USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2184/08, rješavajući apelaciju Safeta Varajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Varajića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-19/08 od 2. juna 2009. godine i br. P-631/07 od 12. marta 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Safet Varajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-19/08 od 2. juna 2009. godine i br. P-631/07 od 12. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti BiH zatraženo je 11. novembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Sud BiH i Ministarstvo sigurnosti BiH su 17. i 26. novembra 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Ministarstva sigurnosti BiH dostavljeni su apelantu 26. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je Sudu BiH podnio tužbu protiv tuženog Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povratka na posao i naknade štete. U tužbi navodi da mu je Rješenjem Državne granične službe Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: DGS Istočno Sarajevo) broj 18-05-2-34-11/214 od 21. decembra 2006. godine prestao radni odnos zaključno s 31. decembrom 2006. godine zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, što je potvrđeno Rješenjem tuženog broj UP-2-04-4-07-1-1-1/07 od 19. januara 2007. godine. Apelant navodi da je nakon 31. decembra 2006. godine, uz saglasnost direktora DGS-a Istočno Sarajevo, nastavio obavljati svoje poslove i radne zadatke sve do 26. januara 2007. godine kada mu je dostavljeno kao konačno drugostepeno rješenje, 19. januara 2007. godine. Dalje navodi da je 24. januara 2007. godine imenovana komisija za primopredaju dužnosti koja je i izvršena, o čemu je komisija sačinila Zapisnik broj 18-05-2-34-9-262-1/07. Ovom tužbom Sudu BiH, podnesenom protiv tuženog, apelant je predložio da taj sud poništi kao nezakonito Rješenje DGS-a Istočno Sarajevo broj 18-05-2-34-11/214 od 21. decembra 2006. godine i Rješenje tuženog broj UP-2-04-4-07-1-1-1/07 od 19. januara 2007. godine, da se tuženom naloži da mu uspostavi radno-pravni status i da ga vrati na poslove i radne zadatke prema njegovoj stručnoj spremi počevši od 31. decembra 2006. godine, da mu omogući korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 15 dana, te da mu na ime naknade štete za neisplaćene plaće isplati iznos od 1.500,00 KM mjesečno počevši od 1. januara 2007. godine do vraćanja u radni odnos, sve sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa, tj. 5. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM.
- 7.Presudom Suda BiH br. P-631/07 od 12. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom br. Gž-19/08 od 2. juna 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM.
- 8.U obrazloženju prvostepene presude Suda BiH je navedeno da je taj sud nakon izvršenog uvida u sve predočene materijalne dokaze u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04, u daljnjem tekstu: ZPP), te nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, odlučio kao u izreci presude. Naime, na temelju provedenog dokaznog postupka Sud BiH je utvrdio da je apelantu na osnovu Rješenja DGS-a Istočno Sarajevo broj 18-05-2-34-11/214 od 20. decembra 2006. godine kao policijskom službeniku u činu „glavnog inspektora“, radni odnos prestao zaključno sa 31. decembrom 2006. godine zbog navršenih 40 godina penzijskog staža. Apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja je Rješenjem tuženog broj UP-2-04-4-07-1-1-1/07 od 19. januara 2007. godine odbijena kao neosnovana. Ovaj sud je, posebno cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Asima Sijerčića koje je ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu sa pravilima struke, zaključio da staž apelantovog osiguranja 31. decembra 2006. godine, ukupno s beneficiranim stažem osiguranja, iznosi 40 godina, pet mjeseci i 14 dana, s tim što mu za period staža osiguranja od 7. aprila 1992. godine do 31. decembra 1995. godine nisu uplaćeni doprinosi, ali u radnoj knjižici mu je upisan kao radni staž, jer za navedeni period nije postojala obaveza poslodavca da uplati doprinose, zbog toga što je apelant u tom periodu bio pripadnik oružanih snaga. Vještačenjem je također utvrđeno da je apelant u periodu od 5. januara 1973. godine do 15. aprila 1979. godine ostvario staž osiguranja u trajanju od tri godine, šest mjeseci i devet dana za koji su plaćeni doprinosi, dok je u periodu od 16. aprila 1979. godine do 31. decembra 2004. godine ostvario beneficirani staž radeći u Opštinskom sekretarijatu unutrašnjih poslova, kasnije u Republičkom sekretarijatu unutrašnjih poslova, te u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova od 16. aprila 1979. godine do 31. januara 2002. godine i kod tuženog u periodu od 1. februara 2002. godine do 31. decembra 2004. godine. Vještačenjem