Aktio

URED ZASTUPNIKA/AGENTA VIJEĆA MINISTARA BIH PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

Predmet Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine

VELIKO VIJEĆE

PREDMET MAKTOUF I DAMJANOVIĆ
protiv BOSNE i HERCEGOVINE

(Aplikacije, br. 2312/08 i 34179/08)

PRESUDA

STRAZBUR

18. juli 2013.

Ova presuda je konačna, ali može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući kao Veliko vijeće u sljedećem sastavu:

Dean Spielmann, predsjednik,

Josep Casadevall,

Guido Raimondi,

Ineta Ziemele,

Mark Villiger,

Isabelle Berro-Lefèvre,

David Thór Björgvinsson,

Päivi Hirvelä,

George Nicolaou,

Mirjana Lazarova-Trajkovska,

Nona Tsotsoria,

Zdravka Kalaydjieva,

Nebojša Vučinić,

Kristina Pardalos,

Angelika Nußberger,

Paulo Pinto de Albuquerque,

Johannes Silvis, sudije,

i Michael O’Boyle, zamjenik registrara,

Nakon vijećanja bez prisustva javnosti, dana 12. decembra 2012. i 19. juna 2013. godine,

Donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog datuma:

POSTUPAK

  • 1.
    Ovaj predmet pokrenut je dvjema aplikacijama (br. 2312/08 i 34179/08) protiv Bosne i Hercegovine koje su Sudu podnijeli državljanin Iraka gosp. Abduladhim Maktouf 17. decembra 2007. i državljanin Bosne i Hercegovine gosp. Goran Damjanović (u daljnjem tekstu: aplikanti) 20. juna 2008. prema članu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija).
  • 2.
    Pritužbe aplikanata tiču se krivičnog postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) tokom kojeg su proglašeni odgovornim i kažnjeni prema odredbama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine iz 2003. godine za zločine protiv civilnog stanovništva koje su počinili tokom rata 1992.-95. Oni su se žalili da je zbog odbijanja Suda BiH da primijeni Krivični zakon bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: bivša SFRJ) iz 1976. godine, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja ratnih zločina, povrijeđeno pravilo zabrane retroaktivnog kažnjavanja sadržano u članu 7. Konvencije. Nadalje su se pozvali na član 14. u vezi s članom 7. Konvencije i članom 1. Protokola br. 12. Gosp. Maktouf se također žalio i na član 6. § 1. Konvencije.
  • 3.
    Aplikacije su dodijeljene Četvrtom odjelu Suda (Pravilo 52. § 1. Pravila Suda). Dana 31. augusta 2010. predsjednik tog odjela odlučio je da Vladu Bosne i Hercegovine obavijesti o aplikacijama (u daljnjem tekstu: Vlada). Također je istovremeno zaključeno da će Sud o dopustivosti i meritumu aplikacija odlučivati istovremeno (član 29. § 1. Pravila Suda). Dana 10. jula 2012. Vijeće Četvrtog odjela u sastavu sudija: Lech Garlicki, David Thór Björgvinsson, Päivi Hirvelä, George Nicolaou, Zdravka Kalaydjieva, Nebojša Vučinić i Ljiljana Mijović, s Lawrence Early, registrarom Odjela, odreklo se svoje nadležnosti u korist Velikog vijeća, dok nijedna od stranki nije uložila prigovor na ovo ustupanje (član 30. Konvencije i Pravilo 72.).
  • 4.
    Sastav Velikog vijeća određen je u skladu s odredbama člana 26. §§ 4. i 5. Konvencije i Pravila 24. Faris Vehabović, sudija koji je izabran iz Bosne i Hercegovine, izuzet je od odlučivanja (Pravilo 28.). Vlada se saglasila da ga u Vijeću zamijeni Angelika Nußberger, sutkinja koja je izabrana u ime Njemačke (član 26. § 4. Konvencije i Pravilo 29. § 1.).
  • 5.
    Veliko vijeće zatim je odlučilo spojiti aplikacije (Pravilo 42. § 1.).
  • 6.
    Stranke su uložile pismene podneske sa izjašnjenjima u pogledu dopustivosti i merituma. Osim toga, primljena su pismena izjašnjenja treće strane Ureda visokog predstavnika, kojem je dopušteno da učestvuje u postupku (član 36. § 2. Konvencije i Pravilo 44. §§ 3. i 4.).
  • 7.
    Dana 12. decembra 2012. održana je javna rasprava u Zgradi ljudskih prava u Strazburu (Pravilo 54. § 3.). Pred Sudom su se tada pojavili:

(a) u ime Vlade

Gđa Z. Ibrahimović, zamjenica agenta,

Gđa S. Malešić, pomoćnica agenta,

Gosp. H. Vučinić,

Gđa M. Kapetanović, savjetnici;

(b) u ime aplikanata

Gosp. S. Kreho,

Gosp. A. Lejlić

Gosp. A. Lozo

Gosp. I. Mehić advokat,

Gosp. A. Kreho,

Gosp. H. Lozo,

Gđa N. Kisić, savjetnici.

Sud je saslušao obraćanja gđe Ibrahimović i gosp. Lejlića.

ČINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA A. Relevantne informacije

  • 8.
    Nakon proglašenja nezavisnosti od bivše SFRJ u martu 1992., u Bosni i Hercegovini izbio je nemilosrdni rat.Više od 100.000 ljudi je ubijeno i više od 2.000.000 ljudi je raseljno kao rezultat etničkog čišćenja ili općeg nasilja. Tokom rata počinjeni su brojni zločini, uključujući i one koje su počinili aplikanti u ovom predmetu. Sljedeće lokalne snage bile su glavni učesnici u sukobu: ARBiH 1 (koju su uglavnom činili Bošnjaci 2 koji su bili lojalni centralnoj vladi u Sarajevu), HVO 3 (koje su uglavnom činili Hrvati) i VRS 4 (koju su uglavnom činili Srbi). Sukob je okončan u decembru 1995. godine kada je na snagu stupio Opći okvirni sporazum za mir (u daljnjem tekstu: Dejtonski sporazum). U skladu s tim sporazumom, Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
  • 9.
    U odgovoru na zločine koji su se u to vrijeme dešavali na teritoriji bivše SFRJ, Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Haški tribunal), kao privremenu instituciju 5. Tokom 2002. godine, da bi osigurao da njegova misija bude okončana uspješno, pravovremeno i u saradnji s domaćim pravnim sistemima u bivšoj Jugoslaviji, Haški tribunal počeo je osmišljavati strategiju za završetak svog rada 6. Tu strategiju podržalo je Vijeće sigurnosti UN 7-a i organi vlasti u Bosni i Hercegovini (koji su donijeli neophodne izmjene i dopune zakona i zaključili sporazume s visokim predstavnikom – međunarodnim administratorom koji je imenovan prema Dejtonskom sporazumu). Ključna komponenta ove strategije bilo je uspostavljanje Vijeća za ratne zločine u Sudu BiH, koje će se sastojati od međunarodnih i domaćih sudija (vidjeti tačke 34.-36. u tekstu).

