Aktio

URED ZASTUPNIKA/AGENTA VIJEĆA MINISTARA BIH PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

Predmet Al Husin protiv Bosne i Hercegovine

ČETVRTI ODJEL

PREDMET AL HUSIN PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 3727/08)

PRESUDA

Strasbourg

7. februar 2012.

Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Al Husin protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u

sastavu:

Lech Garlicki, predsjednik,

Päivi Hirvelä,

Ledi Bianku,

Zdravka Kalaydjieva,

Nebojša Vučinić,

Vincent A. De Gaetano,

Ljiljana Mijović, sudije,

i Lawrence Early, Registar odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. januara 2012., donosi sljedeću presudu, koja je usvojena istog dana:

POSTUPAK

  • 1.
    Postupak je pokrenut tako što je sirijski državljanin gosp. Imad Al Husin (u daljnjem tekstu: aplikant), dana 22. januara 2008. podnio Sudu aplikaciju (br. 3727/08) protiv Bosne i Hercegovine na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija).
  • 2.
    Aplikanta su zastupali gosp. O. Mulahalilović i "Vaša prava", lokalna nevladina organizacija. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je gđa M. Mijić, agent.
  • 3.
    Aplikant se žalio, između ostalog, da bi u slučaju deportacije bio izložen riziku od tretmana koji je u suprotnosti s članom 3. Konvencije te da njegov pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 1. Konvencije.
  • 4.
    Dana 29. januara 2008. Vijeće Četvrtog odjela Suda odlučilo je, u interesu strana i pravilnog vođenja postupka, da ukaže Vladi da aplikant ne bi trebalo da bude protjeran do konačne odluke Ustavnog suda BiH u njegovom predmetu (AP 1222/07) i u periodu od najmanje sedam dana nakon obavještenja o toj odluci (Pravilo 39. Poslovnika Suda). Nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku, aplikant je 27. oktobra 2008. podnio zahtjev za drugu privremenu mjeru. S obzirom na činjenicu da aplikant nije bio suočen s protjerivanjem (budući da rješenje o deportaciji još uvijek nije bilo doneseno), na dan 29. oktobra 2008. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da odbije taj zahtjev.
  • 5.
    Dana 12. oktobra 2010. Četvrti odjel Suda odlučio je da obavijesti Vladu o aplikaciji, te da istovremeno razmatra prihvatljivost i meritum aplikacije (član 29. stav 1).
  • 6.
    Dana 13. januara 2011. predsjednik Četvrtog odjela Suda dopustio je organizaciji Human Rights Watch da podnese komentare treće strane u postupku (član 36. stav 2. Konvencije i Pravilo 44. stav 3. (a) Poslovnika Suda).
  • 7.
    Dana 15. marta 2011. nakon što je rješenje o deportaciji aplikanta postalo pravosnažno, Četvrti odjel Suda odlučio je, u interesu strana i pravilnog vođenja postupka, da ukaže Vladi da aplikant ne bi trebalo da bude protjeran u Siriju do daljnjeg obavještenja.

ČINJENICE I. OKOLNOSTI SLUČAJA A. Relevantni historijat slučaja

  • 8.
    Na osnovu predmetnog spisa čini se da je osnovna činjenica u domaćem postupku bila pripadnost aplikanta mudžahedinima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) 1 @@*. Izraz mudžahedin ima široku upotrebu za označavanje stranaca – uglavnom iz arapskog svijeta – koji su došli u BiH tokom rata kako bi podržali bosanske muslimane 2 @@*. Međutim, isti izraz koristi se i za domaće muslimane koji su se pridružili stranim mudžahedinima, prihvatili njihovu ideologiju i prilagodili se njihovom načinu odijevanja. Ovaj fenomen je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetu Hadžihasanović i Kubura, IT-01-47-T, stavovi 41118, od 15. marta 2006., i predmetu Delić, IT-04-83-T, stavovi 166-199, od 15. septembra 2008., objasnio na sljedeći način.
  • 9.
    Prvi strani mudžahedini došli su u BiH u ljeto 1992. godine preko Hrvatske i uz pomoć hrvatskih vlasti. Čini se da su njihov dolazak bh. vlasti dobro prihvatile. Iako se čini da je prisustvo nekih stranih mudžahedina bilo motivirano željom da pruže humanitarnu pomoć bosanskoj muslimanskoj populaciji, većina njih podržavala je vojnu borbu protiv neprijatelja bosanskih muslimana, spremni da vode džihad ili "sveti rat". Kako je izjavio Ali Hamad, svjedok MKSJ-ja porijeklom iz Bahreina koji je došao u BiH 1992. godine, neki mudžahedini su bili pripadnici Alkaide, koji su imali za cilj "stvaranje baze koja bi im omogućila da prošire područje svog djelovanja". Neki od njih također su došli da obavljaju misionarski rad.
  • 10.
    Po dolasku, strani mudžahedini smjestili su se na raznim lokacijama i nisu činili jednu homogenu cjelinu. Pred kraj 1992. godine, bosanski muslimani počeli su se pridruživati stranim mudžahedinima. Domaći pripadnici su dobijali vojnu obuku i učestvovali su u borbenom djelovanju. Također su dobivali i vjersku pouku. Veliki broj grupa koje su činili strani i/ili domaći mudžahedini je bio aktivan. Bez obzira na primjere zajedničkog učešća u borbi, čini se da su te grupe težile zadržati svoje zasebne identitete. Među njima su postojale religijske i ideološke razlike, što je rezultiralo povremenim nasilnim sukobima.
  • 11.
    Dana 13. augusta 1993. strani mudžahedini organizirali su se u jedinicu u okviru snaga domaće Armije BiH (Armija Republike Bosne i Hercegovine) 3 @@*. Ta jedinica, pod nazivom El Mujahedin, imala je bazu u Zenici. Nakon njenog uspostavljanja, jedinica se značajno brojčano povećana. Do 1995. godine činilo ju je oko 1.000 boraca. Iako je prvobitna ideja bila da se jedinica popunjava samo stranim mudžahedinima, domaći pripadnici su uskoro brojčano nadmašili strane. Faktori koji su motivirali domaće pripadnike da se pridruži toj jedinici uključivali su: njenu strožiju vojnu disciplinu; bolji nivo organizacije; naprednija oprema; borbeni moral; religijsku posvećenost i materijalna korist. Jedinica je dobivala sredstva i pomoć od brojnih organizacija i pojedinaca iz islamskog svijeta, uključujući Al-Haramain Islamic Foundation 4 @@* i Benevolence International Foundation 5 @@*. Islamski kulturni institut u Milanu pružao joj je logističku podršku.
  • 12.
    El Mujahedin imao je određene karakteristike koje su ga razlikovale od ostalih jedinica ARBiH. Predvodili su je strani mudžahedini koje nije imenovala ARBiH. Na vrhu hijerarhije bio je emir, koji se opisuje kao osoba najvišeg ranga unutar jedinice. Libijac Abu Haris bio je prvi emir. U decembru 1993. godine njega je naslijedio Alžirac Abu Maali, koji je ostao na tom položaju do kraja rata. Drugo lice iza emira, vojni komandant, predvodio je vojno vijeće i bio odgovoran za vođenje borbenih operacija. Godine 1993. ovaj položaj držao je Egipćanin po imenu Vahidin ili Wahiuddin. Nakon njegove smrti, u oktobru 1993. naslijedio ga je jedan drugi Egipćanin, Muatez. Muatez je ubijen u septembru 1995. godine. Jedinica je imala religijsko vijeće, tzv. šuru, koja je bila njeno vrhovno tijelo za donošenje odluka. Činilo ga je približno 20 istaknutih pripadnika jedinice, uglavnom arapskog porijekla. Emira je birala šura a on je njoj odgovarao. Na kraju 1994. godine, šeik Shaban pridružio se vodstvu jedinice. On je bio vođa Islamskog kulturnog instituta u Milanu, poznat kao ekstremista koji je bio dobro povezan sa islamskim fundamentalistima širom svijeta (MKSJ se u vezi s tim pozvao na presudu Milanskog krivičnog suda od 1. januara 2006.). On je vršio regrutaciju dobrovoljaca iz arapskih zemalja za borbu u BiH. Iako šeik Shaban nije imao službenu funkciju unutar jedinice, njeni pripadnici su ga smatrali političkim autoritetom, čak pravim emirom unutar jedinice. On je mogao izdavati obavezujuće odluke (fetve) a šura nikad nije osporavala njegov autoritet. Šeik Shaban je ubijen, zajedno s Abu Harisom, na vojnom kontrolnom punktu HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane) 6 @@* 14. decembra 1995.
  • 13.
    Opći okvirni sporazum za mir, kojim je okončan rat u BiH, parafiran je u vojnoj bazi blizu Daytona, Sjedinjene Države, 21. novembra 1995., i potpisan u Parizu, Francuska, 14. decembra 1995. Član III. Aneksa 1A tog sporazuma poziva na povlačenje svih stranih snaga, uključujući pojedinačne savjetnike, borce za slobodu, instruktore, dobrovoljce i osoblje iz susjednih i drugih država, bez obzira na to da li su zakonito ili vojno bili subordinirani bilo kojoj od lokalnih snaga. S obzirom na to, 14. decembra 1995. ARBiH je raspustila El Mujahedin i naložila njenim stranim pripadnicima da napuste zemlju do 10. januara 1996. Unatoč prvobitnom otporu, šura je prihvatila da jedinica bude raspuštena. Čini se da su priznanja, kao što je "Zlatni ljiljan", bila dodijeljena njenim pripadnicima kao poticaj strancima da napuste zemlju. Pripadnici jedinice su također dobili potvrde o služenju u Armiji BiH, što je stranim pripadnicima jedinice pomoglo da steknu državljanstvo BiH. Dok je većina stranih pripadnika jedinice napustila BiH, neki od njih (kao što je aplikant) podnijeli su zahtjev za prijem u državljanstvo BiH i nastavili su živjeti u BiH do danas.
  • 14.
    Nakon napada koji su se desili 11. septembra 2001., službeni stav prema stranim mudžahedinima dramatično se promijenio. Mnogi su izgubili državljanstvo BiH ili su deportirani nakon što su proglašeni prijetnjom za nacionalnu sigurnost.