je utvrđeno da je postojala nesaglasnost podataka u matičnoj evidenciji Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i podataka iz službene evidencije tuženog. Naime, utvrđeno je da su u matičnoj evidenciji Fonda PIO nedostajali obrasci za utvrđivanje apelantovog beneficiranog radnog staža, i potvrde o isplaćenim plaćama i uplaćenim doprinosima na ime penzijskog osiguranja koje tuženi nije dostavio, pa je stoga u matičnoj evidenciji Fonda PIO evidentiran apelantov radni staž samo u trajanju od 31 godinu, pet mjeseci i 25 dana. Nakon što je tuženi od ranijeg apelantovog poslodavca pribavio dokumentaciju koja nedostaje, vještačenjem je utvrđeno, pri tome imajući u vidu i podatke iz matične evidencije tuženog, da apelantov ukupni penzijski staž iznosi 40 godina, pet mjeseci i 14 dana. Vještačenjem je također utvrđeno da je apelant u periodu od 7. aprila 1992. godine do 31. decembra 1995. godine ostvario radni staž kao pripadnik Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova BiH, koji je evidentiran u njegovoj radnoj knjižici i matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika Fonda PIO, za koji u navedenom periodu nije postojala obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa je na temelju provedenog vještačenja konstatovano da je apelant imao kontinuitet u osiguranju, jer je sve vrijeme bio prijavljen na penzijsko-invalidsko osiguranje. Sud BiH je odlučio kao u izreci presude prvenstveno vjerujući nalazu vještaka zaključivši da se on zasniva na originalnoj dokumentaciji koja se nalazi kod Federalnog zavoda PIO i originalnoj dokumentaciji tuženog, i na taj nalaz parnične stranke nisu imale primjedbe.
- 9.Imajući u vidu navedeno Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 119. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima („Službeni glasnik BiH“ broj 27/04, u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) regulisano „da policijskom službeniku prestaje radni odnos te automatski gubi status policijskog službenika kada navrši 65 godina života i zakonom propisani staž ili 40 godina penzijskog staža“, a odredbom člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Federacije BiH“ br. 29/98 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o penzijskom osiguranju) je također regulisano da „osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života“. Dalje, prema odredbi člana 82. stav 1. navedenog zakona, penzijski staž na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvata staž osiguranja koji se računa sa efektivnim trajanjem, staž osiguranja s uvećanim trajanjem i poseban staž. U staž osiguranja s efektivnim trajanjem u smislu navedenog se računa vrijeme koje je osiguranik proveo poslije navršene 15. godine života u radnom odnosu, odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje. Osim toga, odredbom člana 89. navedenog zakona je regulisano da „osiguranicima koji rade na naročito teškim i po zdravlje štetnim radnim mjestima, na kojim poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno obavljati svoju profesionalnu dužnost, staž osiguranja se računa s uvećanim trajanjem. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada odnosno od prirode posla, a stepen uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%.“ Odredbom člana 94. navedenog zakona je regulisano da „licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju se računa vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine, u periodu od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra 1995. godine.“ Imajući u vidu navedeno Sud BiH je zaključio da su pravilna i zakonita osporena Rješenje DGS-a Istočno Sarajevo broj 18-05-2-34-11/214 od 21. decembra 2006. godine i Rješenje tuženog broj UP-2-04-4-07-1-1-1/07 od 19. januara 2007. godine, na osnovu kojih je apelantu radni odnos prestao zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno ispunjenja uvjeta za starosnu penziju, s tim da na navedeno nije uticala to što apelantu nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za staž osiguranja proveden u periodu od 7. aprila 1992. godine do 31. decembra 2005. godine, koji je evidentiran u njegovoj radnoj knjižici, s tim da se i navedeni staž osiguranja računa u penzijski staž jednako kao i staž osiguranja za koji su apelantu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje u smislu člana 82. stav 5. Zakona o penzijskom osiguranju, ali isto tako apelantu se navedeni staž osiguranja koji je stekao kao pripadnik Oružanih snaga BiH računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju prema odredbi člana 94. navedenog zakona i taj staž se smatra penzijskim stažem u smislu člana 82. stav 1. tog zakona. Prema navedenom Sud BiH je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 323. stav 1, 324, 332. i 333. ZPP-a.
