USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1061/09, rješavajući apelaciju Femija Krasnićija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Femija Krasnićija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000531 od 28. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 000823 08 K od 10. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Femija Krasnićija podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Kpp-08-000 011 od 15. maja 2008. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Femi Krasnići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 7. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000531 od 28. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 000823 08 K od 10. oktobra 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Kpp-08-000 011 od 15. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 8. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. jula 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. jula 2009. godine, Kantonalni sud 6. augusta 2009. godine i Kantonalno tužilaštvo 21. jula 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 28. augusta 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 000823 08 K od 10. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000531 od 28. januara 2009. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. U prvostepenom postupku Kantonalni sud je izveo brojne materijalne i nematerijalne dokaze kako optužbe, tako i odbrane, nakon čega je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Kantonalni sud je proveo dokaze vještačenjem i saslušanjem vještaka sudske medicine, krim. vještaka za balistiku i mehanoskopska vještačenja, uvid u zapisnik o uviđaju MUP-a Travnik broj 02/3-3-33/07, uvid u službenu zabilješku PS Novi Travnik broj 02/7-4-04-1939/07, izvod iz krivične evidencije apelanta, uvid u fotodokumentaciju o naknadnom pronalasku zrna sačinjen od MUP-a Travnik, zapisnik o prepoznavanju lica Federalne uprave policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 13/5-2-Sl/08, videozapis sa kuće oštećenog, iskaze apelanta i oštećenog, te saslušanjem brojnih svjedoka, posebno ocjenjujući iskaz svjedoka koji je bio prisutan za vrijeme dešavanja spornog događaja O.S., kojeg su unakrsno ispitivali i apelant i njegov branilac. Kao nespornu činjenicu Kantonalni sud je utvrdio da su apelanta lišili slobode radnici Federalne uprave 13. maja 2008. godine od kada se dalje nalazi u pritvoru. Dalje, Kantonalni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da se apelant 6. novembra 2007. godine oko 21.15 sati dovezao sa N.N. licem (vozilom iz Sarajeva) u blizinu porodične kuće Nedžada Agovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) u Novom Travniku, da je oštećeni sačekan da se pojavi i nakon što je primijećen da ulazi u svoju kuću, jedno od tih lica koje je bilo naoružano pištoljem, kada se oštećeni okrenuo prema njemu sa udaljenosti od nekoliko metara, pucalo je u pravcu oštećenog od čega su dva projektila pogodila oštećenog u predio lijeve noge. Tom prilikom je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu sa kompliciranim prelomom petne kosti i lahku tjelesnu povredu tipa zastrela kože i potkožja. Radi ukazivanja medicinske pomoći, oštećeni je prebačen u JU Bolnica u Travniku, što je utvrđeno uvidom u medicinsku dokumentaciju izdatu na ime oštećenog i na temelju nalaza vještaka medicinske struke, prof. dr. Zdenka Cihlarža. Također, Kantonalni sud je kao nesporno utvrdio da je tom prilikom u pravcu oštećenog ispaljen i treći hitac, koji ga nije pogodio a koji je ispalilo isto lice, od koga je na zidu kuće oštećenog ostao trag okrznuća u vidu skidanja maltera.
- 7.Za utvrđenje činjenice da je apelant lice koje je počinilo predmetno krivično djelo provedeni su dokazi prvenstveno saslušanjem oštećenog i samog apelanta, te svjedoka spornog događaja O.S. Kantonalni sud je utvrdio da je oštećeni svojim iskazom kategorično tvrdio da je na njega pucao upravo apelant, jer je mjesto gdje se desio sporni događaj jasno osvijetljeno i da je sasvim jasno vidio lik i lice lica koje je pucalo u njega, a taj iskaz oštećenog je u cijelosti suglasan sa iskazom svjedoka O.S., koji je, također, sve ovo vidio i koji je svjedočio o istom događaju. Iskaz ovog svjedoka sud je ocijenio istinitim i konstatirao da je njime upotpunjena slika o ovom događaju, te potvrđene odlučne činjenice koje je iznio oštećeni, kao i pripadnici Federalne uprave koji su, također, potvrdili da je oštećeni identičan iskaz dao u postupku prije i tokom preduzimanja procesne radnje prepoznavanja u njihovim prostorijama. Prema tome, za Kantonalni sud nije bilo dileme da su i sama navedena svedočenja dovoljna da se izvede zaključak da je apelant upravo lice koje je kritičnog dana ispalilo tri hica na oštećenog.
