Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4525/10, rješavajući apelaciju Bojana Glamočanina i Anite Ristanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Glamočanina i Anite Ristanović podnesena protiv:

  • -
    Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001356 11 Uvp od 20. jula 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001356 09 U od 13. septembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18. 05/2 R 518/08 od 28. novembra 2008. godine i Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine;
  • -
    Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001429 09 U od 13. septembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18. 05/2-R 512/08 od 27. novembra 2008. godine i Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Bojan Glamočanin (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 22. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001356 09 U od 13. septembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica) broj 18. 05/2 R 518/08 od 28. novembra 2008. godine i Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka), broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine. Prvoapelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedenog zaključka o dozvoli izvršenja do donošenja odluke o apelaciji. Prvoapelant je dopunio apelaciju 2. novembra 2010. godine.
  • 2.
    Prvoapelant je 8. septembra 2011. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju, apelaciju broj AP 3557/11, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001356 11 Uvp od 20. jula 2011. godine i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine.
  • 3.
    Anita Ristanović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Jadranka Ivanović, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 29. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001429 09 U od 13. septembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18. 05/2-R 512/08 od 27. novembra 2008. godine i Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine. Drugoapelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka od 18. marta 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica zatraženo je 3. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4525/10. Od Vrhovnog suda je zatraženo 10. septembra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 3557/11.
  • 5.
    Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je 24. decembra 2010. godine dostavilo odgovor na apelaciju AP 4525/10. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Također, ni Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju AP 3557/11.
  • 6.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, zatraženo je 7. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 5305/10.
  • 7.
    Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je odgovor na apelaciju dostavilo 24. decembra 2010. godine. Okružni sud i Odsjek Banja Luka nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 8.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije br. AP 4525/10 i AP 5305/10 Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica dostavljeni su prvoapelantu i drugoapelantici 29. decembra 2010. godine.
  • 9.
    S obzirom na to da apelacije br. AP 4525/10, AP 3557/11 i AP 5305/10 ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ o strankama u postupcima u istoj pravnoj stvari, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4525/10.

III. Činjenično stanje

  • 10.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a) Činjenice zajedničke za oba predmeta

  • 11.
    Zaključkom o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine (u ponovnom postupku) potvrđeno je da je konačna, obavezujuća i izvršna odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica Sarajevo (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine, kojom je potvrđeno da je Vildana Kapo iz Banje Luke 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci u ulici Milana Tepića broj 27/I, stan broj 5 (ranija ulica Vladimira Nazora broj 31; u daljnjem tekstu: sporni stan), čiji je nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje Kliničko-bolnički centar Banja Luka.
  • 12.
    Navedenim zaključkom je utvrđen prestanak prava korištenja spornog stana prvoapelantu kao privremenom korisniku koji isti stan koristi na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 11. novembra 2005. godine sa ranijim korisnikom stana, drugoapelanticom, koja je u međuvremenu sporni stan otkupila ugovorom koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem OV-17013/05. Prestanak prava korištenja je određen po isteku roka od 15 dana računajući od dana prijema ovog zaključka. Istovremeno je određeno da prvoapelant nema pravo na alternativni smještaj, te je pozvan da tražiocu izvršenja stan preda mirnim putem. U protivnom, izvršenje će se provesti uz asistenciju MUP-a Banja Luka, s tim što žalba ne odlaže započeto izvršenje, u smislu člana 264. stav 2. Zakona o općem upravnom postupku.