B. Opis predmeta

  • 15.
    Aplikant je rođen u Siriji 1963. godine.
  • 16.
    Godine 1983. došao je na studij u tadašnju Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Prvo je studirao na Beogradskom univerzitetu, Srbija, a potom na Univerzitetu u Rijeci, Hrvatska.
  • 17.
    Čini se da je aplikant posljednji put bio u Siriji u januaru 1993. Ostao je mjesec dana i dobio novi sirijski pasoš.
  • 18.
    Godine 1993. nakon povratka iz Sirije, aplikant je upoznao izbjeglicu iz BiH u Hrvatskoj. Oni su se vjenčali po muslimanskom obredu 1993. godine, a potom sklopili građanski brak 1995. godine (aplikant je prethodno bio oženjen). Oni zajedno imaju troje djece, rođene 1994., 1997. i 1999. Aplikantova supruga također ima troje djece iz prvog braka (njen prvi muž ubijen je na početku rata). Aplikant nema djece iz prethodnog braka.
  • 19.
    Iako je izvjesno da je aplikant bio pripadnik opisane jedinice ARBiH, El Mujahedin, nije jasno koliko dugo je to trajalo. Prema potvrdi koja je izdata aplikantu, njegova služba u ARBiH trajala je od maja 1993. do decembra 1995., ali to se ne slaže s aplikantovom verzijom događaja. Također, nije jasno kada je aplikant stekao bh. državljanstvo. Prvi put mu je izdat jedinstveni matični broj 15. aprila 1995. na osnovu odluke o naturalizaciji od 22. novembra 1994., te ponovo 28. decembra 1995. na osnovu odluke o naturalizaciji od 23. marta 1992. godine. Međutim, aplikant tvrdi da odluka o naturalizaciji od 23. marta 1992. nije postojala. Doista, nikada mu nije bila uručena, unatoč njegovim brojnim zahtjevima.
  • 20.
    Neposredno nakon rata, aplikant je djelovao kao vođa grupe stranih mudžahedina i njihovih domaćih sljedbenika koji su imali bazu u Bočinji. Grupa je zagovarala vehabijsko/selefijsku verziju islama 7 @@* koja nadahnuće nalazi u Saudijskoj Arabiji. Kao vođa grupe, aplikant je nekoliko sati ispitivao dvojicu domaćih Srba 1998. godine. Aplikant je zbog toga u maju 2000. godine osuđen za lažno zarobljavanje i izrečena mu je uslovna kazna zatvora.
  • 21.
    Dana 14. novembra 2001. nadležni organ uprave poništio je odluku o naturalizaciji od 23. marta 1992. Dana 7. juna 2006. Vrhovni sud Federacije BiH 8 @@* poništio je tu odluku i vratio predmet na ponovno razmatranje. Dana 9. januara 2007. nadležni organ uprave poništio je odluke o naturalizaciji od 23. marta 1992. i 22. novembra 1994. Utvrđeno je da je aplikant stekao bh. državljanstvo prevarom, davanjem lažnih informacija i prikrivanjem relevantnih činjenica. Kao rezultat te odluke, aplikant je postao osoba koja nezakonito boravi u BiH. Dana 5. aprila 2007. Sud BiH, a 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH potvrdili su tu odluku (vidjeti tačku 27. dolje).
  • 22.
    Dana 19. aprila 2007. aplikant je podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH. Dana 18. maja 2007. Služba za poslove sa strancima odbila je njegov zahtjev. Na osnovu povjerljivih obavještajnih izvještaja, utvrđeno je da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Aplikantu je ostavljen rok od 15 dana da dobrovoljno napusti zemlju. Dana 27. jula 2007. Ministarstvo sigurnosti BiH je, nakon što je procijenilo dokaze o nacionalnoj sigurnosti, potvrdilo tu odluku. Dana 21. januara 2008. Sud BiH je odbio tužbu u upravnom sporu. Dana 14. marta 2008. drugo vijeće istog suda potvrdilo je tu odluku. Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH je ukinuo odluku Suda BiH od 14. marta 2008. i uputio predmet na ponovno razmatranje (vidjeti tačku 27. dolje).
  • 23.
    Dana 1. juna 2007. aplikant je podnio zahtjev za azil. Tvrdio je da bi ga sirijske vlasti smatrale pripadnikom zabranjene organizacije Muslimanskog bratstva (s obzirom da je učestvovao u demonstracijama koje je ta organizacija održala tokom 1980-ih) ili kao islamistu (s obzirom na njegovu povezanost s mudžahedinskim pokretom, koji je zagovarao vehabijsko/selefijsku verziju islama koja nadahnuće nalazi kod Saudijaca). Aplikant je tvrdio da su sirijske vlasti bile svjesne njegovih aktivnosti u BiH, pošto je uvijek otvoreno govorio o njima (naprimjer, između 1996. i 2001. godine dao je nekoliko intervjua televizijskom kanalu Al Jazeera i listu Asharq Alawsat). Vlasti u Siriji su navodno u nekoliko navrata ispitivale njegovog oca i braću u vezi s tim te su jednog od njegove braće držali devet mjeseci u pritvoru jer je odbio špijunirati aplikanta. Aplikant se pozvao na slučaj Muhammada Zammara, mudžahedina sirijskog porijekla, koji je prema izvještajima bio mučen u Siriji i osuđen na 12 godina zatvora zbog pripadnosti Muslimanskom bratstvu (iako tokom suđenja nisu izneseni dokazi o njegovom članstvu u toj organizaciji), organizaciji koja je formirana u svrhu promjene ekonomske ili socijalne strukture države, provođenja aktivnosti koje su predstavljale prijetnju za državu, ili su mogle naškoditi njenom odnosu s drugom stranom državom, slabljenja nacionalnog osjećaja i poticanja sektaških borbi. Aplikant je tvrdio da bi mogao biti meta i zbog toga što je izbjegao regrutiranje u vojsku. S obzirom na sve navedeno i opću političku situaciju kao i situaciju u pogledu ljudskih prava u Siriji, aplikant je tvrdio da bi u slučaju protjerivanja u Siriju za njega nastao rizik da bude podvrgnut mučenju. Konačno, tvrdio je da bi njegova deportacija bila u suprotnosti s članom 8. Konvencije, s obzirom na njegovu porodičnu situaciju.
  • 24.
    Dana 8. augusta 2007. Sektor za azil odbacio je zahtjev aplikanta za azil i ostavio mu rok od 15 dana da dobrovoljno napusti zemlju. Sektor za azil utvrdio je da aplikant nije bio suočen s realnim rizikom da će biti izložen mučenju, s obzirom da nikada nije bio član Muslimanskog bratstva (za razliku od spomenutog Muhammada Zammara). Nadalje je utvrđeno da aplikant nije pružio argumente da bi bio podvrgnut mučenju samo iz razloga što se borio zajedno sa stranim mudžahedinima u BiH (s obzirom na činjenicu da nijedna od strana u ratu u BiH nije bila niti saveznik niti neprijatelj Sirije), ili zbog toga što je izbjegao regrutaciju u vojsku. U vezi s aplikantovim navodima o njegovom ocu i braći, Sektor za azil odbacio ih je kao neosnovane. Napokon, Sektor za azil smatrao je da su žalbeni navodi u vezi s članom 8. irelevantni u postupku azila. Dana 21. januara 2008. Sud BiH potvrdio je tu odluku. Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH ukinuo je dio odluke Suda BiH u odnosu na član 8., te vratio predmet na ponovno odlučivanje. Ustavni sud potvrdio je ostatak te odluke (vidjeti tačku 27. dolje).