- 10.U obrazloženju Presude drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-19/08 od 2. juna 2009. godine je navedeno da je ovaj sud, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene Presude broj P-631/07, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio kao zakonito i pravilno rješenje tuženog kojim je apelantu radni odnos prestao zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, zbog čega ovaj sud smatra da ne postoji pravni osnov za obavezivanje tuženog da omogući apelantu ostvarenje i drugih prava iz osnova radnog odnosa, a koja apelant potražuje tužbom. Također, ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je prihvatio nalaz vještaka finansijske struke za što je taj sud dao jasne i potpune razloge za svoje odlučenje. U vezi s periodom apelantovog staža osiguranja od 7. aprila 1992. godine do 31. decembra 1995. godine, ovaj sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da u navedenom periodu nije postojala obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje jer je apelant bio aktivni pripadnik policije nadležnog organa unutrašnjih poslova, a istovremeno je bio i pripadnik Armije Republike BiH kojima se navedeni period staža osiguranja računa u penzijski staž, jednako kao i staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje prema članu 82. stav 5. Zakona o penzijskom osiguranju. Sud BiH je također konstatovao da je u konkretnom slučaju tuženi dokazao da su podaci o apelantovom stažu osiguranja uneseni u njegovoj matičnoj evidenciji potpuni, da su osporavana rješenja zakonita, jer je apelant uz staž osiguranja koji je evidentiran u matičnoj evidenciji Fonda PIO ostvario i staž osiguranja s uvećanim trajanjem, što je tuženi i dokazao, na temelju čega je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant napunio 40 godina penzijskog staža, te da mu je stoga radni odnos prestao po sili zakona a tu činjenicu je tuženi pravilno konstatovao u osporavanim rješenjima o prestanku radnog odnosa. Sud BiH je odbio kao neosnovane apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na naknadu za odvojeni život i naknadu za smještaj jer je nastavio obavljati poslove i nakon 31. decembra 2006. godine, kada mu je prestao radni odnos pa sve do 26. januara 2007. godine. U vezi s navedenim ovaj sud je zaključio da predmetne naknade i prava apelant nije potraživao tužbenim zahtjevom, pa o njima nije ni odlučivao, odnosno sud je krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva postupao primjenom člana 7. stav 1. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Zakona o policijskim službenicima BiH i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, navodeći da njegov penzijski staž iznosi 34 godine, 10 mjeseci i 20 dana. Prema tome, smatra da je cijeli postupak u vezi s prestankom njegovog radnog odnosa zasnovan na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, i da je proveden na temelju diskriminacije njega kao pripadnika oružanih snaga tokom ratnog perioda. Tvrdi da je i obavijest o prestanku radnog odnosa također imala diskriminirajući karakter, jer je udaljen s posla po osnovu pripadnosti komponentama oružanih snaga tokom ratnog perioda 1992. godine do 1995. godine, budući da mu je u penzijski staž uračunat poseban staž u dvostrukom trajanju. U suštini nezakonitost postupka je, kako navodi, posljedica nepoznavanja odgovora na pitanje koji pravni subjekt, odnosno organ utvrđuje dužinu penzijskog staža, na osnovu kojih podataka i po kakvoj proceduri, ko izdaje javnu ispravu kojom se dokazuje takva vrsta relevantnih činjenica, koja se kako navodi pokreće po službenoj dužnosti upravnim postupkom za prestanak radnog odnosa. Budući da mu je radni odnos zaključen s 31. decembrom 2006. godine, ističe da mu je samim tim onemogućeno korištenje drugog dijela godišnjeg odmora iz 2006. godine, i uskraćeno pravo na godišnji odmor iz 2007. godine, kao i pravo na regres.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Tuženi ističe da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.Ministarstvo sigurnosti smatra da su prvostepeni sud i Apelaciono vijeće Suda BiH pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari i da pri tome nije povrijeđena nijedna od odredaba ZPP-a pred Sudom BiH. Na kraju ističe da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava zajamčenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, pa slijedom toga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o policijskim službenicima BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 27/04) relevantne odredbe glase:
Član 119. tačka 3.