b) Činjenice u predmetu AP 4525/10 i AP 3557/11

  • 13.
    Odlučujući o prvoapelantovoj žalbi protiv Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je Rješenjem broj 18. 05/2 R 518/08 od 28. novembra 2008. godine odbilo kao neosnovanu prvoapelantovu žalbu i potvrdilo prvostepeni zaključak. U obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, istaknuto je da se nespornim ukazuje da je Vildana Kapo blagovremeno podnijela zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine, kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, koju odluku je primila 8. juna 2001. godine, a zahtjev za izvršenje je podnijela 7. juna 2002. godine. Pri tome je istaknuto da ovaj organ uprave uvažava stav Vrhovnog suda Republike Srpske u upravnom sporu povodom istog predmeta u kojem je tužiteljica bila Vildana Kapo, kada je istaknuto: "[…] da se pod pojmom donošenja odluke za koji se vezuje početak toka roka za zahtijevanje njenog izvršenja treba shvatiti kako postupak izdavanja, tako i postupak njene dostave stranci, te da stoga kao nesporno proizilazi da se zahtjev Vildane Kapo za izvršenje navedene odluke ima smatrati kao blagovremen". Također je naglašeno da predmetni stan nikako nije mogao biti otkupljen, jer spor u konkretnoj pravnoj stvari nije bio pravosnažno okončan ni u vrijeme otkupa stana, kao ni u vrijeme njegovog daljnjeg prometovanja putem kupoprodajnog ugovora.
  • 14.
    Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 001356 09 U od 13. septembra 2010. godine, odlučujući u upravnom sporu o prvoapelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravni stav izražen u osporenom aktu pravilan, da ga prihvata i Okružni sud i da se ne može dovesti u sumnju navodima prvoapelantove tužbe. Dalje je naglašeno da je nesporno da je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 65/01), kojim se mijenja član 5. stav 2. istog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99 i 39/00), propisano da se zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, kojom se potvrđuje stanarsko pravo, mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. Okružni sud je obrazložio da navedenu odredbu treba tumačiti na sljedeći način: "[…] da se pod pojmom donošenja odluke ima shvatiti postupak izdavanja i postupak dostave odluke stranci koja je izdavanje zahtijevala, jer bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do mogućnosti da stranka ne zna da je odluka donesena, a time i za njenu sadržinu u osamnaestomjesečnom roku predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizlazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a počinje teći njenim dostavljanjem stranci, koje tumačenje proizlazi i iz člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku ('Službeni glasnik RS' br. 13/02 i 87/07, bez kasnije izmjene i dopune objavljene u 'Službenom glasniku RS' broj 50/10, u daljnjem tekstu: ZOUP) prema kojoj se rješenje donosi i dostavlja stranci u roku od mjesec dana ili u roku od dva mjeseca u zavisnosti od toga da li je potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak ili ne, kao i iz odredaba člana 232. istog zakona, gdje se pod rokom za donošenje rješenja po žalbi podrazumijeva donošenje i dostava rješenja stranci".
  • 15.
    Okružni sud je zaključio da je Odlukom CRPC-a broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine potvrđeno da je Vildana Kapo 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je odluku CRPC-a primila 8. juna 2001. godine, a zahtjev za njeno izvršenje podnijela 7. juna 2002. godine, pa smatra da je zahtjev blagovremeno podnesen, u roku od 18 mjeseci, ocjenjujući osporeni akt pravilnim. U tom smislu, Okružni sud se pozvao i na jasno izražen stav Vrhovnog suda Republike Srpske u istoj upravnoj stvari, tj. Presudi broj 11 0 U 000 326 09 Uvp od 19. aprila 2010. godine (kojom je uvažen zahtjev za vanredno preispitivanje).
  • 16.
    Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 001356 11 Uvp od 20. jula 2011. godine odbio kao neosnovan prvoapelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001356 09 U od 13. septembra 2010. godine.
  • 17.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na to da je nesporno da je odredbom člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a propisano da se zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije, međutim, isto tako, imajući u vidu odredbu člana 14. istog zakona kojom je propisano da se u postupku izvršenja odluka CRPC-a primjenjuju odredbe ZOUP-a ako navedenim zakonom nije drugačije propisano, ovaj sud nalazi pravilnim stav iznijet u osporenoj presudi, tj. da se na pitanje računanja roka u kojem se podnosi zahtjev za izvršenje CRPC odluke ima primijeniti odredba člana 206. ZOUP-a, tako da radnja donošenja rješenja uključuje i radnju njegovog dostavljanja, jer bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do mogućnosti da stranka ne zna da je odluka donesena, a time i za njenu sadržinu u osamnaestomjesečnom roku predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizilazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a počinje teći njenim dostavljanjem stranci. Pri ovakvom stanju stvari, Vrhovni sud nalazi da osporenom presudom Okružnog suda nije ostvaren razlog povrede zakona iz člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), pa je na osnovu odredbe člana 40. stav 1. istog zakona prvoapelantov zahtjev odbijen kao neosnovan.

