Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. marta 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 804/06, rješavajući apelaciju Asima Đuherića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Asima Đuherića, Zekije Đuherić, Sejde Đuherić, Hilme Đuherića, Zahida Kremića, Fadila Žilića, Refije Đuherić, Fahira Žilića, Teufika Kremića, Sejada Kremića, Šefika Kremića, Saliha Hadžića, Emine Hadžić, Nermina Ahmića, Mustafe Bekrića, Mirsada Halilovića, Mustafe Karamehića, Mirsada Halilovića, Mustafe Karamehića, Hanife Bečić, Senada Hedžića, Mejre Đuherić, Hajre Smajlovića, Hasana Vošanovića, Mirsade Huskić, Fahira Hedžića, Ibrahima Pujagića, Ismete Huskić, Mulije Odobašić, Fahira Hedžića, Šahzudina Žilića, Nazifa Halilovića, Mulije Odobašić, Šahzudina Huskića, Esada Huskića, Hilme Đuherića, Mejre Đuherić, Ferhata Huskića i Have Hedžić, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-344/04 od 22. juna 2004. godine, Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Đuherića, Safeta Đuherića, Zahida Kremića, Mehe Zečevića, Sejde Đuherić, Hajre Smajlovića, Fadila Žilića, Refije Đuherić, Emine Žilić, Fikrete Karanuhić, Salihe Hodžić, Emine Hodžić, Mulije Odobašić, Ibrahima Hodžića, Senada Hedžića, Mejre Zuherić, Fadila Hadžića, Junuza Đuherića, Hasana Vošanovića, Hilme Zuherića, Reufika Kremića, Senada Kremića, Šefika Kremića, Šahzudina Žilića, Redže Zećevića, Mirsada Kotorića, Murisa Sivčevića i Ahmeta Hodžića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Asim Đuherić, Safet Đuherić, Zahid Kremić, Meho Zečević, Sejdo Đuherić, Hajro Smajlović, Fadil Žilić, Refija Đuherić, Emina Žilić, Fikreta Karanuhić, Saliha Hodžić, Emina Hodžić, Mulija Odobašić, Ibrahim Hodžić, Senad Hedžić, Mejra Zuherić, Fadil Hadžić, Junuz Đuherić, Hasan Vošanović, Hilmo Zuherić, Reufik Kremić, Senad Kremić, Šefik Kremić, Šahzudin Žilić, Redžo Zećević, Mirsad Kotorić, Muris Sivčević i Ahmet Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kotorskog, koje zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnijeli su 9. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine. Apelanti su podnijeli 11. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, Okružnog suda broj Gž-344/04 od 22. juna 2004. godine i Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Vladi Republike Srpske i Općini Doboj donošenje odluke o izuzimanju i raspolaganju spornog zemljišta, "na način na koji je to vršeno diskriminacijom prema nacionalnoj osnovi". Apelanti su, također, podnijeli 27. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 804/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP-804/06, AP-2636/06 i AP-23/07.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, i učesnika u postupku, Općine Doboj, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo, Kancelarija u Doboju (u daljnjem tekstu: prvotužena), te od Vlade Republike Srpske, koju zastupa Kancelarija za zastupanje Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), i advokata Siniše Đorđevića iz Doboja, koji je u postupku okončanom osporenom presudom zastupao 125 fizičkih lica, svi iz Kotorskog, kojima je odlukom prvotužene dodijeljeno sporno zemljište (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 24. oktobra 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju od 11. septembra 2006. godine.
  • 4.
    Vrhovni sud je 3. novembra 2006. godine dostavio odgovor na navedenu apelaciju, Okružni sud 9. novembra 2006. godine, a Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. novembra 2006. godine. Prvotužena je dostavila odgovor na apelaciju 13. novembra 2006. godine, Vlada RS 6. novembra 2006. godine, a trećetuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Ustavni sud je na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 5. januara 2007. godine zatražio odgovore na apelaciju od 27. decembra 2006. godine od Okružnog suda u Banjoj Luci i Vlade RS.
  • 6.
    Okružni sud u Banjoj Luci je dostavio odgovor na navedenu apelaciju 26. januara 2007. godine, a Vlada RS 25. januara 2007. godine.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju od 11. septembra 2006. godine su dostavljeni apelantima 17. novembra 2006. godine, a odgovori na apelaciju od 27. decembra 2006. godine dostavljeni su apelantima 6. novembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak u predmetu okončanom Presudom Okružnog suda broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine

  • 9.
    Odlukom prvotužene broj 01-012-2-14-2/00 od 23. marta 2000. godine usvojeni su planovi parcelacije za lokalitete Bukovica Velika i Trnovo I i II kod Kotorskog u općini Doboj.
  • 10.