B. Činjenice u vezi s gosp. Maktoufom

  • 10.
    Gosp. Maktouf rođen je 1959. godine i živi u Maleziji.
  • 11.
    Dana 19. oktobra 1993. on je s umišljajem pomogao trećoj osobi da otme dva civila s ciljem njihove razmjene za pripadnike snaga ARBiH koje su zarobili pripadnici HVO-a. Civili su oslobođeni nekoliko dana kasnije.
  • 12.
    Dana 11. juna 2004. aplikant je uhapšen.
  • 13.
    Dana 1. jula 2005. pretresno vijeće Suda BiH ga je proglasilo krivim za podstrekavanje i pomaganje u ratnom zločinu uzimanja talaca i osudilo ga na pet godina zatvora prema članu 173. § 1. u vezi s članom 31. Krivičnog zakona iz 2003. godine.
  • 14.
    Dana 24. novembra 2005. apelaciono vijeće tog suda poništilo je presudu od 1. jula 2005. i zakazalo novo ročište. Dana 4. aprila 2006. Apelaciono vijeće, koje se sastojalo od dvojice međunarodnih sudija (Pietro Spera i Finn Lynghjem) i jednog domaćeg sudije (Hilmo Vučinić), osudilo je aplikanta za isto krivično djelo i donijelo odluku o istoj kazni prema Krivičnom zakonu iz 2003. godine. Što se tiče krivične sankcije, Vijeće je zaključilo sljedeće (prijevod je dostavio Sud BiH):

"Imajući u vidu stepen krivične odgovornosti optuženog i težinu nastupile posljedice kao i činjenicu da je optuženi bio pomagač u izvršenju krivičnog djela, te cijeneći olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, Vijeće je primijenilo odredbe o ublažavanju kazne i optuženom maksimalno ublažilo kaznu, primjenjujući odredbu člana 50. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, smatrajući da se s ovako izrečenom kaznom u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja, te da će ovako izrečena kazna uticati na optuženog da ubuduće ne čini druga krivična djela."

  • 15.
    Nakon žalbe aplikanta Ustavnom sudu, Ustavni sud je 30. marta 2007. ispitao predmet prema čl. 5., 6., 7. i 14. Konvencije i zaključio da nije došlo do kršenja Konvencije. Ova odluka je aplikantu uručena 23. juna 2007. Odluka Ustavnog suda, donesena većinom glasova, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"42. Ustavni sud podsjeća da je u članu 65. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03. 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04), čiji je izvorni tekst nametnut odlukom visokog predstavnika, koji je kasnije usvojila Parlamentarna skupština BiH, a stupio je na snagu 6. januara 2005., propisano da u prijelaznom periodu, koji ne može trajati duže od pet godina, vijeća Odjela I. za ratne zločine i Odjela II. za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju čine domaće i međunarodne sudije. U ove odjele Krivičnog i Apelacionog odjeljenja može biti imenovano više međunarodnih sudija. Ove sudije ne smiju biti državljani BiH ili bilo koje susjedne zemlje. Međunarodni sudija može obavljati dužnost sudije u vijeću u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH, uključujući i vijeće u skladu s odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH, a neće biti krivično gonjeni, hapšeni ili pritvarani, niti mogu odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daju ili odluke koje donose u okviru svojih službenih dužnosti.

  • 43.
    Visoki predstavnik je, "koristeći se ovlaštenjima koja su mu data u članu V. Aneksa 10 o provođenju civilnog dijela Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH... prema kojem visoki predstavnik pomaže kada je to neophodno u rješavanju svih problema koji se pojave u vezi s provođenjem Mirovnog ugovora...Konstatirajući činjenicu da je u Kominikeu Upravnog odbora Vijeća za provođenje mira, izdatom u Sarajevu 26. septembra 2003., Odbor primio k znanju Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 1503, u kojoj, između ostalog, međunarodna zajednica daje podršku naporima visokog predstavnika s ciljem uspostave vijeća za ratne zločine... Konstatirajući zajedničku preporuku o imenovanju međunarodnih sudija, koju su potpisali registrar Ureda registrara... te predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH....Imajući na umu relevantne odredbe Zakona o sudu BiH", 24. februara i 28. aprila 2005. donio odluke o imenovanju međunarodnih sudija Finna Lynghjema i Pietra Spera u Odjel I. za ratne zločine Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
  • 44.
    Prema ovim odlukama o imenovanju, međunarodni sudija se u prvom mandatu imenuje na period od dvije godine i može biti ponovo imenovan u skladu sa Zakonom. Između ostalog, međunarodni sudija ne može obavljati druge dužnosti koje nisu kompatibilne s njegovom sudskom funkcijom i u mjeri u kojoj je to moguće. Svi drugi uslovi za sudsku službu navedeni u Zakonu odnose se i na ova imenovanja. Međunarodni registrar Ureda registrara obavještava visokog predstavnika o svakoj pojavi koja može dovesti do spriječenosti postavljenog međunarodnog sudije da obavlja svoju dužnost. Za vrijeme mandata postavljeni sudija mora se pridržavati svih standarda profesionalnog ponašanja koje propisuje Sud BiH. Postavljeni međunarodni sudija svoju dužnost obavlja u skladu sa zakonima BiH, donoseći odluke u skladu sa svojim znanjem, sposobnostima, savjesno, odgovorno i nepristrasno, jačajući vladavinu prava, te štiteći prava i slobode pojedinaca koje su garantirane Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

...

  • 46.
    Nadležnosti odjela Suda BiH u koje se imenuju međunarodne sudije ukazuju bez sumnje da su uključeni određeni instituti međunarodnog krivičnog prava. Afirmacija supranacionalne prirode međunarodnog krivičnog prava, nastala kroz praksu Nirnberškog i Tokijskog vojnog suda, Haškog tribunala i Tribunala za Ruandu obuhvata i međunarodne krivične sudove, pa to svakako uključuje i situacije u kojima se u domaće sudove imenuje određeni broj međunarodnih sudija za odlučivanje u navedenim postupcima. S druge strane, imenovanje međunarodnih sudija u Sud BiH izvršio je visoki predstavnik u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze u osnovi iz rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, donesenih na osnovu Poglavlja VII. Povelje UN-a, te na osnovu preporuke Ureda registrara u skladu sa Sporazumom od 1. decembra 2004., koju je potpisao i predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, nezavisnog tijela nadležnog za sva imenovanja domaćih sudija, što je posebno značajno jer implicira uključenost ovog tijela u postupak koji je prethodio imenovanjima.
  • 47.
    Ustavni sud smatra da su međunarodne sudije, koje su bile članovi vijeća prilikom donošenja osporavanih presuda, postavljene na način i u postupku kojim nisu prekršeni standardi pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije, te da su, Zakonom o Sudu BiH, Sporazumom od 1. decembra 2004. i odlukama o imenovanju, stvorene pretpostavke i mehanizmi za osiguranje nezavisnosti tako izabranih međunarodnih sudija kako od domaće izvršne vlasti, tako i od pojedinih međunarodnih autoriteta. Ovako imenovane sudije su obavezne da poštuju i primjenjuju sva pravila koja se inače primjenjuju u domaćim krivičnim postupcima i koja odgovaraju međunarodnim standardima. Mandat ovih sudija je definiran i u toku njegovog trajanja predviđena je kontrola njihovog djelovanja. Njihovo imenovanje motivirano je potrebom da se u prijelaznom periodu uspostavljanja i jačanja domaćih sudova podrže napori ovih sudova u utvrđivanju odgovornosti za teška kršenja ljudskih prava i etnički motivirane zločine, s ciljem osiguranja nezavisnosti i nepristranosti sudstva i provođenja pravde. Ni činjenica da je kasnijim Sporazumom od 26. septembra 2006. način imenovanja promijenjen tako što je propisano da međunarodne sudije

imenuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće ne znači automatski da je imenovanje na način koji je bio propisan u vrijeme donošenja osporenih odluka bio suprotan principima nezavisnosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da apelacija nije ponudila ubjedljive argumente i dokaze u prilog tvrdnji o zavisnosti postavljenih međunarodnih sudija. Što se tiče navoda iz apelacije o nepostojanju nezavisnosti domaćeg sudije – člana vijeća koji su argumentirani samo pukom činjenicom da je to "osoba s malim iskustvom", Ustavni sud smatra da su ovi navodi prima facie neosnovani i ne zahtijevaju šire obrazloženje. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije u pogledu nezavisnosti suda i u vezi s tim kršenja standarda prava na pravično suđenje iz člana II./3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije.

