Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2349/06, rješavajući apelaciju Advije Hadžimujagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Advije Hadžimujagić.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj P-268/03.

Odbija se kao neosnovana apelacija Advije Hadžimujagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Advija Hadžimujagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 25. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je naknadno, 4. decembra 2007. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-268/03.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. oktobra, Okružni sud 4. oktobra, a Osnovni sud 11. oktobra 2006. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis 10. decembra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. decembra 2007. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantica je 30. marta 1988. godine Osnovnom sudu u Doboju podnijela tužbu protiv Refika Hajdića (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) radi podjele bračne tečevine, a postupak je vođen pod brojem P-416/88. Do 1993. godine održano je 17 ročišta, provedeno je nekoliko vještačenja i saslušani su brojni svjedoci. Zatim je na ročištu od 28. septembra 1993. godine odlučeno da postupak miruje, jer ročištu nisu pristupili ni apelantica ni prednik tuženih, a 28. januara 1994. godine doneseno je rješenje kojim se tužba smatra povučenom.
  • 7.
    Apelantica je 8. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, navodeći da je tek nakon uvida u spis saznala da je doneseno rješenje o povlačenju tužbe koje joj nikada nije uručeno. Povodom ovog prijedloga, Osnovni sud je održao ročište 15. decembra 2000. godine, dopustio je da se postupak ponovi a spis je zaveden pod novim brojem P-38/01. Nakon toga, 29. januara 2001. godine, održano je ročište na kojem je opunomoćenik prednika tuženih obavijestio sud da otkazuje punomoć zato što je "tuženi umro a njegova djeca kao nasljednici ne pokazuju interes za vođenje i okončanje ovog postupka". Činjenicu da je prednik tuženih umro potvrdila je i apelantica, navodeći da je Rješenjem Općinskog suda u Tešnju broj R-II-158/98 od 30. novembra 1998. godine utvrđeno da je tuženi ubijen 18. juna 1992. godine o čemu je priložila potvrdu. Na ovom ročištu apelantica je kao tužene označila nasljednike bivšeg supruga, a sud je rješenjem prekinuo postupak uz naznaku da će se postupak nastaviti kada zakonski nasljednici preuzmu postupak, ili kad ih sud pozove da to učine na prijedlog protivne strane. Apelantica se nije protivila prekidu postupka i odrekla se prava na žalbu protiv ovog rješenja.
  • 8.
    Ostavinski postupak poslije tuženog okončan je Rješenjem Osnovnog suda broj O-29/01 od 2. oktobra 2002. godine, pa je u postupku koji je apelantica pokrenula nastavljena rasprava i ročište je zakazano za 5. decembar 2002. godine. Sud je konstatirao da je raspravi pristupila samo tužena Selima Hajdić, apelanticina i kći prednika tuženih, a ostalo četvero tuženih, djeca prednika tuženih iz prvog braka, nije pristupilo iako su, kako je sud konstatirao, uredno obaviješteni. Na ovom ročištu, na saglasan prijedlog apelantice i tužene Selime Hajdić, pročitani su zapisnici sa prijašnjih rasprava, saslušane su apelantica i tužena, a zatim je glavna rasprava zaključena.
  • 9.