  • 25.
    Dana 29. januara 2008. Sud je odlučio da ukaže Vladi da aplikant ne bi trebalo da bude protjeran do konačne odluke Ustavnog suda BiH u aplikantovom predmetu (AP 1222/07) i u periodu od najmanje sedam dana od obavještenja o toj odluci (vidjeti tačku 4. gore).
  • 26.
    Dana 4. juna 2008. Stejt department SAD-a objavio je Izvještaj o terorizmu u BiH u kojem je aplikant (poznat kao Abu Hamza al-Suri) pogrešno identificiran kao osuđeni terorista Abu Hamza alMasri (koji se također borio sa stranim mudžahedinima u BiH).
  • 27.
    Dana 4. oktobra 2008. Ustavni sud BiH donio je odluku u aplikantovom predmetu (AP 1222/07). Ustavni sud ukinuo je odluku Suda BiH od 14. marta 2008. (vidjeti tačku 22. gore) i dio odluke Suda BiH od 21. januara 2008. (vidjeti tačku 24. gore). Ustavni sud potvrdio je ostatak odluke Suda BiH od 21. januara 2008., te odluku Suda BiH od 5. aprila 2007. u cjelini (vidjeti tačku 21. gore).
  • 28.
    Dana 6. oktobra 2008. Služba za poslove sa strancima smjestila je aplikanta u Imigracioni centar na osnovu sigurnosnih razloga u skladu s članom 99.(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. godine. Dana 10. oktobra 2008. Sud BiH, nakon što je procijenio dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti, potvrdio je tu odluku. U svojoj ustavnoj apelaciji, aplikant je tvrdio da čak i da je stvarno predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost, taj faktor ne bi sam po sebi bio dovoljan da opravda njegov pritvor (on se pozvao na slučajeve Lawless protiv Irske (br. 3), od 1. jula 1961., Serija A br. 3; Guzzardi protiv Italije, od 6. novembra 1980., Serija A br. 39; i Ciulla protiv Italije, od 22. februara 1989., Serija A br. 148). Dana 28. marta 2009. Ustavni sud utvrdio je da je aplikantovo držanje u pritvoru bilo zakonito i u skladu s Konvencijom. Početni period pritvora redovno je produžavan svaki mjesec na osnovu sigurnosnih razloga do februara 2011. (vidjeti tačku 32. dolje). Sva rješenja o produženju pritvora potvrdio je Sud BiH, a neka od njih potvrdio je također i Ustavni sud BiH (ustavne apelacije protiv preostalih rješenja o produženju su još u toku).
  • 29.
    Dana 17. oktobra 2008. Amnesty International, Helsinški komitet u BiH i Human Rights Watch pozvali su vlasti BiH da ne protjeraju aplikanta u Siriju zbog ozbiljnog rizika da će biti izložen nehumanom postupanju.
  • 30.
    Nakon odluke Ustavnog suda BiH od 4. oktobra 2008. (vidjeti tačku 27. gore), 17. novembra 2008. Sud BiH poništio je dio odluke Sektora za azil od 8. augusta 2007. navedene u tački 24. gore i dao uputstvo ovom sektoru da razmotri da li je rok koji je dat aplikantu za dobrovoljni odlazak iz zemlje u suprotnosti s članom 8. Konvencije. Dana 6. marta 2009. Sektor za azil utvrdio je da je osporena mjera u skladu s članom 8. Konvencije. Dana 17. augusta 2009. Sud BiH poništio je tu odluku. Dana 17. septembra 2009. Sektor za azil ponovo je utvrdio da je osporena mjera u skladu s članom 8. Konvencije. Dana 15. decembra 2009. Sud BiH poništio je ovu odluku. Dana 15. januara 2010. Sektor za azil ponovo je utvrdio da je osporena mjera u skladu s članom 8. Konvencije. Dana 17. decembra 2010. Sud BiH potvrdio je tu odluku. Sud BiH naglasio je da se rok koji je dat aplikantu za dobrovoljno napuštanje zemlje ne treba miješati s odlukom o protjerivanju, te da je pitanje da li je aplikantov odlazak iz zemlje u suprotnosti s članom 8. bolje razmatrati u kontekstu postupka protjerivanja. Ustavna apelacija protiv te odluke je, izgleda, u toku.
  • 31.
    Nakon odluke Ustavnog suda BiH od 4. oktobra 2008. (vidjeti tačku 27. gore) 17. novembra 2008. Sud BiH procijenio je dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti i potvrdio odluku Ministarstva sigurnosti BiH od 27. jula 2007. navedenu u tački 22. gore. Sud BiH pozvao se na krivičnu osudu aplikanta iz maja 2000. (vidjeti tačku 20. gore), njegove javno izrečene prijetnje protiv državnih vlasti, njegov status u mudžahedinskoj zajednici koji mu je omogućavao da izdaje obavezujuće odluke (fetve), njegova predavanja u džamiji u Sokolović-Koloniji, predgrađu Sarajeva, u kojoj je zagovarao vehabijsko/selefijsku verziju islama, koja nadahnuće nalazi u Saudijskoj Arabiji, te njegove pokušaje da nezakonito nabavi municiju. Također je uzeo u obzir neke tajne dokaze. Nakon ustavne apelacije, dana 31. januara 2009. Ustavni sud BiH naložio je, kao privremenu mjeru, da aplikant ne smije biti protjeran dok traje postupak pred Ustavnim sudom BiH. Dana 28. marta 2009. Ustavni sud BiH ukinuo je odluku Suda BiH od 17. novembra 2008. i vratio predmet na ponovno razmatranje. Nadalje je naložio da njegova odluka o privremenoj mjeri ostane na snazi sve dok Sud BiH ne razmotri žalbu u vezi s članom 8. Konvencije. Dana 22. maja 2009. Sud BiH poništio je prvostepenu i drugostepenu upravnu odluku i vratio predmet Službi za poslove sa strancima na ponovno razmatranje. Dana 17. juna 2009. Služba za poslove sa strancima odbila je zahtjev za dozvolu boravka i aplikantu ostavila rok od 15 dana za dobrovoljni odlazak iz zemlje. Dana 27. jula 2009. Ministarstvo sigurnosti BiH potvrdilo je tu odluku. Dana 23. decembra 2009., nakon što je procijenio dokaze u pogledu nacionalne sigurnosti, Sud BiH potvrdio je tu odluku. Sud BiH se, između ostalog, pozvao na činjenicu da se aplikantovo ime pojavilo na listi međunarodnih kriminalaca koju je sačinila Međunarodna organizacija kriminalističke policije (INTERPOL). Dana 1. jula 2010. drugo vijeće istog suda potvrdilo je ovu odluku. Aplikant je, najvjerovatnije, protiv ove odluke podnio ustavnu apelaciju koja je još uvijek u toku.
  • 32.
    Dana 1. februara 2011. Služba za poslove sa strancima donijela je rješenje o protjerivanju: odlučila je da protjera aplikanta i da mu zabrani ponovni ulazak u zemlju na period od pet godina. Dana 2. marta 2011. i 29. novembra 2011. Ministarstvo sigurnosti BiH i Sud BiH potvrdili su tu odluku. Aplikant je od tada u pritvoru s ciljem protjerivanja u skladu s članom 99.(1)(a) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. godine.
  • 33.
    Dana 15. marta 2011. Sud je odlučio da ukaže Vladi da aplikant ne treba biti protjeran u Siriju do daljnjeg obavještenja (vidjeti tačku 7. gore).