...

  • 60.
    Jedan od apelantovih suštinskih navoda tiče se odnosa predmetnog krivičnog postupka i člana 7. Evropske konvencije, odnosno, kako apelant navodi, osuđen je prema KZBiH, a ne prema, u vremenu izvršenja, važećem KZSFRJ, koji predviđa blažu sankciju.

...

  • 65.
    U konkretnom slučaju apelant izričito navodi da je djelo za koje je osuđen i u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo i po tada važećim propisima, ali posebno ukazuje na primjenu materijalnog prava u njegovom slučaju i problematizira prvenstveno koncept "blaže kazne" odnosno "blažeg zakona". On smatra da je KZSFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, a za koje je, između ostalog, za najteže oblike bila predviđena i smrtna kazna, blaži zakon od KZBiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora za najteže oblike krivičnog djela za koje je apelant osuđen.

...

  • 69.
    U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nije moguće jednostavno "odstraniti" jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela. Međutim, Ustavni sud neće detaljno obrazlagati i analizirati ove propise nego će posebnu pažnju obratiti na izuzetke od člana 7. stav 1. Evropske konvencije, a koji su, prema općeprihvaćenom mišljenju, regulirani stavom 2. istog člana.
  • 70.
    U ovakvoj situaciji, Ustavni sud smatra da član 7. stav 2. Evropske konvencije upućuje na "opće pravne principe civiliziranih naroda", a da odredba III./3.b) Ustava BiH utvrđuje da su "opći principi međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta". Iz ovakve odredbe proizilazi da su ti principi sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata kojima se regulira njihova primjena, pa samim tim i Statuta Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704).
  • 71.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je Ustav BiH dio međunarodnog ugovora, što ne umanjuje njegov značaj, ali dovoljno jasno ukazuje na poziciju međunarodnog prava u pravnom poretku Bosne i Hercegovine, te da je niz međunarodnih konvencija, između ostalih i Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.), Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949.) i Dopunski protokoli I-II (1977.), uzdignuto na ustavni princip i imaju svoju direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini. Nije nevažno napomenuti da je i bivša SFRJ bila potpisnica ovih konvencija, a da je Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznati subjekt, u momentu proglašenja nezavisnosti, 6. marta 1992. prihvatila sve konvencije koje je ratificirala bivša SFRJ, a time i navedene konvencije koje je kasnije preuzeo i Aneks 4, odnosno Ustav BiH.
  • 72.
    Tekst člana 7. stav 1. Evropske konvencije ograničen je na predmete u kojima je optuženi proglašen krivim i osuđen za počinjeno krivično djelo. Član 7. stav 1. Evropske konvencije, međutim, ne zabranjuje retroaktivnu primjenu zakona niti uključuje princip non bis in idem. Član 7. stav 1. Evropske konvencije također ne bi mogao biti primijenjen na slučajeve kao u Ujedinjenom Kraljevstvu u Zakonu o ratnim štetama iz 1965. godine, prema kojem je pravilo običajnog prava, koje je zahtijevalo kompenzaciju privatne imovine u određenim okolnostima za vrijeme ratnih razaranja, vraćeno na snagu s retroaktivnim djelovanjem.
  • 73.
    Ustavni sud ističe da se član 7. stav 1. Evropske konvencije tiče krivičnih djela "prema nacionalnom ili međunarodnom pravu". Isto tako, Ustavni sud posebno ukazuje na tumačenja člana 7. u nizu tekstova u kojima se razmatra ova problematika, a koji se zasnivaju na stavovima Evropskog suda prema kojima osuda, koja je rezultat retroaktivne primjene nacionalnog prava, neće predstavljati kršenje člana 7. Evropske konvencije ako je zasnovana na zločinu prema "međunarodnom pravu" u vrijeme kada je djelo počinjeno. Ovakav stav posebno je relevantan za predmetni i slične slučajeve, jer suštinsko pitanje koje proizilazi iz apelacije jeste upravo pitanje primjene, prije svega međunarodnog prava, odnosno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.), Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949.) i Dopunskih protokola I-II (1977.), a ne pitanje primjene jednog ili drugog krivičnog zakona, bez obzira na njihov sadržaj i sankcije koje predviđaju.
  • 74.
    Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje, a to se odnosi i na pitanje retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva i na pitanje "blaže kazne", da je član 7. Evropske konvencije, u vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata, s posebnom namjerom formuliran da sadrži opće principe prava koje su usvojili civilizirani narodi pri čemu je pojam "civilizirani narodi" preuzet iz člana 38. Statuta Međunarodnog suda pravde, čija se sudska praksa prihvata kao treći formalni izvor međunarodnog javnog prava. Drugim riječima, Statut Međunarodnog suda pravde odnosi se na države članice tog suda, a pravila koja se njime utvrđuju predstavljaju izvor prava koji se odnosi čak i na općinske nivoe vlasti. U tom kontekstu Statut Međunarodnog suda pravde, slično kao i član 7. Evropske konvencije, izlazi iz okvira nacionalnog prava i odnosi se na "narode" općenito. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da se standardi za njihovu primjenu moraju tražiti u tom kontekstu, a ne samo u nacionalnom okviru.
  • 75.
    Ustavni sud dalje podsjeća da travaux preparatoires upućuje da je suština formulacije člana 7. stav 2. Evropske konvencije sračunata "da učini jasnim da član 7. ne utiče na zakone koji su usvojeni pod izuzetnim okolnostima nakon kraja Drugog svjetskog rata, a koji su bili usmjereni na kažnjavanje ratnih zločina, izdaje i kolaboracije s neprijateljem i nije mu cilj ni moralna ni pravna osuda takvih zakona" (X protiv Belgije, br. 268/57, 1 Godišnjak 239 (1957.). Prijevod u 3.digestu 34. Cf. De Becker protiv Belgije, br. 214/56, 2 Godišnjak 214 (1958.)). Ustvari, tekst člana 7. Evropske konvencije nije restriktivan i treba biti interpretiran na dinamičan način da obuhvati i druga djela koja uključuju u osnovi nemoralno ponašanje koje je općenito prihvaćeno kao krivično u nacionalnim pravima. U kontekstu navedenog može se posmatrati i Zakon o ratnim zločinima, usvojen 1991. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je potvrdio da Velika Britanija ima retroaktivnu nadležnost da sudi svakom pojedincu na osnovu univerzalne nadležnosti za djela ubistva, masakriranja ili druga djela koja predstavljaju ratni zločin počinjen u Njemačkoj ili na drugoj teritoriji pod njemačkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata.
  • 76.
    Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, jasno utvrđuje da su ratni zločini "zločini po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu kojim su naknadno propisana i utvrđena određena djela kao krivična i propisana posebna krivična sankcija, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bilo suprotno članu 7. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu broj 51891/99, Naletilić protiv Hrvatske, donio odluku 4. maja 2000. iz koje proizilazi da je aplikanta optužilo Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ da je počinio ratni zločin na području Bosne i Hercegovine i da je pred Evropskim sudom za ljudska prava isticao identične prigovore kao i apelant u konkretnom slučaju, tj. ukazivao na primjenu "blažeg zakona", odnosno da Krivični zakon Hrvatske propisuje blažu krivičnu sankciju nego Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ i uputio na primjenu člana 7. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj presudi, kojom je razmatrao primjenu člana 7. Evropske konvencije, istakao: "U pogledu aplikantovih navoda da ga može ICTY osuditi na težu kaznu nego domaći sudovi ako bi im bilo omogućeno da primjenjuju svoju nadležnost i okončaju postupak protiv njega, Sud primjećuje da bi, čak i pod pretpostavkom da je član 7. primjenjiv u konkretnom slučaju, specifična odredba koja bi se mogla primijeniti bila odredba stava 2. prije nego stava 1. člana 7. Konvencije. To znači da druga rečenica člana 7. stav 1. Konvencije, na koju se pozvao aplikant, ne može biti primijenjena. Slijedi da je aplikacija očigledno neosnovana... i bit će odbačena..."
  • 77.
    Konačno, Ustavni sud podsjeća i da su Nirnberški i Tokijski procesi vođeni 1945. i 1946. godine, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata za počinjene zločine koji su tek kasnije, Ženevskom konvencijom, propisani kao djela koja se karakteriziraju kao ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, zločin genocida itd., definirali agresivni rat kao "međunarodni zločin", a što je potvrdila i Međunarodna pravna komisija u svom Godišnjaku iz 1957. godine broj II. I u to vrijeme vođene su slične rasprave o principima nullum crimen nulla poena sine lege. Slično je i sa Statutom Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije koji je usvojen 1993. godine (UN dok. S25704).
  • 78.
    Sasvim je jasno da je koncept individualne odgovornosti za djela počinjena protivno Ženevskoj konvenciji ili odgovarajućim nacionalnim zakonima vrlo blizak konceptu zaštite ljudskih prava, jer se upravo ljudska prava i konvencije koje ih štite odnose na pravo na život, pravo na fizički i psihološki integritet osobe, zabranu ropstva i torture, zabranu diskriminacije i sl. i njihovo kršenje bilo je povod za pravno reguliranje ovih, najtežih zločina. Onemogućiti zaštitu žrtve, odnosno neadekvatno sankcionirati počinioce zločina, ne čini se, prema mišljenju Ustavnog suda, kao zadovoljenje principa pravičnosti i vladavine prava, što član 7. Evropske konvencije jeste, a koji u stavu 2. i dopušta ovaj izuzetak od pravila iz stava 1. tog člana.
  • 79.
    Zbog svega navedenog, a imajući u vidu i primjenu člana 4.a KZBiH u vezi s članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. stav 1. Evropske konvencije."
  • 16.
    Relevantni dio izdvojenog mišljenja sudije Mate Tadića, koje je priloženo uz tu odluku, glasi:

"Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), izdvajam svoje mišljenje, suprotno mišljenju većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u navedenoj odluci, iz sljedećih razloga:

...

Moj stav je da pred domaćim sudovima treba primijeniti blaži zakon, tj. zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Koji je zakon blaži nije tako jednostavno odgovoriti, i ovo pravno pitanje je puno složenije nego što to na prvi pogled izgleda. Prolazeći kroz nekih desetak kriterija koje je teorija i praksa do sada razradila, dolazi se do toga da je u ovom slučaju ključni momenat zauzimanja stanovišta blažeg zakona propisana sankcija (kazna). Kako je u ranijem krivičnom zakonodavstvu ex Jugoslavije, koje je Bosna i Hercegovina preuzela svojom Uredbom 1992. godine, postojalo istovjetno krivično djelo (član 142. preuzetog KZSFRJ, sa zaprijećenom kaznom zatvora od pet godina ili smrtnom kaznom), a u novom krivičnom zakonodavstvu koje je primijenjeno u konkretnom slučaju (član 173. KZBiH, kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni zatvor), osnovno pitanje je koji je zakon blaži. Na prvi pogled blaži je zakon iz 2003. godine jer ne predviđa smrtnu kaznu. Međutim, pošto je već od stupanja na snagu Washingtonskog sporazuma, tj. Ustava u Federaciji BiH 1994. godine ukinuta smrtna kazna, što je samo potvrđeno i u Ustavu BiH iz 1995. godine, a imajući u vidu zauzeta stanovišta redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, u entitetima i Brčko Distriktu BiH (Vrhovni sud Federacije BiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH) da se ne može izreći smrtna kazna (ovakav stav je zauzeo i Dom za ljudska prava u slučaju Damjanović i Herak protiv Federacije Bosne i Hercegovine), proizlazi da je blaži zakon iz 1992. godine. Prema ovim stanovištima i zakonu, maksimalna kazna zatvora koja se može izreći za ovo krivično djelo bila bi 20 godina zatvora.

Pozivanje na član 7. stav 2. Evropske konvencije ovdje nije relevantno. Član 7. stav 2. Evropske konvencije ima funkciju da, prije svega, pokrije krivični progon za kršenje Ženevskih konvencija pred međunarodnim tijelima ustanovljenim za ovakve slučajeve, kao što je npr. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Ruandu i da pravno pokrije slučajeve pred domaćim sudovima kada domaće zakonodavstvo nije propisalo ove inkriminacije kao krivična djela, odnosno nije obuhvatilo sve elemente obilježja ovih djela po Ženevskim konvencijama. U ovom predmetu to nije slučaj. Istovrsno krivično djelo postojalo je u domaćem zakonodavstvu i u vrijeme izvršenja i u vrijeme suđenja, i stoga dosljedno treba primijeniti sve institute krivičnog prava i garantirana ustavna prava, kao i prava garantirana Evropskom konvencijom. Slučaj Naletelić ovdje nije relevantan, jer je u tom slučaju osobu optužio međunarodni tužilac pred međunarodnim sudom, koji

je posebno zasnovan i ima svoja ovlaštenja utvrđena rezolucijom Ujedinjenih naroda i Statutom, te ne primjenjuje nacionalno zakonodavstvo, nego vlastite procedure i sankcije/kazne. Kada bi bilo drugačije, vrlo mali broj optuženih osoba bi se odazvao na postupak pred ovim sudom. Stoga smatram da je potpuno ispravan stav Evropskog suda u slučaju Naletilić, ali da se ovdje ne može primijeniti.

Smatram da je apsolutno nepotrebno preveliko pozivanje na međunarodni sud, npr. na njegovu nadležnost i slično, jer se jednostavno radi o domaćem sudu koji vodi postupak po nacionalnom zakonodavstvu, a ne radi se ni o predmetu koji je ustupio međunarodni sud.

Odluka se značajnim dijelom bavi historijom (Nirnberg, Tokio) te općenito međunarodnim aspektom, što je u ovom slučaju potpuno nepotrebno, jer je naše zakonodavstvo, kako je istaknuto, poznavalo ovo krivično djelo i, u vrijeme izvršenja djela, bila je propisana sankcija, za razliku od slučaja u Nirnbergu. Osim toga, apelant to i ne spori. Upravo apelant ističe da je domaće zakonodavstvo imalo inkriminirane radnje kodificirane kao krivično djelo i sankciju, i samo traži da se to primijeni, tj. da je zbog neprimjene člana 142. preuzetog iz KZSFRJ kao KZBiH, došlo do povrede Ustava i Evropske konvencije u odnosu na član 7. stav 1.