    Nakon toga Osnovni sud je Presudom broj P-38/01 od 5. decembra 2002. godine utvrdio da je apelanticin i doprinos prednika tuženih u stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja braka podjednak, te da su njegovi nasljednici dužni da priznaju apelantici pravo vlasništva sa dijelom - na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu presude. Protiv ove presude tuženi su izjavili žalbu, pa je Okružni sud Presudom Gž-27/03 od 3. juna 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove presude Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud održao glavnu raspravu u odsutnosti tuženog Saliha Hajdića iako ovaj tuženi nije bio uredno pozvan, niti u spisu postoji uredna punomoć za njegovu sestru, također tuženu, Sabriju Hajdić, za koju je prvostepeni sud konstatirao da je ovlaštena da ga zastupa. Okružni sud je zaključio da je na ovaj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostepeni sud mora da pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je prvostepena presuda morala biti ukinuta. Spis je 6. juna 2003. godine vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, pa je zaveden pod novim brojem P-268/03.
  • 10.
    Apelantica je u dva navrata, 28. oktobra 2003. godine i 25. februara 2004. godine, dopisima sudu urgirala da se postupi povodom njene tužbe. Osnovni sud je Rješenjem od 25. februara 2004. godine vratio apelantici tužbu na ispravku i dopunu, obavezujući apelanticu da pravilno navede imena tuženih sa tačnim adresama prebivališta ili boravišta, svoju adresu stanovanja, osnov za nadležnost suda, kao i da označi vrijednost spora. Apelantica je sve što je traženo dostavila 15. marta 2004. godine, pa je sud 16. marta 2004. godine tužbu dostavio na odgovor tuženima. Odgovori na tužbu su dostavljeni sudu 19. i 26. marta 2004. godine, pa je sud rješenjem od 25. maja 2004. godine zakazao pripremno ročište za 4. august 2004. godine. Na pripremnom ročištu su razmotreni tužba i odgovori i predloženi su dokazi koji će se izvesti na glavnoj raspravi, koja je zakazana za 1. oktobar 2004. godine. Također je odlučeno da se na glavnu raspravu pozovu tuženi radi saslušanja, kao i svjedoci koje su predložili tuženi i apelantica, a apelantica je obavezana da sudu dostavi adresu predloženog svjedoka u roku od tri dana. Apelantica je po ovom nalogu postupila 6. augusta 2004. godine.
  • 11.
    Glavna rasprava je održana 1. oktobra 2004. godine, ali uredno pozvani svjedoci nisu pristupili, pa je apelantica odustala od svog prijedloga da se saslušaju svjedoci, a tuženi su ostali pri svojim prijedlozima. Apelantica je, također, izjavila da se ne protivi da se glavna rasprava kratko odgodi, pa je sud rješenjem odgodio glavnu raspravu za 22. oktobar 2004. godine uz nalog da se predloženi svjedoci ponovo pozovu. Sljedećem ročištu su pristupili svi pozvani svjedoci i tuženi, pa je sud dovršio dokazni postupak tako što ih je saslušao. Međutim, apelantica je tražila kraću odgodu, navodeći da "u tužbenom zahtjevu nije tačno navedeno u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zk. ulošcima nalaze sporne nekretnine", zbog čega je navela da će to precizirati u podnesku koji će dostaviti sudu. Sud je rješenjem odgodio glavnu raspravu za 8. novembar 2004. godine, čemu se tuženi nisu protivili. Podnesak kojim je precizirala tužbeni zahtjev apelantica je, posredstvom opunomoćenika, dostavila sudu 27. oktobra 2004. godine, pa je odgođena glavna rasprava zaključena 8. novembra 2004. godine uz napomenu suda da će presuda biti donesena 7. decembra 2004. godine, te da će je stranke moći preuzeti u pisarnici suda.
  • 12.
    Presudom Osnovnog suda broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine djelomično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, pa je utvrđeno da je na određenim nekretninama za koje je sud utvrdio da predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i prednika tuženih, detaljno navedenim u dispozitivu prvostepene presude, apelanticin udio �, a tuženih 1/10, te da su tuženi dužni da trpe da se na tim nekretninama apelantica uknjiži s pravom suvlasništva, kao i da se izvrši dioba tih nekretnina. U ostalom dijelu koji se odnosi na druge nekretnine, također pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen, kao i višak zahtjeva za naknadu troškova postupka.
  • 13.