Temelji prestanka radnog odnosa
Policijskom službeniku prestaje radni odnos, te automatski gubi status policijskog službenika, u sljedećim slučajevima:
[...]
- 3.kada navrši 65 godina života i zakonom propisani mirovinski staž ili 40 godina mirovinskoga staža;
[...]
- 15.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: 1 @@*
Član 30.
Osiguranik stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. Osiguranik stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Član 82.
Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiče i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidsko osiguranja, obuhvaća:
- 1.vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83 do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;
- 2.Vrijeme navršeno do stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u penzijski staž po propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta.
Osiguranik iz stava 2. ovog člana koji samo prema stažu ostvarenom u Federaciji ne ispunjava uvjete za sticanje prava na penziju prilikom određivanja penzije smatrat će se da ispunjava minimalne uvjete utvrđene ovim zakonom i prema tim uvjetima utvrdit će se visina penzije.
Staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.
Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme na koje je uplaćen doprinos.
Lice iz čl. 14. i 15. ovog zakona mogu ostvariti prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pod uvjetom da su uplaćeni doprinosi prije nastanka osiguranog slučaja.
Član 83.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (u daljem tekstu: staž osiguranja) računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8. do 12. ovog zakona proveo poslije navršene 15-te godine života u radnom odnosu odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i osigurano lice iz člana 13. ovog zakona.
Član 89.
Osiguranicima koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem.
Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada odnosno od prirode posla, a stepen uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%.
Član 94.
Osobama koja su sudjelovale u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koje su sudjelovale u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutarnjih poslova, suglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.
Vlada Federacije će, na prijedlog federalnog ministra odbrane u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti propise o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. ovog člana priznaje u penzijski staž kao poseban staž.
U Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine osiguravaju se sredstva za pokriće dijela visine penzije na osnovu priznatog posebnog staža iz člana 94. Zakona i to za penzije ostvarene prema Zakonu.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Gž-19/08 od 2. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 23.Prije svega, u konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje, ima li predmetni postupak karakter „spora“ u kojem su utvrđivana apelantova „građanska prava i obaveze“. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam „spora“ u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva „sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 24.Kako se predmetni postupak odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne prirode, to je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 25.Po mišljenju Ustavnog suda, ključno pitanje na koje prvo treba odgovoriti u konkretnom slučaju je da li je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano obavezno uračunavanje posebnog staža iz člana 94. tog zakona u penzijski staž, ili je navedenim zakonom ostavljena mogućnost izbora (zainteresovanim licima) da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž.
- 26.Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. propisano: „Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog staža, obuhvaća: vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona.“ Iz navedenog proizlazi da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da penzijski staž obuhvaća (i) poseban staž iz člana 94. tog zakona, te da ne postoji bilo kakva mogućnost izbora hoće li (ili neće) penzijski staž obuhvaćati i poseban staž iz člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
- 27.Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano: „Osobama koja su sudjelovale u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koje su sudjelovale u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutarnjih poslova, suglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine“. Iz navedenog proizlazi da je odredbama člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa vrijeme koje je provedeno u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine. Po mišljenju Ustavnog suda ni navedena zakonska odredba ne ostavlja bilo kakvu mogućnost izbora u pogledu toga da li će se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž, s obzirom da se u zakonu eksplicitno naglašava da se u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju „računa“ vrijeme koje je provedeno u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine.