c) Činjenice u predmetu AP 5305/10

  • 18.
    Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je Rješenjem broj 18. 05/2 R 512/08 od 27. novembra 2008. godine, odlučujući o drugoapelanticinoj žalbi protiv Zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine, odbilo kao neosnovanu drugoapelanticinu žalbu i potvrdilo prvostepeni zaključak. U obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, istaknuto je da je kao nesporno utvrđeno da je Odlukom CRPC-a broj 642-413-1/1 potvrđeno da je Vildana Kapo 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Kako je odredbom člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a propisan rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje ovih odluka, to je na osnovu potvrde danskog Vijeća za izbjeglice sa sjedištem u Kopenhagenu broj 337352229 od 13. oktobra 2003. godine kao nesporno utvrđeno da je Vildana Kapo 8. juna 2001. godine preuzela Odluku CRPC-a broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine, koju je CRPC Sarajevo 10. maja 2001. godine dostavio Vijeću za izbjeglice u Danskoj, te da je nakon preuzimanja odluke CRPC-a zahtjev za izvršenje navedene odluke drugoapelantica podnijela prvostepenom organu uprave 7. juna 2002. godine. Dalje je navedeno da se uvažava stav Vrhovnog suda Republike Srpske u upravnom sporu povodom istog predmeta u kojem je tužiteljica bila Vildana Kapo, a kojim je istaknuto: "[…] da se pod pojmom donošenja odluke za koji se vezuje početak toka roka za zahtijevanje njenog izvršenja treba shvatiti kako postupak izdavanja, tako i postupak njene dostave stranci, iz čega proizlazi kao nesporno da se zahtjev Vildane Kapo za izvršenje navedene odluke ima smatrati kao blagovremen". Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica ukazuje na to da ostaje nejasno da je drugoapelantica otkupila predmetni stan na osnovu ugovora o otkupu stana zaključenog 2004. godine sa davaocem stana na korištenje, a potom da je zaključen i kupoprodajni ugovor između drugoapelantice i prvoapelanta 11. novembra 2005. godine, kada je već bio podnesen zahtjev Vildane Kapo za izvršenje odluke CRPC-a, koji je prvostepeni organ uprave primio 7. juna 2002. godine, jer ovo Ministarstvo smatra da predmetni stan nikako nije mogao biti otkupljen, budući da spor u konkretnoj pravnoj stvari nije bio pravosnažno okončan, ni u vrijeme otkupa stana, ni u vrijeme njegovog kasnijeg prometovanja putem kupoprodajnog ugovora.
  • 19.
    Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 001429 09 U od 13. septembra 2010. godine, odlučujući u upravnom sporu o drugoapelanticinoj tužbi protiv drugostepenog Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-R 512/08 od 27. novembra 2008. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravni stav izražen u osporenom aktu pravilan, da ga prihvata i Okružni sud i da se ne može dovesti u sumnju navodima drugoapelanticine tužbe. Dalje je naglašeno da je nesporno da je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 65/01), kojim se mijenja član 5. stav 2. istog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99 i 39/00), propisano da se zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, kojom se potvrđuje stanarsko pravo, mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. Okružni sud je obrazložio da navedenu odredbu treba tumačiti na sljedeći način: "[…] da se pod pojmom donošenja odluke ima shvatiti postupak izdavanja i postupak dostave odluke stranci koja je izdavanje zahtijevala, jer bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do mogućnosti da stranka ne zna da je odluka donesena, a time i za njenu sadržinu u osamnaestomjesečnom roku predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizlazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a počinje teći njenim dostavljanjem stranci, što proizlazi i iz člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku, prema kojem se rješenje donosi i dostavlja stranci u roku od mjesec dana ili u roku od dva mjeseca u zavisnosti od toga da li je potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak ili ne, kao i iz odredaba člana 232. istog zakona, gdje se pod rokom za donošenje rješenja po žalbi podrazumijeva donošenje i dostava rješenja stranci".
  • 20.
    Okružni sud je, imajući u vidu da je Odlukom CRPC-a broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine potvrđeno da je Vildana Kapo 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je navedenu odluku CRPC-a primila 8. juna 2001. godine, te da je zahtjev za njeno izvršenje podnijela 7. juna 2002. godine, zaključio da je zahtjev blagovremeno podnesen u roku od 18 mjeseci, ocjenjujući osporeni akt pravilnim. U tom smislu, Okružni sud se pozvao i na jasno izražen stav Vrhovnog suda Republike Srpske u istoj upravnoj stvari, tj. Presudi broj 11 0 U 000 326 09 Uvp od 19. aprila 2010. godine (kojom je uvažen zahtjev za vanredno preispitivanje).