    U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je prednik tuženih, kako je i sam potvrdio u iskazu na raspravi održanoj 21. septembra 1990. godine, prije braka sa apelanticom izgradio kuću koju je "pokrio i u koju se bio uselio u prizemlje". Nakon zaključenja braka, apelantica i prednik tuženih su zajedno, u toku trajanja braka, dovršili kuću, dogradili jednu prostoriju, uveli struju i vodu, te sagradili pomoćne zgrade oko kuće. Također je nesporno utvrđeno da su apelantica i prednik tuženih zajedno kupili njivu zvanu "Donje polje" i njivu zvanu "Ada", a prednik tuženih u svom iskazu nije osporio apelantici pravo na polovinu na tim i drugim nekretninama za koje je sud utvrdio da apelanticin udio iznosi �. Osim toga, i prednik tuženih i saslušani svjedoci su potvrdili da je apelantica bila vrijedna žena, da je svojim radom učestvovala u stjecanju zajedničke imovine, da je "vodila računa o domaćinstvu, brinula se o suprugovoj djeci iz prvog braka, brinula se o imanju, stoci itd.". Međutim, dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na njive zvane "Hrastići" prvostepeni sud je odbio zato što je utvrđeno da je riječ o imovini koju je prednik tuženih naslijedio poslije smrti svog oca, tako da ona predstavlja njegovu posebnu imovinu u kojoj apelantica ne može, prema Porodičnom zakonu, imati udjela. U skladu sa ovakvom odlukom, prvostepeni sud je odlučio i o troškovima postupka, srazmjerno uspjehu u sporu.
  • 14.
    Protiv ove presude žalbe su izjavili i tuženi i apelantica, pa je spis 28. januara 2005. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja. Okružni sud je Presudom broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju ove odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelanticinu žalbu podnesenu na dio prvostepene presude koji je odbijen, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu analize i rezultata izvedenih dokaza, jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koja imovina čini bračnu tečevinu apelantice i prednika tuženih, a koja imovina predstavlja posebnu imovinu prednika tuženih. Također, Okružni sud je utvrdio da nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Nakon odluke o žalbama Okružni sud je 14. decembra 2005. godine spis dostavio Osnovnom sudu, a nakon što je drugostepena presuda uručena parničnim strankama, apelantica je 16. januara 2006. godine izjavila reviziju protiv te odluke, pa je spis dostavljen Vrhovnom sudu 7. februara 2006. godine.
  • 15.
    Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno utvrđeno koje nekretnine predstavljaju bračnu tečevinu apelantice i prednika tuženih i apelanticin udio u tim nekretninama, kao i koje nekretnine predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih na kojima apelantica ne može imati udio. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da nema dokaza da su apelantica i prednik tuženih za ovu nekretninu isplatili suvlasničke dijelove braći i sestrama prednika tuženih, budući da svjedoci koji su se o tome izjašnjavali nemaju o tome neposredna saznanja, već su to samo čuli od apelantice i prednika tuženih. Osim toga, Vrhovni sud navodi da takva tvrdnja nema uporište ni u materijalnim dokazima koje je prvostepeni sud izveo, niti u izjavama drugih svjedoka. Analizirajući odredbe Porodičnog zakona, Vrhovni sud je zaključio da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je nesumnjivo utvrđeno da je nekretninu u vezi s kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen prednik tuženih stekao nasljeđivanjem, a ne zajedničkim radom u bračnoj zajednici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelantica smatra da joj je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnijela 1988. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine. Osim toga, kršenje navedenih prava apelantica vidi i u činjenici da je dio tužbenog zahtjeva odbijen i navodi da je takav zaključak suda pogrešan zato što su nekretninu koju sudovi smatraju naslijeđenom ona i prednik tuženih "kupili od muževljeve braće i sestara u ostavinskom postupku".

