Aktio

Ured zastupnika/agenta vijeća ministara BiH pred europskim sudom za ljudska prava

Predmet Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije

VELIKO VIJEĆE

PREDMET ALIŠIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE, SRBIJE, SLOVENIJE I BIVŠE JUGOSLAVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

U predmetu Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije,

Evropski sud za ljudska prava, zasijedajući kao Veliko vijeće u sljedećem sastavu:

  • 1.
    Postupak u ovom predmetu pokrenut je po aplikaciji (br. 60642/08) protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije koju je Sudu podnijelo troje državljana Bosne i Hercegovine: gđa Emina Ališić, gosp. Aziz Sadžak i gosp. Sakib Šahdanović (u daljnjem tekstu: aplikanti) prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), dana 30.7.2005. Prva aplikantica je također i državljanka Njemačke.
  • 9.
    Aplikanti su rođeni 1976., 1949., odnosno 1952. godine, i žive u Njemačkoj.
  • 1.
    Komercijalno bankarstvo u SFRJ prije reforme iz 1989./90.
  • 12.
    Do ekonomskih reformi iz 1989./90. godine sistem komercijalnih banaka sastojao se od osnovnih i udruženih banaka. Osnovne banke bile su zasebna pravna lica, ali su bile povezane u organizacionu strukturu neke od devet udruženih banaka. Osnovne banke su, u pravilu, osnivala i kontrolirala preduzeća u društvenom vlasništvu sa sjedištem u istoj teritorijalnoj jedinici (tj. u jednoj od republika - Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji - ili autonomnih pokrajina - Kosovu i Vojvodini). Preduzeća u društvenom vlasništvu predstavljala su perjanicu jugoslavenskog modela samoupravljanja: nisu bila ni u privatnom, ni u državnom, nego u kolektivnom vlasništvu i kontrolirali su ih njihovi zaposlenici na osnovu komunističke vizije radnih odnosa (ovaj fenomen i današnji status takvih preduzeća u Srbiji, gdje ona i dalje postoje, opisan je u predmetu Kačapor i drugi protiv Srbije, br. 2269/06 i dr., tačke 71.-76. i 97., 15.1.2008.). Najmanje dvije osnovne banke mogle su osnovati udruženu banku. U sastavu Ljubljanske banke Ljubljana, jedne od takvih udruženih banaka, bila je Ljubljanska banka Sarajevo u kojoj su dvoje aplikanata iz ovog predmeta otvorili račune, te Ljubljanska banka Zagreb 2, Ljubljanska banka Skoplje 3 i niz drugih osnovnih banaka. Slično tome, Investbanka u kojoj je jedan od aplikanata u ovom predmetu otvorio račune, zajedno s nekim drugim osnovnim bankama, formirala je udruženu banku nazvanu Beogradska udružena banka.
  • 14.
    Pošto je u to vrijeme teško dolazila do čvrstih valuta, SFRJ je privlačila svoje radnike u inozemstvu i ostale građane da svoje devize polažu u njene banke. Takvi depoziti nosili su visoke kamate, godišnja kamatna stopa često je prelazila 10%, i za njih je garantirala država (vidjeti član 14. stav 3. Zakona o deviznom poslovanju iz 1985. 4 i član 76. stav 1. Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama iz 1989. 5).
  • 17.
    Počevši od sredine 1970-ih godina komercijalne banke pretrpjele su devizne gubitke zbog pada kursa dinara. Kao odgovor na to, SFRJ je uvela sistem "redeponiranja" deviza koji je poslovnim bankama omogućavao da devizne štedne uloge građana prenesu na Narodnu banku Jugoslavije (NBJ) koja je preuzela valutni rizik (vidjeti član 51. Zakona o deviznom poslovanju iz 1977. 9). Iako je sistem bio dobrovoljan, komercijalne banke nisu imale druge mogućnosti jer im nije bilo dopušteno da imaju devizne račune u stranim bankama, što je bilo potrebno za obavljanje plaćanja u inozemstvu, niti im je bilo dopušteno da odobravaju devizne kredite. Stoga su se doslovno sve devize redeponirale u NBJ prema jednom od sljedeća dva metoda: metodom računa ili "pro forma" metodom, ili metodom stvarnog prebacivanja deviza na devizne račune NBJ. Metod računa je daleko češće korišten, jer je omogućavao komercijalnim bankama da prebace valutni rizik na NBJ bez plaćanja naknada stranim bankama (vidjeti Kovačić i drugi protiv Slovenije [GC], br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99, tačka 36., 3.10.2008; vidjeti također odluku AP 164/04 Ustavnog suda BiH od 1.4.2006., tačka 53.). Prema internom izvještaju NBJ iz septembra 1988. godine 10, do 30.6.1988. oko 9 milijardi američkih dolara bilo je redeponirano kod NBJ, od čega je samo oko 1,4 milijarde dolara (odnosno, nešto malo više od 15%) bilo fizički prebačeno na brojne strane račune NBJ. Kako izgleda, sredstva sa stranih računa NBJ nedavno su podijeljena među državama sljednicama (vidjeti tačku 65. u tekstu).
  • 1.
    Bosna i Hercegovina
  • 24.
    Bosna i Hercegovina je 1992. godine preuzela zakonske garancije za "staru" deviznu štednju od SFRJ (vidjeti član 6. akta o primjeni zakona SFRJ iz 1992. 14). Iako relevantne zakonske odredbe nisu bile jasne u tom smislu, Narodna banka Bosne i Hercegovine smatrala je da ove garancije obuhvataju samo "staru" deviznu štednju u domaćim bankama (vidjeti njen izvještaj 63/94, od 8.8.1994. 15).
  • 29.
    Kao što je navedeno u tački 21. u tekstu, Ljubljanska banka Sarajevo je 1990. godine postala podružnica Ljubljanske banke Ljubljana, bez svojstva pravnog lica, a Ljubljanska banka Ljubljana preuzela je njena prava, imovinu i obaveze. Prema registru poslovnih subjekata, sarajevska podružnica djelovala je u ime i za račun matične banke. Krajem 1991. godine iznos deviznih štednih uloga u sarajevskoj podružnici bio je oko 250.000.000 DEM, ali se u trezoru sarajevske podružnice nalazilo manje od 350.000 DEM (kretanje deviza između Sarajeva i Ljubljane opisano je u tački 18. u tekstu).
  • 38.
    Tuzlanska podružnica Investbanke je sve vrijeme imala status podružnice bez svojstva pravnog lica. Iznos sredstava "stare" devizne štednje u toj podružnici na dan 31.12.1991. bio je približno 67 miliona američkih dolara (oko 100 miliona DEM). Podružnica je zatvorena 1.6.1992. i nikada nije nastavila s poslovanjem. Nije jasno što se desilo s njenim sredstvima.
  • 42.
    Vlada Hrvatske izjavila je da je isplatila "staru" deviznu štednju u domaćim bankama i njihovim stranim podružnicama, bez obzira na državljanstvo zainteresiranih deponenata. Doista, jasno je da su izvršili isplatu takvih štednih uloga državljana Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkim podružnicama hrvatskih banaka. Međutim, Vlada Slovenije dostavila je odluke Vrhovnog suda Hrvatske (Rev 3015/1993-2 iz 1994., Rev 3172/1995-2 iz 1996. i Rev 1747 /1995-2 iz 1996.) u kojima se navodi da izraz upotrijebljen u tom zakonu (građanin) znači hrvatski građanin (vidjeti i uporediti Kovačić i drugi, citiran gore, tačka 77.).
  • 43.
    Hrvatska je svojim državljanima omogućila da prebace svoju "staru" deviznu štednju iz zagrebačke podružnice Ljubljanske banke Ljubljana u hrvatske banke na zahtjev zainteresiranih deponenata (vidjeti član 14. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske iz 1993. 22 i relevantne podzakonske akte 23). Izgleda da je oko dvije trećine svih klijenata te podružnice iskoristilo ovu mogućnost. U martu 2013. godine Hrvatska i Slovenija potpisale su memorandum o razumijevanju kojim pozivaju na dalje pregovore o sukcesiji u vezi s tom prebačenom štednjom. Što se tiče preostalih klijenata koji nisu prebacili svoju štednju iz zagrebačke podružnice Ljubljanske banke Ljubljana u hrvatske banke, čija je "stara" devizna štednja navodno iznosila oko 300 miliona DEM, neki od njih su pokrenuli građanski postupak pred hrvatskim sudovima, a njih šezdeset i troje došlo je do svoje "stare" devizne štednje kroz prinudnu prodaju imovine te podružnice smještene u Hrvatskoj (odluke Općinskog suda u Osijeku od 8.4.2005. i 15.6.2010. 24; vidjeti također Kovačić i drugi, citirana gore, tač. 122.-33.). Neki drugi klijenti pokrenuli su građanske postupke pred slovenskim sudovima (vidjeti tačku 38. u tekstu). Prema službenim dokumentima koje je dostavila hrvatska vlada, Ljubljanska banka Ljubljana i njena zagrebačka podružnica više nemaju imovinu u Hrvatskoj.
  • 44.
    Nakon raspada SFRJ, "stara" devizna štednja u domaćim bankama ostala je zamrznuta. Međutim, podizanje sredstava bilo je dopušteno u izuzetnim slučajevima iz humanitarnih razloga, bez obzira na državljanstvo zainteresiranog deponenta (vidjeti relevantne podzakonske akte 25). U najmanje jednom slučaju srbijanski sud donio je odluku da su banke sa sjedištem u Srbiji odgovorne za "staru" deviznu štednju u njihovim podružnicama u Bosni i Hercegovini (vidjeti Šekerović protiv Srbije (odl.), br. 32472/03, 4.1.2007.).
  • 47.
    Prema sudskom registru preduzeća, Investbanka je u državnom vlasništvu. Ona je pod kontrolom Agencije za osiguranje depozita Srbije. Kao pravno lice u državnom vlasništvu, morala je otpisati potraživanja u velikim iznosima protiv preduzeća u državnom i društvenom vlasništvu kako bi se omogućila njihova privatizacija prema Zakonu o privatizaciji iz 2001. godine 28. Nadležni sud je u januaru 2002. godine naredio pokretanje stečajnog postupka nad Investbankom. Stečajni postupak je još uvijek u toku. Stotine štediša u bosanskohercegovačkim podružnicama Investbanke bezuspješno je zahtijevalo povrat sredstava u kontekstu stečajnog postupka. Njih 20 je zatim pokrenulo građanski postupak protiv Investbanke, ali bez uspjeha.
  • 48.
    Slovenija je 1991. godine od SFRJ preuzela zakonske garancije za "staru" deviznu štednju u domaćim podružnicama svih banaka (uključujući Investbanku i druge strane banke), bez obzira na državljanstvo zainteresiranih deponenata (vidjeti član 19. stav 3. Ustavnog zakona za provođenje Osnovne ustavne povelje o suverenitetu i nezavisnosti Republike Slovenije iz 1991. godine - Ustavni zakon iz 1991. 29), i pretvorila obaveze banke prema deponentima u javni dug (vidjeti Zakon o staroj deviznoj štednji iz 1993. 30). Slovenija se tako obavezala da će isplatiti prvobitne depozite i pripadajuću kamatu do 31.12.1990. po prvobitnoj stopi, kao i kamatu od 1.1.1991. do 31.12.1992. po godišnjoj stopi od 6% (član 2. Zakona o staroj deviznoj štednji iz 1993.). Nakon tog perioda, kamatna stopa zavisila je od toga da li je deponent odabrao isplatu u obveznicama vlade ili u gotovini. Deponenti su imali pravo ili da dobiju obveznice vlade koje su trebale biti amortizirane do 2003. godine u 20 isplata u dvije godine s kamatom po godišnjoj stopi od 5%, ili gotovinu od banaka u kojima su imali svoj novac, zajedno s kamatom po tržišnoj stopi plus 0,25% u 10 isplata u dvije godine. U ovom drugom slučaju bankama su trebale biti emitirane obveznice vlade. Neki deponenti odabrali su obveznice jer su ih mogli koristiti za otkup stanova i preduzeća u državnom vlasništvu, te za plaćanje poreza i penzijskih doprinosa.
  • 49.
    Nedugo nakon proglašenja svoje nezavisnosti Slovenija je nacionalizirala, a potom 1994. godine, izmjenom Ustavnog zakona iz 1991. godine, restrukturirala Ljubljansku banku Ljubljana. Veći dio njene imovine i obaveza prebačeno je na novu banku – Novu ljubljansku banku (vidjeti član 22.(b) tog zakona, citiran u tački 54. u tekstu). Stara banka zadržala je odgovornost za "staru" deviznu štednju u svim svojim podružnicama u ostalim državama sljednicama i s njom povezana potraživanja prema NBJ (ibid.). Na osnovu tog zakona, domaći sudovi donijeli su niz odluka kojima se naređuje staroj Ljubljanskoj banci da isplati "staru" deviznu štednju klijentima njene podružnice u Sarajevu; istovremeno, domaći sudovi smatrali su da sama država Slovenija nema obaveza u tom pogledu (vidjeti presude Vrhovnog suda II Ips 415/95, od 27.2.1997.; II Ips 613/96, od 1.4.1998.; i II Ips 490/97, od 21.1.1999.).U početku je starom Ljubljanskom bankom upravljala Agencija za sanaciju banaka. Sada je ona pod upravom slovenske vladine agencije – Fonda za sukcesiju.
  • 53.
    Kao što je navedeno u tački 22., određena ograničenja u pogledu podizanja devizne štednje postojala su i prije raspada SFRJ. Naprimjer, član 17.(c) odluke NBJ iz januara 1991. godine 35, koju je u aprilu 1992. godine Ustavni sud SFRJ proglasio neustavnom, glasi:

