Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3191/06, rješavajući apelaciju Josipa Merdže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

David Feldman, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Merdže podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine.

Ranija Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 3191/06 od 25. januara 2007. godine i Rješenje od 19. aprila 2007. godine više ne proizvode pravno dejstvo.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Josip Merdžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 29. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere odlaganja izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju u dijelu u kojem je tražio donošenje privremene mjere, i to 12. decembra 2006. godine i 19. januara 2007. godine. Apelant je 3. aprila 2007. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 25. januara 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3191/06 kojom je usvojen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odloženo izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Kantonalnog suda broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, a najduže tri mjeseca. Rješenjem od 19. aprila 2007. godine produženo je djelovanje odluke o privremenoj mjeri.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), 23. januara 2007. godine zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 4.
    Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su 7. februara 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Vrhovni sud je svoj odgovor na apelaciju dostavio 14. februara 2007. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Apelant je osuđen za radnje koje je preduzeo u dužnosti predsjednika Vlade Hercegovačko- neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) kada je u Vladi rukovodio grupom članova hrvatske nacionalnosti koja je u namjeri pružanja pomoći i zbrinjavanja većeg broja bivših policajaca hrvatske nacionalnosti, za čijim radom je prestala potreba 1999. godine, donijela Odluku broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine za osiguranje novčanih sredstava za te namjene u određenom mjesečnom iznosu. Na osnovu te odluke, kako je utvrđeno u postupku, D.M. kao ministar unutrašnjih poslova je s preduzećem u privatnom vlasništvu "Redarstvenik" d.o.o. Mostar u kojem su otpušteni policajci zasnovali radni odnos, usprkos isključivoj nadležnosti policije u osiguranju lica i objekata kantona, zaključio 5. januara 2000. godine ugovor kojim je na to preduzeće prenio nadležnost osiguranja objekata u kojima su smješteni Vlada, župan, Skupština, ministarstva i drugi organi uz plaćanje naknade u iznosu od 66.000,00 KM mjesečno, pa su prema tom osnovu na teret budžetskih sredstava u toku 2000. godine pribavili preduzeću "Redarstvenik" d.o.o. Mostar novčana sredstva u iznosu od 757.308,00 KM koja su služila za finansiranje plaća zaposlenih bivših policajaca.
  • 8.
    Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještačenjem vještaka finansijske struke koji je dao pismeni nalaz, a saslušan je i na pretresu, kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, te je sud utvrdio činjenično stanje cijeneći sve provedene dokaze, svaki pojedinačno i u međusobnoj povezanosti u vezi s navodima optužbe i odbrane. U obrazloženju presude navodi se da su prvooptuženi apelant i drugooptuženi D.M. kao saizvršioci na način opisan u izreci te presude zloupotrijebili svoj položaj prekoračenjem svojih zakonskih ovlaštenja kad je apelant kao prvooptuženi potpisao odluku od 17. decembra 1999. godine koja je suprotno odredbama člana 6. stav 1. i člana 13. Zakona o vladi donesena na koordinacijskom sastanku hrvatskih dužnosnika u Vladi, a ne na sjednici Vlade. Hrvatski dužnosnici u Vladi na takvom sastanku nisu bili ovlašteni djelovati i donositi odluke u ime Vlade, jer su pri donošenju sporne odluke, kao i inače na tim sastancima suprotno odredbama člana 13. Zakona o vladi zamjenici ministara ravnopravno glasali pri donošenju odluke, iako zamjenici ministara nisu članovi Vlade, te prema odredbama člana 13. stav 4. ovog zakona imaju pravo samo učestvovati u raspravi na sjednicama Vlade, bez prava odlučivanja. Kantonalni sud je ocijenio da je apelant u skladu s članom 10. Zakona o vladi bio dužan kao predsjednik Vlade upozoriti ostale hrvatske dužnosnike u Vladi da ne mogu nastupati kao Vlada i donositi odluke u ime Vlade, jer je on jedini odgovoran za njezin rad. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant kao prvooptuženi i sam učestvovao na sjednicama hrvatskih dužnosnika u Vladi i potpisivao odluke donesene na tim sjednicama kao akte Vlade na koje je stavljan njezin pečat. Kantonalni sud je nadalje ukazao da sporna, kao ni ostale odluke koje su na takav način donesene, suprotno članu 19. Zakona o vladi, nisu objavljivane u "Službenom glasniku Hercegovačko-neretvanskog kantona" (u daljnjem tekstu: HNK) Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelant kao prvooptuženi zloupotrijebio svoj položaj i prekoračio svoja ovlaštenja grubim kršenjem Zakona o vladi, jer je kao predsjednik Vlade učestvovao u nelegalnom obliku rada Vlade - koordinaciji hrvatskih dužnosnika u Vladi, omogućio donošenje odluka na tim sjednicama u ime Vlade, omogućio zamjenicima ministara protivno odredbi člana 13. stav 4. Zakona o vladi glasati o pojedinim pitanjima, pa i o spornoj odluci, te potpisao spornu odluku kao predsjednik Vlade na koju je stavljen njezin pečat, iako Vlada kao kolektivni i jedinstven organ, nikad navedenu odluku nije donijela. Na osnovu sporne odluke drugooptuženi D.M. je zaključio ugovor o povjeravanju poslova osiguranja objekata s privatnom firmom "Redarstvenik" d.o.o. Mostar čime je suprotno odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima ta firma ostvarila imovinsku korist u iznosu od 757.308,00 KM. Sud je našao da je neprihvatljiva odbrana optuženih da su aranžman s "Redarstvenikom" d.o.o. Mostar naslijedili, te da je cilj povjeravanja poslova osiguranja objekata "Redarstveniku" bio zbrinjavanje viška policajaca hrvatske nacionalnosti koji je nastao ukidanjem Ministarstva unutrašnjih poslova bivše Herceg-Bosne. Sud je istakao da je višak policajaca trebao biti zbrinut uz pomoć socijalnih programa u okviru legalnih institucija, a ne uz pomoć povjeravanja poslova iz isključive nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova privatnoj firmi "Redarstvenik". Također je ocijenjena neprihvatljivom odbrana optuženih da je "partnerska" (bošnjačka) strana imala iste ili slične aranžmane s drugim pravnim subjektima, jer nezakonito ponašanje bilo koga nije i ne može biti opravdanje optuženima da i oni krše zakon.
  • 9.
    U obrazloženju drugostepene presude navodi se da činjenični supstrat djela iz izreke osporene presude nema nedostataka kako objektivne, tako ni subjektivne prirode, jer opis djela iz izreke osporene presude sadrži sve potrebne činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja bića krivičnog djela za koje su optuženi apelant i D.M. proglašeni krivim. Prema mišljenju Vrhovnog suda optuženi su kao predsjednik Vlade i drugooptuženi kao ministar unutrašnjih poslova svoja ovlaštenja morali crpiti iz zakonskih odredaba, a ne iz naslijeđenog faktičkog stanja. Što se tiče subjektivne strane djela Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno uočio da su apelant i drugooptuženi znali za zakonske propise koji su zabranjivali ne samo način rada koji se primjenjivao u poslovima Vlade, već su negirali i mogućnost donošenja inkriminirane odluke i njezine realizacije kroz zaključenje ugovora. Stoga je drugostepeni sud zaključio da se posljedično tome mora prihvatiti da su apelant i drugooptuženi D.M. svjesno prekoračili svoje granice službenih ovlaštenja, pa se svi njihovi suprotni žalbeni navodi prema ocjeni drugostepenog suda ukazuju kao neosnovani.
  • 10.
    Općinski sud u Mostaru je donio Rješenje broj Iks. 01870106 od 1. novembra 2006. godine kojim se apelantu koji je osuđen pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine odlaže izdržavanje kazne zatvora na vremenski period od tri mjeseca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je usvojena apelantova molba za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora. Apelant je naveo da trenutno vrši dužnost zamjenika predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, te da će nakon održanih izbora biti održana konstituirajuća sjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, stoga će biti neophodno obaviti primopredaju dužnosti zamjenika predsjedavajućeg, jer bi u protivnom nastupila neotklonjiva šteta za redovno funkcioniranje zakonodavnog organa FBiH.
  • 11.