    Apelanti su Okružnom sudu podnijeli tužbu radi poništenja navedene odluke, osporavajući njezinu zakonitost.
  • 11.
    Okružni sud je, postupajući prema tužbi apelanata protiv tužene, donio Presudu broj U-9/02 od 4. februara 2003. godine kojom je poništen akt tužene o usvajanju planova parcelacije na lokalitetu Velika Bukovica i Trnovo I i II kod Kotorskog, broj 01-012-2-12/00 od 23. marta 2000. godine.
  • 12.
    Odlučujući o zahtjevu tužene za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-9/02 od 4. februara 2003. godine, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Uvl-10/03 od 29. juna 2005. godine uvažio zahtjev, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju se ističe da je osporenom presudom došlo do povrede pravila postupka i povrede materijalnog prava, jer je izostala ocjena pravne prirode osporenog akta, a s tim u vezi i stranačke uloge apelanata kao tužioca u ovom sporu. Također se ističe da se iz obrazloženja osporene presude ne vidi povreda bilo kakvog prava tužilaca ili njihovog ličnog, neposrednog interesa zasnovanog na zakonu, a to je uvjet za pravo pokretanja upravnog spora i time njihovu aktivnu legitimaciju u upravnom sporu.
  • 13.
    U ponovnom postupku, postupajući prema uputstvima Vrhovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine kojim je tužba tužilaca u predmetnoj pravnoj stvari odbačena. U obrazloženju rješenja se navodi da je osporeni akt tužena donijela na osnovu ovlaštenja iz člana 12. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99), a kojim je propisano, između ostalog, da Skupština općine donosi odluke i druge opće akte. Također se ukazuje da je odredbom člana 26. stav 1. Zakona o uređenju prostora ("Službeni glasnik RS" br. 19/96, 25/97 i 10/98), kao važećeg zakona u vrijeme donošenja osporene odluke tužene, propisano da se parcelacija vrši na osnovu regulacionog plana i urbanističkog projekta i utvrđuje planom parcelacije, koja je njihov sastavni dio, kao i da plan parcelacije donosi Skupština općine u skladu s namjenom površina utvrđenih urbanističkim, odnosno prostornim planom. Odredbom člana 32. stav 3. Zakona o uređenju prostora, važećeg u vrijeme donošenja osporene odluke tužene, propisano je da su regulacioni planovi i urbanistički projekti tehničko-regulativni planski dokumenti na osnovu kojih se prostor privodi trajnoj namjeni. Stoga je Okružni sud zaključio da je, prema svojoj pravnoj prirodi, odluka tužene o usvajanju planova parcelacije opći pravni akt urbanističko-planske regulative, a ne upravni akt iz člana 6. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS" broj 12/94). Kako je utvrđeno da osporeni akt nije upravni akt, tužba je odbačena kao nedopuštena na osnovu člana 29. stav 1. tačka 2, a u vezi sa stavom 2. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt.

Činjenice u predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine

  • 14.
    U periodu od 1962. do 1965. godine Komisija za arondaciju Skupštine općine Doboj je provela postupak arondacije nekretnina na području Kotorskog, općina Doboj, i njihovog izuzimanja od dotadašnjih vlasnika, za koje apelanti tvrde da su njihovi pravni prednici, u korist zemljoradničke zadruge "Johovac", čiji je pravni sljednik ZZ "Bosnakop" Doboj (u daljnjem tekstu: drugotužena). Postupak arondacije je okončan donošenjem pravosnažnih rješenja o arondaciji.
  • 15.
    U katastarskoknjižnim evidencijama od 1967. godine sve su sporne nekretnine uknjižene kao društveno vlasništvo u korist drugotužene, odnosno njezinog pravnog prednika, kao korisnika arondacije. U zemljišnoknjižnoj evidenciji većina spornih nekretnina je, također, uknjižena kao društveno vlasništvo u korist drugotužene, dok je manji dio predmetnih nekretnina uknjižen na ime fizičkih lica, a samo jedna na ime nekog od apelanata i to Ismete Huskić koja je upisana kao suvlasnica na jednoj od spornih parcela u dijelu 21/3200.
  • 16.
    Odlukom Vlade RS od 15. marta 2000. godine utvrđen je opći interes da se na lokalitetu Velika Bukovica, Trnovo I i II kod Kotorskog, gdje se nalaze i predmetne nekretnine, izgradi izbjegličko naselje, pa da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina prema projektu koji je sastavni dio te odluke. Navedena odluka donesena je na osnovu ovlaštenja Vlade RS iz čl. 2. i 19. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 9/96 i 15/96) koji kao jedan od osnova za utvrđenje općeg interesa za eksproprijaciju nekretnina predviđa "izgradnju stanova kojima se rješavaju stambene potrebe izbjeglica, raseljenih lica i drugih socijalno ugroženih lica".
  • 17.
    Odlukom prvotužene broj 01-012-2-14-2/00 od 23. marta 2000. godine usvojen je plan parcelacije za lokalitet Velika Bukovica, Trnovo I i II kod Kotorskog.
  • 18.
    Ugovorom o poravnanju u postupku eksproprijacije, odnosno administrativnog prijenosa prava korištenja sa drugotužene na prvotuženu od 20. marta 2000. godine, koji je zaključen između Izvršnog odbora prvotužene, kao korisnika eksproprijacije, i drugotužene, kao posjednika nekretnina koje su predmet eksproprijacije, regulirani su uvjeti i način nadoknade za zemljište koje je prema odluci Vlade RS namijenjeno za izgradnju izbjegličkog naselja. Navedeni ugovor je zaključen u upravnom postupku administrativnog prijenosa prava korištenja nekretnina u državnom vlasništvu koji je vođen u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji čl. 69-72. pred Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove radi prijenosa prava korištenja sa drugotužene na prvotuženu.
  • 19.
    Apelanti su 4. aprila 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu kojom su tražili utvrđivanje ništavosti ugovora o poravnanju u postupku eksproprijacije, odnosno administrativnog prijenosa od 20. marta 2000. godine, zaključen između Izvršnog odbora prvotužene, kao budućeg korisnika i drugotužene, kao posjednika predmetnih nekretnina. Tužbom su tražili i da se obavežu prvotužena, drugotužena i trećetuženi da im predaju u posjed nekretnine označene prema zemljišnoknjižnim podacima starog premjera, upisane u zk. ulošcima u k.o. Kotorsko. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su naveli da su vlasnici ili nasljednici vlasnika zemljišta na lokalitetu Velika Bukovica, Trnovo I i II kod Kotorskog, te da su oštećeni, jer u postupku arondacije nisu naplatili naknadu za oduzeto zemljište, niti su dobili drugo odgovarajuće zemljište u zamjenu za oduzeto. Naveli su da su godinama vodili sporove koji nikada nisu pravosnažno okončani i da su niz godina uživali i obrađivali oduzeto zemljište, jer je novoformirana zadruga bila neefikasna i nije vodila računa o obradi zemlje. Smatraju da su Odluka Vlade RS od 15. marta 2000. godine, kojom je utvrđen opći interes da se sporno zemljište dodijeli izbjeglicama i raseljenim licima u svrhu gradnje stambenog naselja, kao i ugovor zaključen 20. marta 2000. godine između prvotužene i drugotužene na osnovu kojeg je drugotužena pristala na eksproprijaciju predmetnog zemljišta i na kompenzaciju koju je ponudila prvotužena, te odluka kojom je sporno zemljište isparcelirano u 175 parcela i dodijeljeno izbjeglicama i raseljenim licima -trećetuženim, donesene suprotno tada važećim propisima u Republici Srpskoj, te odlukama i stavovima ureda Visokog predstavnika za BiH kojima se zabranjuje raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu.
  • 20.
    Osnovni sud je Presudom broj P-244/02 od 17. juna 2002. godine usvojio tužbene zahtjeve apelanata. U obrazloženju se ističe da je sud u postupku utvrdio da je ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene 20. marta 2000. godine suprotan odluci Visokog predstavnika za BiH od 26. maja 1999. godine o zabrani raspolaganja državnom, odnosno društvenom imovinom. Ocijenjeno je, budući da je u junu 2000. godine zatraženo izuzeće od navedene odluke, a koje je dato u decembru 2000. godine, da je ugovor ništav jer je u vrijeme zaključenja ugovora važila zabrana raspolaganja državnom imovinom i usvojen je tužbeni zahtjev. Konstatirano je da su apelanti vlasnici predmetne nekretnine jer je to njihova "očevina i djedovina". Nadalje je navedeno da su tužioci "čekali skoro 40 godina na pravdu" i da je daljnje čekanje potpuno neosnovano i neprihvatljivo.
  • 21.