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO A. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2003. i 2008. godine

Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2003. ("Službeni glasnik BiH", br. 29/03 i 4/04 – u daljnjem tekstu: Zakon iz 2003.) bio je na snazi od 14. oktobra 2003. do 14. maja 2008., kada je stupio na snagu novi Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH", broj 36/08 – u daljnjem tekstu: Zakon iz 2008.). Zakon iz 2003. godine primijenjen je na postupak po zahtjevu aplikanta za azil, te na postupak po zahtjevu za odobrenje privremenog boravka u BiH, zbog toga što su ovi postupci započeli prije stupanja na snagu Zakona iz 2008. godine. S druge strane, Zakon iz 2008. primijenjen je na aplikantov pritvor.

  • 1.
    Azil i dozvola boravka na humanitarnoj osnovi
  • 34.
    Član 72. Zakona iz 2003. nalaže da se azil dozvoli strancu koji, zbog osnovanog straha da će biti progonjen zbog rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj socijalnoj grupi, a bio je van svoje zemlje državljanstva i nije mogao, ili pak, zbog tog straha, nije bio voljan koristiti zaštitu te zemlje.

Princip zabrane vraćanja (non-refoulement) ugrađen je u član 60. ovog zakona i glasi:

"Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen (refoulement) na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja (non-refoulement) odnosi se i na osobe za koje postoji osnovana sumnja da bi bile u opasnosti da budu podvrgnute mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju."

Prema članu 79. Zakona iz 2003. strancima čiji su zahtjevi za davanje azila odbijeni mora se omogućiti ostanak na humanitarnoj osnovi, ako bi njihovo udaljavanje predstavljalo kršenje principa zabrane vraćanja (non-refoulement).

  • 2.
    Rješenje o deportaciji i zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju
  • 35.
    Prema članu 57.(1) (i) Zakona iz 2003. vlasti su imale pravo donijeti rješenje o protjerivanju protiv stranaca koji predstavljaju prijetnju za javni red i mir kao i nacionalnu sigurnost. Zakon iz 2008. sadrži sličnu odredbu (član 88.(1) (h) tog zakona). Mada nije jasno da li žalba protiv rješenja o protjerivanju ima efekat suspenzije prema Zakonu iz 2003. (vidjeti član 58. tog zakona), takva žalba suspendira protjerivanje prema članu 87. Zakona iz 2008. Prema oba ova zakona, zahtjev za azil i tužba u upravnom sporu protiv konačne upravne odluke kojom je odbijen takav zahtjev suspendiraju protjerivanje (čl. 61. i 78. Zakona iz 2003. i članovi 92., 109.(9) i 117. Zakona iz 2008). Prema članu 62. Zakona iz 2003. i članu 93. Zakona iz 2008., kada stranac postane predmet protjerivanja, zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju bit će donesen u roku od sedam dana. Žalba ne suspendira protjerivanje.
  • 3.
    Pritvor stranaca
  • 36.
    Prema članu 99.(2) (b) Zakona iz 2008., stranac mora biti stavljen u pritvor ako se utvrdi da takva osoba predstavlja prijetnju za javni red i mir ili nacionalnu sigurnost, bez obzira da li je doneseno rješenje o protjerivanju. Kada je rješenje o protjerivanju doneseno, dotični stranac može biti pritvoren i na osnovu člana 99.(1) (a) tog zakona. Prvo rješenje o pritvoru važi 30 dana (član 100. (3) Zakona). Pritvor se može produžavati više puta, svaki put najviše do 30 dana. Međutim, ukupno trajanje pritvora može samo u izuzetnim situacijama trajati duže od 180 dana, ako stranac onemogućava svoje udaljenje ili ako je nemoguće u roku od 180 dana udaljiti stranca iz drugih razloga (vidjeti član 102. ovog zakona).

B. Zakon o zaštiti tajnih podataka iz 2005.

  • 37.
    Zakon o zaštiti tajnih podataka iz 2005. godine (Zakon o zaštiti tajnih podataka, "Službeni glasnik BiH", br. 54/05 i 12/09) stupio je na snagu 17. augusta 2005. U skladu s članom 5. ovog zakona, sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH imaju pristup podacima svih stepena tajnosti bez bilo kakvih formalnosti (npr., sigurnosna dozvola ili specijalna saglasnost), ako je taj pristup potreban radi obavljanja njihove dužnosti.

III. MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu

  • 38.
    Relevantni dio najnovijih zaključnih opservacija Komiteta Ujedinjenih naroda protiv torture, u odnosu na BiH glasi (vidjeti dokument CAT/C/BIH/CO/2-5, od 20. januara 2011. tačka 14):

"Bez obzira na [član 91. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu 2008.] u pogledu principa zabrane povratka, Komitet je i dalje zabrinut zbog izvještaja da nadležne vlasti BiH nisu na propisan način procijenile rizik refoulementa s kojima se suočavaju oni koji podnose zahtjev za međunarodnu zaštitu, i da su osobe koje se smatraju prijetnjom za nacionalnu sigurnost izložene prijetnji da će biti protjerane ili vraćene u drugu državu gdje postoji značajan osnov za uvjerenje da bi bili izloženi riziku od mučenja. Također je zabrinut zbog veoma niske stope uspješno procesuiranih zahtjeva za azilom."

  • 39.
    Komesar za ljudska prava, kao nezavisna institucija u okviru Vijeća Evrope, dobio je mandat da promovira svijest o poštivanju ljudskih prava u 47 država članica Vijeća Evrope. Njegov nedavni izvještaj o BiH (dokument CommDH(2011)11, od 29. marta 2011., tačka 97) u relevantnom dijelu glasi:

"Prema UNCHR-u, od 180 priznatih izbjeglica u Bosni i Hercegovini, 163 su s Kosova 9 @@*. Većina njih priznata je prije nego što je UNHCR 2004. godine predao nadležnim vlastima u BiH pravila o statusu izbjeglica. Od 2004. status izbjeglice dat je za samo osam osoba, od kojih nijedna nije s Kosova (pet Palestinaca, jedan Srbin, jedan iz Saudijske Arabije i jedan iz Šri Lanke). Uz to, Ministarstvo sigurnosti BiH dalo je supsidijarnu zaštitu četvorici maloljetnih Roma s Kosova, u junu 2009. godine, kao i jednom Bošnjaku s Kosova."

B. U odnosu na Siriju

  • 40.
    Prema mnogim pouzdanim i objektivnim izvorima, mučenje i drugi oblici nehumanog postupanja koriste se uveliko i nekažnjeno u policijskim stanicama i pritvorskim centrima sigurnosnih agencija. Relevantni dio Izvještaja Stejt departmenta SAD-a o praksi ljudskih prava u Siriji za 2010. godinu, glasi:

"Prema članu 28. Ustava, ‘niko ne može biti fizički ili mentalno mučen ili izložen ponižavajućem postupanju’. Ipak, sigurnosne snage, prema izvještajima, i dalje često koriste torturu. Lokalne organizacije za ljudska prava i dalje navode brojne slučajeve navodnog zlostavljanja i torture zatvorenika i pritvorenika od strane sigurnosnih snaga, te tvrde da mnogi primjeri zlostavljanja ne bivaju prijavljeni. Pojedinci koji su izloženi mučenju ili premlaćivanju u pritvoru ne dozvoljavaju da se njihova imena ni pojedinosti o njihovim slučajevima prijave iz straha od odmazde vlade.