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, navodeći da je spis primljen na Vrhovnom sudu 10. februara 2006. godine, a da je sud odluku o apelanticinoj reviziji donio 26. maja 2006. godine, zbog čega su neosnovani navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Postupak je, kako dalje navodi Vrhovni sud, dugo trajao samo pred prvostepenim sudom, ali smatra da su postojali objektivni razlozi zbog kojih je u periodu od 1992. do 2002. godine bio onemogućen rad suda na konkretnom predmetu, odnosno zbog kojih je postupak bio prekinut. Naime, Vrhovni sud navodi da je prednik tuženih, koji je prvobitno bio tužen, smrtno stradao tokom rata, a da je ostavinski postupak poslije njega okončan tek u oktobru 2002. godine, kad su proglašeni njegovi nasljednici i kada je apelantica tek mogla njih navesti kao tužene. Također, Vrhovni sud ističe da tokom rata stranke nisu bile dostupne sudu i više godina nakon rata, jer su napustile dotadašnje prebivalište. Stoga, Vrhovni sud smatra da se dužina postupka ne može staviti na teret sudu i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U vezi sa ostalim apelanticinim navodima, Vrhovni sud smatra da su sudovi utvrdili da apelantici pripada - dijela one imovine koja se vodila na imenu prednika tuženih, izuzimajući dvije parcele za koje apelantica nije mogla dokazati da su ih ona i bivši suprug kupili od njegovih srodnika tokom trajanja bračne zajednice. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 18.
    Okružni sud, također, osporava navode iz apelacije i navodi da osporenim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju, nije prekršeno bilo koje apelanticino ustavno pravo, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 19.
    Osnovni sud u odgovoru na apelaciju dostavio je izjašnjenje sudije koji je vodio postupak u predmetu broj P-268/03 kao sastavni dio odgovora. Osnovni sud navodi da je tačno da je predmetni postupak pokrenut 1988. godine, ali da se u toku trajanja postupka smjenjivalo više sudija koji nisu donijeli odluku o tužbenom zahtjevu, a da je sudija koji je donio odluku predmetom zadužen tek početkom 2004. godine. Dalje se navodi da je predmet odmah uzet u rad, tužba je poslana na ispravku i dopunu, nakon čega su zakazana pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, poslije čega je postupak okončan pravosnažnom presudom. U vezi sa ostalim navodima, Osnovni sud navodi da su neosnovani navodi da je apelantici prekršeno pravo na imovinu, jer su nižestepeni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu priloženih materijalnih dokaza i saslušanja predloženih svjedoka, kao i na osnovu iskaza apelantice i prednika tuženih koji je saslušan ranije u postupku. Osnovni sud navodi, također, da se o pravilnosti i zakonitosti nižestepenih odluka izjasnio Vrhovni sud svojom presudom donesenom povodom apelanticine revizije.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 53.