Skraćujući ovu elaboraciju, ukazat ću na stanovište uvaženog profesora Državnog univerziteta u Firenci gosp. Antonia Cassesa, koji je sam jedno vrijeme bio predsjednik Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. U svojoj stručnoj ekspertizi koju je radio 2003. godine o temi: "Mišljenje o mogućnosti retroaktivne primjene nekih odredbi novog krivičnog zakona Bosne i Hercegovine", profesor Cassese konstatira: "Na kraju da se posvetimo pitanju da li Sud BiH, u slučaju zločina za koje novi krivični zakon propisuje težu kaznu od one koja je bila predviđena ranijim zakonom, treba primijeniti blažu kaznu. Odgovor na ovo pitanje može biti samo potvrdan. Ovaj zaključak počiva na dvije pravne osnove: prvo, u međunarodnom pravu postoji opći princip po kojem kada je jedan zločin predviđen u dva sukcesivna propisa, a jedan od njih nameće manje strogu kaznu, ova kazna je ta koja treba biti odmjerena po principu favor libertatis; drugo, ovaj princip se eksplicite spominje u članu 7.1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u kojem se kaže da se ne smije odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjivana u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Prema tome, "Sud BiH treba uvijek primjenjivati blažu kaznu kad god postoji razlika u dužini kazne između stare i nove krivične odredbe. Jasno je da se retroaktivna primjena krivičnog zakona odnosi samo na kaznu a ne i na ostale elemente ovog člana".

...

Iz navedenih razloga nisam se mogao u cijelosti saglasiti s većinom u ovoj odluci."

  • 17.
    Dana 12. juna 2009. aplikant je odslužio svoju kaznu i ubrzo nakon toga napustio zemlju.

C. Činjenice u pogledu gosp. Damjanovića

  • 18.
    Gosp. Damjanović rođen je 1966. On još uvijek služi svoju kaznu zatvora u Foči.
  • 19.
    Dana 2. juna 1992., tokom rata u Bosni i Hercegovini, on je imao istaknutu ulogu u premlaćivanju zarobljenih Bošnjaka u Sarajevu tokom incidenta koji je trajao od jednog do tri sata i koji je počinjen upotrebom pušaka, palica, boca te udaraca nogama i rukama. Žrtve su nakon toga odvedene u logor.
  • 20.
    Dana 17. oktobra 2005., vanpretresno vijeće Suda BiH odlučilo je da ovaj predmet preuzme od Kantonalnog suda u Sarajevu, gdje je godinama čekao na postupak, zbog njegove osjetljivosti (predmet se odnosio na mučenje velikog broja žrtava) i zbog boljih uslova za zaštitu svjedoka na Sudu BiH (veći rizik zastrašivanja svjedoka na entitetskom nivou). Sud se tom prilikom rukovodio kriterijima iz tačke 40. u tekstu i člana 449. Zakona o krivičnom postupku iz 2003. godine.
  • 21.
    Aplikant je uhapšen 26. aprila 2006.
  • 22.
    Dana 18. juna 2007., pretresno vijeće Suda BiH proglasilo ga je krivim za ratni zločin mučenja i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina prema članu 173. § 1. Krivičnog zakona iz 2003. godine. Apelaciono vijeće istog suda potvrdilo je tu presudu 19. novembra 2007. Drugostepena presuda je aplikantu uručena 21. decembra 2007.
  • 23.
    Dana 20. februara 2008. aplikant je podnio žalbu Ustavnom sudu. Žalba je odbačena kao nepravovremena 15. aprila 2009.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA I RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI A. Primjenjivo materijalno pravo u predmetima ratnih zločina

  • 1.
    Opći principi
  • 24.
    U skladu sa svojim posebnim ovlaštenjima 68, Ured visokog predstavnika je 24. januara 2003. nametnuo Krivični zakon BiH 2003. Zakon je stupio na snagu 1. marta 2003. Njega je naknadno usvojila i Parlamentarna skupština BiH 69. U članu 3. tog zakona propisano je da se nikakva kazna ni druga krivična sankcija ne može izreći osobi za djelo koje u vrijeme počinjenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Nadalje, u skladu s članom 4. KZ, zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela primjenjuje se na počinioca; međutim, ako je došlo do izmjene zakona nakon počinjenja krivičnog djela, mora se primijeniti zakon koji je blaži za počinioca. U januaru 2005. član 4a. dodat je u Krivični zakon BiH iz 2003. Poput člana 7. § 2. Konvencije, u ovom članu propisano je da odredbe člana 3. i 4. Krivičnog zakona ne smiju uticati na suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje djelo činjenja ili nečinjenja koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo prema općim principima međunarodnog prava
  • 25.
    U skladu s ovim principima, domaći sudovi su u predmetima ratnih zločina primjenjivali ili Krivični zakon iz 1976. 51 ili Krivični zakon iz 2003., ukoliko se on smatrao blažim za počinioca. Kako su se entitetski zakoni (Krivični zakon Federacije BiH iz 1998. 52 i Krivični zakon Republike Srpske iz 2000. 53) rijetko ili nikako primjenjivali u ovim predmetima, oni nisu relevantni za aplikante u ovom slučaju.
  • 2.
    Krivični zakon iz 1976. godine
  • 26.
    Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Krivični zakon iz 1976. godine bio je na snazi u cijeloj zemlji. Ostao je na snazi u Federaciji BiH do 1998. godine, a u Republici Srpskoj do 2000. (kada je stavljen van snage i zamijenjen entitetskim zakonima iz tačke 25. u gornjem tekstu). Prema tom zakonu, ratni zločini kažnjavali su se kaznom zatvora u trajanju od 5 do15 godina ili, u najtežim slučajevima, smrtnom kaznom; umjesto smrtne kazne također se mogla izreći kazna dugotrajnog zatvora od 20 godina (vidjeti čl. 37., 38. i 142. tog zakona). Pomagači u izvršenju ratnih zločina (poput gosp. Maktoufa) trebalo je da budu kažnjeni isto kao da su sami počinili ratni zločin, ali je njihova kazna mogla također biti umanjena na kaznu zatvora od jedne godine (čl. 24., 42. i 43. tog zakona). Relevantni članovi glase:

Član 24. § 1.

"Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti."

Član 37. § 2.

"Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana."

Član 38. §§ 1. i 2.

"Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.

Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina."

Član 42.

"Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

(a) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti [kao u članu 24. § 1. ovog zakona];

(b) kad utvrdi da postoje posebno olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja."

Član 43. § 1.

"Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 42. ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

(a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;

..."

Član 142. § 1.

"Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi...ili izvrši... mučenja,... uzimanja talaca,... kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom."

  • 27.
    Nakon stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995., smrtna kazna više se nije mogla primjenjivati. Konkretnije, u skladu s aneksima IV. i VI. Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina i njeni entiteti moraju osigurati svim osobama u svojoj nadležnosti prava i slobode garantirane Konvencijom i njenim Protokolima (uključujući Protokol br. 6 o ukidanju smrtne kazne) i drugim sporazumima o ljudskim pravima koji su tu pobrojani (uključujući Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u vezi sa smrtnom kaznom). Domaći organi vlasti su te odredbe uvijek tumačili na način da niko ne može biti osuđen na smrtnu kaznu niti pogubljen u vrijeme mira, čak ni za krivična djela koja su počinjena tokom rata 1992.95. 54
  • 3.
    Krivični zakon iz 2003. godine
  • 28.
    Prema Krivičnom zakonu iz 2003. godine, zaprijećena kazna za ratne zločine je od 10 do 20 godina, odnosno u najtežim slučajevima, kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 do 45 godina (čl. 42. i 173. tog zakona). Pomagači u izvršenju ratnih zločina (poput gosp. Maktoufa) treba da se kažnjavaju kao da su sami počinili ratni zločin, ali se njihova kazna također može smanjiti na petogodišnju kaznu zatvora (vidjeti čl. 31., 49. i 50. tog zakona). Relevantni članovi tog zakona glase:

Član 31. § 1.

"Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti."

Član 42. §§ 1. i 2.

"Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana ni duža od 20 godina.

Za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih s umišljajem može se propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina."

Član 49.

"Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

(a) kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti; [kao u članu 31. § 1. ovog zakona];

(b) kad sud utvrdi da postoje posebno olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja."

Član 50. § 1.

"Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 49. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

(a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

..."

Član 173. § 1.

"Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini... mučenje,... uzimanje talaca,... kaznit će se zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora."

  • 4.
    Praksa kažnjavanja
  • 29.
    Entitetski sudovi i Sud BiH su principe iz tačke 24. u tekstu tumačili različito u predmetima ratnih zločina. Uz nekoliko izuzetaka 8, entitetski sudovi općenito primjenjuju zakon iz 1976. Suprotno tome, Sud BiH je u početku zaključio da je Zakon iz 2003. godine uvijek blaži i primijenio ga je u svim predmetima. U martu 2009. godine, međutim, Sud BiH počeo je primjenjivati novi pristup kojim se trebalo u svakom predmetu pojedinačno ustanoviti koji je od zakona blaži za počinioca 9. Nakon toga, Sud BiH je Zakon iz 1976. godine primjenjivao na manje teške slučajeve ratnih zločina 10. U isto vrijeme, Sud BiH nastavio je primjenjivati Zakon iz 2003. godine na teže slučajeve ratnih zločina za koje je zaprijećena kazna prema Zakonu iz 1976. godine bila smrtna kazna 11, i kadgod bi zaključio da je Zakon iz 2003. godine blaži za počinioca iz bilo kojeg razloga 12. Treba navesti da se novi pristup odnosi samo na apelaciona vijeća Suda BiH; pretresna vijeća su nastavila primjenu Zakona iz 2003. godine u svim predmetima ratnih zločina. Prema brojkama koje smo dobili od Vlade (vidjeti tačku 63. u tekstu), apelaciona vijeća donijela su 21 odluku u predmetima ratnih zločina između marta 2009., kada je prvi put primijenjen novi pristup, i novembra 2012. U pet predmeta primijenili su Zakon iz 1976. godine, a u 16 predmeta Zakon iz 2003. Međutim, primjena Zakona iz 1976. godine na apelacionom vijeću nije uvijek vodila ka smanjenju kazne (u dva predmeta 13, apelaciono vijeće donijelo je istu krivičnu sankciju prema Zakonu iz 1976., kao što je to učinilo pretresno vijeće prema Zakonu iz 2003. godine; u jednom predmetu 14, kazna koju je apelaciono vijeće dosudilo prema Zakonu iz 1976. godine čak je bila teža od one koju je donijelo pretresno vijeće prema Zakonu iz 2003. godine).
  • 5.
    Komentari drugih međunarodnih agencija za zaštitu ljudskih prava
  • 30.
    Izgleda da je primjena različitih krivičnih zakona u predmetima ratnih zločina, kao što je to opisano u prethodnoj tački, dovela do različitih praksi izricanja kazne. Prema izvještaju koji je objavila Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) 2008. godine ("Na putu ka usaglašenom provođenju važećeg zakona u predmetima ratnih zločina pred sudovima u Bosni i Hercegovini"), entitetski sudovi su općenito izricali blaže kazne nego Sud BiH. Relevantni dio tog izvještaja glasi:

"Korištenje različitih krivičnih zakona također dovodi do značajnih razlika između kazni koje se izriču na državnom i entitetskim sudovima za ratne zločine. Ovo je rezultat širokih raspona kazni koje se primjenjuju prema ovim zakonima. Naprimjer, jedan entitetski sud izrekao je optuženom koji je proglašen krivim za okrutno postupanje prema zatvorenicima kaznu zatvora od jedne godine i osam mjeseci, dok je Sud BiH drugog optuženog, koji je osuđen za slično djelo, osudio na kaznu zatvora od deset i po godina. U prosjeku, kazne koje je izrekao Sud BiH u predmetima ratnih zločina su gotovo dvostruko duže od onih koje su izrekli entitetski sudovi."

  • 31.
    U izvještaju iz 2011. godine ("Postizanje pravde u Bosni i Hercegovini"), OSCE je zaključio da primjena različitih krivičnih zakona na državnom i entitetskom nivou može biti problematična u određenim vrstama predmeta ratnih zločina. Relevantni dio tog izvještaja glasi:

"Svakako je prihvatljivo da se pitanje koji krivični zakon treba primijeniti na predmete ratnih zločina procjenjuje za svaki predmet pojedinačno. U mnogim predmetima pred entitetskim sudovima, primjena Zakona [iz 1976.] ne predstavlja ozbiljan problem u praksi. Općenito, predmeti u kojima primjena različitih zakona podriva princip jednakosti pred zakonom su oni u kojima sud primjenom Zakona [iz 2003.] može optuženog osuditi na kaznu zatvora koja je duža od kazne 15 do 20 godina, što je maksimalna kazna propisana Zakonom [iz 1976]. U ovim predmetima, primjena Zakona [iz 1976.] očigledno ne dozvoljava sudu da izrekne kaznu koja je proporcionalna težini zločina. Niti su kazne u tim predmetima usaglašene s praksom na državnom nivou. Druga kategorija predmeta, u kojima je primjena Zakona [iz 1976.] problematična, jeste ona u kojima je ponašanje optuženog na najbolji način opisano u skladu s konceptom zločina protiv čovječnosti ili prema teoriji komandne odgovornosti koji su izričito propisani samo prema Zakonu [iz 2003.]."

  • 32.
    Komisija UN-a za ljudska prava je u svojim "zaključnim razmatranjima" o Bosni i Hercegovini (CCPR/C/BIH/CO/1) u paragrafu 7. izrazila sličnu zabrinutost:

"Odajući priznanje naporima na rješavanju predmeta ratnih zločina, poput provođenja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, Komisija je i dalje zabrinuta zbog sporog napredovanja krivičnog gonjenja, posebno u predmetima koji se odnose na seksualno nasilje, kao i zbog nedostatka podrške žrtvama takvih zločina. Komisija je također zabrinuta zbog nedostatka napora da se između entiteta harmonizira sudska praksa u krivičnom gonjenju za ratne zločine, te zbog činjenice da sudovi na entitetskom nivou koriste zastarjeli Krivični zakon bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) koji, između ostalog, ne definira zločine protiv čovječnosti, komandnu odgovornost, seksualno ropstvo i prisilnu trudnoću. Komisija je zabrinuta da bi ovo moglo uticati na konzistentnost u izricanju kazni između entiteta (čl. 2. i 14.). Država članica treba ubrzati krivično gonjenje u predmetima ratnih zločina. Država članica također treba kontinuirano pružati odgovarajuću psihološku podršku žrtvama seksualnog nasilja, posebno tokom suđenja. Nadalje, država članica treba osigurati da pravosuđe u svim entitetima uloži velike napore koji bi bili usmjereni ka harmonizaciji sudske prakse u predmetima ratnih zločina i da se optužnice za ratne zločine ne podižu u skladu sa zastarjelim krivičnim zakonom bivše SFRJ, koji određena krivična djela ne prepoznaje kao zločine protiv čovječnosti."