IV. Apelacija

a) Prvoapelantovi navodi

  • 21.
    Prvoapelant se žali da mu je osporenim odlukama prvenstveno povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljne primjene člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Zbog navedenih razloga, prvoapelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 1, 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nakon što je naveo redoslijed događanja u predmetnom postupku pred organima uprave i sudom, prvoapelant ponovo naglašava da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, tvrdeći da su organi uprave i sud navedenu odredbu proizvoljno tumačili, odnosno da nije ispravan pravni stav sudova iz Republike Srpske, u pogledu primjene člana 5. stav 2. navedenog zakona, o blagovremenosti podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a koji je podnijela Vildana Kapo. Prvoapelant je, dalje, veoma opširno tumačio odredbe koje propisuju rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluka CRPC-a, te je, osporavajući stavove upravnih organa i sudova, naveo da je Vildana Kapo, koja je po profesiji novinarka: "[…] imala široku lepezu savremenih medija, putem kojih se imenovana mogla informisati o svojim pravima i obavezama, dakle, imala je mogućnost saznanja o donošenju odluke". Apelant smatra da su: "[…] protekom prekluzivnih rokova [...] i prolongiranjem [upravnih organa i sudova] povrijeđena prava privremenih korisnika i vlasnika [...]". Također, on smatra da je propisivanjem rokova za podnošenje zahtjeva za izvršenje CRPC odluka došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu, te da: "[…] računanje rokova za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC od dana prijema, što zakon ne propisuje, dovodi do pravne nesigurnosti građana". Dajući šire obrazloženje u tom smislu, prvoapelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1358/05, koja se, kako navodi, tiče blagovremenosti podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a. Stoga, apelant ističe da su mu osporenim odlukama, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
  • 22.
    Prvoapelant je posebno istakao: "[…] da nije nikada bio nosilac stanarskog prava ili korisnik stana, jer je vlasnik predmetne imovine, tačnije vlasnik poslovnog prostora, tako da traženi stan nije u mogućnosti ni da vrati, jer je uknjižen u knjigu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija broj 358, sa pravom vlasništva 1/1, u kojem je otvorio stomatološku ordinaciju 'City Dent' budući da je po struci doktor stomatologije, a ambulanta je registrirana kod nadležnog Ministarstva zdravlja". Prvoapelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni odredaba koje se tiču rokova za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a, zbog čega je prekršeno i pravo na imovinu.
  • 23.
    Dalje, prvoapelant je zatražio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i donese privremenu mjeru kojom bi naredio tuženoj strani obustavu izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine, te da ta obustava traje do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Uz apelaciju je, također, dostavio svu dokumentaciju koju su izdali nadležni organi, koja se odnosi na sadašnji status predmetnog prostora, tj. poslovni prostor.
  • 24.
    Prvoapelant je dopunio apelaciju 2. novembra 2010. godine, koja se u cijelosti odnosi na dopunu obrazloženja zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ističe da je savjestan posjednik i vlasnik predmetnog stana, sada poslovnog prostora, jer je vlasništvo na navedenom stanu stekao na osnovu zaključenog ugovora o kupovini predmetnog stana sa drugoapelanticom, da je izvršio polaganje isprava u knjigu etažnih vlasnika u nadležnom organu republičke uprave, da je proveo potrebnu proceduru za dobijanje saglasnosti, urbanističke i građevinske dozvole, i da je uz saglasnost Upravnog odbora zgrade izvršio pretvaranje spornog stana u poslovni prostor – stomatološku ordinaciju u kojoj trenutno radi. Apelant u dopuni apelacije i dalje predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i donese privremenu mjeru kojom bi naredio tuženoj strani obustavu izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine do donošenja odluke Ustavnog suda.
  • 25.
    Apelacijom broj AP 3557/11 od 8. septembra 2011. godine prvoapelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 001356 11 Uvp navodeći da su mu i ovom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1, 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ponovo naglašava da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, jer je proizvoljno tumačen navedeni propis, odnosno da nije ispravan pravni stav sudova iz Republike Srpske u pogledu blagovremenosti podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a koji je podnijela Vildana Kapo, te i dalje predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i donese privremenu mjeru kojom bi naredio tuženoj strani obustavu izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine do donošenja odluke Ustavnog suda.

b) Drugoapelanticini navodi

  • 26.
    Drugoapelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1, 8. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelantica navodi hronologiju postupanja nadležnih organa i Okružnog suda u konkretnom predmetu, te ističe da je pogrešno primijenjen član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, jer je proizvoljno tumačen navedeni propis, odnosno da nije ispravan pravni stav sudova iz Republike Srpske u pogledu blagovremenosti podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a koji je podnijela Vildana Kapo. Drugoapelantica smatra da je Okružni sud potpuno zanemario činjenicu da je Odlukom CRPC-a broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine potvrđeno da je Vildana Kapo 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je Vildana Kapo navedenu odluku CRPC-a primila 8. juna 2001. godine, te da je, stoga, imala vremena zahtijevati izvršenje odluke CRPC-a u narednih deset mjeseci, što nije učinila, odnosno da je imala razuman rok za ostvarivanje svojih prava utvrđenih zakonom. Dalje, drugoapelantica daje svoje veoma opširno tumačenje odredaba zakona kojim je propisan rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluka CRPC-a, te osporavajući stavove upravnih organa i Okružnog suda, navodi da je Vildana Kapo imala mogućnost da sazna da je CRPC donio predmetnu odluku budući da se odluke CRPC-a javno objavljuju u elektronskim medijima, na web-stranici CRPC-a, i da su javno objavljivane na oglasnim tablama regionalnih kancelarija u kojima su CRPC komisije obavljale svoju djelatnost. Na osnovu svega navedenog, drugoapelantica smatra pravilnim tumačenje zakonske odredbe da rok za izvršenje odluke CRPC-a od 18 mjeseci teče od dana donošenja odluke i da je ovakav stav Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 1358/05 navodeći da je rok od 18 mjeseci: "[…] zakonom propisan prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje, pa kako je u konkretnom slučaju apelantu Alojzu Franiću priznato pravo na povrat stana odlukom CRPC još 12. novembra 1998. godine, a apelant nije sve do 11. februara 2002. godine tražio izvršenje odluke CRPC-a, zbog čega je njegov zahtjev za izvršenje odbačen kao neblagovremen". Kako je predmetni stan dobila na korištenje u zakonom propisanom postupku, i na isti način ga otkupila uz potvrdu nadležnih organa, dakle kako je predmetni stan otkupila savjesno i u skladu sa zakonom, a potom ga prodala savjesnom kupcu (prvoapelantu), tvrdi da su joj u predmetnim postupcima i u osporenim odlukama proizvoljnim tumačenjem Zakona o izvršenju odluka CRPC-a i Zakona o općem upravnom postupku grubo prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i, konačno, pravo na diskriminaciju.
  • 27.
    Drugoapelantica je zatražila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i donese privremenu mjeru kojom bi naredio obustavu izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Banja Luka broj I-08-1447/02 od 18. marta 2008. godine do donošenja odluke Ustavnog suda povodom apelacije.

c) Odgovor na apelacije

  • 28.
    Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je 24. decembra 2010. godine dostavilo jedan odgovor koji se odnosi i na apelaciju broj AP 4525/10 i na apelaciju broj AP 5305/10. U vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelantice da su im povrijeđena prava i osnovne slobode koje štiti Ustav BiH i međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH, ističe da je u vođenju upravnog postupka u pogledu dužine trajanja roka za izvršenje odluka CRPC-a postupano u skladu sa pravnim shvatanjem Vrhovnog suda Republike Srpske, pa predlaže da se apelacije prvoapelanta i drugoapelantice odbiju kao neosnovane.

V. Relevantni propisi

  • 29.
    Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 2.

Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora se podnijeti u roku od godinu dana od dana donošenja odluke Komisije, odnosno za odluke koje su donesene prije stupanja na snagu ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

  • 30.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 2.

Zahtjev za provođenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo se mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana kada je izdata odluka Komisije, ili za odluke koje su izdate prije stupanja na snagu ovog zakona, u roku od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

  • 31.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Federacije BiH" br. 56/01 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U članu 5. stav 2. se mijenja i glasi:

Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko prava mora se podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije.

VI. Dopustivost

  • 32.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 33.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
    • a)
      Dopustivost apelacija u predmetu br. AP 4525/10, u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 001356 09 U od 13. septembra 2010. godine, i br. AP 3557/11, u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 001356 11 Uvp od 20. jula 2011. godine
  • 34.
    U pogledu dopustivosti prvoapelantove apelacije u predmetu broj AP 4525/10, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 001356 09 U od 13. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 14. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
  • 35.
    U pogledu dopustivosti prvoapelantove apelacije u predmetu broj AP 3557/11, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 001356 11 Uvp od 20. jula 2011. godine. Osporenu presudu prvoapelant je primio 9. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. septembra 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje prvoapelantove podnesene apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
    • b)
      Dopustivost apelacije u predmetu broj AP 5305/10, u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 001429 09 U od 13. septembra 2010. godine
  • 36.
    U pogledu dopustivosti drugoapelanticine apelacije, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 001429 09 U od 13. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu drugoapelantica je primila 8. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 37.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije prvoapelanta i drugoapelantice ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 38.
    Ustavni sud zapaža da se i prvoapelant i drugoapelantica žale da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1, 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
  • 39.
    U konkretnom slučaju, prvoapelant i drugoapelantica se žale na postupanje organa uprave i sudova u vezi sa tumačenjem odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, odnosno u vezi sa početkom računanja rokova za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a, kojom se potvrđuje stanarsko pravo. Smatraju da su organi uprave i sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu zakona jer je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica rješenjem odbilo kao neosnovanu njihovu žalbu izjavljenu protiv zaključka Odsjeka Banja Luka o dozvoli izvršenja od 18. marta 2008. godine, što je potvrđeno presudama Okružnog suda, odnosno kojim je potvrđeno da je Vildana Kapo blagovremeno podnijela zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 642-413-1/1 od 24. oktobra 2000. godine, u smislu člana 5. stav 2. navedenog zakona. S tim u vezi, oni ukazuju na to da je odredbom člana 5. stav 2. jasno propisano da je lice kojem je odlukom CRPC-a potvrđeno stanarsko pravo dužno zahtjev za izvršenje navedene odluke podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a.
  • 40.
    Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka zapaža da su organi uprave i sudovi izrazili jedinstven stav u vezi sa tumačenjem navedene odredbe zakona ukazujući na to da se pod pojmom donošenja odluke za koju se vezuje početak toka roka za zahtijevanje njenog izvršenja treba shvatiti, kako postupak izdavanja, tako i postupak njene dostave stranci, pa su, s tim u vezi, zaključili da se u konkretnom slučaju zahtjev za izvršenje navedene odluke CRPC-a ima smatrati blagovremenim. Također su istakli da bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do toga da stranka ne zna da je odluka donesena, a time ni za njen sadržaj, u osamnaestomjesečnom roku predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizlazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a počinje teći njenim dostavljanjem stranci.
  • 41.
    Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su organi uprave i sudovi, u vezi s primjenom i tumačenjem odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, iskazali jedinstven stav, koji su jasno i argumentirano obrazložili, zaključivši da je Vildana Kapo blagovremeno podnijela zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 24. oktobra 2000. godine, jer iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da je Vildana Kapo odluku CRPC-a preuzela 8. juna 2001. godine od Vijeća za izbjeglice sa sjedištem u Kopenhagenu, Danska, što znači da joj odluka CRPC-a nije lično dostavljena i da je navedenu odluku dobila i za nju saznala tek nakon više od osam mjeseci od dana donošenja (24. oktobra 2000. godine), a da je zahtjev za izvršenje te odluke podnijela 7. juna 2002. godine, na osnovu čega su zaključili da je zahtjev podnijela u roku od 10 mjeseci i 15 dana nakon dostavljanja odluke, što znači da je zahtjev podnijela blagovremeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoj stav dodatno obrazložio stavom da se na pitanje računanja roka u kojem se podnosi zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a ima primijeniti odredba člana 206. ZOUP-a, tako da radnja donošenja rješenja uključuje i radnju njegovog dostavljanja, jer bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do toga da stranka ne zna da je odluka donesena, a time ni za njen sadržaj, u osamnaestomjesečnom roku predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizlazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a počinje teći njenim dostavljanjem stranci.
  • 42.
    Ustavni sud podsjeća na to da je slična pravna pitanja kao u predmetnim apelacijama razmatrao u Odluci broj AP 1524/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 8. novembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/08), kao vodećoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, a zatim i u Odluci broj AP 3850/08 od 12. oktobra 2011. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3850/08 od 12. oktobra 2011. godine, do objavljivanja u službenim glasnicima dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbih.ba). Ustavni sud ističe da je u navedenim odlukama iskazao stav da je formulacija odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a veoma neuobičajena za pravni sistem Bosne i Hercegovine zbog toga što djelovanje pojedinačnog akta "prema vani", kojim se određuju izvjesna prava ili obaveze pojedinca, ne može započeti ukoliko nije dostavljen stranci koje se tiče (naprimjer, ne teče rok za žalbu). Ukoliko se radi o konačnoj odluci, formalna pravosnažnost tog akta ne može nastupiti ako se ne izvrši njegovo dostavljanje. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ovakva formulacija odredbe protivna institutu djelovanja pravnog akta prema strankama, tj. institutu formalne pravosnažnosti akta, zavisno od toga da li se radi o konačnom aktu ili ne.
  • 43.
    Dakle, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i tumačenje odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a u okviru organa uprave i redovnih sudova, te dosadašnju praksu Ustavnog suda u sličnim pravnim pitanjima kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da proizvoljnom primjenom materijalnog prava i to odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a u predmetnoj pravnoj stvari nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje pravoapelanta i drugoapelantice.
  • 44.
    U odnosu na pozivanje prvoapelanta i drugoapelantice na Odluku Ustavnog suda broj AP 1358/05 od 9. februara 2006. godine, apelanta Alojza Franjića (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1358/05 od 9. februara 2006. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbih.ba), Ustavni sud podsjeća na to da je u toj odluci usvojio stav da su rokovi iz člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a prekluzivni, pa je njegov zahtjev odbačen kao neblagovremen, jer je protekao zakonom propisani, prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje, odnosno da je apelant propustio iscrpiti sve pravne lijekove moguće prema zakonu, zbog čega se apelacija ne može razmatrati. Ustavni sud podsjeća na to da je u tački 9. te odluke navedeno: "U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je apelantu priznato pravo na povrat stana odlukom CRPC-a, još 12. novembra 1998. godine. Međutim, apelant nije, sve do 11. februara 2002. godine, tražio izvršenje odluke CRPC-a, zbog čega je njegov zahtjev za izvršenje odbačen kao neblagovremen, jer je protekao zakonom propisani, prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje. Iz navedenog proizlazi da je apelant propustio iscrpiti sve pravne lijekove moguće prema zakonu, zbog čega se apelacija ne može razmatrati".