Š...Ć(2) Tužba mora da sadrži:

Š...Ć7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Š...Ć

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba) Š...Ć, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 75.

(1) Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.Š...Ć

(2) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, Š...Ć

Član 94.

Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć

Član 112.

(1) Sud može, na prijedlog stranke, odgoditi započeto ročište (odgađanje ročišta) samo iz sljedećih razloga:

  • 1)
    ako bez krivice stranke koja predlaže odgađanje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; Š...Ć

Član 113.

Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz i iznesu navodi u vezi s njim.

Član 115.

Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona. Š...Ć

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.Š...Ć

Član 334.

Š...Ć(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Naročito treba da sadrže: Š...Ć predmet spora Š...Ć."

  • 21.
    U Porodičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 54/02) relevantne odredbe glase:

"Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270.

(1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene.

(3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina.

(4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava ostvarena u toku trajanja braka zajednička je imovina.

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu.

(6) Darovi trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene dara, ili se iz okolnosti u momentu davanja dara može zaključiti da je darodavac želio učiniti dar samo jednom od bračnih supružnika.

(7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu njegova je posebna imovina.

Član 272.

(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pošto je apelacija podnesena 21. jula 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

a) Relevantni principi

  • 28.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 29.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 30.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, postupak je nastavljen 1999. godine i okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 26. maja 2006. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao 18 godina.
  • 32.
    S druge strane, u konkretnom predmetu 1994. godine bilo je doneseno rješenje kojim je konstatirano da se tužba smatra povučenom, pa je predmet arhiviran, a nastavljen je tek nakon što je apelantica dostavila sudu prijedlog o ponavljanju postupka, 8. aprila 1999. godine. Ustavni sud smatra da je period koji treba uzeti u obzir pri ispitivanju razumnosti dužine postupka period od završetka rata 1996. godine, kada su se stekle mogućnosti za nesmetanu komunikaciju, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda 2006. godine, dakle, period od deset godina.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 33.
    U konkretnom slučaju je riječ o postupku radi podjele bračne tečevine u kojem je trebalo utvrditi koju su imovinu zajednički stekli apelantica i prednik tuženih, te odrediti doprinos svakog od njih u stjecanju te imovine. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo više od 20 mjeseci da donese odluku o apelanticinom zahtjevu za ponavljanje postupka, kao i da ovaj period neaktivnosti sud nije ni na koji način opravdao, a Ustavni sud ne može prihvatiti kao valjano opravdanje činjenicu da je više puta promijenjen sudija zadužen za konkretni predmet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon nastavka postupka, relativno brzo, 5. decembra 2001. godine, donio presudu u ovom predmetu, uprkos činjenici da se moralo čekati da se okonča ostavinski postupak poslije prednika tuženih. Međutim, ova presuda Osnovnog suda ukinuta je presudom Okružnog suda isključivo zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, tj. zato što je raspravljanje zaključeno na ročištu na koje svi tuženi nisu bili uredno pozvani, niti su u spis bile uložene odgovarajuće valjane punomoći za zastupanje određenih tuženih. Ovakva procesna greška koja je dovela do toga da se ponovi i produži ukupno trajanje postupka može se staviti na teret isključivo Osnovnom sudu.
  • 35.
    Dalje, u periodu kraćem od godinu dana, od kada je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, pa do traženja suda da apelantica ispravi i dopuni tužbu, nije bilo nikakve aktivnosti suda na ovom predmetu, mada je apelantica u dva navrata pismeno tražila da sud uzme predmet u rad, Osnovni sud za ovu neaktivnost nije dao nikakvo obrazloženje koje bi se moglo smatrati zadovoljavajućim. Osim toga, iako je Osnovni sud apelantici u ponovnom postupku vratio tužbu na ispravku i dopunu, Ustavni sud zapaža da je sud propustio istovremeno da naloži apelantici da uredi predmet spora u tužbi, zbog čega je glavna rasprava bila odgođena drugi put u toku postupka da bi apelantica precizirala u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zemljišnoknjižnim ulošcima nalaze sporne nekretnine. Ustavni sud smatra da bi ovo odgađanje bilo nepotrebno da je apelantica, koja u to vrijeme nije imala stručnu pomoć advokata, odmah u zahtjevu za ispravak i dopunu tužbe ili, najkasnije, na pripremnom ročištu bila upozorena da ovaj nedostatak u tužbi otkloni, što ponovo predstavlja propust suda u načinu vođenja postupka, tj. dužnosti da se osiguraju sve procesne pretpostavke za efikasno vođenje postupka.
  • 36.
    Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da se period od tri godine, od prestanka rata 1996. pa do podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka 1999. godine, može staviti u cijelosti na teret apelantici, koja se prvi put tada zainteresirala za status svog predmeta na sudu. Iako to predstavlja propust koji se može staviti na teret isključivo apelantici, Ustavni sud smatra da je apelanticin doprinos dužini postupka, ipak, manji u odnosu na navedene propuste suda, ocjenjujući posebno činjenicu da je, nakon što je dopušteno ponavljanje, postupak u kojem je najveći dio dokaza već bio izveden trajao sedam godina, za šta sud nije dao zadovoljavajuće obrazloženje, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je u tom periodu apelantica značajnije doprinijela dužini postupka.
  • 37.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 28. ove odluke, uključujući složenost predmeta i njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao 18 godina, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda i apelantice, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

