je za istovrsno krivično djelo izrečena suoptuženom Osmanu Sinanoviću, navodeći da je na taj način povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
  • 51.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 52.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 53.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravičan postupak.
  • 54.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).
  • 55.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 56.
    Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanta pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa, te da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravičan postupak. U konkretnom slučaju, odluku o pravnoj kvalifikaciji, krivici i kazni sudovi su donijeli i obrazložili u odnosu za svakog od optuženih pojedinačno, a razlika u visini kazne ne predstavlja, sama po sebi, različit tretman apelanta u smislu člana 14. Evropske konvencije, već je rezultat sveukupne sudijske ocjene dokaza, kao i ponašanja i ličnih apelantovih okolnosti, o čemu su sudovi dali detaljna obrazloženja.
  • 57.
    Kako apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, te kako u konkretnom slučaju član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

  • 58.
    S obzirom na zaključke u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 59.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, nije prekršen princip in dubio pro reo ako tužilaštvo nije smatralo potrebnim koristiti određeni dokaz, a apelantovi navodi o kršenju se tiču pitanja koje je presudom u cijelosti rasvijetljeno izvođenjem i ocjenom drugih dokaza. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je izreka presude objavljena u medijima nakon pravosnažno okončanog krivičnog postupka, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ovog principa.
  • 60.
    Ustavni sud također zaključuje da ne postoji diskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi s članom 6. Evropske konvencije samo zato što je drugom licu za istovrsno krivično djelo izrečena blaža sankcija u skladu sa zakonom, budući da to ne predstavlja različit tretman lica, a postupak je u cijelosti ocijenjen kao pravičan.
  • 61.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3189/06 od 25. januara 2007. godine i 19. aprila 2007. godine.
  • 62.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio odluke čini i Izdvojeno mišljenje o neslaganju sutkinje Seade Palavrić.
  • 63.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE SEADE PALAVRIĆ O NESLAGANJU U PREDMETU BROJ AP 3189/06

U odnosu na većinsko odlučenje Suda u Odluci broj AP 3189/06, donesenoj na plenarnom zasjedanju 23. i 24. maja 2007. godine, izdvajam mišljenje o neslaganju i smatram da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje, te da je trebalo apelaciju usvojiti, ukinuti Presudu Vrhovnog suda FBiH broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine i predmet vratiti tome sudu da ponovno odluči, ali u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Obrazloženje

U odluci Ustavnog suda u poglavlju IV. Apelacija - a) Navodi iz apelacije - tačka 17. navedeno je, između ostalog: "Apelant smatra da je na ovaj način prvostepeni sud prekoračio optužbu, te da se presuda ne odnosi na djelo koje je predmet izmijenjene optužbe".

Međutim, uvidom u apelaciju utvrdila sam da se apelant (na 4. strani apelacije) pozvao na Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-165/00 od 4. oktobra 2000. godine, kojim je ukinuta prvobitna prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, s nalogom prvostepenom sudu da u ponovnom postupku ponovi ranije izvedene dokaze, te izvede i druge dokaze kako bi raspravio pitanja na koja je ukazano ovim rješenjem, pa da, otklonivši bitne povrede odredaba krivičnog postupka, nakon brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza donese pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.

Navedeno rješenje apelant je priložio uz apelaciju i naveo to na 15. strani apelacije, kao dokaz da je sud prekoračio optužbu u odnosu njega.

Međutim, odlukom Ustavnog suda apelantov osnovni prigovor uopće nije rješavan niti je riješen, niti je Ustavni sud uopće dao svoj stav o apelantovim navodima koje potvrđuje Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-165/00 od 4. oktobra 2000. godine, nije čak ni konstatovao da je apelant uz samu apelaciju, kao ključni dokaz da je prvobitna optužnica u odnosu na njega izmijenjena i da mu nije suđeno po, na glavnom pretresu, izmijenjenoj optužnici dostavio i navedeno rješenje, a ja smatram da je to bilo neophodno učiniti i da bi to bilo od presudnog utjecaja na odluku Ustavnog suda.

