Aktio

Ured zastupnika/agenta vijeća ministara BiH pred europskim sudom za ljudska prava

PREDMET ĆOSIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Aplikacije br. 31864/06, 16570/07, 17780/10, 17824/10, 31717/10, 47332/10117291/11)

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA ČETVRTO ODJELJENJE

PREDMET ĆOSIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacije br. 31864/06, 16570/07, 17780/10, 17824/10, 31717/10, 47332/10117291/11)

PRESUDA STRASBOURG 22. januar 2013. godine Ova presuda je konačna, ali može biti predmet redakcijskih izmjena.

U slučaju Ćosić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Päivi Hirvelä, predsjednik

Ledi Bianku,

Paul Mahoney, sudije, i

Fatoş Araci, zamjenik registrara Odjela,

Nakon zasjedanja zatvorenog za javnost 18. decembra 2012.,

donijelo je i usvojilo sljedeću presudu:

POSTUPAK

  • 1.
    Postupak u ovom predmetu pokrenut je podnošenjem sedam aplikacija (br. 31864/06, 16570/07, 17780/10, 17824/10, 31717/10, 47332/10 i 17291/11) Sudu protiv Bosne i Hercegovine koje su, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), podnijela 23 državljanina Bosne i Hercegovine: gosp. Blagoje Ćosić, gosp. Dado Ćosić, gđa Sanja Alaša, gđa Borka Vođević, gosp. Slavoljub Đorđević, gosp. Goran Paripović, gđa Gordana Paripović, gđa Anđa Paripović, gđa Mara Paripović, gosp. Zoran Paripović, gđa Jela Voćkić, gosp. Ilija Voćkić, gđa Stevanija Simić, gosp. Dušan Simić, gđa Mirjana Simić, gđa Dragana Simić, gđa Slađana Migerl, gđa Mara Lazić, gđa Branka Lazić-Marković, gosp. Milić Lazić, gđa Mara Đilas, gosp. Zoran Đilas i gosp. Željko Đilas (u daljnjem tekstu: aplikanti), u periodu od 19. jula 2006. i 21. januara 2011. godine.
  • 2.
    Gđu Borku Vođević i gosp. Slavoljuba Đorđevića zastupao je gosp. Goran Marić, advokat iz Banje Luke. Paripoviće, Voćkiće, Simiće, gđu Slađanu Migerl, aplikante Laziće i gđu Branku Lazić-Marković zastupao je gosp. Đorđe Marić, advokat iz Banje Luke. Đilase su zastupali gđa Radmila Plavšić i gosp. Ranko Vulić, advokati iz Banje Luke. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je njena agentica gđa M. Mijić.
  • 3.
    Kao i u predmetima Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 i drugi, od 10. novembra 2009., i Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 28735/06 et al., od 15. novembra 2011., i u ovom predmetu radi se o neizvršenju pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dodijeljena naknada ratne štete.
  • 4.
    Dana 30. augusta 2010. predsjedavajući Četvrtog odjela odlučio je obavijestiti Vladu o aplikacijima br. 31864/06, 16570/07 i 47332/10 i 4. jula o aplikacijama br. 17780/10, 17824/10, 31717/10 i 17291/11. Također je odlučeno da se meritum i dopuštenost aplikacija razmatraju istovremeno (član 29. stav 1.).

ČINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA

  • 5.
    Aplikanti su državljani Bosne i Hercegovine.
  • 6.
    Na osnovu sedam presuda različitih prvostepenih sudova, redom od 18. maja 2000., 29. februara 2000., 17. decembra 1999., 24. marta 2000., 5. aprila 2001., 25. apri la 200 0. i 14. nove mbra 2001., koje s u postale pravosnažne redom 15. juna 2000., 13. oktobra 2000.', 16. jula 2002., 26. jula 2001., 25. maja 2001., 13. jula 2001. i 9. septembra 2004., Republici Srpskoj (entitetu Bosne i Hercegovine) naloženo je da plati, u roku od 15 dana, na ime ratne štete sa zateznim kamatama po zakonskoj stopi, sljedeće iznose u konvertibilnim markama (KM)1 1:

(i) 15.000 KM na ime nematerijalne štete i 1.776 KM na ime materijalne štete Cosićima i gđi Sanji Alaši;

(ii) 16.000 KM na ime nematerijalne štete i 2.000 KM na ime materijalne štete gđi Borki Vođević i gosp. Slavoljubu Đorđeviću;

(iii) 35.000 KM na ime nematerijalne štete, 2.000 KM na ime materijalne štete i 1.860 KM na ime troškova postupka Paripovićima;

(iv) 10.000 KM na ime nematerijalne štete, 1.500 KM na ime materijalne štete i 403 KM na ime troškova postupka Voćkićima;

(v) 25.000 KM na ime nematerijalne štete, 1.500 KM na ime materijalne štete i 3.360 KM na ime troškova postupka Simićima i gđi Slađani Migerl;

(vi) 14.000 KM na ime nematerijalne štete, 1.500 KM na ime materijalne štete i 1.400 KM na ime troškova postupka Lazićima i gđi Branki Lazić-Marković; i

(vii) 26.000 KM na ime nematerijalne štete, 2.000 KM na ime materijalne štete i 2.000 KM na ime troškova postupka Đilasima.

  • 7.
    Prvostepeni sud u Banjoj Luci izdao je rješenje o izvršenju, redom 20. decembra 2001., 8. novembra 2000., 23. aprila 2003., 16. novembra 2001., 24. augusta 2001., 2. novembra 2001. i 21. decembra 2006.
  • 8.
    Aplikanti su se žalili zbog neizvršenja presuda Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud). Dana 20. decembra 2005.

Ustavni sud utvrdio je povredu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 u slučajevima Ćosića, gđe Sanje Alaše, gđe Borke Vođević, gosp. Slavoljuba Đorđevića, Paripovića, Voćkića, Simića, gđe Slađane Migerl, Lazića i gđe Branke Lazić-Marković. Aplikanti nisu potraživali nadoknade, ali čak i da jesu, njihovi zahtjevi bili bi najvjerovatnije odbijeni (vidjeti, naprimjer, odluke Ustavnog suda AP 774/04, od 20. decembra 2005., tačka 438; AP 557/05, od 12. aprila 2006., tačka 195; AP 1211/06, od 13. decembra 2007., tačka 79; AP 244/08, od 8. decembra 2010., tačka 37). Dana 15. aprila 2009. Ustavni sud odbacio je slučaj Đilasa zbog promjene okolnosti nastalih nakon amandmana na Zakon o unutrašnjem dugu iz 2004. godine.

  • 9.
    Nakon intenzivne informativne kampanje u kojoj su objašenjene raspoložive mogućnosti za izmirenje javnog duga Republike Srpske (uključujući dug koji proizilazi iz domaćih presuda) u periodu između 26. aprila 2007. i 13. maja 2011. neki od aplikanata su obavijestili vlasti da su saglasni da im se plate samo troškovi pravnih postupaka u gotovom novcu, a glavni dug i zatezne kamate u obveznicama. Vlada je zatim izdala obveznice sa sljedećim datumima:

(i) dana 15. decembra 2008. za gosp. Blagoja Ćosića (aplikacija podnesena 19. jula 2006.); gosp. Gorana Paripovića, gđu Gordanu Paripović, gđu Maru Paripović, gosp. Zorana Paripovića (aplikacija podnesena 19. februara 2010.); gđu Jelu Voćkić (aplikacija podnesena 19. februara 2010.); gđu Stevaniju Simić, gđu Mirjanu Simić, gđu Draganu Simić, gđu Slađana Migerl (aplikacija podnesena 8. marta 2010.); te gosp. Milića Lazića (aplikacija podnesena 13. februara 2009.);

(ii) dana 15. juna 2010. za gosp. Slavoljuba Đorđevića (aplikacija podnesena 10. marta 2007.); te

(iii) dana 9. juna 2011. za gđu Maru Đilas (aplikacija podnesena 21. januara 2011.).

  • 10.
    Gosp. Slavoljub Đorđević i gđa Mara Đilas već su prodali svoje obveznice na berzi.
  • 11.
    Obveznice nisu izdate za gosp. Dadu Ćosića, gđu Sanju Alašu, gđu Borku Vođević, gđu Branku Lazić-Marković, gosp. Zorana Đilasa i gosp. Željka Đilasa.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  • 12.
    Relevantno domaće pravo i praksa navedeni su u predmetima Čolić i drugi (gore citirano, tačke od 10. do 12.) i Runić i drugi (gore citirano tačka 11.).
  • 13.
    Dana 13. januara 2012. stupio je na snagu, Zakon o unutrašnjem dugu iz 2012. godine 2 čime je ukinut Zakon o unutrašnjem dugu iz 2004 3. Sto se tiče plaćanja ratne štete, on predviđa isto rješenje kao stari zakon, s promjenama dospijeća obveznica, koje je sada 13, umjesto 14 godina. Međutim, novi zakon je irelevantan za predmetni slučaj: u pogledu onih aplikanata kojima su izdate vladine obveznice, odredbe koje se primjenjuju su one iz Zakona o unutrašnjem dugu iz 2004. godine, koji je bio na snazi u vrijeme kada su obveznice bile izdate; a drugi aplikatni nisu prihvatili izdavanje obveznice u zamjenu za gotov novac kao sredstvo izvršenja, stoga je novi zakon također irelevantan.

PRAVO

  • 14.
    Aplikanti su se žalili na neizvršenje presuda kako je navedeno u tački 6. Sud je ispitao slučaj prema članu 6. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1.

Član 6. u relevatnom dijelu predviđa:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza..., svako ima pravo na pravedno suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

I. SPAJANJE APLIKACIJA

  • 15.
    Uzimajući u obzir zajedničku činjeničnu i pravnu pozadinu, Sud odlučuje da ove četiri aplikacije treba da budu spojene prema pravilu 42. tačka 1. Pravila Suda.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU A. Dopuštenost

  • 1.
    U pogledu gđe Anđe Paripović i gosp. Ilije Voćkića
  • 16.
    U svojim izjašnjenjima od 9. decembra 2010. Vlada je obavijestila Sud da je gđa Anđa Paripović (aplikacija br. 17780/10) umrla 28. januara 2001., a da je gosp. Ilija Voćkić (aplikacija br. 17824/10) umro u februaru 2007. Informacija je bila poslana zastupniku aplikanata, koji je nije osporio. Sud primjećuje da je smrt aplikanata nastupila prije nego što su aplikacije u njihovo ime bile dostavljene Sudu. Sud ponavalja da umrla osoba ne može podnijeti aplikaciju, pa čak ni preko svog zastupnika (vidjeti Kaya i Polat protiv Turske (dec.), br. 2794/05 i 40345/05, 21. oktobra 2008.) U ovim okolnostima Sud zaključuje da su aplikacije br. 17780/10 i 17824/10, u onom dijelu kako su bile dostavljene Sudu u ime gđe Anđe Paripović i gosp. Ilije Voćkića, nekompatibline ratione personae s odredbama Konvencije i njenih Protokola i moraju se odbaciti u skladu s članom 35. tač. 3. i 4. Konvencije.
  • 2.
    U pogledu gosp. Dušana Simić i gđe Mare Lazić
  • 17.
    U svojim izjašnjenjima od 9. decembra 2010. i 12. decembra 2011. Vlada je informirala Sud da su gosp. Dušan Simić (aplikacija br. 3171/10) i gđa Mara Lazić (aplikacija br. 47332/10) umrli neodređenog datuma. Ova informacija bila je poslana zastupniku aplikanata 16. februara 2011. i 30. januara 2012. On nije osporio tu činjenicu, niti je dostavio podatak o tačnim datumima njihove smrti. Osim toga. Sud nije primio nikakve izjave od potencijalnih nasljednika aplikanata ili bliže rodbine koji izražavaju želju da nastave s njihovim slučajevima. Pod takvim okolnostima, Sud zaključuje da više ne postoje razlozi za daljnje razmatranje aplikacija br. 3171/10 i 47332/10 u dijelu u kojem su ih podnijeli gosp. Dušan Simić i gđa Mara Lazić u smislu člana 37. stav I. tačka c) Konvencije. Nadalje, Sud ne nalazi razloge opće prirode, kako to definira član 37. stav 1. in fine, što bi zahtijevalo ispitivanje ovog dijela aplikacije br. 4707/08 na osnovu tog člana (uporediti predmet Karner protiv Austrije, br. 40016/98, tačke 20.-28., ECHR 2003-IX). Stoga je odlučio izbrisati aplikacije br. 3171/10 i 47332/10 sa svog spiska predmeta u dijelu u kojem su ih podnijeli gosp. Dušan Simić i gđa Mara Lazić (vidjeti Erol Direkçi i Ergiil Direkçi protiv Turske (odluke), br. 47826/99, od 31. marta 2005.).
  • 3.
    U pogledu gđe Stevanije Simić, gđe Mirjane Simić, gđe Dragane Simić, gđe Slađane Migerl; gđe Jele Voćkić; i gosp. Gorana Paripovića, gđe Gorđane Paripović, gđe Mare Paripović i gosp. Zorana Paripovića
  • 18.
    Vlada tvrdi da su predmetne aplikacije bile dostavljene van okvira roka od šest mjeseci. Alternativno, Vlada je navela da u pogledu potpunog izvršenja domaćih presuda koje se razmatraju u ovom slučaju, aplikanti ne mogu više tvrditi da su žrtve u smislu člana 34. Konvencije.
  • 19.
    Aplikatni se s tim nisu saglasili.
  • 20.
    Sud ponavlja da je svrha pravila od šest mjeseci da promovira pravnu sigurnost tako da se osigura da se predmeti u kojima se otvaraju pitanja na osnovu Konvencije rješavaju u razumnom roku. Također, ovo pravilo treba da zaštiti vlasti i druge osobe u pitanju od bilo kakve neizvjesnosti za duži vremenski period. Ovo pravilo također ostavlja vrijeme mogućem podnosiocu aplikacije kako bi razmislio da li treba podnijeti aplikaciju, te ako će podnijeti aplikaciju, da odluči koje će pritužbe i argumente iznijeti (vidjeti, primjer Worm protv Austrije, 29. august 1997., tačke 32.-33., Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V). Tamo gdje navodno kršenje predstavlja kontinuiranu situaciju protiv koje ne postoji nikakav domaći pravni lijek, kao što je u ovom slučaju neizvršenje pravosnažih i izvršivih presuda domaćih sudova, period od šest mjeseci počinje teći od kraja kontinuirane situacije (vidjeti Arežina protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 66816/09 et al., 3. jula 2012.).

Nadalje, u predmetu Runić i drugi (gore citirano, tačka 15., u kojem su aplikanti, kao i u sadašnjem slučaju, prihvatili vladine obveznice u zamjenu za gotov novac kao sredstva izvršenja) Sud je smatrao da su presude domaćih sudova koje nalažu isplatu ratne štete u potpunosti izvršene po izdavanju vladinih obveznica. Zbog toga, uzimajući u obzir datume podnošenja aplikacija br. 17780/10, 17824/10 i 31717/10 i datume izvršenja domaćih presuda (gore navedenih), jasno je da su one podnesene van roka od šest mjeseci.

U svjetlu navednog, Sud smatra da gđa Stevanija Simić, gđa Mirjana Simić, gđa Dragana Simić, gđa Slađana Migerl (aplikacija br. 31717/10); gđa Jela Voćkić (aplikacija br. 17824/10); te gosp. Goran Paripović, gđa Gordana Paripović, gđa Mara Paripović i gosp. Zoran Paripović (aplikacija br. 17780/10) nisu ispoštovali pravilo šestomjesečnog roka. Aplikacije br. 17780/10, 17824/10 i 31717/10, u onom dijelu kako su ih podnijeli ovi aplikanti, stoga se moraju odbaciti u skladu s članom 35. tačke 1. i 4. Konvencije.

  • 4.
    U pogledu gosp. Blagoja Ćosića, gosp. Slavoljuba Đorđevića, gosp.

Milića Lazića i gđe Mare Đilas

  • 21.
    Vlada se izjasnila da ovi aplikatni ne mogu više tvrditi da su žrtve u smislu značenja člana 34. Konvencije, nakon što su domaće presude u pitanju izvršene djelimično u gotovom novcu (troškovi postupka) i djelimično u vladinim obveznicama (glavni dug i pripadajuća zatezna kamata). Aplikanti se s tim nisu saglasili.
  • 22.
    Sud podsjeća da je u svojoj vodećoj presudi o ovom pitanju (Čolić i drugi, gore citirano) utvrdio postojanje povrede čl. 6. i 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju bez obzira na činjenicu da su vladine obveznice bile ponuđene ovim aplikantima u zamjenu za gotovinu kao način izvršenja. Tužena država izvršila je presude koje su bile razmatrane u tom slučaju u gotovom novcu i preuzela na sebe da na isti način izvrši veći broj sličnih presuda (vidjeti Momić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 28730/06, 17. maj 2011.). Međutim, treba naglastiti da niko od aplikanata u ovim slučajevima, za razliku od aplikanata u ovom predmetu, nije prihvatio vladine obveznice. Predmetni slučaj se zbog toga mora razlikovati od jurisprudencije u predmetu Čolić i drugi. Nadalje, uzimajući u obzir da su neki od aplikanata u ovom predmetu već prodali svoje obveznice na berzi (tačka 10.) i da su im dodijeljeni troškovi postupka već isplaćeni, Sud smatra da su sporne presude domaćih sudova već izvršene.
  • 23.
    Kad govorimo o tome, Sud je uvijek smatrao da neka odluka ili mjera donesena u korist nekog aplikanta u principu nije dovoljna da takvom aplikantu oduzme status žrtve, osim u slučajevima kada domaće vlasti priznaju navodnu povredu i dosude adekvatnu i dovoljnu naknadu (vidjeti Scordino protiv Italije (br.l) [GC], br. 36813/97, tačke 180. i 193, ECHR 2006-V). Jedan od elemenata takve naknade je iznos koji su domaći organi dosudili (vidjeti Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, tačka 17. od 9. decembra 2008.). Iako je tačno da su domaći organi odmah priznali povredu navedenu u predmetnom slučaju, aplikanti nisu mogli dobiti nikakvu naknadu na ime kašnjenja u izvršenju presuda (vidjeti tačku 8. u tekstu). Prema tome, oni i dalje mogu tvrditi da su žrtve u smislu člana 34. Konvencije u odnosu na period u kojem su presude ostale neizvršene (vidjeti Dubenko protiv Ukrajine, br. 74221/01, tačka 36. od 11. januara 2005.). Sud, stoga, odbacuje prigovor Vlade.

Sud nadalje konstatira da aplikacije nisu ni očito neosnovane u smislu člana 35. stav 3. tačka a) Konvencije, niti su nedopuštene po bilo kojem drugom osnovu. Stoga ih proglašava dopuštenim.

B. Meritum

  • 1.
    U pogledu gosp. Blagoj a Ćosića, gosp. Slavoljuba Đorđevića, gosp. Milića Lazića i gđe Mare Đilas
  • 25.
    Sud konstatira da je ovaj predmet u odnosu na ove aplikante identičan predmetu Runić i drugi (gore citirano) u kojem je utvrdio postojanje povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju. S obzirom na dužinu perioda neizvršavanja presuda u ovom predmetu (skoro više od šest do osam godina od dana kad je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju), nakon što je razmotrio sve okolnosti. Sud ne nalazi nijedan razlog zašto bi odstupio od svoje ranije prakse.

Prema tome, došlo je do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. I Konvencije u odnosu na gosp. Blagoja Ćosića, gosp. Slavoljuba Đorđevića, gosp. Milića Lazića i gđu Maru Đilas.

  • 2.
    U pogledu gosp. Dade Ćosića, gđe Sanje Alaše, gđe Borke Vođević, gđe Branke Lazić-Marković, gosp. Zorana Đilasa i gosp. Željka Đilasa
  • 26.
    Sud konstatira da je ovaj predmet u odnosu na ove aplikante identičan predmetu Čolić i drugi (gore citirano) u kojem je utvrdio postojanje povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju zbog neizvršavanja pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima su aplikantima dosuđene naknade ratne štete.

Sud ne nalazi nijedan razlog zašto bi odstupao od te prakse. Budući da pravosnažne presude donesene u korist aplikanata još uvijek nisu izvršene, a situacija traje duže od deset godina i osam godina (od dana kada je tužena država ratificirala Konvenciju), Sud zaključuje, iz istih razloga koji su navedeni u predmetu Čolić i drugi (gore citirano, tačka 15.), da je došlo do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola I uz Konvenciju.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  • 27.
    Član 41. Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, dosuditi pravičnu naknadu oštećenoj strani."

A. Šteta

  • 28.
    Na ime materijalne štete gosp. Dado Ćosić, gđa Sanja Alaša, gđa Borka Vođević, gđa Branka Lazić-Marković, gosp. Zoran Đilas i gosp. Željko Đilas tražili su isplatu preostalog duga po presudi. Sud ponavlja da je najprimjereniji oblik nadoknade u slučajevima neizvršenja upravo da se osigura izvršenje domaćih presuda u potpunosti (vidjeti Jeličićprotiv Bosne / Hercegovine, br. 41183/02, tačka 53., ECHR 2006-XII, i Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 337/04 et al., tačka 31., 18. decembra 2007.). Ovaj princip jednako se primjenjuje na predmetni slučaj.
  • 29.
    Aplikanti Ćosići tražili su 20.000 eura na ime nematerijalne štete i aplikanti Đilasi tražili su 5.000 eura na ime nematerijalne štete. Vlada smatra da su traženi iznosi previsoki i neopravdani. Sud smatra da su aplikatni pretrpjeli određeni nematerijalni gubitak koji proizilazi iz povreda Konvencije koje su utvrđene u ovom slučaju. Vršeći pravičnu procjenu, kako zahtijeva član 41. Konvencije i uzevši u obzir iznose dodijeljene u slučaju Čolić i drugi (kako je gore citirano, tačka 21.), Sud dodjeljuje 1.500 eura po aplikaciji Ćosićima (aplikacija br. 31864/06) i Đilasima (aplikacija br. 17291/11) na ime nematerijalne štete, plus sve takse koje se mogu zaračunati na navedne iznose.

B. Troškovi i izdaci

  • 30.
    Aplikanti Đilasi su također tražili 7.020 KM (približno 3.500) eura za troškove i izdatke koji su nastali pred domaćim sudovima i pred Sudom. Vlada smatra da je iznos koji se potražuje prevelik.
  • 31.
    Prema praksi Suda, aplikanti imaju pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo ako se pokaže da su oni zaista nastali, da su bili neophodni i da su u razumnim iznosima (vidjeti, naprimjer, Iatridis protiv Grčke (pravično zadovoljenje) [GC], br. 31107/96, tačka 54, ECHR 2000-XI). Sud konstatira da je zastupnik aplikanata podnio prvobitnu aplikaciju, te da je, na zahtjev Suda, podnio pismeno izjašnjenje na jednom od službenih jezika Bosne i Hercegovine. Uzimajući u obzir tarifu koju su odredile lokalne advokatske komore, koje Sud smatra razumnim za okolnosti ovog slučaja, aplikant ima pravo na približno 1.700 eura. Osim toga, Sud dodjeljuje iznos od 100 eura za sekretarske i ostale izdatke. Stoga, Sud dodjeljuje Đilasima ukupno 1.800 eura, plus svi porezi koji se mogu zaračunati na navedeni iznos.

C. Zatezna kamata

  • 32.
    Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata treba bazirati na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, koja treba biti uvećana za 3%.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  • 1.
    Odlučuje da spoji aplikacije;
  • 2.
    Odlučuje da briše aplikacije br. 3171/10 i 47332/10 sa svoje liste slučajeva u odnosu na gosp. Dušana Simića i gđu Maru Lazić;
  • 3.
    Proglašava aplikacije br. 17780/10, 17824/10 i 31717/10 nedopuštenim;
  • 4.
    Proglašava aplikaciju br. 47332/10 u pogledu gđe Branke Lazić- Marković i-gosp. Milića Lazića, te ostale tri aplikacije dopuštenim;
  • 5.
    Presuđuje daje došlo do kršenja člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog zakašnjelog izvršenja pravosnažnih domaćih presuda u pogledu gosp. Blagoja Ćosića, gosp. Slavoljuba Đorđevića, gosp. Milića Lazića i gđe Mare Đilas;
  • 6.
    Presuđuje da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog neizvršenja pravosnažnih domaćih presuda u pogledu gosp. Dade Ćosića, gđe Sanje Alaše, gđe Borke Vođević, gđe Branke Lazić-Marković, gosp. Zorana Đilasa i gosp. Željka Đilasa;
  • 7.
    Presuđuje

(a) da tužena država treba da osigura u roku od tri mjeseca izvršenje domaćih presuda u pogledu gosp. Dade Ćosića, gđe Sanje Alaše, gđe Borke Vođević, gđe Branke Lazić-Marković, gosp. Zorana Đilasa i gosp. Željka Đilasa;

(b) pored toga, da plati u istom roku, sljedeće iznose, pretvorene u konvertibiline marke po stopi koja se primjenjuje na dan isplate:

(i) 1.500 eura (hiljaduipetsto eura) po aplikaciji za Ćosiće i Đilase na ime nematerijalne štete, plus bilo koja taksa koja se može zaračunati;

(ii) 1.800 eura (hiljaduiosamsto eura) Đilasima na ime troškova i izdataka, plus bila koja taksa koja se može zaračunati;

(c) da se po isteku navedena tri mjeseca pa do dana isplate na navedene iznose zaračunava obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neizmirenja, uvećanoj za tri posto;

(8) Odbacuje preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno 15. januara 2013. u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.

Zamjenik registrara

Fatoş Araci

Predsjednik

Päivi Hirvelä

1 Konvertibilna marka ima isti fiksni kurs u odnosu na euro kao i njemačka marka: 1 euro=1,95583 KM

2 Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske, "Službene novine Republike Srpske", broj 1/12

3 Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, "Službene novine Republike Srpske", br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09)