  • 38.
    Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, zato što apelantica smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili da nekretnine u vezi s kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen nisu stečene u bračnoj zajednici, već da predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u vezi s tim neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
  • 39.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio da su nekretnine u vezi s kojim je odbio apelanticin tužbeni zahtjev predstavljale posebnu imovinu prednika tuženih, tj. njenog bivšeg supruga, te da u vezi sa svojim suprotnim tvrdnjama apelantica nije pružila sudu nikakve dokaze. Ovaj zaključak je Osnovni sud jasno i detaljno obrazložio, a to su potvrdili i Okružni sud i Vrhovni sud, zaključivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već iznosila u žalbi na prvostepenu odluku, a zatim i u reviziji. Ove navode su detaljno razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni.
  • 40.
    Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 41.
    Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 42.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    pravo na imovinu;"

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 43.
    Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zato što, kako navodi, nekretnine u vezi s kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen predstavljaju zajedničku imovinu koju je ona kupila zajedno s prednikom tuženih od njegovih srodnika zbog čega ima pravo na - udjela u toj imovini. S druge strane, sudovi su iz provedenih dokaza zaključili da je sporna imovina posebna imovina prednika tuženih koju je stekao nasljeđivanjem zbog čega, prema Porodičnom zakonu, apelantica nema pravo na udio u toj imovini.
  • 44.
    U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje šta sve čini zajedničku imovinu bračnih supružnika ili pitanje načina podjele zajedničke imovine nakon razvoda braka.
  • 45.
    U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče određivanja udjela bivših supružnika u zajedničkoj imovini. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da su bračni supružnici suvlasnici sa - udjela u zajedničkoj imovini, a isključivi su vlasnici na posebnoj imovini. Stoga, u skladu s Porodičnim zakonom, sve što ulazi u zajedničku imovinu predstavlja apelanticinu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega apelantica ima "ostvariv" zahtjev prema Porodičnom zakonu. Međutim, da li je sva imovina koju su apelantica i njen bivši supružnik stekli u braku zajednička ili posebna imovina njenog bivšeg supružnika ključno je pitanje na koje su sudovi trebali odgovoriti radi razrješenja konkretnog spora, u skladu s relevantnim zakonom. Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja apelanticinu postojeću imovinu, već se ona pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala bar "legitimno očekivanje" da će njen ostvariv zahtjev za podjelu bračne tečevine biti riješen u cijelosti u njenu korist, dakle, i u odnosu na spornu imovinu.
  • 46.
    U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da zajedničku imovinu čini, inter alia, imovina koju su "bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice", a imovina koju je jedan bračni supružnik stekao prema nekom drugom zakonskom osnovu predstavlja njegovu posebnu imovinu. Kad je riječ o apelanticinim navodima o tome da je u sudskom postupku pogrešno utvrđeno da su nekretnine u odnosu na koje je njen tužbeni zahtjev odbijen posebna imovina prednika tuženih, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka izvedeni svi predloženi dokazi, te da su sudovi na tri instance utvrdili da sporna imovina čini posebnu imovinu prednika tuženih, koju je on naslijedio, zbog čega ne predstavlja bračnu tečevinu i ne može biti predmet podjele nakon razvoda braka. Apelantica nije uspjela dokazati, na tri sudske instance u redovnom postupku, da je sporna imovina stečena tako što je otkupljena od braće i sestara njenog bivšeg supruga. Osim toga, kako je već rečeno, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i vlastitom praksom, Ustavni sud ne može supstituirati redovne sudove u odnosu na njihov zaključak o tome da li određena imovina čini bračnu tečevinu ili ne prema odredbama Porodičnog zakona (vidi, mutatis mutandis, ibid., stav 32).
  • 47.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla imati "legitimno očekivanje" da će imati udjela u imovini koja, prema Porodičnom zakonu, predstavlja posebnu imovinu njenog bivšeg supružnika, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
  • 48.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelanticinu štetu.
  • 50.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla, prema odredbama Porodičnog zakona, imati "legitimno očekivanje" da će uspjeti u dijelu zahtjeva koji se odnosi na posebnu imovinu bivšeg supruga, pa, stoga, nema ni "imovinu" u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje njene imovine.
  • 51.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 52.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.