Bivši zatvorenici, pritvorenici i ugledne lokalne grupe za ljudska prava izvještavaju da metode torture i zlostavljanja uključuju elektrošokove; čupanje noktiju; spaljivanje genitalija; guranje predmeta u rektum; premlaćivanje dok je žrtva obješena o strop i po tabanima; naizmjenično omamljivanje žrtava ledenom vodom te njihovo premlaćivanje u izuzetno hladnim prostorijama; pretjerano istezanje kičme; savijanje tijela u okviru točka i bičevanje izloženih dijelova tijela; korištenje stolice koja je savijena unatrag kako bi se žrtva gušila ili kako bi joj se slomila kičma; skidanje zatvorenika do gola pred očima javnosti. U prethodnim godinama, Amnesty International dokumentirao je 38 tipova torture i maltretiranja koji su korišteni protiv pritvorenika u toj zemlji. Amnesty International izvještava da se tortura najvjerovatnije dešava dok se pritvorenici drže u jednom od brojnih pritvorskih centara koje vode različite sigurnosne službe u zemlji, pogotovo dok vlasti pokušavaju izvući iz njih priznanje ili informacije. Sudovi sistematski koriste kao dokaz "priznanja" koja su dobivena pod pritiskom, dok tvrdnje optuženika da su bili izloženi mučenju gotovo nikada nisu bile istražene."

Relevantni dio najnovijih zaključnih opservacija Komiteta Ujedinjenih naroda protiv torture u odnosu na Siriju, glasi: (dokument CAT/C/SYR/CO/1, od 25. maja 2010., tačke 7. i 15):

"Komitet je duboko zabrinut zbog brojnih, stalnih i dosljednih navoda koji se tiču rutinskog korištenja torture od strane organa za provođenje zakona i istražnih zvaničnika, na njihov poticaj ili uz njihovu saglasnost, pogotovo u pritvorskim jedinicama. Također je zabrinut zbog vjerodostojnih izvještaja da se takvi akti obično dešavaju prije nego što se podigne formalna optužnica, kao i tokom perioda prethodnog pritvora, kada je pritvorenik lišen osnovnih pravnih garancija, pogotovo pristupa advokatu."

"Komitet je također zabrinut zbog izvještaja da je država uspostavila tajne pritvorske jedinice pod komandom obavještajnih službi, kao što su Vojna obavještajna služba, Direkcija za političku sigurnost, Generalna direkcija za obavještajne službe i Direkcija avijacijskih obavještajnih službi. Centri koje kontroliraju te službe nisu dostupni nezavisnim tijelima za monitoring i inspekciju, a nisu ni predmet revizije od strane vlasti. Komitet je dalje zabrinut što su zatvorenici lišeni osnovnih pravnih garancija, uključujući mehanizam nadzora u pogledu njihovog tretmana i procedure revizije u pogledu njihovog pritvora. Komitet je također zabrinut zbog navoda da oni koji su zatvoreni u takvim pritvorskim jedinicama mogu biti držani na produžene periode bez ikakve sudske revizije, u praksi u pritvoru u kojem nemaju nikakvog kontakta te su izloženi mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu."

  • 41.
    Prema izvještajima, stvarni ili osumnjičeni islamisti i pripadnici zabranjenog Muslimanskog bratstva bili su izloženi posebno teškom zlostavljanju. Prema Godišnjem izvještaju Amnesty Internationala za 2011. godinu, oni su se suočavali s proizvoljnim hapšenjem, produženim pritvorom, torturom i drugim oblicima maltretiranja te nepravičnim suđenjima (vidjeti također izvještaj Human Rights Watcha Daleko od pravde: Vrhovni državni sigurnosni sud Sirije iz februara 2009. str. 4-5). Oni koji su osuđeni zbog pripadnosti Muslimanskom bratstvu osuđivani su na smrt ali njihova kazna bila je odmah preinačena u dvanaestogodišnju zatvorsku kaznu. Stotine osuđenih zatvorenika islamista drže se u vojnom zatvoru Saydnaya, gdje su uslovi teški.
  • 42.
    Prema Operativnim smjernicama Ministarstva unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva za Siriju iz novembra 2011. stav 3.7.10., vlasti su ugušile svaki izraz političkog suprotstavljanja sa sve većom brutalnošću od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. godine (vidjeti također izvještaj visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih naroda o situaciji ljudskih prava u Siriji od 15. septembra 2011., dokument A/HRC/18/53, u kojem se navodi da opseg i priroda aktualnih zloupotreba ljudskih prava mogu dostići nivo zločina protiv čovječnosti). Stoga, ako je aplikant prethodno bio uključen u opozicionu političku aktivnost ili njegova uvjerenja ukazuju na to da će on vjerovatno u budućnosti učestvovati u takvoj aktivnosti, ili onaj koji bi mogao biti percipiran kao osoba koja ima opozicioni stav ako se vrati u Siriju, davanje azila vjerovatno će biti odgovarajuća mjera.
  • 43.
    Nakon misije utvrđivanja činjenica u Siriji, Libanu i regiji Kurdistanu u Iraku, Austrijski crveni krst i Danska imigraciona služba objavili su izvještaj o pitanjima ljudskih prava u vezi s Kurdima u Siriji u maju 2010. Opće opaske o kažnjavanju zbog izbjegavanja regrutiranja u vojsku (str. 65.) glase:

"Jedan zapadni diplomatski izvor ustanovio je da je vjerovatno da će osobu, ako je regrutirana u vojnu službu dok je boravila u inozemstvu, po povratku u Siriju identificirati imigracijski organi jer će se njeno ime pojaviti na listi na potjernici. Imigracijske vlasti podučit će je da se prijavi u vojsku, obično u roku od dvije sedmice ili mjesec dana. Međutim, ako se ona ne prijavi u vojsku u navedenom roku, bit će pozvana na vojni sud i optužena za izbjegavanje regrutacije. Bilo koja zatvorska kazna koju u odsustvu donese vojni sud bit će preinačena u dodatna tri mjeseca služenja u vojsci. Dodaje se da u stvarnosti niko ne ide u zatvor zbog izbjegavanja regrutacije.

Na osnovu informacije dobivene od jednog sirijskog pravnika, švedska ambasada izvijestila je u 2004. godini da: ‘Vojni sudovi odlučuju o kazni u pitanjima vezanim za odbrambene snage. Kažnjavanje zbog neodazivanja u vojnu službu kreće se između 2-6 mjeseci. Međutim, kako predsjednik redovno i godišnje izdaje odluke o amnestiji, to se u praksi ne primjenjuje. Uz to, pošto se ove kazne donose u odsustvu, na njih se može uložiti prigovor te se mogu poništiti. Na taj način, osoba bi bila slobodna u roku od jednog dana od hapšenja ili predaje. Kasnije se ponavlja suđenje u vrijeme kada je osoba slobodna. Presuda bi bila ili proglašenje nevinim ili je to krivično djelo obuhvaćeno zakonom o amnestiji...’

Prema Amnesty Internationalu, muškarci koji izbjegnu obaveznu vojnu službu (u trajanju od 21 mjeseca) se, prema izvještajima, suočavaju s različitim nivoima kazni, prema okolnostima predmeta:

Osobama koje su u inozemstvu i ne prijave se na poziv za vojnu službu prijeti hapšenje vojne policije čim se vrate u Siriju i kazna od dva do tri mjeseca zatvora (obično zatvora Tadmur).

Osobama koje se ne jave na poziv u vojnu službu dok su u Siriji prijeti hapšenje i zatvorska kazna u trajanju od tri mjeseca a onda i daljnja zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci ako ne obave vojnu službu nakon što im se okonča prva zatvorska kazna.