- 28.Stoga, imajući u vidu odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. kao i člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Ustavni sud smatra da taj zakon nije propisao mogućnost zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž iz člana 94. tog zakona, što onda znači da je relevantnim odredbama tog zakona propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim osobama koje su u relevantnom periodu učestvovale u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine.
- 29.Prema tome, u vezi s navodima apelanta, koji upravo osporava računanje posebnog staža u penzijski staž, Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude Suda BiH zapaža da je ovaj sud u konkretnom slučaju sve odlučne činjenice vezane za ukupan staž apelantovog osiguranja utvrdio na temelju stanja spisa predmeta, posebno cijeneći nalaz vještaka finansijske struke koji je ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke i utemeljen na originalnoj dokumentaciji koja se nalazi u evidenciji Fonda PIO kao i originalnoj dokumentaciji tuženog, na temelju čega je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je utvrdio da ukupan apelantov staž osiguranja prema odredaba Zakona o policijskim službenicima i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, zaključno s 31. decembrom 2006. godine, uključujući beneficirani staž osiguranja i apelantov poseban staž, iznosi ukupno 40 godina, pet mjeseci i 14 dana, s tim što mu za period od 8. aprila 1992. godine do 31. decembra 1995. godine kao pripadniku unutrašnjih poslova u sastavu Armije Republike Bosne i Hercegovine nisu uplaćeni doprinosi, jer u tom periodu nije postojala obaveza poslodavca da uplati doprinose za ovaj vid staža, koji je upisan u apelantovu radnu knjižicu i koji se računa u penzijski staž. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je Sud BiH jasno ukazao da se poseban staž osiguranja koji je apelant stekao kao pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine računa u njegov penzijski staž, u dvostrukom trajanju, prema odredbi člana 94. stav 1. navedenog zakona, a u smislu člana 82. stav 1. tačka 1. tog zakona.
Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja presuda Suda BiH nisu proizvoljna niti neargumentovana, jer smatra da daju potpuno jasan odgovor kako u pogledu osnova tako i u pogledu načina utvrđivanja prava na penziju apelanta kao pripadnika policije, prema odredbi člana 119. tačka 3. Zakon o policijskim službenicima te člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Osim toga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama jasno obrazložen i način računanja apelantovog penzijskog staža, uključujući beneficirani i poseban staž koji je apelant ostvario u periodu od 8. aprila 1992. godine do 31. decembra 1995. godine, pozivajući se na odredbu člana 94. navedenog zakona, ističući da mu se taj period računa u penzijski staž u dvostrukom trajanju i da je apelant imao kontinuitet u osiguranju, jer je sve vrijeme bio prijavljen na penzijsko-invalidsko osiguranje. Zato, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih presuda, odgovarajući na apelantove navode da njegov penzijski staž, u stvari, iznosi 34 godine, 10 mjeseci i 20 dana, dao jasno i argumentovano obrazloženje, da njegov penzijski staž zaključno s 31. decembrom 2006. godine, uključujući beneficirani i poseban staž osiguranja, iznosi ukupno 40 godina, pet mjeseci i 14 dana, te da je tuženi pravilno postupio kada je donio rješenje na temelju kojeg je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Diskriminacija
- 30.Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije smatra da je diskriminisan. S obzirom da se navodi iz apelacije pretežno odnose na povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na zabranu diskriminacije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da mu je radni odnos prestao po osnovu pripadnosti komponentama oružanih snaga tokom ratnog perioda 1992. godine do 1995. godine, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 31.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Sud BiH na dvije instance jasno i argumentovano obrazložio svoje odluke, da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona, zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju, zbog čega nije postojao pravni osnov da ga tuženi vrati na posao, odnosno zašto mu je uspostavljeno pravo na penziju.
- 33.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant, osim paušalnih navoda da mu je radni odnos prestao po osnovu pripadnosti komponentama oružanih snaga tokom ratnog perioda 1992. godine do 1995. godine, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji.
- 34.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
1 Za potrebe ove odluke kompilirane su relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju