Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 406/07, rješavajući apelaciju Vojislava Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Vojislava Došenovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okolice Bihać broj 11/2-23-1641-UP-2/03 i Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most broj 03-23-6-1435/01.

Nalaže se Kantonalnom ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okolice Bihać da donese odluku o meritumu u predmetu broj 11/2-23-1641-UP-2/03 bez daljnjeg odgađanja.

Nalaže se Kantonalnom ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okolice Bihać da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavezuje se Unsko-sanski kanton da na ime nematerijalne štete isplati Vojislavu Došenoviću iznos od 990 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vojislav Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 22. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), a 25. juna 2007. godine i dopunu apelacije, zbog dužine trajanja upravnog postupka pred Kantonalnim ministarstvom za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okolice Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) u predmetu broj 11/2-23-6-1641-UP-2/03 i kod općinskog načelnika Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: općinski načelnik) u predmetu broj 03-23-6-1435/01.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog ministarstva, općinskog načelnika i Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinska služba) je zatraženo 29. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog ministarstva je naknadno, 21. januara 2008. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj 11/2-23-6-1641-UP-2/03.
  • 3.
    Kantonalno ministarstvo je dostavilo odgovor 10. septembra 2007. godine, a Općinska služba 11. septembra 2007. godine. Kantonalno ministarstvo je dostavilo traženi spis 6. februara 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. marta 2007. godine upućeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantovoj majci Olgi Došenović je, kao nosiocu stanarskog prava, Rješenjem Općinske službe broj 536/98 od 21. jula 1999. godine usvojen zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Sanskom Mostu, N.17 VKB-Kula 4, sprat 2, stan broj 9. Međutim, stan joj nikad nije predat u posjed zato što je preminula. Zbog toga, apelant je 25. jula 2001. godine općinskom načelniku podnio zahtjev za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju predmetnog stana nakon smrti njegove majke.
  • 7.
    Rješenjem općinskog načelnika broj 03-23-6-1435/01 od 27. juna 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev. U obrazloženju Rješenja je navedeno da se apelant od 1981. godine u centralnom sistemu vodi na drugoj adresi, te da je apelantova majka, kao nosilac stanarskog prava, prilikom podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u rubrici koja se odnosi na broj članova porodičnog domaćinstva koji se vraćaju u stan upisala da je ona jedini član domaćinstva. Na osnovu ovih činjenica zaključeno je da apelant nije bio član zajedničkog domaćinstva sa nosiocem stanarskog prava i da mu zbog toga, u smislu važećih zakonskih odredaba Zakona o stambenim odnosima, i ne pripada pravo da koristi stan nakon smrti nosioca stanarskog prava.
  • 8.
    Protiv navedenog rješenja općinskog načelnika apelant je izjavio žalbu Kantonalnom ministarstvu koje je Rješenjem broj 11/2-23-645-UP-2/02 od 27. decembra 2002. godine uvažilo apelantovu žalbu, poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja se navodi da je apelantova žalba osnovana, da je prvostepeni organ na osnovu nepouzdanih činjenica odlučio o apelantovom pravu, da prilikom utvrđivanja činjenica nije pošao od faktičkog stanja 30. aprila 1991. godine, odnosno 1. aprila 1992. godine, i da je u tom smislu odstupio od cilja povratka izbjeglih i raseljenih lica, kako to nalažu Aneks 7. Općeg okvirnog sporazuma i praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Također, Kantonalno ministarstvo smatra da su povrijeđene i odredbe Zakona o upravnom postupku, jer apelantu nije data mogućnost da zaštiti svoja prava i interese provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka i provjerom objektivnih dokaza, kakav je, između ostalih, zvanična evidencija o utrošku i plaćanju vode prema broju članova domaćinstva u spornom stanu.
  • 9.
    Apelant je 5. februara 2003. godine općinskom načelniku dostavio urgenciju za rješavanje predmeta u ponovljenom postupku, uz izjave svjedoka u vezi sa okolnostima zajedničkog domaćinstva njega i njegove porodice sa pokojnom majkom u spornom stanu. Nakon toga, Općinska služba je 27. maja 2003. godine saslušala kao stranku Sejidu Brakić, apelantovu suprugu, koja je izjavila da su ona i apelant zajedno sa njegovom majkom živjeli u porodičnom domaćinstvu od 1986. godine do 1995. godine i da se u spornom stanu rodio i njihov sin Igor 1991. godine. Dalje, Općinska služba zatražila je od Javnog komunalnog preduzeća "Sana" Sanski Most 23. septembra 2003. godine informaciju o utošku vode i plaćanju računa za vodu na osnovu broja članova domaćinstva u spornom stanu. Odgovor je uslijedio 24. septembra 2003. godine sa napomenom da nije moguće dati traženu informaciju, jer je evidencija potrošnje vode uništena tokom rata.
  • 10.
    Općinski načelnik je Rješenjem broj 03-23-6-1435/01 od 1. decembra 2003. godine ponovo odbio apelantov zahtjev kao neosnovan, navodeći da se, zbog uništene evidencije o plaćanju vode stanara, taj dokaz nije mogao provesti, a da iz ostalih dokaza koji su provedeni proizlazi kao utvrđeno da je apelant stanovao na drugoj adresi, a ne u spornom stanu, da je apelantova majka u zahtjevu za vraćanje stana navela da je ona jedini član domaćinstva koji se vraća u posjed stana, kao i da je na toj istoj apelantovoj adresi, Banjalučka 19 u Sanskom Mostu, prijavljen i njegov sin Igor, koji se rodio 1991. godine.
  • 11.
    Apelant je ponovo Kantonalnom ministarstvu izjavio žalbu protiv navedenog rješenja općinskog načelnika, ističući da je prvostepeni organ pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i zbog toga što je vršio uvid u predmet zahtjeva za povrat spornog stana njegove majke u kojem je lahko utvrditi da je i njegova majka bila prijavljena na adresi Banjalučka 19, dakle, na adresi na kojoj je bio prijavljen i sam apelant, a ne na adresi spornog stana. Također, smatra da se prvostepeni organ neosnovano poziva na činjenicu da je njegova majka podnijela zahtjev za vraćanje stana samo u svoje ime, jer to ni na koji način ne dokazuje stanje porodičnog domaćinstva koje je prethodilo iseljenju zbog ratnih sukoba. Apelant je ukazao i na činjenicu da prvostepeni organ nije uopće kao dokaz ocijenio izjave svjedoka koje su priložene u spis u vezi sa okolnostima da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke u spornom stanu.
  • 12.
    Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-1641-UP-2/03 od 30. marta 2004. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju Rješenja Kantonalno ministarstvo navodi da je u spisu priložena fotokopija apelantove legitimacije na adresi Banjalučka 19, da su svjedoci čije se izjave nalaze u spisu dali oprečne iskaze, a da je svjedok Ilija Misić izjavio kako je apelant stanovao u predmetnom stanu, ali da su apelantova majka i Boško Došenović, kao nosioci stanarskog prava, stanovali u porodičnoj kući, te da se apelant u centralnom sistemu podataka vodi na adresi Banjalučka 19. Prema ovim okolnostima Kantonalno ministarstvo je zaključilo da apelant i nije bio u porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava. Također, kao dokaz za svoj zaključak Kantonalno ministarstvo navodi i činjenicu da je apelantova majka podnijela zahtjev za vraćanje stana i u njemu navela sebe kao jedinog člana porodičnog domaćinstva koji se vraća u posjed stana. U pogledu navoda svjedoka Zorke Marčete, Dare Panić, Boje Šušnjice i Zikrije Džafić da je apelant živio sa majkom u predmetnom stanu u relevantnom periodu, Kantonalno ministarstvo je zaključilo da su oprečne sa izjavom svjedoka Ilije Misića, te da zbog toga apelant i nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke.
  • 13.
    Protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-1641-UP-2/03 od 30. marta 2004. godine apelant je na Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenuo upravni spor. U tužbi apelant je, osim razloga koje je iznosio tokom upravnog postupka, istakao i da Kantonalno ministarstvo uopće nije obrazložilo zbog čega poklanja vjeru jednom svjedoku čija je izjava suprotstavljena izjavama ostalih svjedoka u vezi sa istom okolnosti, da je popis stanovnika iz 1991. godine vršen da bi se utvrdio broj stanovnika, a ne gdje ko stanuje, da se osporena odluka zasniva na izjavama svjedoka koji su saslušavani nakon što je pokrenut žalbeni postupak, te da mu je povrijeđeno pravo na dom, jer nakon što je protjeran iz Sanskog Mosta, on i dalje koristi tuđu imovinu, koju ne može smatrati svojim domom.
  • 14.
    Kantonalni sud je Presudom broj U-76/04 od 26. septembra 2005. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio osporena rješenja i Kantonalnog ministarstva i općinskog načelnika, te cijeli predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju Rješenja Kantonalni sud navodi da je činjenično stanje u prvostepenom i drugostepenom rješenju pravilno utvrđeno, ali da su i drugostepeni i prvostepeni organ izveli nepravilan zaključak u pogledu tih činjenica i pogrešno primijenili materijalni propis. Dalje, Kantonalni sud smatra da potvrda policijske uprave o apelantovoj adresi, kao i ista adresa iz popisa stanovništva izvršenog 1991. godine nisu dokaz da tužilac nije mijenjao adresu stanovanja i preselio se u sporni stan. Također, Kantonalni sud smatra da drugostepeni i prvostepeni organ nisu pravilno obrazložili i ocijenili izjave saslušanih svjedoka koji potvrđuju činjenicu da je apelant do 1995. godine živio u stanu svoje majke. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev Kantonalni sud je naložio prvostepenom organu da u ponovljenom postupku prilikom donošenja odluke vodi računa o primjedbama koje su iznesene i posebno da ocijeni apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da Kantonalno ministarstvo, kao drugostepeni organ, koristeći ovlaštenja iz Zakona o upravnom postupku, može na osnovu činjenica poništiti prvostepeno rješenje i donijeti meritornu odluku u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva.
  • 15.
    U ponovljenom postupku općinski načelnik je Rješenjem broj 03-23-6-1435/01 od 27. marta 2006. godine ponovo odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, navodeći da apelant nije predočio nijedan vjerodostojan dokaz koji bi potvrdio da je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, nosioca stanarskog prava na spornom stanu, i, osim izjava svjedoka, ničim tu činjenicu nije učinio vjerovatnom.
  • 16.
    Protiv Rješenja općinskog načelnika od 27. marta 2006. godine apelant je izjavio žalbu Kantonalnom ministarstvu u kojoj ponavlja navode koje je i ranije iznosio u toku prvostepenog i drugostepenog upravnog postupka i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor na Kantonalnom sudu. Posebno je istakao da prvostepeni organ nije postupio prema instrukcijama Kantonalnog suda, da je proizvoljno i suprotno činjenicama tumačio izjave svjedoka i pri tome nije uopće obrazložio zbog čega ne prihvata ili smatra nevjerodostojnim njihovo svjedočenje, da je povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, da je prvostepeni organ riješio o zahtjevu za vraćanje stana u posjed, koji je već vraćen apelantovoj pokojnoj majci, umjesto da odluči o donošenju rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana apelantu kao članu porodičnog domaćinstva, kako i glasi njegov zahtjev. Predložio je i da Kantonalno ministarstvo kao drugostepeni organ, koristeći ovlaštenja iz člana 240. Zakona o upravnom postupku, poništi prvostepeno rješenje i donese meritornu odluku tako što će usvojiti apelantov tužbeni zahtjev.
  • 17.
    Kantonalno ministarstvo, rješavajući o apelantovoj žalbi, Rješenjem broj 11/2-23-1641-UP-2/03 od 17. aprila 2007. godine poništilo je prvostepeno rješenje i predmet ponovo vratilo na ponovni postupak. Drugostepeni organ smatra da je apelantova žalba osnovana, da je prvostepeni organ nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da za zaključke koje je donio povodom tako utvrđenih činjenica nije dao valjane razloge. Dalje, konstatira se da je prvostepeni organ odlučio o zahtjevu koji apelant nije ni podnio, odnosno o zahtjevu o vraćanju stana u posjed, iako je o tom zahtjevu isti organ već ranije donio rješenje kojim se vraća stan u posjed apelantovoj pokojnoj majci, a apelant je podnio zahtjev za utvrđivanje novog nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Također, naloženo je prvostepenom organu da u ponovljenom postupku, zbog nemogućnosti da se pribavi uništena službena evidencija, putem saslušanja stanara zgrade u kojoj je stan, utvrdi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
  • 18.
    Općinski načelnik je u ponovljenom prvostepenom postupku Rješenjem broj 03-23-6-1435/01 od 18. maja 2007. godine ponovo odbio apelantov zahtjev kao neosnovan, navodeći da je u dokaznom postupku izvršio uvid u izjave poimenično ranije salušanih svjedoka i ovjerene izjave još triju svjedoka, kao i dokumentaciju koja se odranije nalazi u spisu, ne obrazlažući suštinu izjava svjedoka, niti dajući razloge na osnovu kojih je ocijenio i smatrao te izjave vjerodostojnim ili ne, pa je zaključio da apelant nijednim materijalnim dokazom, kao dokazom najjače snage, nije dokazao da je sa majkom živio u porodičnom domaćinstvu.
  • 19.
    Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom ministarstvu u kojoj ponavlja navode iz prijašnjih žalbi koje je ulagao na prvostepena rješenja općinskog načelnika, posebno u pogledu vrednovanja podataka o popisu stanovništva iz 1991. godine i podataka o adresi stanovanja iz policijske stanice, koji ni na koji način i prema stavovima drugostepenog organa i Kantonalnog suda ne mogu biti dokaz da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, te da prvostepeni organ nije uopće analizirao izjave svjedoka, niti dao razloge zbog kojih im nije poklonio vjeru, jer svi svjedoci tvrde da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Kantonalno ministarstvo do dana donošenja ove odluke nije donijelo svoju odluku o apelantovoj žalbi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Nezadovoljan nedonošenjem konačne odluke i nakon šest godina od dana kada je postupak pokrenuo do dana podnošenja apelacije, apelant je, ne čekajući ishod postupka pred drugostepenim organom, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant je 25. juna 2007. godine dopunio apelaciju. U apelaciji i dopuni apelacije apelant ukazuje na nedonošenje odluke u razumnom roku, smatrajući da se radi o jednostavnom pravnom pitanju koje je moglo biti odavno riješeno u meritumu, na osnovu već provedenih dokaza, bilo na prvostepenom, bilo na drugostepenom organu u upravnom postupku u kojem se odlučuje o njegovom zahtjevu. Također, ponavlja i navode koji su već bili predmet odlučivanja na prvostepenom organu, drugostepenom organu i Kantonalnom sudu, a posebno insistira da Ustavni sud naloži drugostepenom organu da predmet povodom njegovog zahtjeva riješi u meritumu, kao i da mu Ustavni sud odredi materijalnu kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, jer mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    Kantonalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da ostaje pri navodima obrazloženja Rješenja broj 11/2-21641-UP-2/03 od 17. aprila 2006. godine, kojim je poništeno prvostepeno rješenje općinskog načelnika, jer je tim rješenjem odlučeno o zahtjevu za vraćanje stana, a ne o apelantovom zahtjevu za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Prilikom dostavljanja spisa apelantovog predmeta 6. februara 2008. godine Kantonalno ministarstvo je obavijestilo Ustavni sud da postupak u apelantovom predmetu povodom izjavljene žalbe u tom organu nije okončan.
  • 22.
    Općinska služba je opširno odgovorila na navode apelacije, ali je u odgovoru navela faktografske okolnosti o vođenju samog postupka poznate iz apelacije, načinu na koji su upravni organi odlučivali o podnesenom zahtjevu i apelantovim izjavljenim žalbama. Isto tako, Općinska služba iznosi pravno shvatanje postojećih propisa, ocjenu provedenih dokaza i činjenica koje smatra utvrđenim u smislu osporenih rješenja koje je donijela. Smatra da su odluke koje je donijela pravilne i zakonite i da apelant nema pravo na ostvarenje prava koje traži podnesenim zahtjevom, jer nije bio član zajedničkog domaćinstva sa nosiocem stanarskog prava, pa mu zbog toga ne može biti povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Š...Ć

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 28.
    Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 29.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države jeste da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
  • 30.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da nadležni organ uprave donese odluku u razumnom roku o apelantovom zahtjevu, kao i da apelant nije imao na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi osporio dužinu postupka.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim organima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 33.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje :

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 34.
    U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni upravni postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu su od malog značaja (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94).
  • 35.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja statusa člana zajedničkog domaćinstva i prema tom osnovu priznanja statusa nosioca stanarskog prava, odnosno prava na stan. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99), pa, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 36.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 37.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 38.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

  • 39.
    Ustavni sud zapaža da je postupak o apelantovom zahtjevu za donošenje odluke koja će zamijeniti ugovor o korištenju spornog stana započeo 25. jula 2001. godine i da do danas nije završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove odluke) traje više od 6 godina i 8 mjeseci.
  • 40.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
    • a)
      Složenost predmeta
  • 41.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 42.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuje da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da li je osnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana na tom stanu. Također, Ustavni sud naglašava da se u predmetnom postupku apelantov slučaj ne može opisati kao složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je u pitanju jednostavan predmet i da pitanje njegove složenosti, odnosno jednostavnosti, nije odlučujuće za nedonošenje konačne meritorne odluke u periodu od skoro 7 godina.
    • b)
      Apelantovo ponašanje
  • 43.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
  • 44.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je aktivno učestvovao u toku postupka pred organom uprave, koristeći sve zakonom predviđene mjere koje su mu bile na raspolaganju kako bi se utvrdila osnovanost njegovog zahtjeva i postupak okončao, uključujući i urgiranje da se donesu rješenja. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima da bi u što kraćem roku dobio konačnu meritornu odluku. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.
    • c)
      Ponašanje javnih vlasti
  • 45.
    Apelant je 25. jula 2001. godine općinskom načelniku podnio predmetni zahtjev o kojem i danas teče postupak. Općinski načelnik je skoro godinu dana kasnije donio Rješenje broj 03-23-6-1435/01 od 27. juna 2002. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen. Kantonalno ministarstvo je 27. decembra 2002. godine poništilo prvostepeno rješenje. U postupku koji je ponovo proveden prvostepeni organ je donio novo rješenje, i pored apelantove urgencije, tek 1. decembra 2003. godine, odnosno nakon skoro godinu dana od dana kada je poništeno prethodno rješenje. Kako je ranije izloženo, rezultat vraćanja predmeta prvostepenom organu na ponovni postupak, i to uzastopno četiri puta, uz činjenicu da je apelant, koristeći pravne lijekove, morao da pokreće i upravni spor pred Kantonalnim sudom, nakon čega je prvostepeni organ ponovo vodio postupak da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene i ne zahtijevaju vrijeme, bio je da je postupak ukupno trajao više od 6 godina i 8 mjeseci, što je period koji se obično u predmetima u upravnim stvarima ovakve složenosti uzima kao pretjerano dug.
  • 46.
    Dalje, u Rješenju Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-1641-UP-2/03 od 17. aprila 2007. godine, kojim je poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak, konstatira se da je prvostepeni organ Rješenjem broj 03-23-6-1435/01 od 27. marta 2006. godine odlučio o zahtjevu koji apelant nije ni podnio, odnosno o zahtjevu za vraćanje stana u posjed, iako je o tom zahtjevu organ već ranije donio rješenje apelantovoj pokojnoj majci, a da je apelant podnio zahtjev za utvrđivanje novog nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Zbog ovakvog, krajnje nemarnog i nestručnog rješavanja prvostepenog organa u postupku koji je vođen povodom apelantovog zahtjeva, do donošenja odluke drugostepenog organa proteklo je više od godinu dana, što je u velikoj mjeri, također, doprinijelo da se apelantov zahtjev neopravdano dugo rješava. Ustavni sud primjećuje da su Kantonalno ministarstvo, kao drugostepeni organ, i Kantonalni sud smatrali da popis stanovništva iz 1991. godine i podaci policijske uprave o apelantovoj adresi, na kojoj je tada bio prijavljen, nisu validni dokazi da apelant nije stvarno bio član porodičnog domaćinstva svoje majke u spornom stanu. I pored jasnih instrukcija Kantonalnog suda, a kasnije i drugostepenog organa, da posredstvom svjedoka i stanara zgrade u kojoj je sporni stan prvostepeni organ utvrdi odlučnu činjenicu o eventualnom zajedničkom domaćinstvu apelanta i njegove majke, od čega u cijelosti zavisi i odluka o apelantovom zahtjevu, prvostepeni organ, istina, uzima izjave brojnih svjedoka, ali ponovo donosi odluke na osnovu podataka iz popisa stanovništva 1991. godine i izvještaja policijske uprave, potpuno ignorirajući izjave i sadržaj izjava svjedoka kao dokaze koje je proveo. Također, u Presudi Kantonalnog suda broj U-76/04 od 26. septembra 2005. godine, kojom su poništena rješenja upravnih organa, jasno je vidljivo da je Kantonalni sud dao instrukciju drugostepenom organu da koristi mogućnosti date Zakonom o upravnom postupku i da može na osnovu upotpunjenog postupka, na bazi utvrđenih činjenica, poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti spor u meritumu. Međutim, Kantonalno ministarstvo kao drugostepeni organ, koje je više puta odlučivalo o apelantovoj žalbi, nije koristilo ovu zakonsku mogućnost i pored činjenice da su se stekli uvjeti da se donese konačna meritorna odluka. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o apelantovom zahtjevu ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
  • 47.
    Dakle, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, konkretno Općinska služba i Kantonalno ministarstvo, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo kod tih organa. Iz stanja spisa je vidljivo da je Ministarstvo više puta poništavalo prvostepeno rješenje i vraćalo ga na ponovno odlučivanje s ciljem da se utvrde relevantne činjenice da li je osnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava, odnosno činjenica da li je apelant bilo član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ove činjenice nikako se ne mogu svrstati u složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza.
  • 48.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." S obzirom na to da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je 25. jula 2001. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatraju organi Općinske službe i Kantonalno ministarstvo.
  • 49.
    Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 50.
    S obzirom na činjenicu da upravni postupak povodom apelantovog zahtjeva do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje više od 6 godina i 8 mjeseci, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 51.
    Apelant traži da mu se, u skladu sa praksom Ustavnog suda, dosudi nematerijalna šteta zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 52.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud je već naveo da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odgađanju, pa mu naknada pripada od dana podnošenja zahtjeva, što znači da period odgađanja da se donese odluka, za koji apelant ima pravo da mu se nadoknadi, iznosi 6 godina i 8 mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 990 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

VIII. Zaključak

  • 53.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja rješenja povodom apelantovog zahtjeva nije okončan ni nakon skoro 7 godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
  • 54.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 55.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.