  • 33.
    U svom Mišljenju o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini (br. 648/2011), koje je objavljeno 18. juna 2012., Venecijanska komisija zaključila je da postojanje nekoliko pravnih poredaka i fragmentiranost pravosuđa otežavaju Bosni i Hercegovini da, između ostalog, ispuni zahtjeve za konzistentnošću u zakonima i sudskoj praksi.

B. Sud BiH

  • 34.
    U skladu sa svojim posebnim ovlaštenjima, Ured visokog predstavnika je 12. novembra 2000. nametnuo Zakon o Sudu BiH 15 kojim se uspostavlja Sud BiH. Zakon je stupio na snagu 8. decembra 2000., a naknadno ga je usvojila i Parlamentarna skupština BiH.
  • 35.
    U sklopu izlazne strategije Haškog tribunala iz tačke 9. u tekstu, početkom 2005. godine su na Sudu BiH uspostavljena vijeća za ratne zločine. Tokom prijelaznog perioda, koji je okončan 31. decembra 2012., jedan broj međunarodnih sudija bio je uključen u sastav tih vijeća. U početku ih je imenovao Ured visokog predstavnika u skladu sa sporazumom s vlastima u Bosni i Hercegovini iz 2004. godine 66. Mandat tih sudija bio je dvije godine i bilo ga je moguće obnoviti. Jedna tipična odluka kojom se imenuje međunarodni sudija je u relevantnom dijelu glasila:

"...

Uzimajući u obzir zajedničku preporuku za imenovanje međunarodnog sudije od 22. aprila 2005., koju su potpisali registrar Ureda registrara Odjela I. za ratne zločine i Odjela II. za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja [Suda BiH] i [specijalnih odjela Tužilaštva BiH], predsjednik [Suda BiH] i predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH;

Visoki predstavnik ovim donosi sljedeću odluku o imenovanju međunarodnog sudije u Odjel I. za ratne zločine Krivičnog i Apelacionog odjeljenja [Suda BiH].

  • 1.
    Kao što je predviđeno članom 65. § 4., uz izmjene [Zakona o Sudu BiH iz 2000.], sljedeća osoba se ovim imenuje kao međunarodni sudija u Odjel I. za ratne zločine Krivičnog i Apelacionog odjeljenja [Suda BiH]:

Pietro Spera

  • 2.
    Početno trajanje imenovanja... je dvije godine, i podliježe ponovnom imenovanju u skladu sa [Zakonom o Sudu BiH iz 2000]. Od [imenovanog] se traži da boravi u Bosni i Hercegovini tokom svog mandata te ne može obavljati nikakavu drugu dužnost koja je nekompatibilna s pravosudnom službom, odnosno koja bi mogla negativno uticati na njegovo obavljanje sudske dužnosti na puno radno vrijeme. U mjeri u kojoj je to primjenjivo, svi drugi zahtjevi koji se odnose na pravosudnu službu na način na koji su oni definirani u [Zakonu o Sudu BiH iz 2000.] se primjenjuju...
  • 3.
    Međunarodni registrar Ureda registrara za Odjel I. za ratne zločine i Odjel II. za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja [Suda BiH] i [specijalnih odjela Tužilaštva] obavještavaju visokog predstavnika o svakom događaju, uključujući i one iz stava 2. [u gornjem tekstu], koji mogu dovesti do toga da [imenovani] nije u mogućnosti obavljati svoju dužnost. U slučaju ostavke ili nesposobnosti [imenovanog] da završi svoj mandat, visoki predstavnik imenovat će nasljednika koji će završiti navedeni mandat.
  • 4.
    Tokom trajanja imenovanja, imenovani će pohađati sve programe obuke, kako naloži predsjednik [Suda BiH], i pridržavati se svih standarda profesionalnog ponašanja koji su ustanovljeni na [Sudu BiH].
  • 5.
    [Imenovani] obavlja dužnost sudije u skladu sa Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, odluke donosi prema svom znanju, savjesti, odgovorno i nepristrasno s ciljem podrške vladavini zakona, te štiti slobode i prava pojedinaca koji su zagaranitirani Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Prije preuzimanja dužnosti, a najkasnije 6. maja 2005., međunarodni sudija će u tom smislu položiti svečanu zakletvu pred predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine.
  • 6.
    Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena bez odgađanja u "Službenom glasniku BiH."
  • 36.
    U septembru 2006. Ured visokog predstavnika i Bosna i Hercegovina revidirali su postupak imenovanja međunarodnih sudija u Sud BiH 16: međunarodne sudije je nakon toga imenovalo specijalno profesionalno tijelo - Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, također na mandat od dvije godine uz mogućnost obnavljanja.

C. Nadležnost za predmete ratnih zločina

  • 37.
    Domaći predmeti ratnih zločina mogu se podijeliti u dvije kategorije.
  • 38.
    Stari predmeti (prijavljeni prije 1. marta 2003.) ostaju na entitetskim sudovima ako je optužnica stupila na snagu prije 1. marta 2003. Ako optužnica nije stupila na snagu prije 1. marta 2003., oni ostaju na entitetskim sudovima ako Sud BiH ne odluči da ih preuzme u skladu s kriterijima iz tačke 40. u tekstu (vidjeti član 449. Zakona o krivičnom postupku iz 2003. godine 72).
  • 39.
    Novi predmeti (prijavljeni nakon 1. marta 2003.) spadaju u nadležnost Suda BiH, ali Sud BiH može bilo koji od tih predmeta prenijeti na nadležni entitetski sud u skladu s kriterijima iz tačke 40. u tekstu (vidjeti član 27. Zakona o krivičnom postupku iz 2003.).
  • 40.
    U skladu s Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina od 28. decembra 2004. 60, postupak u sljedećim vrstama predmeta se, po pravilu, vodio pred Sudom BiH: (a) predmeti koji se odnose na genocid, istrebljenje, višestruka ubistva, silovanje i druge teške seksualne napade kao dio sistema (poput logora), porobljavanje, mučenje, progon na širokoj i sistematskoj osnovi, masovno prisilno zatvaranje u logore; (b) predmeti protiv prijašnjih ili sadašnjih vojnih komandanata, prijašnjih ili sadašnjih političkih lidera, prijašnjih ili sadašnjih članova pravosuđa, prijašnjih ili sadašnjih načelnika policije, komandanta logora, osoba koje su u prošlosti imale ili sada imaju zloglasnu reputaciju, višestrukih silovatelja; (c) predmeti koji uključuju svjedoke među počiniocima (insajdere) ili svjedoke koji su osumnjičeni; (d) ako postoji rizik zastrašivanja svjedoka; i (e) predmeti koji se odnose na počinioce u području koje prema njima gaji simpatije ili gdje organi vlasti imaju interes da spriječe javnost da dozna detalje zločina. Postupci u svim drugim predmetima ratnih zločina su se, po pravilu, vodili pred entitetskim sudovima. U decembru 2008. organi vlasti usvojili su Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina u kojoj su, između ostalog, definirali novi niz kriterija. Oni su, međutim, gotovo identični kriterijima opisanim u tekstu.

D. Ponovno pokretanje krivičnog postupka

  • 41.
    Član 327. Zakona o krivičnom postupku iz 2003. godine omogućava ponavljanje krivičnog postupka u korist počinioca u slučajevima u kojima je Evropski sud za ljudska prava ustanovio da su tokom pretresa prekršena ljudska prava i da je presuda bila zasnovana na ovim kršenjima. Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka ne podliježe rokovima. Može se uložiti čak i nakon odsluženja kazne (član 329. § 2. ovog zakona).