"S obzirom na nedostatak volje nekih drugih država nastalih na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: bivša SFRJ) i banaka sa sjedištem u tim državama;

"Ljubljanska banka d.d. Ljubljana i Kreditna banka Maribor d.d. Maribor ustupit će svoje poslovanje i imovinu novim bankama osnovanim prema odredbama ovog Ustavnog zakona.

(v) potraživanja koja se na to odnose.

"Radi namirenja potraživanja i ispunjenja obaveza Republike Slovenije i fizičkih i pravnih lica na teritoriji Republike Slovenije u okviru procesa diobe prava, imovine i obaveza SFRJ, ovim se osniva Fond Republike Slovenije za sukcesiju sa zadatkom utvrđivanja prava i obaveza u procesu sukcesije (u daljnjem tekstu: Fond)".

"Ako je u toku građanski ili izvršni postupak protiv lica koja imaju svoje sjedište ili prebivalište [na teritoriji] Republike Slovenije, a tužilac ili vjerovnik ima sjedište ili prebivalište u... jednoj od republika bivše SFRJ.... a potraživanje je stekao pravnim poslom ili pravosnažnom sudskom odlukom, sud će po službenoj dužnosti prekinuti građanski postupak ili izvršenje."

"Državljani bivših republika SFRJ, koje nisu u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, a koji su deviznu štednju iz člana 2. Zakona položili kod ovlaštenih banaka sa sjedištem na teritoriji Srbije i Crne Gore 36, kao i državljani Srbije i Crne Gore koji su tu štednju položili kod filijala banaka iz tog člana koje su se nalazile na teritoriji bivših republika SFRJ do momenta otcjepljenja tih republika - svoja potraživanja po osnovu devizne štednje građana ostvaruju na način koji se ugovori s državama sukcesorima SFRJ."

"Danom stupanja na snagu ovog zakona obustavljaju se sudski postupci za naplatu devizne štednje obuhvaćene ovim zakonom, uključujući i izvršne postupke."

  • 59.
    Pitanje sukcesije država uređeno je, bar jednim dijelom, pravilima općeg međunarodnog prava sadržanim u Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u pogledu međunarodnih ugovora iz 1978. te, u određenoj mjeri, u Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u pogledu državne imovine, arhiva i dugova iz 1983. godine 37. Iako ovaj drugi međunarodni ugovor još uvijek nije na snazi i do sada su samo tri tužene države njegove ugovorne strane (Hrvatska, Slovenija i Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija), prema utvrđenom principu međunarodnog prava, čak i ako država nije ratificirala neki međunarodni ugovor, može je obavezivati njegova pojedinačna odredba ako ta odredba odražava pravila međunarodnog običajnog prava, bilo njenom kodifikacijom ili formuliranjem novog pravila običajnog prava (vidjeti Cudak protiv Litvanije [GC], br. 15869/02, tačka 66., ESLJP 2010., i presuda Međunarodnog suda pravde u predmetu North Sea Continental Shelf Cases, Presuda od 20.2.1969., tačka 71., ICJ Izvještaji 1969.).