- 8.Kantonalni sud je, također, utvrdio da je oštećeni neposredno prije preduzimanja procesne radnje prepoznavanja, o čemu je 14. maja 2008. godine sačinjen zapisnik koji su potpisali odbrana i apelant i kojim radnjama se odbrana nije protivila, opisao lice koje je u njega pucalo, a nakon toga, kada mu je pokazano šest njemu nepoznatih lica, bez imalo dileme pokazao upravo na apelanta u kome je prepoznao lice koje je u njega pucalo, a toj procesnoj radnji su bili prisutni nadležni tužilac i apelantov branilac, kao i ovlaštena službena lica koja su potpisala tako sačinjen zapisnik o prepoznavanju. O navedenoj radnji je sačinjena i odgovarajuća fotodokumentacija, koja potkrepljuje zapisnik o prepoznavanju, pa je za ovaj sud nesporno da je to valjan dokaz, jer je tako provedena procesna radnja u svemu u skladu sa važećim odredbama člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem postupku: ZKP).
- 9.Apelant je prezentirao svoju odbranu kojom je apelant, prema ocjeni suda, na dosta neuvjerljiv i paušalan način ustvrdio da on nije počinilac ovog krivičnog djela, jer je prilikom iznošenja svoje odbrane opisivao razne druge događaje i svoje učešće u tim događajima, pri tome se više bazirajući na te druge događaje nego na konkretan slučaj, pa je iz takve odbrane bilo evidentno da to čini zbog toga što nema argumente i konkretne činjenice kojima bi na ozbiljan način opovrgao uvjerljivo iznesene tvrdnje i svjedočenje oštećenog, zbog čega je njegova odbrana ocijenjena kao sračunata i iznesena radi izbjegavanja krivične odgovornosti. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da nema dileme da je oštećeni upravo lice koje se vozilom iz Sarajeva dovezlo zajedno sa još jednim licem, za sada neidentificiranim N.N. licem u Novi Travnik, da je apelant lice koje je sačekalo oštećenog, te s namjerom da ga liši života u njegovom pravcu ispalilo navedene projektile sa već navedenim posljedicama, te je tim postupkom apelant ostvario sve bitne elemente krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH.
- 10.Osim toga, Kantonalni sud je, na temelju izvedenih dokaza, zaključio da nema dileme da je apelant ovo krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, što proizlazi iz izvedenih dokaza, da je u vrijeme izvršenja djela bio potpuno svjestan konkretnog krivičnog djela i htio da ga izvrši, da je potpuno krivično odgovoran za počinjeno djelo jer je bio potpuno uračunljiv. Ovo zbog toga što način izvršenja krivičnog djela ukazuje da su apelantove radnje bile smišljene i preduzete s ciljem izvršenja navedenog djela, odnosno što ništa nije upućivalo da bi navedeno djelo učinio u stanju koje bi dovelo u sumnju apelantovu uračunljivost, jer se radi o kompleksnom krivičnom djelu, koje podrazumijeva prethodno planiranje i preduzimanje niza radnji kako bi se moglo realizirati na način kako je to i učinjeno, što podrazumijeva razložno i racionalno postupanje lica koje ga je počinilo, te što nijedan konkretan dokaz ne upućuje na sumnju u tom pogledu. Zbog toga, prema ocjeni suda, u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da se eventualno izvrši psihijatrijsko vještačenje apelanta, a što tokom trajanja postupka nije predlagala ni apelantova odbrana. Prilikom individualizacije kazne za počinjeno krivično djelo Kantonalni sud je ocijenio za apelanta sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje, u smislu člana 49. KZFBiH, utječu da kazna bude manja ili veća, pa s obzirom na brojne otežavajuće okolnosti, apelantu je izrečena kazna kao u izreci presude, a oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućen na parnicu. Pošto je apelant na temelju pravomoćnih rješenja ovog suda broj 006-0-Kpp-08-000 011 od 15. maja 2008. godine, broj 06 0 K 000823 08 Kps od 11. augusta 2008. godine i broj 06 0 K 000823 08 K od 10. oktobra 2008. godine proveo vrijeme u pritvoru počev od 13. maja 2008. godine, pa dalje, to vrijeme mu je, na osnovu odredbe člana 57. stav 1. KZFBiH, uračunato u izrečenu kaznu zatvora.