    Vlada HNK je donijela Odluku broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine o potvrđivanju Odluke Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine koja je objavljena u "Službenom glasniku HNK" broj 8/06.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant je u apelaciji naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) kao i kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Smatra da se u njegovim radnjama ne stječu bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim, te da redovni sudovi nisu imali u vidu poseban status HNK uspostavljen Amandmanom I na Ustav FBiH kakav je postojao u periodu od 1994. do 2002. godine, te da je prema njegovoj ocjeni očigledno da ne može biti odgovoran za način funkcioniranja organa i institucija koji nije mogao izmijeniti bez izmjene Ustava FBiH i Ustava HNK. Povredu prava na pravično suđenje apelant posebno ne obrazlaže, nego se poziva na razloge iznijete u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se svode na navodne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku i proizvoljnu primjenu Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u krivičnom postupku u kojem mu je izrečena kazna zatvora, a kršenje zabrane diskriminacije apelant vidi u činjenici da je kao Hrvat osuđen za radnje koje su također preduzimali i bošnjački članovi Vlade, a da protiv njih nisu pokrenuti krivični postupci.
  • 13.
    U dopuni apelacije od 12. decembra 2006. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio dokumentaciju kojom dokazuje osnovanost svog zahtjeva za izdavanje privremene mjere odlaganja izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Dostavio je dokaz da mu je supruga nezaposlena, te medicinsku dokumentaciju o zdravstvenom stanju svog maloljetnog sina koji se nalazi pod stalnim fizijatrijskim, logopedskim i defektološkim tretmanom.
  • 14.
    U dopuni apelacije od 19. januara 2007. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio dodatnu dokumentaciju s ciljem dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva za izdavanje privremene mjere. Naveo je da je njegov maloljetni sin 16. januara 2007. godine podvrgnut operativnom zahvatu u Kliničkom bolničkom centru Mostar zbog čega mu je potrebna postoperativna njega i skrb. Apelant je naveo da je na dužnosti predsjednika Vlade HNK samo izvršavao Odluku Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine, koja je potvrđena Odlukom Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine i koja je 6. novembra 2006. godine objavljena u "Službenom glasniku HNK" broj 8/06, te prema njegovoj ocjeni činom izvršenja važećih odluka i propisa nije prekoračio granice svojih službenih ovlaštenja ili svog službenog položaja. Apelant smatra da osporene presude ne sadrže činjenice i razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da opisane radnje sadrže elemente krivičnog djela, odnosno da je krivično djelo uopće počinjeno, te da je tim presudama povrijeđena presumpcija nevinosti. Apelant navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava, te da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da bi izvršenjem osporenih presuda došlo do povrede njegovog prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
  • 15.
    U dopuni apelacije od 3. aprila 2007. godine apelant, između ostalog, ističe da je sporna Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine naknadno potvrđena Odlukom Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine. Ova okolnost prema apelantovoj ocjeni isključuje element protivpravnosti iz apelantovih radnji za koje je proglašen krivim i kažnjen. Apelant smatra da je osporenim presudama pogrešno cijenjen odlučni dokaz, odnosno Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine, jer uopće nije cijenjena Odluka Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine s obzirom da je ona donesena nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom što je rezultiralo povredama apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da su iste radnje preduzimali brojni dužnosnici u kantonima s posebnim režimom u FBiH, ali su samo radnje apelanta i drugooptuženog D. M. tretirane i ocijenjene kao krivično djelo čime je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naglasio da u krivičnom postupku sudovi vode računa o subjektivnom i objektivnom identitetu optužbe i presude i ne bave se ispitivanjem jesu li neka druga lica koja nisu obuhvaćena optužbom učinila neko krivično djelo, već samo time je li optuženo lice učinilo krivično djelo za koje se podnesenom ili na glavnom pretresu izmijenjenom optužbom tereti. Stoga Vrhovni sud zaključuje, pozivajući se pri tom na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 635/04. od 23. marta 2005. godine, tačka 33, da činjenica da se protiv drugih lica koja su navodno učinioci istih ili sličnih krivičnih djela ne vodi krivični postupak, ne pruža osnovu za zaključak da je zbog toga apelant diskriminiran. Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava neosnovane.
  • 17.
    U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje niti prava na nediskriminaciju, te ovaj sud u cijelosti ostaje kod obrazloženja Presude broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine.
  • 18.
    Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:

"Član 358.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od najmanje tri godine."

  • 20.
    U Zakonu o Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Narodne novine HNK" broj 11/98) relevantne odredbe glase:

"Član 6. stav 1.

Vladu čine predsjednik, zamjenik predsjednika, dvanaest ministara koji rukovode ministarstvima i dva ministra bez portfelja.

Član 10.

Predsjednik u okviru svoje nadležnosti rukovodi radom Vlade i odgovoran je za njezin rad, osigurava jedinstvo u izvršavanju poslova iz djelokruga vlade, ostvaruje saradnju s drugim organima Županije i organima Federacije, kao i s drugim organima i organizacijama i usmjerava djelovanje Vlade kao cjeline i članova Vlade pojedinačno, te vrši i druge poslove utvrđene ustavom i zakonom.

Član 13.

Vlada radi na sjednici.

Vlada može odlučivati ako je sjednici prisustvovalo više od polovice članova Vlade.

Vlada donosi odluke većinom glasova prisutnih članova vlade, ako Ustavom i zakonom nije drugačije određeno.

Sjednicama Vlade prisustvuju i zamjenici ministara koji učestvuju u raspravi bez prava odlučivanja.

Član 17. stav 1.

Vlada u ostvarivanju svojih ovlaštenja donosi uredbe sa zakonskom snagom, uredbe, odluke rješenja i zaključke.

Član 18. stav 2.

Odlukom se određuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

Član 19.

Uredbe sa zakonskom snagom, uredbe i odluke objavljuju se u Službenom glasniku Županije, a ostali akti Vlade ako je to u njima navedeno."

  • 21.
    U Zakonu o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Narodne novine HNK" broj 2/98) relevantne odredbe glase:

"Član 2. tačka 4.

Unutrašnji poslovi iz nadležnosti kantona su:

  • 4.
    Osiguranje određenih lica i objekata kantona.

Član 5.

Poslove koji se odnose na posebno osiguranje lica i objekata kantona obavlja Ministarstvo neposredno. Vlada kantona određuje koja lica iz nadležnosti kantona se posebno osiguravaju i direktor policije će urediti način njihovog osiguranja."