"1. Državna zaduženja države prethodnice koja su nastala u korist cijele države (državni dugovi) podliježu pravilima sadržanim u članu 22. i narednim članovima ove rezolucije.

"1. Dugovi lokalnih javnih institucija (općina, regiona, federalnih entiteta, uprava, javnih komunalnih preduzeća i drugih područnih i lokalnih institucija) prelaze na državu sljednicu na čijoj teritoriji se ta javna institucija nalazi.

  • 6.
    Država prethodnica i država ili države sljednice mogu sporazumno drugačije urediti prijenos lokalnih dugova. Za poravnanja koja uključuju privatni dug, privatni vjerovnici učestvuju u pripremi i zaključivanju takvog sporazuma."

"1. Sukcesija države nema uticaja na prava i obaveze privatnih vjerovnika i dužnika.

"Države sljednice će, u mjeri u kojoj je to moguće, poštovati prava privatnih lica stečena u pravnom poretku države prethodnice."

  • 61.
    Ovaj ugovor rezultat je gotovo desetogodišnjih pregovora koji su vođeni pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i visokog predstavnika (međunarodnog administratora imenovanog prema Aneksu 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini). Potpisan je 29.6.2001., a stupio je na snagu između Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore (čija je sljednica postala Srbija), Slovenije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije dana 2.6.2004.

"Ostale finansijske obaveze [SFRJ] uključuju:

"Garancije SFRJ ili njene NBJ za štednju položenu u nekoj poslovnoj banci ili u nekoj od njenih ispostava u bilo kojoj od država sljednica prije datuma proglašenja njene nezavisnosti bit će predmet pregovora bez odgađanja, s tim da se pritom posebno uzme u obzir potreba zaštite devizne štednje pojedinaca. Ti pregovori bit će održani pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja."

"(1) Razlike koje mogu proizaći iz tumačenja i primjene ovog ugovora rješavat će se, u prvom redu, raspravom među zainteresiranim državama.

"Ovaj ugovor države sljednice moraju provoditi u dobroj vjeri u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i u skladu s međunarodnim pravom."

  • 68.
    Obaveza koja proizilazi iz pactum de negotiando, vođenja pregovora s ciljem sklapanja ugovora, mora biti ispunjena u dobroj vjeri i u skladu s osnovnim principom pacta sunt servanda. Odluka Arbitražnog suda za Sporazum o njemačkim vanjskim dugovima u predmetu Grčka protiv Savezne Republike Njemačke, od 26.1.1972., u tom pogledu (tač. 62.-65.) glasi:
  • 70.
    Landsbanki, islandska banka u privatnom vlasništvu, imala je svoje podružnice u Holandiji i Ujedinjenom Kraljevstvu koje su omogućavale otvaranje štednih računa preko interneta pod zaštićenim imenom Icesave. Ovi depoziti bili su pokriveni sistemom garancija sigurnosti depozita Islanda, te Holandije, odnosno Ujedinjenog Kraljevstva.
  • 74.
    Aplikanti navode da nemogućnost da podignu svoju "staru" deviznu štednju sa svojih računa u podružnicama jedne slovenske banke u Bosni i Hercegovini, u slučaju prvih dvoje aplikanata, i jedne srbijanske banke, u slučaju trećeg aplikanta, predstavlja povredu člana 1. Protokola br. 1 samog po sebi i u vezi s članom 14. Konvencije od strane svih tuženih država. Oni također navode povredu člana 13. Konvencije.
  • 75.
    Vlade su pozvale Veliko vijeće da preispita odluku Vijeća od 17.10. 2011. kojom je aplikacija proglašena dopuštenom. Svaka od tuženih država tvrdila je da zahtjevi aplikanata nisu u njihovoj nadležnosti (član 1. Konvencije), nego u nadležnosti drugih tuženih vlada. Vlade Srbije i Slovenije tvrdile su dalje da se zahtjevi aplikanata ne odnose na imovinu u smislu člana 1. Protokola br. 1, te da su stoga njihove aplikacije nedopuštene ratione materiae u odnosu na Konvenciju. Sve vlade pozvale su se na potpuno isti osnov kao i u postupku pred Vijećem (vidjeti tač. 49.-50. Odluke o dopuštenosti).

82 Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:

  • 83.
    Vijeće je utvrdilo da je pitanje "stare" devizne štednje u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana i tuzlanskoj podružnici Investbanke pitanje sukcesije (vidjeti odluku o dopuštenosti u ovom predmetu). Nadalje, naglasivši da nije zadatak Suda da umjesto tuženih država riješi ovo pitanje, Sud je smatrao da bi ipak mogao ispitati da li je nemogućnost da aplikanti koriste svoju ušteđevinu više od 20 godina, upravo zbog propusta tuženih država da ga riješe, predstavljala povredu člana 1. Protokola br. 1 koju je počinila bilo koja od tih država. Vijeće je utvrdilo da je to slučaj kada je riječ o Sloveniji (u odnosu na gđu Ališić i gosp. Sadžaka) i o Srbiji (u odnosu na gosp. Šahdanovića) s obzirom na niz faktora, poput: vlasništva nad bankama, zakonodavnih i drugih mjera preduzetih u pogledu imovine banaka, statusa podružnica koji je doveden u pitanje nakon raspada SFRJ, prebacivanja sredstava tih podružnica u matične banke, neuspjeha pregovora vođenih pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja iz 2002. godine, te nepostojanja bilo kakvih konstruktivnih pregovora o ovom pitanju nakon toga (vidjeti tač. 66.-74. presude Vijeća). Dalje je zaključeno da nijedna druga tužena država nije prekršila taj član.
  • 1.
    Aplikanti
  • 85.
    Vlada Bosne i Hercegovine ustvrdila je da je pitanje "stare" devizne štednje aplikanata pitanje građanskopravne prirode. Aplikanti i banke o kojima je riječ ušli su građanskopravni ugovor prema kojem su aplikanti imali pravo povući svoje ušteđevine u svako doba, bilo iz neke od podružnica, ili direktno iz sjedišta (prema jugoslavenskom građanskom pravu, banke su bile odgovorne za dugove njihovih podružnica). Istina, za sve devizne depozite garantirala je SFRJ, ali se ta garancija nikada nije aktivirala budući da su banke o kojima je riječ ostale solventne do raspada SFRJ. Odgovornost, dakle, nije prebačena s banaka na SFRJ. Prema tome, pitanje štednih uloga aplikanata nije pitanje sukcesije. Po njenom mišljenju, vlade Slovenije i Srbije treba smatrati odgovornima za dug Ljubljanske banke Ljubljana, odnosno Investbanke, budući da su one bile odgovorne zbog nemogućnosti tih banaka da servisiraju svoje dugove. Naime, slovenska vlada je na osnovu zakona prenijela veći dio imovine Ljubljanske banke Ljubljana na novu banku (vidjeti tačku 49. u tekstu); Vlada Srbije otpisala je dugove preduzeća u državnom vlasništvu kod Investbanke kako bi ih mogla privatizirati i tako steći milionsku dobit.
  • 87.
    Vlada Hrvatske tvrdila je da se Slovenija i Srbija trebaju smatrati odgovornima iz razloga koje je iznijela bosanskohercegovačka vlada (tač. 85.-86. u tekstu). Ona je dodala da restrukturiranje Ljubljanske banke Ljubljana nije bilo potrebno kako bi se spriječio finansijski kolaps te banke, kako je tvrdila Vlada Slovenije, nego je njegov cilj bio da se ta banka zaštiti od odgovornosti prema štedišama iz njenih podružnica koje su se nalazile izvan Slovenije. U vezi s tim, hrvatska vlada dostavila je kopiju izvještaja koji je izdala agencija Moody’s 1997. godine, iz kojeg se vidi da imovina Nove ljubljanske banke, koja je osnovana sredstvima Ljubljanske banke Ljubljana samo nekoliko godina ranije (vidjeti tačku 49. u tekstu), iznosi oko 3,7 milijardi američkih dolara.
  • 89.
    Vlada Srbije tvrdila je da je, prema međunarodnim pravilima sukcesije država, te prema Ugovoru o pitanjima sukcesije, imala obavezu samo pregovarati u dobroj vjeri o pitanju "stare" devizne štednje u podružnicama Investbanke izvan Srbije. Prema tome, Sud bi trebalo da ograniči svoju analizu na pitanje da li su takvi pregovori vođeni, umjesto da razmatra suštinsko pitanje o tome koja država treba isplatiti štednju aplikanata. Ako se Sud ipak odluči baviti tim pitanjem, Vlada Srbije tvrdila je da bi se u predmetnom slučaju Bosna i Hercegovina trebala smatrati odgovornom. Ona se pozvala na različite osnove, posebno na princip teritorijalnosti i mjere koje je ta država preduzela u pogledu "stare" devizne štednje (vidjeti tač. 24.-28. u tekstu). Ona je također tvrdila da je Bosna i Hercegovina imala najviše koristi od "stare" devizne štednje u tuzlanskoj podružnici Investbanke. Kao primjer podnijela je kopiju ugovora o zajmu između tuzlanske podružnice Investbanke s jedne strane, i jednog bosanskohercegovačkog preduzeća, podružnice jednog srbijanskog preduzeća u Bosni i Hercegovini i rezidenta Bosne i Hercegovine, s druge strane.
  • 92.
    Slovenska vlada tvrdila je da je pitanje "stare" devizne štednje aplikanata u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana i tuzlanskoj podružnici Investbanke pitanje sukcesije. Ova vlada se u tom pogledu pozvala, između ostalog, na Ugovor o pitanjima sukcesije (vidjeti tač. 62.-63. u tekstu) i Memorandum o razumijevanju između Hrvatske i Slovenije iz 2013. godine (vidjeti tačku 43. u tekstu). Po njenom mišljenju, Sud bi, dakle, trebao ograničiti svoju analizu na pitanje da li su pregovori o tom pitanju vođeni u dobroj vjeri, umjesto da razmatra suštinsko pitanje o tome koja država treba isplatiti štednju aplikanata. Ako se Sud ipak odluči baviti tim pitanjem, oni su ustvrdili da bi se u predmetnom slučaju, na osnovu principa teritorijalnosti, Bosna i Hercegovina trebala smatrati odgovornom za "staru" deviznu štednju u predmetnim podružnicama. Dodatni razlog za to je činjenica da Bosna i Hercegovina do 2004. godine nije izričito isključila svoju odgovornost za tu štednju (vidjeti tač. 24.-28. u tekstu).
  • 96.
    Makedonska vlada, kao i vlade Bosne i Hercegovine i Hrvatske, tvrdila je da je pitanje devizne štednje aplikanata pitanje građanskopravne prirode. Po njenom mišljenju, budući da ne postoji nikakva veza između aplikanta i makedonskih vlasti, jasno je da makedonska vlada nije prekršila Konvenciju.
  • 1.
    Primjenjivost člana 1. Protokola br. 1
  • 98.
    Kako je Sud naveo u brojnim prilikama, član 1. Protokola br. 1 sadrži tri pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stava, odnosi se na oduzimanje imovine i i postavlja uslove za to; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, prepoznaje da države imaju pravo, između ostalog, regulirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve uplitanja u pravo na mirno uživanje imovine i moraju se tumačiti u svjetlu općih principa utvrđenih u prvom pravilu (vidjeti, između ostalih izvora, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23.9.1982., tačka 61., Serija A br. 52; Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, tačka 55., ESLJP 1999-II; Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, tačka 44., ESLJP 1999V; Broniowski protiv Poljske [GC], br. 31443/96, tačka 134., ESLJP 2004V; i Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije [GC], br. 71243/01, tačka 93., 25.10.2012.).
  • 100.
    Glavni cilj člana 1. Protokola br. 1 je zaštita osobe od neopravdanog uplitanja države u mirno uživanje njene imovine. Međutim, na osnovu člana 1. Konvencije, svaka država ugovornica "osigurat će svakome ko je u njenoj nadležnosti prava i slobode utvrđene Konvencijom". Obavljanje ove opće dužnosti može za sobom povlačiti pozitivne obaveze koje su svojstvene osiguranju efektivnog ostvarivanja prava koja se garantiraju Konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola br. 1, te pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države preduzimanje mjera potrebnih za zaštitu prava na imovinu (vidjeti Broniowski, citiran gore, tačka 143., s daljim referencama, i Likvidējamā p/s Selga i Vasiļevska protiv Latvije (odl.), br. 17126/02 i 24991/02, tač. 94.-113., 1. 10. 2013.).
  • 103.
    Prvi i najvažniji zahtjev člana 1. Protokola br. 1 je zakonitost. Druga rečenica prvog stava dozvoljava lišavanje imovine "u skladu sa uslovima propisanim zakonom", a drugi stav priznaje da države imaju pravo regulirati korištenje imovine primjenom "zakona". Nadalje, vladavina zakona, kao jedno od osnovnih principa demokratskog društva, sadržana je u svim članovima Konvencije. Princip zakonitosti također pretpostavlja da pozitivne odredbe domaćeg zakona moraju biti u dovoljnoj mjeri dostupne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni (ibid., tačka 147., uz druge izvore).
  • 105.
    Svako uplitanje u uživanje nekog prava iz Konvencije mora slijediti legitiman cilj. Slično tome, u predmetima u kojima postoji pozitivna obaveza države mora postojati legitimno opravdanje za nedjelovanje države. I sam princip "pravične ravnoteže" koji je sadržan u članu 1. Protokola br. 1 pretpostavlja postojanje općeg interesa zajednice. Nadalje, potrebno je ponoviti da razna pravila koja su ugrađena u član 1. Protokola br. 1 nisu jasno razgraničena u tolikoj mjeri da bi bila nepovezana, te da se drugo i treće pravilo odnose samo na određene slučajeve uplitanja u pravo na mirno uživanje imovine. Jedan od učinaka ovoga jeste da postojanje javnog interesa koje se zahtijeva u drugoj rečenici, ili opći interes koji se pominje u drugom stavu, proizilaze iz principa utvrđenog u prvoj rečenici, tako da uplitanje u ostvarivanje prava na mirno uživanje imovine u značenju prve rečenice člana 1. Protokola br. 1 mora također slijediti cilj koji je u javnom interesu (vidjeti Beyeler, citiran gore, tačka 111.).

(i) Opći principi

  • 126.
    Član 13. Konvencije glasi:
  • 127.
    Nakon što je analiziralo niz pravnih sredstava, Vijeće je zaključilo da aplikanti nisu imali na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za svoje žalbe. Vijeće je stoga odbilo prigovore vlada da aplikanti nisu iscrpili domaća pravna sredstva. Nadalje, budući da je utvrdilo da je Slovenija odgovorna za "staru" deviznu štednju u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana, a Srbija za "staru" deviznu štednju u tuzlanskoj podružnici Investbanke, Vijeće je smatralo da je Slovenija povrijedila član 13. u odnosu na gđu Ališić i gosp. Sadžaka, te da je Srbija povrijedila taj član u odnosu na gosp. Šahdanovića, a da nije nijedna druga tužena država nije prekršila taj član (vidjeti tač. 83.-90. presude Vijeća).
  • 1.
    Aplikanti
  • 131.
    Sud je mnogo puta utvrdio da član 13. garantira dostupnost pravnog sredstva na domaćem nivou za provođenje suštine prava iz Konvencije, ma u kojem obliku ona bila osigurana u domaćem pravnom poretku. Stoga član 13. djeluje tako da on zahtijeva postojanje domaćeg pravnog sredstva kojim će se rješavati suština "osnovane žalbe" prema Konvenciji i pružiti odgovarajuća naknada. Mada se obim obaveza država ugovornica prema članu 13. razlikuje zavisno od prirode žalbe aplikanta, pravno sredstvo koje zahtijeva član 13. mora biti djelotvorno u praksi kao i u zakonu. "Djelotvornost pravnog sredstva" u smislu člana 13. ne zavisi od izvjesnosti povoljnog ishoda za aplikanta. Isto tako, "državni organ" naveden u toj odredbi ne mora nužno biti pravosudni organ; ali ako on to nije, njegova ovlaštenja i garancije koje on pruža relevantne su za utvrđivanje djelotvornosti pravnog sredstva pred tim organom. Također, čak i ako jedno pravno sredstvo samo po sebi u potpunosti ne zadovoljava zahtjeve iz člana 13., ukupna raspoloživa pravna sredstva koja su osigurana prema domaćem zakonu mogu zadovoljiti te zahtjeve (vidjeti predmet Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, tačka 157., ESLJP 2000 XI).
  • 137.
    Član 14. Konvencije glasi:
  • 139.
    Relevantni dio člana 46. Konvencije glasi:
  • 140.
    Vijeće je primijenilo postupak pilot-presude u ovom predmetu i ukazalo na određene opće mjere (vidjeti tač. 98.-101. presude Vijeća).
  • 141.
    Samo su vlade Srbije i Slovenije stavile prigovor na primjenu postupka pilot-presude u ovom predmetu, posebno stoga jer ne bi mogle provjeriti saldo na računima "stare" devizne štednje u podružnicama Ljubljanske banke Ljubljana i Investbanke koje se nalaze u drugim tuženim državama bez pomoći tih država. Vlade Bosne i Hercegovine i Hrvatske tvrdile su da vlade Srbije i Slovenije raspolažu svim potrebnim podacima.
  • 1.
    Opći principi
  • 151.
    Član 41. Konvencije glasi:
  • 152.
    Aplikanti su zahtijevali isplatu svoje "stare" devizne štednje s kamatom na ime materijalne štete. Sud je to već osigurao u tački 146. u tekstu.
  • 156.
    Aplikanti također potražuju 27.351 euro na ime troškova i izdataka koje su imali pred Sudom.
  • 159.
    Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate zasniva na najnižoj kamatnoj stopi na kredite Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.