PRAVO I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 3. KONVENCIJE

  • 44.
    Aplikant je naveo da bi u slučaju protjerivanja u Siriju bio izložen riziku od tretmana koji je u suprotnosti s članom 3., koji glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju."

A. Prihvatljivost

  • 45.
    Sud konstatira da ova žalba nije očito neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije i da nije neprihvatljiva po bilo kojem drugom osnovu. Stoga je mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

  • 46.
    Aplikant je u biti ponovio ono što je rekao u toku postupka po zahtjevu za azil (vidjeti tačku 23. gore).
  • 47.
    Vlada tvrdi da je aplikantov zahtjev za azil pažljivo razmotren te da su ga domaće vlasti odbile zato što nije uspio dokazati da je rizik po njega stvaran. Po mišljenju Vlade, ocjena donesena na domaćem nivou bila je adekvatna i dovoljno potkrijepljena domaćom dokaznom građom te onom koja potiče iz više pouzdanih i objektivnih izvora.
  • 48.
    Human Rights Watch, u svom izvještaju od 2. marta 2011., naglasio je imperativnu (jus cogens) prirodu zabrane torture i uz nju vezanog principa non-refoulement (pozvali su se na Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 62/159, od 11. marta 2008. – Zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda u suprotstavljanju terorizmu - i sudsku praksu Komiteta Ujedinjenih naroda za ljudska prava i Komiteta protiv torture). U pogledu Sirije, organizacija izvještava da su tokom godina islamisti bili izloženi nepravičnom suđenju i mučenju.
  • 49.
    Sud ponavlja da prema dobro utvrđenoj praksi međunarodnog prava, te prema obavezama koje proističu iz ugovora, uključujući one koji proizlaze iz Konvencije, država ugovornica ima pravo da kontrolira ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (vidjeti, među ostalim izvorima, Üner protiv Holandije [GC], br. 46410/99, tačka 54., ECHR 2006XII). Pravo na azil nije sadržano ni u Konvenciji niti u njenim Protokolima (Salah Sheekh protiv Holandije, br. 1948/04, tačka 135., 11. januar 2007.). Protjerivanje od strane države ugovornice može, međutim, otvoriti pitanje koje proizlazi iz člana 3., te time angažirati odgovornost te države prema Konvenciji, gdje postoji stvarni osnov za uvjerenje da se dotična osoba, ako bude protjerana, suočava sa stvarnim rizikom da će biti izložena mučenju. U takvom slučaju, član 3. podrazumijeva obavezu da se osoba ne protjera u datu zemlju (vidjeti Saadi protiv Italije [GC], br. 37201/06, tačka 125., 28. februar 2008.). Pošto je zabrana torture ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja apsolutna, ponašanje aplikanata, koliko god nepoželjno ili opasno, ne može se uzeti u obzir (ibid, stavovi 127. i 138).
  • 50.
    Ocjena postojanja stvarnog rizika mora biti rigorozna (vidjeti Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. novembar 1996., tačka 96., Reports of Judgments and Decisions 1996V). Po pravilu, na aplikantu je da pruži dokaze koji mogu dokazati da postoji stvarni osnov za uvjerenje da, ako bi bila provedena mjera na koju se žali, za njega postoji stvarni rizik da će biti izložen tretmanu koji je u suprotnosti s članom 3. (N. protiv Finske, br. 38885/02, tačka 167., 26. juli 2005.). Tamo gdje je takav dokaz pružen, na vladi je da dokaz ospori. Sud će se osloniti na svu dokaznu građu koja mu se dostavi ili, ako je to potrebno, dokaznu građu koju pribavi na vlastitu inicijativu. On će to uraditi posebno kad aplikant – ili treća strana u okviru značenja člana 36. Konvencije – pruži obrazložene osnove koje bacaju sumnju na tačnost informacija koje je prezentirala tužena vlada. Sud mora biti siguran da je procjena koju su izvršile vlasti države ugovornice adekvatna i dovoljno potkrijepljena domaćom dokaznom građom, kao i dokaznom građom koja potiče iz drugih pouzdanih i objektivnih izvora kao što su, naprimjer, druge države ugovornice ili države koje nisu ugovornice, agencije Ujedinjenih naroda i ugledne nevladine organizacije (NA. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 25904/07, tačka 119., 17. juli 2008.).
  • 51.
    Ako aplikant još uvijek nije protjeran u vrijeme kada Sud razmatra njegov predmet, relevantni period koji će se uzeti u obzir prilikom razmatranja jeste vrijeme trajanja postupka pred Sudom (Saadi protiv Italije, gore citiran, tačka 133). Pri tome se zahtijeva potpuna i ažurirana procjena, pošto se situacija u zemlji odredišta može vremenom promijeniti. Iako historijska pozadina jeste važna u onoj mjeri u kojoj može baciti svjetlo na sadašnju situaciju i njen vjerovatni razvoj, sadašnji uslovi su odlučujući i stoga je potrebno uzeti u obzir informacije do kojih se došlo nakon konačne odluke domaćih vlasti (vidjeti Salah Sheekh, gore citirano, tačka 136).
  • 52.
    Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud smatra da domaće vlasti nisu dovoljno uzele u obzir prirodu mudžahedinskog pokreta kojem je aplikant nesporno pripadao. U tački 9. gore rečeno je da, iako su neki strani mudžahedini došli u BiH s namjerom da pruže humanitarnu pomoć i/ili da obavljaju misionarski rad, mnogi od njih su imali cilj da vode džihad. Oni su imali veze s fundamentalistima širom svijeta (tj. preko Islamskog kulturnog instituta u Milanu) i s humanitarnim organizacijama koje su Ujedinjeni narodi stavili na listu organizacija povezanih s Alkaidom (kao što je Al Haramain i Al Masjed Al Aqsa Charity Foundation, Al Haramain Islamic Foundation, Taibah International, Igasa, Al Furqan i Benevolence International Foundation). Također je dobro poznato da su neki mudžahedini bili pripadnici Alkaide (npr., Nasser Al Bahri, poznat i kao Abu Jandal, koji je prihvaćen u uži krug Osame bin Ladena nakon što se borio u BiH i Somaliji 10 @@*).
  • 53.
    Uz to, nakon rata u BiH aplikant je dao brojne intervjue nekim od vodećih arapskih medija otkrivajući svoju povezanost s pokretom mudžahedina i zagovarajući vehabijsko/selefijsku verziju Islama. Uz pretpostavku da su ove činjenice čak ostale nepoznate sirijskim vlastima, aplikant se opet našao u centru pažnje nakon što ga je Stejt department SAD-a u Izvještaju o terorizmu u BiH pogrešno identificirao kao osuđenog teroristu Abu Hamzu al-Masrija, nakon čega je aplikant uhapšen u Bosni i Hercegovini zato što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Sud je mišljenja da bi aplikant usljed navedenih činjenica vjerovatno bio od interesa za vlasti Sirije. Zapravo, aplikant je dostavio dokument koji su izdale sirijske sigurnosne službe 16. augusta 2002. koji ukazuje na to da bi bio pritvoren u trenutku ulaska u zemlju, i dokument koji su izdale sirijske oružane snage 15. oktobra 2009. koji ukazuje da su sirijske sigurnosne službe imale dosje koji sadrži informacije o aplikantu. Tužena vlada nije osporila autentičnost ovih dokumenata.
  • 54.
    S obzirom na navedeno, situaciju u pogledu ljudskih prava u Siriji (koja je opisana u tačkama 40-41) te činjenicu da se situacija u Siriji pogoršala od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. godine (tačka 42. gore), Sud smatra da postoji stvarni rizik da bi aplikant, ako bi bio protjeran u Siriju, bio izložen nehumanom postupanju.