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 29. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 25. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom".
    • 28.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 29.
    Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 30.
    Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da se u njegovim radnjama ne stječu bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
  • 31.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
  • 32.
    Nadalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 33.
    Također, Ustavni sud konstatira da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak procijeniti je li postupak kao cjelina bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
  • 34.
    Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud konstatira da je u predmetnom krivičnom postupku nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da je apelant navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. Pri tome, redovni sudovi su se pozvali na relevantne odredbe zakona o Vladi HNK i Zakona o unutrašnjim poslovima čije je odredbe apelant prekršio, iako je za njih znao i iako je kao predsjednik Vlade bio obavezan štititi zakonitost rada Vlade. Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na propust redovnih sudova da uzmu u obzir ustavnu poziciju HNK, budući da u krivičnom postupku ocjenjujući osnovanosti optužnice kojom se apelantu kao optuženom stavlja na teret navedeno krivično djelo, redovni sudovi procjenjuju je li apelant svjesno prekoračio granice svog ovlaštenja i prekršio važeće zakonske odredbe kao što je navedeno u optužnici čime bi ostvario biće krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a nije u nadležnosti redovnih sudova da u krivičnom postupku ocjenjuju ustavnost tih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1603/05 od 28. novembra 2006. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pozivanje na propust redovnih sudova da uzmu u obzir poseban ustavno-pravni položaj kantona ne može smatrati osnovanim, jer su u konkretnom slučaju redovni sudovi cijenili relevantne odredbe važećih zakona o Vladi HNK i Ministarstvu unutrašnjih poslova koji su bili na snazi u vrijeme kad je HNK imao svoj posebni ustavno-pravni položaj u okviru Federacije BiH. Redovni sudovi su pravilno ukazali da se apelant morao držati obaveza i ovlaštenja utvrđenih važećim propisima, a ne naslijeđenog faktičkog stanja kojim je prakticirano nezakonito realiziranje posebnog ustavno-pravnog položaja HNK u okviru Federacije BiH.
  • 35.
    U odnosu na apelantove navode iznesene u dopuni apelacije u pogledu Odluke Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine Ustavni sud zapaža da navedena odluka nije bila predmet ocjene redovnih sudova u krivičnom postupku koji apelant osporava apelacijom, već je navedena odluka donesena nakon okončanja predmetnog postupka. Stoga, apelant ne može u postupku pred Ustavnim sudom iznositi nove činjenice i nuditi dokaze koji nisu bili predmet ocjene redovnih sudova.
  • 36.
    U vezi s apelantovim prigovorom da sudovi nisu pravilno procijenili njegovu odbranu, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge svojih stavova, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 37.
    U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su ti navodi, kako to sam apelant ističe, identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno učestvovati u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća.
  • 38.
    Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

  • 39.
    Apelant se, također, žali da je kao Hrvat diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti, zato što protiv drugih lica bošnjačke nacionalnosti koji su bili u istom ili sličnom položaju i počinili ista ili slična djela nije pokrenut krivični postupak, pa smatra da je povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
  • 40.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 41.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status."

  • 42.
    U konkretnom slučaju, apelant se žali da je diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti u vezi s pravom na pravičan postupak.
  • 43.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
  • 44.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminirajućim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 45.
    Apelant diskriminaciju vidi u tome što je, navodno, različito tretiran u odnosu na bošnjačke dužnosnike u Vladi koji su postupali na isti ili sličan način kao i on, ali protiv tih lica nije pokrenut krivični postupak. Međutim, Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanta pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa i da nije bilo kršenja apelantovih prava na pravičan postupak. Također, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju osnovano pozvao na stav Ustavnog suda u analognoj situaciji iz Odluke broj AP 635/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 33, gdje je ocijenjeno da "činjenica da postupak nije pokrenut i protiv drugog lica, za koje apelant smatra da je također odgovorno, ne daje osnovu za zaključak o njegovoj diskriminaciji". Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju.
  • 46.
    Kako apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
  • 47.
    U dopuni apelacije od 19. januara 2007. godine izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u prvobitno podnesenoj apelaciji. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu podnijeti apelaciju u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti koje su nastale izvan navedenog roka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća, niti da je procjena dokaza prvostepenog suda koja je potvrđena u drugostepenom postupku bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije kada se apelantovi navodi zasnivaju isključivo na činjenici da protiv drugih lica nije pokrenut krivični postupak.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    S obzirom na ovu Odluka broj , ranija Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 3191/06 od 25. januara 2007. godine više ne proizvodi pravno dejstvo.
  • 51.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.