Dean Spielmann, predsjednik,

POSTUPAK

  • 2.
    Aplikanti su naveli da nisu mogli podići svoju "staru" deviznu štednju sa svojih računa u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana i u tuzlanskoj podružnici Investbanke nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Oni su se pozvali na čl. 13. i 14. Konvencije i član 1. Protokola br.1 uz Konvenciju.
  • 10.
    Prije raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), gđa Ališić i gosp. Sadžak položili su devizna sredstva u Ljubljansku banku Sarajevo 1. Godine 1990., u kontekstu ekonomskih reformi iz 1989./90. (vidjeti tačku 21.u tekstu), Ljubljanska banka Sarajevo postala je podružnica slovenske Ljubljanske banke Ljubljana. Također, prije raspada SFRJ, treći aplikant gosp. Šahdanović položio je svoja devizna sredstva u tuzlansku podružnicu srbijanske Investbanke u Bosni i Hercegovini. Prema materijalnim dokazima u posjedu Suda, dana 31.12.1991. salda na računima gđe Ališić i gosp. Sadžaka u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana iznosila su 4.715 njemačih maraka (DEM), odnosno 129.874 DEM; dana 3.1.2002. saldo na računima gosp. Šahdanovića u tuzlanskoj podružnici Investbanke iznosio je 63.880 DEM, 4 austrijska šilinga i 73 američka dolara (USD).
  • 13.
    U SFRJ je postojalo i devet narodnih banaka: Narodna banka Jugoslavije (NBJ), te narodna banka u svakoj od šest republika i dvije autonomne pokrajine.
  • 15.
    Državna garancija trebala se aktivirati u slučaju stečaja ili "očite nesolventnosti" banke na zahtjev te banke (vidjeti član 18. Zakona o sanaciji, stečaju i likvidaciji banaka i drugih finansijskih organizacija iz 1989. 6 i relevantne podzakonske akte 7). Nijedna od banaka koje se razmatraju u ovom predmetu nije podnijela takav zahtjev.
  • 18.
    Što se tiče Ljubljanske banke Sarajevo 11 kod koje je prvo dvoje aplikanata imalo račune, sistem redeponiranja funkcionirao je na sljedeći način. Prema nizu sporazuma (između Ljubljanske banke Sarajevo, Ljubljanske banke Ljubljana, Narodne banke Bosne i Hercegovine i Narodne banke Slovenije), Ljubljanska banka Sarajevo morala je razliku između položenih i podignutih deviza svakog mjeseca prebacivati u Narodnu banku Slovenije za račun Ljubljanske banke Ljubljana. Dio ovih sredstava prebačen je nazad u Ljubljansku banku Sarajevo na zahtjev te banke, a radi zadovoljenja potreba likvidnosti (u periodu kada je više deviza podizano nego što je ulagano). Doista, u periodu od 1984. do 1991. godine 244.665.082 DEM prebačeno je u Ljubljanu, a 41.469.528 DEM (odnosno manje od 17%) vraćeno je nazad u Sarajevo. Sredstva koja nisu vraćena u Sarajevo redeponirana su kod NBJ prema jednom od dva metoda opisana u tački 17.: metodom računa, odnosno "pro forma" metodom (u tom slučaju nema dokaza da su sredstva zaista otišla iz Ljubljane), ili metodom stvarnog prebacivanja deviza na račune NBJ u inozemstvu. Bez obzira na metod redeponiranja, sva tako prebačena devizna sredstva evidentirana su kao potraživanje Ljubljanske banke Sarajevo od NBJ.
  • 25.
    Mada je tokom rata sva "stara" devizna štednja bila i dalje zamrznuta, podizanje štednih uloga bilo je dopušteno samo izuzetno, iz humanitarnih razloga i u nekim posebnim slučajevima (vidjeti relevantne podzakonske akte 16).
  • 30.
    Nova banka, istog imena kao i prethodnica sarajevske podružnice Ljubljanske banke Ljubljana - Ljubljanska banka Sarajevo - osnovana je 1993. godine prema zakonu Bosne i Hercegovine. Ona je unilateralno preuzela odgovornost za "staru deviznu štednju" u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana koja je bila slovenska banka.
  • 39.
    Nadležni sud u Srbiji je 2002. godine pokrenuo stečajni postupak nad Investbankom. Srbijanske vlasti su zatim prodale prostorije podružnica Investbanke u FBiH (podružnice u Republici Srpskoj prodate su 1999. godine). Naprimjer, za prostorije u Džafer Mahali u Tuzli srbijanske vlasti dobile su 2.140.650 eura. Kako izgleda, stečajni postupak nad Investbankom još uvijek je u toku.
  • 3.
    Srbija
  • 45.
    Srbija je 1998., a zatim ponovo 2002. godine, pristala na isplatu, dijelom u gotovini, a dijelom u obveznicama Vlade, "stare" devizne štednje u domaćim podružnicama domaćih banaka svojim državljanima i državljanima svih država osim država sljednica SFRJ, zajedno sa "starom" deviznom štednjom u stranim podružnicama domaćih banaka (poput tuzlanske podružnice Investbanke) državljanima svih država osim država sljednica SFRJ. Ove obveznice Vlade trebale su se amortizirati do 2016. godine u 12 godišnjih isplata uz godišnju kamatu od 2% (član 4. Zakona o staroj deviznoj štednji iz 2002. godine 26). U pogledu iznosa za otplatu, Srbija se obavezala da će isplatiti prvobitne depozite zajedno s kamatom akumuliranom do 31.12.1997. po prvobitnoj stopi, te kamatu nakon tog datuma po godišnjoj stopi od 2% (član 2. istog zakona).
  • 4.
    Slovenija
  • 50.
    Svi postupci koji su se odnosili na "staru" deviznu štednju u podružnicama stare Ljubljanske banke u ostalim državama sljednicama (osim trećestepenog postupka pred Vrhovnim sudom) obustavljeni su 1997. godine do ishoda pregovora o sukcesiji (vidjeti Zakon o Fondu za sukcesiju Republike Slovenije iz 1993. godine 31, sa izmjenama i dopunama iz 1997. godine, te Zakon o Fondu za sukcesiju i visokom predstavniku za sukcesiju Republike Slovenije iz 2006. 32). U decembru 2009. godine Ustavni sud Slovenije je, po žalbi dvoje hrvatskih štediša, tu mjeru proglasio neustavnom 33.

"Ovlaštene banke izvršavat će naloge za isplatu domaćim državljanima deviza položenih na njihovim deviznim računima … nakon što od tih osoba prethodno dobiju obavještenje o namjeri korištenja deviza, i to kako slijedi:

budući da je zbog stvarnih i pravnih razloga proizašlih iz rata na dijelu teritorije bivše Jugoslavije, međunarodnih sankcija nametnutih tzv. SRJ (Srbija i Crna Gora) i sloma finansijskih i privrednih sistema u nekim državama nastalim na teritoriji bivše SFRJ zbog finansiranja agresorskog rata na dijelu teritorije bivše SFRJ trenutno nemoguće postići sporazum o pravnoj sukcesiji i preuzimanju obaveza i potraživanja bivše Jugoslavije i pravnih subjekata na njenom području, a to ozbiljno ugrožava i njegovu neposrednu budućnost;

Unatoč odredbama navedenim u prethodnom stavu, Ljubljanska banka d.d. i Kreditna banka Maribor d.d. Maribor zadržat će:

Ljubljanska banka d.d. Ljubljana zadržat će svoje odnose s postojećim podružnicama i ovisnim društvima Ljubljanske banke d.d. sa sjedištem u drugim republikama na teritoriji bivše SFRJ, te će zadržati odgovarajući dio potraživanja od Narodne banke Jugoslavije u odnosu na devizne štedne račune."

  • 56.
    Relevantni dio Zakona o staroj deviznoj štednji Srbije iz 2002. godine glasi:
  • 57.
    Član 2. Zakona o staroj deviznoj štednji Bosne i Hercegovine iz 2006. godine glasi:
  • 60.
    Obaveza pregovaranja u dobroj vjeri s ciljem postizanja sporazuma predstavlja osnovni princip za rješavanje raznih aspekata sukcesije (vidjeti Mišljenje br. 9 Arbitražne komisije međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji 38 i član 6. Rezolucije o sukcesiji država u pitanjima imovine i dugova iz 2001. godine Instituta za međunarodno pravo – Rezolucija iz 2001.). Ako se ne uspije postići sporazum, princip teritorijalnosti je od vitalnog značaja kada je riječ o sukcesiji u pogledu državne imovine (član 18. Bečke konvencije iz 1983. i član 16. Rezolucije iz 2001.). Princip koji se primjenjuje u odnosu na državne dugove je "princip pravičnog razmjera". Odredba Bečke konvencije iz 1983. godine koja je relevantna jeste član 41. koji glasi:
  • 2.
    Dugovi javnih institucija i preduzeća u državnom vlasništvu koja djeluju na državnom nivou podliježu istim pravilima, bez obzira na mjesto njihovog registriranog sjedišta."

Konačno, u pogledu učinka sukcesije države na privatna lica, Rezolucija iz 2001. u relevantnom dijelu glasi:

  • 2.
    Država sljednica će u svom pravnom poretku priznati postojanje prava i obaveza vjerovnika nastalih u pravnom poretku države prethodnice."
  • 62.
    Pitanje "stare" devizne štednje bilo je sporno. Države sljednice imale su različite poglede na to da li se ono treba rješavati kao obaveza SFRJ prema Aneksu C (Finansijska aktiva i pasiva) ili kao privatnopravno pitanje prema Aneksu G (Privatna imovina i stečena prava) 39. Ove države nisu se mogle dogovoriti ni o tome da li garancije SFRJ za "staru" deviznu štednju treba preuzeti država u kojoj matična banka ima sjedište ili država na čijoj teritoriji je položen depozit. Sljedeće odredbe su konačno uključene u Aneks C Ugovora:

(a) garancije SFRJ ili njene NBJ za štedne pologe u čvrstoj valuti u nekoj komercijalnoj banci ili bilo kojoj njenoj ispostavi u bilo kojoj državi sljednici prije datuma na koji je ona proglasila nezavisnost;..."

  • 63.
    U periodu 2001./2002. održane su četiri runde pregovora o raspodjeli garancija SFRJ za "staru" deviznu štednju. Pošto države sljednice nisu mogle postići dogovor, Banka za međunarodna poravnanja (BIS) ih je u septembru 2002. godine obavijestila da je stručnjak, gosp. Meyer, odlučio prekinuti svoje učešće u tom predmetu i da BIS stoga nema nikakvu ulogu u tom pogledu. Zaključeno je kako slijedi:

(2) Ako se razlike ne mogu riješiti u tim raspravama u roku od mjesec dana od prvog saopćenja u raspravi, zainteresirane države će:

"Međutim, ni pactum de negotiando nije bez pravnih posljedica. On znači da će obje strane nastojati da u dobroj vjeri postignu obostrano zadovoljavajuće rješenje putem kompromisa, čak i ako to znači odustajanje od ranije usvojenih čvrstih stavova. On podrazumijeva spremnost da u svrhu pregovora ne odustanu od ranijih stavova i nađu se na nekoj tački s drugom strankom. Tekst sporazuma ne može se tumačiti tako da znači da bilo koja od strana namjerava ustrajati u svom ranijem stavu i insistirati na potpunoj kapitulaciji druge strane. Takav koncept bio bi u suprotnosti s pojmom 'pregovora'. Bila bi to potpuna suprotnost onome što se namjeravalo. Nastojanje da se pregovara uključuje i shvatanje da s drugom stranom radimo kako bismo našli kompromis. Iako Sud ne zaključuje da član 19. posmatran zajedno sa stavom II. Aneksa I. apsolutno obavezuje svaku stranu na postizanje dogovora, on zastupa mišljenje da uslovi tih odredbi zahtijevaju od strana da pregovaraju, pogađaju se i u dobroj vjeri nastoje ostvariti rezultat prihvatljiv za obje strane, te tako okončaju ovu kontroverzu koja se već dugo povlači...

  • 71.
    Godine 2008. Landsbanki je finansijski propala, a Vlada Islanda osnovala je Novu Landsbanki prema svom zakonu donesenom po hitnom postupku s ciljem sprečavanja krize sistema. Domaći depoziti prebačeni su u Novu Landsbanki. Depoziti iz Holandije i Ujedinjenog Kraljevstva nisu prebačeni. Nedugo nakon uspostavljanja Nove Landsbanki i prebacivanja domaćih depozita te banke, aktivirana je obaveza isplate prema islandskom sistemu osiguranja depozita, koja je uključivala i depozite iz Holandije i Ujedinjenog Kraljevstva. Za razliku od domaćih deponenata, deponenti iz podružnica u Holandiji i Ujedinjenom Kraljevstvu nisu dobili nikakvu naknadu iz sistema Islanda, ali su na kraju bili isplaćeni iz sistema Holandije i Ujedinjenog Kraljevstva.
  • 76.
    Aplikanti su osporili ove prigovore i predložili da ih Sud odbije pozivajući se, između ostalog, na zaključke Vijeća.

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen njegove imovine osim kada je to u javnom interesu i u skladu sa uslovima propisanim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

  • 84.
    Aplikanti su tvrdili da sve tužene države, kao države sljednice SFRJ, treba da isplate svoj dio "stare" devizne štednje s obzirom na činjenicu da nisu riješile to preostalo sukcesijsko pitanje. Aplikanti su naveli da bi one to trebalo da urade prema srazmjeru koji je primijenjen na podjelu imovine SFRJ (vidjeti tačku 65. u tekstu).
  • 86.
    Vlada Bosne i Hercegovine dodala je da su podružnice Ljubljanske banke Ljubljana i Investbanke bile obavezne prebacivati devize svojih klijenata u sjedište. Posljedica toga bila je da su sefovi podružnica u Bosni i Hercegovini bili skoro prazni kada se raspala SFRJ, što je još jedan razlog zbog kojeg se Slovenija i Srbija trebaju smatrati odgovornima u predmetnom slučaju.
  • 88.
    Vlada Hrvatske je također istaknula da se Memorandum o razumijevanju između Hrvatske i Slovenije od 11.3.2013., kojim se poziva na dalje pregovore o sukcesiji, odnosio samo na ušteđevinu koja je 1990-ih prebačena iz zagrebačke podružnice Ljubljanske banke Ljubljana u hrvatske banke (vidjeti tačku 43. u tekstu). Stoga, suprotno tvrdnjama slovenske vlade, taj memorandum ne treba tumačiti kao prihvatanje stava da cjelokupna "stara" devizna štednja u podružnicama Ljubljanske banke Ljubljana izvan Slovenije predstavlja pitanje sukcesije (vidjeti tačku 92. u tekstu).
  • 90.
    Tvrdnja Vlade Slovenije (vidjeti tačku 95. u tekstu) da je strana valuta završila ili na inozemnim računima NBJ ili u NBJ u Beogradu nije potkrijepljena dokazima. Srbijanska vlada istaknula je činjenicu da su devize u pravilu redeponirane kod NBJ prema metodi računa ili "pro forma" metodi, što nije zahtijevalo fizičko prebacivanje sredstava (vidjeti tačku 17. u tekstu). Nadalje, devize koje su prebačene na inozemne račune NBJ već su podijeljene među državama sljednicama (vidjeti tačku 65. u tekstu gore).
  • 93.
    Nadalje, kako je Ljubljanska banka Ljubljana bila na rubu stečaja, moralo se izvršiti njeno restrukturiranje 1994. godine. Međutim, država Slovenija ne bi se trebala smatrati odgovornom za dugove te banke samo zbog toga što je procesom njene sanacije postala vlasnicom te banke. U protivnom, kako navode, nijedna država ne bi mogla izvršiti sanaciju banke s negativnim kapitalom, a da time ne preuzme punu odgovornost za njen dug. U svakom slučaju, istakli su da Ljubljanska banka Ljubljana nikada nije vršila javne funkcije; da nikada nije postupala po konkretnim uputstvima države kada je riječ o neisplaćivanju "stare" devizne štednje aplikantima; te da ona podliježe redovnom zakonu (odnosno, slovenskom Zakonu o preduzećima). Sama činjenica da je država vlasnik nekog preduzeća, te da ga u tom smislu kontrolira, nije dovoljna da se njegove djelatnosti pripišu državi ili da se država smatra odgovornom za dugove preduzeća prema međunarodnom običajnom pravu koje je kodificirano u Nacrtu odredbi Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti država za djela suprotna međunarodnom pravu.
  • 97.
    Kako je Sud već utvrdio u tački 80. u tekstu, devizna štednja koja je predmet pritužbi aplikanata zaista je predstavljala "imovinu" u smislu člana 1. Protokola br. 1. Prema tome, taj član primjenjiv je u ovom predmetu.
  • 99.
    Vraćajući se na predmetni slučaj, potrebno je primijetiti da usljed različitih mjera usvojenih na državnom nivou aplikanti nisu mogli koristiti svoju ušteđevinu više od 20 godina. Iako bi se zamrzavanje bankovnih računa moglo posmatrati, barem u početku, kao namjera da se regulira korištenje njihove imovine u smislu trećeg pravila, može se postaviti pitanje da li činjenica da su im njihovi depoziti bili nedostupni u tako dugom vremenskom peridu, predstavlja "lišavanje" u smislu drugog pravila. Međutim, imajući u vidu zaključke iz tač. 77. do 81. u tekstu da zakoni tuženih država nisu ukinuli zahtjeve aplikanata ili im na drugi način oduzeli pravnu valjanost, kao i načelno prihvatanje tih država da se i vlasnicima depozita poput aplikanata također treba omogućiti da raspolažu svojom ušteđevinom, ne može se reći da su aplikanti formalno lišeni svojih ušteđevina. Iz istih razloga Sud ne nalazi da se može smatrati da je u predmetnom slučaju jasno da je riječ o de facto eksproprijaciji. S obzirom na ovakve okolnosti, te imajući u vidu složenost pravnih i činjeničnih pitanja u ovom predmetu, Sud smatra da se navodna povreda prava na imovinu ne može klasificirati pod tačno određenu kategoriju (vidjeti Beyeler protiv Italije [GC], br. 33202/96, tačka 106., ESLJP 2000I, i Zolotas protiv Grčke (br. 2), br. 66610/09, tačka 47., ESLJP 2013). Predmetni slučaj stoga treba ispitati u svjetlu općih principa sadržanih u prvom pravilu.
  • 101.
    Međutim, granice između pozitivnih i negativnih obaveza države iz člana 1. Protokola br. 1 ne mogu se precizno definirati. Ipak, primjenjivi principi su slični. Bez obzira na to da li se predmet analizira sa aspekta pozitivne obaveze države ili sa aspekta uplitanja javnog organa vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koje je potrebno primijeniti ne razlikuju se u svojoj suštini. U oba konteksta mora se voditi računa o uspostavi pravične ravnoteže između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao cjeline. Također je tačno da ciljevi koji se pominju u toj odredbi mogu biti značajni prilikom ocjene o tome da li je pronađena ravnoteža između zahtjeva javnog interesa o kojem je riječ i aplikantovog osnovnog prava na imovinu. U oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene u određivanju mjera koje treba preduzeti kako bi se osigurala usklađenost s Konvencijom (vidjeti Broniowski, citiran gore, tačka 144., uz druge izvore).
  • 104.
    Među strankama nema eksplicitnog spora o tome da li je princip zakonitosti poštovan u ovom predmetu. Sud ne vidi razloga za drugačiji zaključak. Očito je da je situacija o kojoj je riječ, odnosno nemogućnost da aplikanti podignu svoju štednju, barem nakon raspada SFRJ, imala pravni osnov u domaćem zakonu (vidjeti, naročito, tač. 54.-58. u tekstu).
  • 106.
    S obzirom na direktno poznavanje njihovog društva i njegovih potreba, domaće vlasti su, u načelu, u boljoj poziciji od međunarodnih sudija da ocijene što je "u javnom interesu". Prema sistemu zaštite koji je uspostavljen Konvencijom, na domaćim je vlastima da naprave početnu procjenu u pogledu postojanja problema koji se tiče javnosti i opravdava primjenu mjera u sferi ostvarivanja prava na imovinu. Kako zakonodavni organ ima široko polje slobodne procjene u provođenju mjera socijalne i ekonomske politike, Sud će poštovati procjenu zakonodavnog organa u pogledu toga što je u javnom interesu, osim ako je ta procjena očito bez razumnog utemeljenja (vidjeti Broniowski, citiran gore, tačka 149., uz druge izvore). Sud je već utvrdio da se ova logika nužno primjenjuje na takve fundamentalne promjene poput raspada države nakon čega je uslijedio rat, što predstavlja fenomen koji neizbježno podrazumijeva i donošenje velikog broja ekonomskih i socijalnih zakona (vidjeti Suljagić, citiran gore, tačka 42.).
  • 108.
    Svakim uplitanjem u mirno uživanje imovine, kao i propustom djelovanja, mora se uspostaviti pravična ravnoteža između potreba općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinca. Drugim riječima, u svakom slučaju u kojem je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1, Sud mora utvrditi da li osoba o kojoj je riječ mora podnijeti nesrazmjeran i pretjeran teret usljed djelovanja ili nedjelovanja države. Prilikom ocjene o poštivanju tog zahtjeva, Sud mora potpuno ispitati sve interese o kojima je riječ, imajući na umu ulogu Konvencije da štiti prava koja su "praktična i efektivna". U tom smislu valja naglasiti da neizvjesnost, bilo da je ona legislativna, administrativna ili da proizilazi iz prakse koju vlasti provode, predstavlja faktor koji se mora imati u vidu prilikom ocjene ponašanja države. U slučajevima u kojima je zaista u pitanju opći interes, na državnim organima je da reagiraju u pravo vrijeme i na odgovarajući i dosljedan način (vidjeti Broniowski, citiran gore, tač. 147.-151.).

"Svako čija su prava i slobode utvrđene ovom konvencijom povrijeđene ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim organima, čak i kada su povredu učinile osobe u obavljanju svoje službene dužnosti."

  • 128.
    Aplikanti su tvrdili da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek za svoje žalbe, ne ulazeći u detalje.
  • 132.
    Što se tiče građanske tužbe protiv stare Ljubljanske banke pred slovenskim sudovima, Sud primjećuje da je Okružni sud Ljubljana donio mnoge presude kojima se staroj Ljubljanskoj banci nalaže da isplati "staru" deviznu štednju u svojim podružnicama u Sarajevu, zajedno s kamatom (vidjeti tačku 51. u tekstu). Međutim, Vlada Slovenije nije uspjela pokazati da je barem jedna ovakva presuda izvršena. Stoga, do sada nema dokaza o tome da je ovo pravno sredstvo moglo aplikantima osigurati odgovarajuću i dovoljnu pravnu zaštitu.

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

"1. Visoke strane ugovornice obavezuju se da će poštovati konačnu presudu Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.

  • 142.
    Sud ponavlja da član 46. Konvencije, tumačen u smislu člana 1., tuženim državama nameće pravnu obavezu da, pod nadzorom Odbora ministara, primijene odgovarajuće opće i/ili pojedinačne mjere kako bi osigurale prava aplikanata za koja je Sud utvrdio da su povrijeđena. Ove mjere također treba preduzeti i u odnosu na druge osobe koje se nalaze u istom položaju kao i aplikanti, posebno kroz rješavanje problema koji su doveli do povreda koje je Sud utvrdio (vidjeti Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, tačka 94., ESLJP 2005. X). Ovu obavezu je stalno naglašavao Odbor ministara vršeći nadzor nad izvršenjem presuda ovog suda (vidjeti ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001.)65 i ResDH(2006.)1).

"Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućava samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."

  • 153.
    Svaki aplikant je nadalje zahtijevao 4.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  • 157.
    Sve vlade smatrale su da je ovaj zahtjev pretjeran i neosnovan.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD

Josep Casadevall,

  • 3.
    Aplikacija je dodijeljena u rad Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stav 1. Pravila Suda). Dana 17.10.2011. Vijeće tog odjela u čijem sastavu su bile sljedeće sudije: Nicolas Bratza, Lech Garlicki, Nina Vajić, Boštjan M. Zupančič, Ljiljana Mijović, Dragoljub Popović i Mirjana Lazarova Trajkovska, te Lawrence Early, registrar Odjela, spojilo je pitanje iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava s meritumom i proglasilo aplikaciju dopuštenom.

ČINJENICE

  • 11.
    Pritužbe aplikanata, prema Konvenciji, odnose se na nemogućnost podizanja njihove devizne štednje s navedenih bankovnih računa. U svom podnesku oni navode da to predstavlja povredu člana 1. Protokola br. 1 samog po sebi, kao i u vezi s članom 14. Konvencije od strane svih tuženih država. Oni također navode povredu člana 13. Konvencije.
  • 16.
    Štediše nisu mogle samostalno zatražiti aktiviranje državne garancije, ali su imali pravo, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima iz 1978. 8, u svakom trenutku iz osnovnih banaka podići svoje depozite zajedno s akumuliranom kamatom. Tako je članom 1035. tog zakona propisano:
  • 19.
    Prema sporazumima pomenutim u tački 18., Ljubljanska banka Sarajevo je preko Narodne banke Bosne i Hercegovine od NBJ dobivala kredite u dinarima (u početku beskamatne) u protuvrijednosti "redeponiranih" deviza. Osnovne banke su tako dobivena dinarska sredstva koristile za davanje kredita po kamatnim stopama nižim od stope inflacije preduzećima koja su, u pravilu, imala sjedište u istoj teritorijalnoj jedinici.
  • 26.
    Nakon rata koji se vodio u periodu 1992.-1995., svaki od entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine - FBiH - i Republika Srpska) donio je svoje zakone o "staroj" deviznoj štednji. U ovom predmetu relevantno je jedino zakonodavstvo FBiH, s obzirom na to da se predmetne podružnice nalaze u tom entitetu. FBiH je 1997. godine preuzela odgovornost za "staru" deviznu štednju u bankama i podružnicama koje se nalaze na njenoj teritoriji (vidjeti član 3.(1) Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije iz 1997. 17 i uredbe o ostvarivanju potraživanja lica koja su imala deviznu štednju u bankama na teritoriji Federacije BiH, a nisu imala prebivalište na teritoriji Federacije BiH, iz 1999. 18). Iako su takvi štedni ulozi i dalje bili zamrznuti, tim zakonom propisano je da su se oni mogli koristiti za kupovinu stanova i preduzeća u državnom vlasništvu (vidjeti član 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije iz 1997., sa izmjenama i dopunama iz 2004. godine).
  • 31.
    Narodna banka Bosne i Hercegovine provela je 1994. godine provjeru stanja i uočila brojne nedostatke. Prije svega, uprava te nove Ljubljanske banke Sarajevo nije bila propisno imenovana i nije bilo jasno ko su njeni dioničari. Narodna banka je stoga imenovala direktora te banke. Drugo, kao domaća banka, Ljubljanska banka Sarajevo nije mogla preuzeti odgovornost strane banke za "staru" deviznu štednju pošto bi to državi Bosni i Hercegovini nametnulo nove finansijske obaveze (jer je država bila zakonski garant za "staru" deviznu štednju u svim domaćim bankama). Narodna banka naložila je da se za sarajevsku podružnicu Ljubljanske banke Ljubljana hitno pripremi zaključni bilans stanja na dan 31.3.1992. i da se definiraju njeni odnosi s matičnom bankom.
  • 40.
    Vlada FBiH je 2010. godine odlučila staviti prostorije i arhivu podružnica Investbanke u FBiH pod svoj nadzor, ali kako izgleda, Investbanka više nije imala nikakve prostorije ili arhivu u FBiH.
  • 46.
    Međutim, ostala "stara" devizna štednja (odnosno štednja državljana država sljednica SFRJ osim Srbije u svim podružnicama srbijanskih banaka, domaćim i stranim, kao i štednja građana Srbije u podružnicama srbijanskih banaka izvan Srbije) ostala je zamrznuta do okončanja pregovora o sukcesiji, kao što je to slučaj, naprimjer, s polozima trećeg aplikanta. Osim toga, svi postupci vezani za "staru" deviznu štednju obustavljeni su na osnovu zakona, u skladu s čl. 21. i 22. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana iz 1998. godine 27 i čl. 21. i 36. Zakona o reguliranju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana iz 2002. godine.
  • 51.
    Okružni sud u Ljubljani je nakon toga donio brojne presude kojima se nalaže staroj Ljubljanskoj banci da isplati "staru" deviznu štednju iz njene podružnice u Sarajevu zajedno s kamatom (vidjeti, npr., presudu P 119/1995-I, od 16.11.2010., koja je postala pravosnažna i obavezujuća 4.1.2012. kada je potvrđena na Višem sudu u Ljubljani; presudu P 9/2007-II, od 7.12.2010.; i presudu P 1013/2012-II, od 10.1.2013,). Sud je objasnio da su prema zakonu SFRJ podružnice postupale u ime i za račun matičnih banaka. Također, prema slovenskom zakonu, stara Ljubljanska banka Ljubljana zadržala je odgovornost za "staru" deviznu štednju u njenoj sarajevskoj podružnici. Sud je smatrao nebitnom činjenicu da je istoimena banka, Ljubljanska banka Sarajevo, 1993. godine preuzela odgovornost stare Ljubljanske banke Ljubljana za štednju u sarajevskoj podružnici (vidjeti tačku 30. u tekstu) budući da je to urađeno bez odobrenja matične banke ili deponenata. U svakom slučaju, nadležni sud u Bosni i Hercegovini je 2004. godine brisao iz sudskog registra preduzeća taj upis iz 1993. godine (vidjeti tačku 35. u tekstu). Okružni sud u Ljubljani je također smatrao nebitnom činjenicu da su neka devizna sredstva prebačena na račune NBJ u inozemstvu u skladu s njenim sistemom redeponiranja opisanim u tekstu gore.

(i) iznosi do 500 DEM: 15 dana za prvo povlačenje …. a 30 dana za naknadna povlačenja …;

...;

  • 55.
    Relevantni dio Zakona o fondu za sukcesiju Republike Slovenije iz 1993., sa izmjenama i dopunama iz 1997. godine, glasi:

"1. U smislu ovog zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31.12.1991., uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma i za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa.

"Kad se država raspadne i prestane postojati, a na dijelovima teritorije države prethodnice stvore se dvije ili više država sljednica, i ako se države sljednice drugačije ne sporazumiju, državni dug države prethodnice prelazi na države sljednice u pravičnom srazmjeru, vodeći posebno računa o imovini, pravima i interesima koji prelaze na države sljednice u odnosu na taj državni dug."

Član 28.Lokalizirani dugovi

" Međutim, ako svih pet država sljednica kasnije odluči da pokrene nove pregovore o garancijama za štedne pologe u čvrstoj valuti i zatraži pomoć BIS-a s tim u vezi, BIS je spreman razmotriti pružanje takve pomoći, pod uslovima koje je potrebno dogovoriti." 40

(a) iznijeti stvar pred nezavisnu osobu po njihovom izboru, s ciljem brzog i autoritativnog utvrđivanja materije, koja će biti poštovana te koja, prema potrebi, može naznačiti konkretne rokove za djelovanje; ili

U ovom slučaju, dogovor o pregovorima o osporavanim novčanim potraživanjima nužno obuhvata i spremnost na razmatranje rješenja. To je tačno čak i ako se spor ne odnosi samo na iznos potraživanja nego i na njihovo postojanje. Time se ne narušava princip nagodbe. Član 19. ne zahtijeva nužno da strane riješe različita pravna pitanja o kojima se ne slažu. Naprimjer, namjera nije da se od obje strane očekuje da jednako gledaju na određena pitanja u vezi s kojim se razmimoilaze, kao npr. postoje li osporavana potraživanja u pravnom smislu ili ne, niti da li je riječ o državnim ili privatnim potraživanjima. Što se tiče tih pitanja, strane su se zapravo sporazumjele da se ne slažu, ali uprkos njihovim tvrdnjama o tim tačkama, obavezale su se da će voditi pregovore u najvećoj mogućoj mjeri s ciljem postizanja sporazuma o rješenju..