Naime, Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-165/00 od 4. oktobra 2000. godine smatram veoma relevantnim za konkretni slučaj, jer - da je dostavljeno sudijama, sudije bi mogle spoznati na koje povrede pravičnog suđenja je ukazao Kantonalni sud, te spoznati da te povrede nisu otklonjene ni u ponovnom postupku presudom niti jednog od tri instance redovnih sudova. Ovo se prije svega odnosi na činjenicu da je Kantonalni sud, na 4. strani u stavu 2. naveo: "Iz obrazloženja te presude (str. 27) proizlazi da prvostepeni sud svoj zaključak da je okrivljeni Vikalo Hazim bio svjestan da iskorištava svoj službeni položaj i da će na taj način omogućiti preduzeću AB "Behapol" prodaju robe iz njegovog prodajnog asortimana i time mu, po nalaženju prvostepenog suda, pribaviti korist, zasniva na okolnosti da je on Hadžić Hasanu, direktoru Kantonalne direkcije robnih rezervi, naložio da upravo sa preduzećem AB "Behapol" obavi sve neophodne radnje vezane za nabavku 140 tona boje za krečenje. Budući da na toj okolnosti prvostepeni sud zasniva svoj zaključak o postojanju umišljaja na strani okrivljenog Vikalo Hazima, ta okolnost u konkretnom slučaju ima karakter odlučne činjenice."

Na 4. strani navedenog rješenja u stavu 3. Kantonalni sud je naveo: "Međutim, na glavnom pretresu održanom dana 21. marta 2000. godine, nadležni tužilac izmijenio je činjenični opis djela iz prvobitno podnesene optužnice, tako da se izmijenjenom optužnicom okrivljenom Vikalo Hazimu ne stavlja na teret da je Hadžić Hasanu naložio da upravo sa preduzećem AB "Behapol" zaključi ugovor o kupovini 140 tona boje za krečenje, nego da je Hadžić Hasanu naložio samo da obavi sve neophodne radnje vezane za nabavku 140 tona boje za krečenje. Stoga je prvostepeni sud, kako se to osnovano ukazuje žalbom okrivljenog Vikalo Hazima, oglašavajući okrivljenog Vikalo Hazima krivim što je Hadžić Hasanu naložio da sa preduzećem AB "Behapol" Sarajevo obavi sve neophodne radnje vezane za nabavku 140 tona boje za krečenje, prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 358. st. 1. tač. 9. ZKP-a jer se, suprotno odredbi čl. 341. st. 1. ZKP-a, presuda ne odnosi na djelo koje je predmet optužbe sadržane u, na glavnom pretresu, izmijenjenoj optužnici. Sud je, dakle, oglasivši okrivljenog Vikalo Hazima krivim da je Hadžić Hasanu, direktoru Kantonalne direkcije robnih rezervi, naložio da sa preduzećem AB "Behapol" Sarajevo obavi sve neophodne radnje vezane za nabavku 140 tona boje za krečenje, na štetu okrivljenog, izmijenio u presudi opis radnje okrivljenog Vikala u odnosu na opis te radnje u optužnici, dajući toj radnji sasvim drugi sadržaj i time prekoračio optužbu, jer je okrivljenog Vikalo Hazima oglasio krivim i za radnje za koje nije optužen (nalaganje Hadžić Hasanu da upravo sa preduzećem AB "Behapol" Sarajevo obavi sve neophodne radnje vezane za nabavku 140 tona boje), a te činjenice koje sadrži činjenični opis djela u izreci presude, a koje nije sadržavao činjenični opis djela u izmijenjenoj optužnici, imaju karakter odlučnih činjenica, jer upravo na njima sud zasniva svoj zaključak da je okrivljeni Vikalo Hazim postupao s umišljajem."