Stoga bi njegovo protjerivanje u Siriju dovelo do kršenja člana 3. u sadašnjim okolnostima.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. stav 1. KONVENCIJE

  • 55.
    Aplikant je osporio zakonitost svog pritvora. On se pritom pozvao na član 5. stav 1. Konvencije čiji relevantni dio glasi:

...
(c) zakonito hapšenje ili pritvor osobe koje je učinjeno radi njenog izvođenja pred nadležni zakonski organ na osnovu opravdane sumnje da je počinila prekršaj ili kada se opravdano smatra da bi se spriječilo da počini prekršaj ili pobjegne nakon što to učini;

"1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

(c) zakonito hapšenje ili pritvor osobe koje je učinjeno radi njenog izvođenja pred nadležni zakonski organ na osnovu opravdane sumnje da je počinila prekršaj ili kada se opravdano smatra da bi se spriječilo da počini prekršaj ili pobjegne nakon što to učini;

...

(f) zakonito hapšenje ili pritvor osobe da bi se spriječilo njeno počinjenje neovlaštenog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je preduzeta radnja, s obzirom na deportaciju ili ekstradiciju."

A. Prihvatljivost

  • 56.
    Sud konstatira da ova žalba nije očigledno neosnovana u kontekstu značenja člana 35. stav 3. (a) Konvencije te da nije neprihvatljiva po bilo kojem drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Meritum

  • 57.
    Aplikant je tvrdio da je njegov pritvor bio proizvoljan, s obzirom da je rješenje o protjerivanju doneseno tek 1. februara 2011. (više od dvije godine i tri mjeseca nakon njegovog hapšenja). On se dalje žalio na trajanje pritvora (više od tri godine do danas).
  • 58.
    Vlada tvrdi da je aplikantov pritvor određen u skladu s domaćim zakonom, prema kojem stranac mora biti pritvoren ako se utvrdi da on predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost (vidjeti tačku 36. gore), kao i s članom 5. stav 1. (f) Konvencije. Vlada dalje tvrdi da je bilo u aplikantovom interesu da domaći sudovi detaljno razmotre njegove zahtjeve, tako se trajanje njegovog pritvora ne može smatrati predugim (Vlada se pozvala na predmet Chahal, naveden gore, tačka 117). Na kraju, Vlada dodaje da je period na koji se aplikant žali bio dijelom obuhvaćen privremenom mjerom Suda prema Pravilu 39. Poslovnika Suda.
  • 59.
    Human Rights Watch, u svom izvještaju od 2. marta 2011., tvrdi da pravo na slobodu i sigurnost, slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja štiti sve pojedince u svim okolnostima, uključujući strance u kontekstu imigracije i nacionalne sigurnosti (pozvali su se na predmet A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 3455/05, 19. februar 2009.).
  • 60.
    Član 5. sadrži osnovno ljudsko pravo: zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu. Tekst člana 5. jasno navodi da se garancije koje on sadrži primjenjuju na "svakog". Tačke (a) do (f) člana 5. stav 1. sadrže iscrpnu listu dozvoljenih osnova po kojima osobe mogu biti lišene slobode, tako da lišavanje slobode neće biti zakonito ukoliko ne potpada pod jedan od tih osnova. Jedan od izuzetaka, sadržan u tački (f), dozvoljava državi da kontrolira slobodu stranaca u kontekstu imigracije (vidjeti, između ostalog, A. i drugi, gore citiran, tačke 162-63).
  • 61.
    Tačka (f) člana 5. stav 1. ne zahtijeva da se pritvor stvarno smatra neophodnim kako bi se, npr., spriječilo da osoba počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, ova tačka utvrđuje različit nivo zaštite u odnosu na tačku (c) člana 5. stav 1. Sve što zahtijeva ova odredba je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidjeti Chahal, gore citiran, tačke 112-13). Lišavanje slobode mora također biti "zakonito". Tamo gdje se postavi pitanje "zakonitosti" pritvora, uključujući pitanje da li je vođen "zakonom propisan postupak", Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dovoljno: svako lišavanje slobode treba, pored toga, biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja – a pojam "proizvoljnosti" u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Konvencijom (vidjeti Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13229/03, tačka 67, 29. januar 2008.).
  • 62.
    Vlada je tvrdila da je aplikant bio zakonito pritvoren kao osoba protiv koje su preduzete radnje s ciljem protjerivanja u skladu s drugim dijelom člana 5. stav 1. (f). Međutim, Sud konstatira da je postupak protjerivanja aplikanta pokrenut 1. februara 2011., dok je on uhapšen 6. oktobra 2008. Pošto je pritvor prema članu 5. stav 1. (f) opravdan samo u svrhu i za vrijeme trajanja postupka protjerivanja, prvi period aplikantovog pritvora (koji je trajao od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011.) očito nije bio opravdan prema članu 5. stav 1. (f) Konvencije.
  • 63.
    Mada je tačno da je aplikantu bio ostavljen rok za dobrovoljni odlazak 2007. godine u kontekstu postupaka azila i dozvole boravka, Sud se slaže s nalazom domaćih vlasti da to nije predstavljalo naredbu o protjerivanju (vidjeti, npr., odluku Suda BiH od 17. decembra 2010. navedenu u tački 30. gore).
  • 64.
    Vlada naglašava da je bilo utvrđeno da aplikant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost i da domaće vlasti stoga nisu imale drugu opciju već da ga drže u pritvoru, u skladu s članom 99.(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranca iz 2008. (vidjeti tačku 36. gore). Međutim, Sud je utvrdio da tačke (a) do (f) člana 5. stav 1. predstavljaju iscrpnu listu izuzetaka i da je samo usko tumačenje tih izuzetaka kompatibilno s ciljevima člana 5.: pritvor samo na osnovu sigurnosnih razloga prema tome nije dozvoljen (A. i drugi, gore navedeno, tačka 171). U svakom slučaju, u vrijeme njegovog hapšenja domaće vlasti imale su mogućnost da donesu rješenje o protjerivanju aplikanta prema članu 88.(1) (h) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. te da ga onda pritvore s ciljem protjerivanja prema članu 99.(1) (a) tog zakona (vidjeti tačke 35. i 36. gore). Vlada je propustila da ponudi bilo kakvo objašnjenje zašto to nije učinjeno.
  • 65.
    Ovo pitanje je također razmatrano u odnosu na druge tačke člana 5. stav 1., koje Vlada nije isticala. S tim u vezi, Sud ponavlja da tačka (c) ne dozvoljava politiku generalne prevencije usmjerenu protiv osobe ili kategorije osoba koje vlasti s pravom ili pogrešno vide kao opasne ili kao osobe koje su sklone nezakonitim aktima. To nema nikakvog uticaja osim da državama ugovornicama pruži sredstvo za sprečavanje krivičnih djela koja su konkretna i specifična u pogledu, posebno mjesta i vremena njihovog počinjenja i njihovih žrtava (Guzzardi, gore citiran, stav 102.; M. protiv Njemačke, br. 19359/04, tačke 89. i 102., 17. decembar 2009.; i Shimovolos protiv Rusije, br. 30194/09, tačka 54., 21. juna 2011.). Pritvor s ciljem da se osoba spriječi da počini krivično djelo mora, uz to, biti "proveden u svrhu njegovog dovođenja pred nadležni organ određen zakonom" (vidjeti Lawless protiv Irske (br. 3), gore citiran, tačka 14). Tačka (c), dakle, dozvoljava lišavanje slobode samo u vezi s krivičnim postupcima (vidjeti Ciulla, gore citirano, tačka 38, i Schwabe i M.G. protiv Njemačke, br. 8080/08 i 8577/08, tačka 72., 1. decembar 2011. još nije konačna). Pošto ni domaće vlasti ni Vlada nisu spomenuli nikakvo konkretno ili specifično krivično djelo u čijem je počinjenju aplikant trebalo da bude spriječen, njegovo pritvaranje nije obuhvaćeno tačkom (c). Druge tačke člana 5. stav 1. očito nisu relevantne.
  • 66.
    Sud stoga zaključuje da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011.
  • 67.
    Što se tiče kasnijeg perioda, Sud konstatira da je rješenje o protjerivanju doneseno 1. februara 2011. Domaće vlasti su žalbu protiv tog rješenja rješavale u roku od mjesec dana. Sud ne smatra da je taj period bio pretjerano dug. Iako je aplikant ostao u pritvoru do današnjeg dana, period od 15. marta 2011. mora se posmatrati zasebno, pošto Vlada nije protjerala aplikanta u skladu sa zahtjevom koji je Sud izdao prema Pravilu 39. Poslovnika Suda (vidjeti Chahal, gore citirano, tačka 114). Sud u vezi s tim ponavlja da su države ugovornice prema članu 34. Konvencije obavezne poštivati privremene mjere naložene prema Pravilu 39. (vidjeti Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], br. 46827/99 i 46951/99, tačke 99-129, ECHR 2005I).
  • 68.
    Zbog toga, provođenje privremene mjere, nakon što je Sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, samo po sebi nema nikakvog uticaja na pitanje da li je lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu s članom 5. stav 1. (vidjeti Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske, br. 25389/05, stav 74, ECHR 2007II). Drugim riječima, domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštivanje domaćeg zakona (ibid, tačka 75). Budući da su domaće vlasti utvrdile da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, njegovo pritvaranje bilo je dozvoljeno i, zapravo, obavezno, na osnovu člana 99.(2) (b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. (vidjeti tačku 36. gore). Nadalje, aplikantov pritvor redovno je produžavan svakog mjeseca kao što to predviđa domaći zakon.
  • 69.
    S obzirom na navedeno, Sud zaključuje da je postupak protjerivanja, mada privremeno obustavljen u skladu sa zahtjevom Suda, ipak bio u toku od 1. februara 2011., te da se vodio strogo u skladu s domaćim zakonom (usporediti S.P. protiv Belgije (dec.), br. 12572/08, 14. juni 2011.; suprotno od Ryabikin protiv Rusije, br. 8320/04, tačka 132, 19. juni 2008. i Abdolkhani i Karimnia protiv Turske, br. 30471/08, tačka 134, ECHR 2009...). Pošto nema naznaka da su vlasti djelovale s lošom namjerom, da je aplikant bio pritvoren u neodgovarajućim uslovima, ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga (vidjeti Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citirano, tačke 67-74), ne postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora nakon 1. februara 2011.

III. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAV 4. KONVENCIJE

  • 70.
    Aplikant se žalio da tokom perioda u kojem je bio pritvoren samo na osnovu sigurnosnih razloga (od 6. oktobra 2008. do 31. januara 2011.), postupak pred domaćim sudovima u kojem je osporavao zakonitost pritvora nije ispunjavao zahtjeve iz člana 5. stav 4. Konvencije, koji glasi:

"Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ako ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje."

  • 71.
    Vlada je osporila ovaj argument.
  • 72.
    Sud konstatira da je ova žalba povezana s žalbom u vezi s članom 5. stav 1. te da se stoga i ona mora proglasiti prihvatljivom.
  • 73.
    S obzirom na ono što je Sud utvrdio prema članu 5. stav 1. (vidjeti tačku 66. gore), Sud smatra da nije potrebno zasebno razmotriti da li je, u ovom slučaju, također došlo do kršenja i člana 5. stav 4. (vidjeti, između ostalih izvora, Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06, tačka 70., 8. juli 2008.).

IV. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  • 74.
    Aplikant je također osporio pravičnost postupka po zahtjevu za azil. On se pozvao na član 6. stav 1., čiji relevantni dio glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom..."

  • 75.
    Sud ponavlja da odluke u pogledu ulaska, boravka i deportacije stranaca ne uključuju odlučivanje o aplikantovim građanskim pravima i obavezama ili krivičnoj optužbi protiv njega u svrhu člana 6. stav 1. (vidjeti Maaouia protiv Francuske [GC], br. 39652/98, tačke 36-40, ECHR 2000X). Ova žalba je prema tome nekompatibilna ratione materiae s odredbama Konvencije te se mora odbaciti u skladu s članom 35. stav 3. (a) i 4. Konvencije.

V. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE

  • 76.
    Aplikant se dalje žalio da odluka o njegovom protjerivanju i zabrani ponovnog ulaska na pet godina predstavlja kršenje njegovog prava na poštivanje porodičnog života. On se pozvao na član 8. Konvencije, koji glasi:

"1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast ne miješa se u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 77.
    Vlada je osporila ovaj argument.
  • 78.
    Sud konstatira da je ova žalba povezana sa žalbom u vezi s članom 3. te se i ona stoga mora proglasiti prihvatljivom.
  • 79.
    Sud se poziva na svoj stav da bi protjerivanje aplikanta u Siriju dovelo do kršenja člana 3. Konvencije (vidjeti tačku 54. gore). Pošto nema razloga za sumnju da će tužena vlada ispoštovati ovu presudu, Sud smatra da nije potrebno odlučivati o hipotetičkom pitanju da li bi, u slučaju protjerivanja aplikanta u Siriju, došlo i do kršenja člana 8. Konvencije (vidjeti, između ostalog, Saadi protiv Italije, gore citirano, tačka 170).

VI. DRUGA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE

  • 80.
    Na kraju, Sud je razmotrio druge žalbe koje je podnio aplikant prema čl. 2., 13. i 14. Konvencije, članu 1. Protokola 6 i članu 1. Protokola 7. Međutim, s obzirom na svu dokaznu građu koju posjeduje, i u onoj mjeri u kojoj ove žalbe potpadaju pod jurisdikciju Suda, Sud je utvrdio da one ne ukazuju na to da postoji kršenje prava i sloboda utvrđenih Konvencijom ili njenim protokolima. Iz toga slijedi da ovaj dio aplikacije mora biti odbačen kao očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. (a) i 4. Konvencije.

VII. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  • 81.
    Član 41. Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili njenih protokola, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravičnu naknadu oštećenoj stranci."

A. Materijalna šteta

  • 82.
    Aplikant je tvrdio da se za vrijeme trajanja proizvoljnog pritvora nije mogao baviti svojim poslom, zbog čega je pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 7.000 eura plus 1.000 eura mjesečno.
  • 83.
    Vlada taj zahtjev smatra neosnovanim.
  • 84.
    Sud se slaže s Vladom i odbacuje ovaj zahtjev kao neosnovan.

B. Nematerijalna šteta

  • 85.
    Aplikant na ime nematerijalne štete potražuje po 300 eura za svaki dan proveden u pritvoru. On dalje potražuje 80.000 eura u ime svoje supruge i djece.
  • 86.
    Vlada smatra te iznose pretjeranim.
  • 87.
    Sud prihvata da je aplikant pretrpio izvjesnu patnju usljed utvrđenih povreda prava, što opravdava dosuđivanje odštete na ime pretrpljene nematerijalne štete. Pri utvrđivanju procjene na pravičnoj osnovi, kao što to nalaže Konvencija, Sud dosuđuje aplikantu 3.000 eura po ovom osnovu, plus bilo koji porez koji bi mogao biti zaračunat na ovaj iznos. Što se tiče aplikantove supruge i djece, nema sumnje da su oni trpjeli kao rezultat utvrđenih kršenja. Međutim, oni nisu aplikanti u ovom predmetu te Sud odbacuje taj dio zahtjeva aplikanta.

C. Troškovi i rashodi

  • 88.
    Aplikant također potražuje 74.600 eura za troškove i izdatke koje je imao pred domaćim sudovima i Sudom.
  • 89.
    Vlada smatra ovaj iznos pretjeranim.
  • 90.
    U skladu s praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da su oni bili stvarni i neophodni te da su razumni u pogledu visine. To znači da ih je aplikant morao platiti, ili ih je bio dužan platiti na osnovu zakonske ili ugovorne obaveze, te da su bili neizbježni kako bi se spriječila utvrđena kršenja ili kako bi ostvario odštetu. Sud zahtijeva pojedinačne račune i fakture koji su dovoljno detaljni kako bi omogućili da utvrdi do koje mjere su navedeni zahtjevi ispunjeni. S obzirom na činjenicu da je jedan od aplikantovih zastupnika neprofitna organizacija koja pruža besplatnu pravnu pomoć i da nisu bili dostavljeni računi ni fakture u vezi s drugim aplikantovim zastupnikom, Sud odbacuje zahtjev za troškove i izdatke.