U skladu s članom 333. § 4. ovog zakona, u svakom novom pretresu presuda se ne može mijenjati na štetu optuženog (zabrana reformatio in peius).

E. Međunarodno humanitarno pravo

  • 42.
    U skladu sa Ženevskim konvencijama iz 1949. godine (vidjeti, npr. član 146. Konvencije o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata), visoke strane ugovornice moraju donijeti sve neophodne zakone da bi osigurale djelotvorne krivične sankcije za osobe koje počine ili narede počinjenje bilo koje teške povrede ovih konvencija. Istovremeno, optužene osobe moraju u svim okolnostima imati garantirano pravo na propisno suđenje i odbranu koji nisu manje povoljni od onih koji su predviđeni Konvencijom o postupanju s ratnim zarobljenicima.
  • 43.
    U skladu s članom 99. Konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, nijednom ratnom zarobljeniku ne može se suditi niti se on može osuditi za djelo koje nije zabranjeno u vrijeme počinjenja tog djela zakonom vlade koja ga je zarobila, odnosno međunarodnim pravom. Pravilo koje zabranjuje retroaktivnost zločina i kazni se također javlja u Dopunskom protokolu I. i II. iz 1977. godine u gotovo istoj formulaciji. Član 75. § 4. (c) Dopunskog protokola I. glasi:

"Niko ne može biti optužen ili osuđen za krivično djelo za bilo koju radnju ili propust koji ne predstavljaju krivično djelo prema nacionalnom ili međunarodnom zakonu pod koje je ono potpadalo u momentu učinjenja djela; ne može se izreći teža kazna od kazne koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo bilo izvršeno; ako poslije izvršene povrede zakon predvidi blažu kaznu, prekršilac će se time koristiti."

PRAVO I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. § 1. KONVENCIJE

  • 44.
    Prvi aplikant, gosp. Maktouf, žali se da nije imao pravično suđenje pred nezavisnim sudom, što predstavlja kršenje člana 6. § 1. Konvencije. On tvrdi da sud koji je odlučivao o njegovom predmetu nije bio nezavisan u skladu sa značenjem te odredbe zbog toga što je dva člana vijeća imenovao Ured visokog predstavnika na mandat od dvije godine s mogućnošću njegovog obnavljanja. Član 6. § 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja... bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu... pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

A. Podnesci stranaka

  • 1.
    Vlada
  • 45.
    Vlada je tvrdila da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za postupke visokog predstavnika (oni se pozivaju na predmet Berić i ostali protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 36357/04 et al., ECHR 2vn007XII). Stoga su pozvali Sud da ovu predstavku proglasi nedopustivom jer nije kompatibilna ratione personae. Čak i kada bi Sud imao nadležnost ratione personae da se bavi ovom predstavkom, Vlada je tvrdila da je ona očigledno neosnovana. Konvencijom se ne zahtijeva da se sudije imenuju doživotno, kao što je ukazao Sud u praksi po predmetu Sramek protiv Austrije, 22. oktobar 1984., Serija A br. 84, a prema kojoj je Sud imenovanje na mandat od tri godine koji se može obnoviti smatrao zadovoljavajućim. Štaviše, međunarodne članove Suda BiH u zemljama njihovog porijekla imenovala su na dužnost sudija nezavisna tijela i dodijeljeni su Sudu BiH u okviru međunarodne pomoći ratom razorenoj Bosni i Hercegovini.
  • 2.
    Aplikant
  • 46.
    Aplikant je odgovorio da Bosna i Hercegovina ima dužnost da svoj pravni sistem organizira tako da osigura nezavisnost sudstva. On je tvrdio da kratkotrajnost mandata međunarodnih sudija (dvije godine) uz mogućnost ponovnog imenovanja dovodi u ozbiljnu sumnju njihovu sposobnost da odluke donose nezavisno. On je dodao, bez pozivanja na neki određeni autoritet, da, prema prihvaćenim kriterijima, mandati koji traju manje od šest godina ne predstavljaju zadovoljavajuću garanciju nezavisnosti sudija. Nadalje, međunarodne sudije Suda BiH imenovao je u relevantnom trenutku Ured visokog predstavnika, koji se može uporediti s nacionalnom vladom. Uzimajući u obzir sve navedeno, aplikant je zaključio da sud koji mu je sudio nije bio nezavisan u smislu značenja člana 6. § 1. Konvencije.
  • 3.
    Treća strana
  • 47.
    Ured visokog predstavnika je u svom podnesku treće strane iz novembra 2012. naveo da je prisustvo međunarodnih sudija na Sudu BiH imalo za cilj promoviranje njegove nezavisnosti i nepristranosti, kao i prenošenje potrebnog pravnog iskustva. OHR je također naveo da su njegove odluke o imenovanjima međunarodnih sudija bile samo formalnost zbog činjenice da nijedan domaći organ nije imao ovlaštenja da imenuje sudije koje nisu državljani BiH prije kraja 2006. godine (vidjeti tačku 36. u tekstu). Što se tiče trajanja mandata sudija, Ured visokog predstavnika obrazložio je da je to bilo neophodno zbog finansijskih ograničenja za angažman stranih pravosudnih zvaničnika: naime, budžetske projekcije i ograničenja nisu omogućavale garantiranje finansiranja na duži period. Na kraju, treća strana navela je da je mandat međunarodnih sudija bio propisno reguliran i da oni nisu mogli biti proizvoljno smijenjeni s dužnosti.

B. Ocjena Suda

  • 48.
    Sud je od početka utvrdio da je uspostavljanje vijeća za ratne zločine u Sudu BiH, koja se sastoje od međunarodnih i domaćih sudija, bila inicijativa međunarodnih institucija (vidjeti tačku 9. u tekstu). Međutim, nije neophodno u ovom predmetu odlučivati da li je tužena vlada ipak bila odgovorna za navodnu povredu člana 6. § 1. Konvencije, jer je zaključeno da je ova predstavka u svakom slučaju očigledno neosnovana zbog razloga koji se navode u donjem tekstu.
  • 49.
    Sud općenito želi istaći da prilikom odlučivanja u ranijim predmetima da li se jedno tijelo može smatrati nezavisnim – konkretnije nezavisnim od izvršne vlasti i stranaka u postupku – Sud je uzimao u obzir takve faktore kao što su: način imenovanja njegovih članova, trajanje njihovog mandata, postojanje garancija protiv vanjskih pritisaka i pitanje da li to tijelo izgleda nezavisno (vidjeti, npr. Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. juni 1984., § 78, Serija A br. 80, i Brudnicka i ostali protiv Poljske, br. 54723/00, § 38, ECHR 2005II). Nemogućnost da izvršna vlast smijeni sudije tokom trajanja njihovog mandata općenito se smatra nužnom posljedicom njihove nezavisnosti i stoga se uključuje u garancije člana 6. § 1. (vidjeti Campbell i Fell, citiran u tekstu, § 80.). Iako je konceptu razdvajanja ovlaštenja između političkih organa vlade i pravosuđa pridavana rastuća važnost u praksi Suda (vidjeti Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 46295/99, § 78, ECHR 2002-IV), dozvoljeno je imenovanje sudija od izvršne ili zakonodavne vlasti, pod uslovom da su imenovani slobodni od uticaja ili pritisaka prilikom obavljanja svojih pravosudnih uloga (vidjeti Flux protiv Moldavije (br. 2), br. 31001/03, § 27, 3. juli 2007.).