- 11.Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u vezi sa apelantovim žalbenim navodima da su pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odbio kao neosnovane, zaključivši da apelant paušalno ukazuje na povredu odredaba krivičnog postupka, ocjenjujući da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge, da u njoj nema protivrječnosti, te da su izreka i obrazloženje presude razumljivi. Vrhovni sud je, također, odbio kao neosnovane apelantove navode da se odluka prvostepenog suda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, navodeći da nikad nije bio u Novom Travniku, jer je, prema ocjeni suda, ovaj apelantov navod u suprotnosti sa izvedenim dokazima, posebno decidiranim iskazom oštećenog koji je i tokom glavnog pretresa, prilikom suočavanja sa apelantom, istog nedvojbeno prepoznao a što proizlazi i iz drugih provedenih dokaza. S tim u vezi, Vrhovni sud je, također, istakao da je apelant u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude naveo „da je imao namjeru samo zaplašiti oštećenog, a ne lišiti ga života“, zbog čega je zaključio da, ako apelant već tvrdi da nije bio na licu mjesta kritične zgode, samim tim se postavlja pitanje logičnosti i opravdanosti njegovih navoda „da nije nikad bio u Novom Travniku i da navedeno krivično djelo nije počinio“. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije predložio nijedan dokaz sudu da je on kritičnog dana, kada je počinjeno krivično djelo, bio na nekom drugom mjestu, a što bi bilo nužno za eventualno prihvaćanje njegovog alibija da nije bio u Novom Travniku. Također, ovaj sud je odbio apelantove žalbene navode kojim osporava iskaz oštećenog i ostalih svjedoka o njegovom prepoznavanju, jer, prema nalaženju suda, iskaz samog oštećenog je dosljedan, logičan, decidiran i uvjerljiv, što proizlazi iz zapisnika o procesnoj radnji prepoznavanja koji je, prema ocjeni suda, zakonito proveden i sačinjen, te ocjenjujući iskaz oštećenog da je apelant kritične prilike bio napadač, a ne neko drugo lice, što je u više navrata ponovio i u kojim iskazima je uvijek isto tvrdio da je upravo apelant bio napadač, te da oštećeni ni u jednom momentu nije došao u sumnju da je napadač apelant, a ne neko drugo lice, posebno to tvrdeći sučeljenjem lice u lice sa apelantom. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje naveo valjane razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud zbog čega su u cijelosti odbijeni kao neosnovani apelantovi žalbeni navodi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na žalbu i pravo na obnovu postupka zagarantirana u članu 2. stav 1. i članu 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te ocjenu dokaza. Apelant smatra da se odluke sudova temelje isključivo na iskazu oštećenog i procesnoj radnji prepoznavanja, te da jedinim relevantnim dokazom smatra videozapis sa apelantove kuće koji njegova odbrana nije uspjela dobiti na uvid zbog čega smatra da je njegova odbrana bila u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku. Tvrdi da su sudovi proizvoljno izvršili ocjenu dokaza i prihvatili kao zakonito provedeno prepoznavanje, pa, s tim u vezi, također navodi da prilikom prepoznavanja nije trebalo da sva lica budu približno iste visine, debljine i drugih sličnih osobina, te da se prepoznavanje trebalo vršiti u uvjetima koji su bili u momentu izvršenja krivičnog djela, kako navodi „smanjene vidljivosti“, zbog čega ovu procesnu radnju sudova smatra nezakonitom. Dalje navodi da su sudovi u postupku koji se vodio protiv njega povrijedili princip presumpcije nevinosti in dubio pro reo, jer nisu dovoljno i potpuno utvrdili činjenice koje ga terete i one koje idu u njegovu korist. Apelant se, dalje, žali da je nezakonito pritvoren, odnosno da su ga pripadnici Federalne uprave nezakonito lišili slobode na temelju pravomoćnog Rješenja prvostepenog suda broj 006-0-Kpp-08-000 011 od 15. maja 2008. godine, jer smatra da za njegov pritvor nije bilo osnova, zbog čega ističe da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano tvrdi da su mu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 14.Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj presudi, da su apelantovi navodi neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Osim toga, smatra da se prema samom sadržaju apelacije apelant, u suštini, žali na način na koji je ovaj sud izvodio dokaze, a koje ni apelant ni njegov branilac nisu zahtijevali ni tokom trajanja postupka, te zato što su pred ovim sudom na isti način tretirani svi prijedlozi za izvođenje dokaza kako od tužioca, tako i od apelanta kao optuženog i njegovog branioca. Kantonalni sud, dalje, ističe da su u obrazloženju presude ovog suda dati detaljni razlozi o svim pravno relevantnim činjenicama, pa tako i o onim koji se navode u apelaciji. Prema tome, smatra da presudom ovog suda ni na koji način nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te stoga smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije.
- 15.Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su sudovi nepristrasno i profesionalno proveli postupak protiv apelanta uz poštivanje svih prava koja su mu zagarantirana. Smatra da su njegovi navodi neosnovani, jer sudovi nisu načinili nijednu povredu odredaba ZKPFBiH, odnosno da su potpuno pravilno primijenjene odredbe Krivičnog zakona.
V. Relevantni propisi
- 16.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Pokušaj
(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 43.
Kazna zatvora
(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina (dugotrajni zatvor).
(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.
(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učiniocu koji u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadeset jednu godinu života.
(5) Pod uvjetima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.
(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.
(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržane tri petine te kazne.
Član 49. stav 1.
Opća pravila za odmjeravanje kazne
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na lice učinioca.
Član 166. stav 1.
Ubistvo
(1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
- 17.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 64/07) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 99.
Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje
(1) Svjedoci se ispituju pojedinačno i u odsutnosti drugih svjedoka.
(2) Tokom postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenicima, odnosno optuženicima.
(3) Ako je potrebno utvrditi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće, skupa s predmetom iste vrste.
Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
- 20.Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije Ustavni sud je, također, pošao od navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, te odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 4.protekao je rok za podnošenje apelacije;
- 4.
[…]
- 21.U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je pritvor određen na nezakonit način Rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Kpp-08-000 011 od 15. maja 2008. godine u postupku koji je pravomoćno okončan na način da je osuđen na kaznu zatvora, jer smatra da nije postojala osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, zbog čega navodi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
- 22.Iz dokumenatacije dostavljene Ustavnom sudu jasno proizlazi da apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 006-0-Kpp-08-000 011 od 15. maja 2008. godine o određivanju pritvora zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, da je u pritvoru proveo vrijeme do donošenja pravomoćne Presude ovog suda broj 06 0 K 000823 08 K od 10. oktobra 2008. godine, kojom je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo od kada se nalazi na izdržavanju kazne zatvora.
- 23.S obzirom na to da apelant ne spori da je rješenje o određivanju pritvora od 15. maja 2008. godine blagovremeno primio, a da je apelacija podnesena 7. aprila 2009. godine, te da navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je krivični postupak protiv njega okončan, Ustavni sud ukazuje da je apelant propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije, pa je apelacija u ovom dijelu nedopustiva (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 68/06, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na ostale navode iz apelacije
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000531 od 28. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant pobija presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, te iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
- d)
- 27.U pogledu primjene člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju, koje je propisano zakonom i za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
- 28.Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na bitne povrede postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnost u prihvatanju i ocjeni dokaza, povredi principa presumpcije nevinosti i in diubio pro reo, nedostatku odlučnih činjenica i neravnopravnom položaju odbrane u odnosu na optužbu.
- 29.U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi sa prihvatanjem i ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi kontinuirano naglašavao da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene, odnosno prihvatanja dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima [...očigledno proizvoljnom...].
- 30.Dakle, apelant smatra da su sudovi nezakonito utvrdili činjenično stanje i izvršili ocjenu dokaza, tj. da su osporene presude utemeljene isključivo na iskazu oštećenog i svjedoka O.S., te na procesnoj radnji prepoznavanja provedenog pred službenim licima Federalne uprave i, s tim u vezi, da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na temelju navedenih dokaza koje su ocijenili kao zakonito provedenim utvrdili njegovu krivičnopravnu odgovornost.
- 31.Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima „prominentno mjesto u demokratskom društvu“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 2984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku FBiH u kojem odredba člana 342. stav 2. glasi: „(...) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku broj AP 661/04, stav 30).
- 32.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu načina ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovnih sudova, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je „postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije“, odnosno „ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“, ili ukoliko se ocjena dokaza „doima očigledno proizvoljnom“. U tom pravcu postoje primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ocjenjivao činjenično stanje i dokaze redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 661/04, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 13/01, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01).
- 33.Dalje, Ustavni sud konstatira da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da ocijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
- 34.Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud konstatira da je u kontekstu prava na pravično suđenje od izuzetno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Evropski sud za ljudska prava vrlo često zaključuje da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s njima postupalo kao bitan element pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično. Pravila o dokazima su tako, uglavnom, pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica. Prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Schenk protiv Švajcarske ustanovio da to može dovesti do nepravičnosti zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49).
- 35.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je iskaz svjedoka O.S. u cijelosti saglasan sa iskazom oštećenog, da je na oštećenog pucao upravo apelant, jer je mjesto gdje se desio sporni događaj jasno osvijetljeno, zbog čega je sasvim jasno vidio lik i lice lica koje je pucalo u oštećenog, a taj iskaz su sudovi ocijenili kao istinit i konstatirali da je njime upotpunjena slika o ovom događaju, te potvrđene odlučne činjenice koje je iznio oštećeni, kao i pripadnici Federalne uprave koji su, također, potvrdili da je oštećeni identičan iskaz dao u postupku prije i tokom preduzimanja procesne radnje prepoznavanja u njihovim prostorijama. Osim toga, Ustavni sud smatra da je procesna radnja prepoznavanja apelanta kao napadača provedena u skladu sa odredbom člana 99. ZKP, jer je od oštećenog prvo zatraženo da opiše apelanta, nakon čega je apelant, zajedno sa drugim oštećenom nepoznatim licima, doveden radi prepoznavanja i tom prilikom je oštećeni bez imalo dileme pokazao na apelanta, na temelju čega su sudovi konstatirali da je iskaz oštećenog „dosljedan, logičan, decidiran i uvjerljiv“. To proizlazi i iz zapisnika o prepoznavanju i ostalih izvedenih dokaza, jer je oštećeni i ovom prilikom jasno pokazao na apelanta kao napadača, što je u više navrata i ponovio, posebno to tvrdeći sučeljenjem lice u lice sa apelantom, tako da ni u jednom momentu nije postojala sumnja da je apelant kritične prilike napao oštećenog. Prema tome, Ustavni sud smatra da su pripadnici Federalne uprave procesnu radnju „prepoznavanja“ u cijelosti proveli primjenom relevantnih odredaba ZKP na temelju čega je zaključio da nema ništa što ukazuje na to da su sudovi u konkretnom slučaju odlučivali proizvoljno i na način suprotan odredbi člana 99. ZKP.