  • 45.
    Dakle, u slučaju na koji se apelanti pozivaju, nadležni organi su odbacili (Ustavni sud nije našao da su postupali proizvoljno) apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, koji je podnesen 11. februara 2002. godine, iako je odluka CRPC-a donesena 12. novembra 1998. godine, tj. nakon proteka tri godine i tri mjeseca od donošenja odluke. Činjenica je da su upravni organi i redovni sud u tom slučaju vezivali rok od 18 mjeseci za datum donošenja odluke CRPC-a, a ne za datum dostavljanja te odluke apelantu. Međutim, Ustavni sud nije mogao utvrditi povredu apelantovog prava kao što je učinio u Odluci broj AP 1524/06 i kasnije donesenim odlukama, jer apelant u tom slučaju uopće nije naveo kada mu je odluka CRPC-a dostavljena. U tom predmetu apelant je kao opravdanje zašto zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a nije podnio u roku od 18 mjeseci od donošenja te odluke u postupku pred redovnim sudovima naveo da je CRPC-u podnio zahtjev, pa da je donesena Odluka broj 102-475-1/1 od 12. novembra 1998. godine; da su odluke CRPC-a konačne i obavezujuće, a da u njima nigdje ne stoji rok od 18 mjeseci u kojem treba podnijeti zahtjev za izvršenje te odluke, te da on nije pravnik i da je mislio da je samim dobijanjem te odluke nadležni općinski organ bio dužan da ga uvede u posjed stana; zatim da je "odmah po saznanju" podnio zahtjev za izvršenje predmetne odluke. Ustavni sud, međutim, podsjeća na to da apelant niti u postupku pred organima uprave i redovnim sudom, niti u apelaciji Ustavnom sudom nije problematizirao pitanje kada mu je odluka CRPC-a dostavljena, pa se tim pitanjem niko nije ni mogao baviti, niti iskazati neki stav, kakav je Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 1524/06 i odlukama koje su slijedile, odnosno kakav su izrazili organi uprave i redovni sudovi u apelaciji o kojoj je Ustavni sud odlučio ovom odlukom.
  • 46.
    Međutim, kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, imajući u vidu stavove Ustavnog suda u odlukama br. AP 1524/06 od 8. novembra 2007. godine i AP 3850/08 od 12. oktobra 2011. godine, u pogledu primjene i tumačenja odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, koji se u cijelosti odnose na predmetni slučaj, Ustavni sud ne nalazi razloge da u ovoj odluci odstupi od prakse iskazane u Odluci broj AP 1358/05 od 9. februara 2006. godine i koju slijedi do danas.
  • 47.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo prvoapelanta i drugoapelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 48.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na povredu prava na dom i prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju iz člana II/3.f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno člana 5. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, ne postoji povreda u situaciji kada su organi uprave i redovni sud izrazili stav: "[…] da se pod pojmom donošenja odluke ima shvatiti postupak izdavanja i postupak dostave odluke stranci koja je izdavanje zahtijevala, jer bi drugačije tumačenje i primjena te zakonske odredbe dovela do mogućnosti da stranka ne zna da je odluka donesena, a time i za njenu sadržinu u roku od 18 mjeseci predviđenom za njeno izvršenje, iz čega proizlazi da rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a počinje teći njenim dostavljanjem stranci, što proizlazi i iz člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku, prema kojem se rješenje donosi i dostavlja stranci u roku od mjesec dana ili u roku od dva mjeseca u zavisnosti od toga da li je potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak ili ne, kao i iz odredaba člana 232. istog zakona, gdje se pod rokom za donošenje rješenja po žalbi podrazumijeva donošenje i dostava rješenja stranci".
  • 50.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nema osnova za razmatranje prvoapelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere od 22. oktobra 2010. godine i 8. septembra 2011. godine, kao ni drugoapelanticinog prijedloga od 29. novembra 2010. godine.
  • 51.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 52.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.