- 36.Ustavni sud, također, konstatira da je apelant na glavnom pretresu imao mogućnost da ispituje svjedoka optužbe i da odluke suda nisu zasnovane isključivo na navedenim dokazima, već je sud, u skladu sa slobodnom sudijskom ocjenom, ocijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pri tome dajući razloge zbog kojih je prihvatio, odnosno nije prihvatio određene dokaze, što je u skladu sa odredbom člana 16. ZKP. Sud je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, te ustanovio da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH.
- 37.U vezi sa apelantovim žalbenim navodima o neravnopravnom položaju odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom postupku, Ustavni sud podsjeća da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost da predstavi svoj predmet sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, broj predstavke 19983/92, objavljena u Izvještajima broj 1997-II, stav 53). Princip pravičnog suđenja u sebi sadrži i veoma važan element, a to je princip apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku. Obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Ovo je posebno važno u krivičnom postupku. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A broj 307-B, str. 53-54). Dalje, svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovo načelo podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze.
- 38.U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi postupali suprotno navedenom načelu, odnosno suprotno relevantnim odredbama ZKP. Upravo suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da su i odbrana i optužba imale iste mogućnosti u pogledu izlaganja predmeta, pristupa spisima i dokumentima predmeta, mogućnostima pozivanja svjedoka, ispitivanja svjedoka, kao i iznošenja pred sud drugih dokaza. Stoga, Ustavni sud, uzimajući u obzir postupak u cjelini, ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju optužbi data prednost u odnosu na odbranu kako u pogledu predlaganja dokaza koji su utjecali na formiranje mišljenja suda, tako i u pogledu ocjene dokaza koje je dao sud. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak u okviru kojeg je, kao važan element, i ravnopravnost strana u postupku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju svojih presuda, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava i da apelantova odbrana u postupku, osim paušalnih navoda, nije ponudila niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je narušen ovaj princip, odnosno da njegova odbrana nije dobila na uvid dokaz, videozapis sa kuće oštećenog, te da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode prvi put ističe u apelaciji, odnosno da ih nije isticao tokom trajanja krivičnog postupka, pa se sudovi o ovim njegovim navodima nisu mogli ni očitovati.
- 39.Apelant, također, ističe da je u postupku koji se protiv njega vodio povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zagarantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, kojeg, također, dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza i principom ravnopravnosti stranaka.
- 40.Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
- 41.S obzirom na to da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, a da apelant, kako je već navedeno, osim paušalnih navoda, sudu nije ponudio bilo kakve druge dokaze i argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 42.Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. st. 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije smatra neosnovanim.
c) Ostali navodi
- 43.Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se pravom na žalbu garantira kontrola zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravosnažnosti.
- 44.Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, zapaža da je apelant imao mogućnost i da se koristio pravnim lijekovima propisanim zakonom u krivičnom postupku a činjenica da pravni lijek koji je koristio nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 45.Kad je riječ o navodima o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantira da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, niti je apelant tražio da se ponovi postupak zbog razloga predviđenih zakonom. Stoga nema ništa što ukazuje na to da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog čega je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
VIII. Zaključak
- 46.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i primjenom relevantnih odredaba ZKP. Također, u osporenim presudama su navedeni jasni i precizni razlozi u pogledu dokaza koji su prihvaćeni uz obrazloženje koje ni u kom slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, nije prekršen princip ravnopravnosti stranaka, jer apelant u postupku, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je narušen ovaj princip, te da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
- 47.Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer je apelant u odnosu na krivično djelo za koje je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost imao i koristio redovan pravni lijek, a nije prezentirao dokaze da je eventualno tražio obnovu postupka zbog razloga propisanih zakonom.
- 48.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.