    Okružni sud je Presudom broj Gž-499/02 od 5. augusta 2002. godine uvažio žalbe tuženih i preinačio prvostepenu presudu u prvom stavu tako da se odbija tužbeni zahtjev apelanata kao tužilaca o tome da se utvrdi da je ništav ugovor o poravnanju u postupku eksproprijacije od 20. marta 2000. godine, zaključen između prvotužene i drugotužene. Osporena presuda je ukinuta u drugom stavu i predmet je vraćen Osnovnom sud na ponovni postupak. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u prvom stavu osporene presude usvojio tužbeni zahtjev tužilaca o tome da poništi ugovor o poravnanju u postupku eksproprijacije od 20. marta 2000. godine zaključen između Izvršnog odbora prvotužene, kao korisnika eksproprijacije, i drugotužene, kao posjednika nekretnina koje su predmet eksproprijacije. Navedeno je da, ako su apelanti kao tužioci vlasnici predmetnih nekretnina, onda svoja prava mogu štititi vlasničkom tužbom i tražiti predaju u posjed predmetnih nekretnina na način i pod uvjetima predviđenim u članu 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80), te da onda ne bi bili ovlašteni da traže poništenje predmetnog ugovora jer bi raspolaganje predmetnim nekretninama onih koji nisu vlasnici bilo ništavo i ne bi prema vlasnicima proizvodilo pravno djelovanje. Pri tome je konstatirano da je u odnosu na predmetne nekretnine vođen administrativni postupak prijenosa prava posjeda u državnom vlasništvu u skladu sa odredbama čl. 69, 71. i 72. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 9/96 i 15/96). Prema odredbi člana 28. stav 1. navedenog zakona, taj postupak vodi nadležni upravni organ u upravnom postupku, pa je zaključeno da apelanti ne mogu u građanskoj parnici pred redovnim sudom osporavati pravilnost i prikladnost provedenog administrativnog prijenosa prava raspolaganja na spornim nekretninama, već zaštitu svojih prava prema tim pitanjima mogu pokušati ostvariti pred nadležnim upravnim organom u upravnom postupku. Navedeno je da je osporena presuda u stavu 2, kojim se nalaže svim tuženim da predaju svim tužiocima predmetne nekretnine, nejasna i neizvršiva, jer među parničnim strankama nije bilo sporno da prvotužena i drugotužena ne drže u posjedu predmetne nekretnine, nego ih drže trećetuženi kojima su kao izbjeglim i raseljenim licima predmetne nekretnine predate u posjed nakon izvršene parcelacije u vidu građevinskih parcela radi izgradnje stambenih objekata. Zaključeno je da je osporena presuda i u odnosu na trećetužene neizvršiva pošto se ni u izreci ni u obrazloženju ne precizira koji tuženi kojem tužiocu trebaju predati koju parcelu. Prvostepeni sud, prema ocjeni Okružnog suda, nije dao u tom dijelu valjane i prihvatljive razloge o ocjeni izvedenih dokaza, već je samo prepisao raspravne zapisnike, ne dajući pri tome bilo kakav komentar, ocjenu i sud, na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku. Također je u obrazloženju drugostepene presude ocijenjeno da prvostepeni sud nije dao valjane pravne razloge o tome koje materijalno pravo je poslužilo tom sudu za donošenje osporene presude, što predstavlja bitnu povredu postupka, pa se presuda u tom dijelu ne može pravilno ispitati.
  • 22.
    Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-533/02 od 24. septembra 2002. godine kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata, pozivajući se u suštini na iste razloge kao i u svojoj Presudi broj P-244/02 od 17. juna 2002. godine.
  • 23.
    Okružni sud je Presudom broj Gž-671/02 od 21. novembra 2002. godine uvažio žalbe tuženih, prvostepenu presudu u prvom stavu izreke ukinuo zbog pravosnažno presuđene stvari, budući da je tužbeni zahtjev apelanata o utvrđivanju ništavosti ugovora o poravnanju u postupku eksproprijacije od 20. marta 2000. godine zaključen između prvotužene i drugotužene pravosnažno odbijen Presudom Okružnog suda broj Gž-499/02 od 5. augusta 2002. godine i taj tužbeni zahtjev je odbačen kao nedopušten. Osporena presuda je ukinuta u drugom i trećem stavu izreke kojim su tuženi obavezani tužiocima predati u posjed sporne nekretnine i kojim je odlučeno o parničnim troškovima, te je predmet, u tom dijelu, vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
  • 24.
    Presudom Osnovnog suda broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-344/04 od 22. juna 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kao tužilaca da se prvotužena, drugotužena i trećetuženi obavežu da svakom tužiocu predaju u posjed nekretnine označene prema zemljišnoknjižnim i katastarskim podacima starog i novog premjera, a koje se nalaze u Kotorskom, općina Doboj. Odbijeno je preinačenje tužbe učinjeno podneskom koji je punomoćnik tužilaca dostavio sudu na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. marta 2004. godine.
  • 25.
    U obrazloženju presude Osnovnog suda se ističe kao glavni razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, koji je postavljen na osnovu člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, kao vlasnička tužba, da je u prvostepenom postupku utvrđeno, što je i među stankama nesporno, da je u periodu od 1962. do 1964. godine Komisija za arondaciju Skupštine općine Doboj, na osnovu odredaba Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list FNRJ" br. 43/59 i 53/62), proveden postupak arondacije zemljišta u građanskom vlasništvu u Kotorskom, na lokalitetu Trnovo polje I i II, te da je predmetno zemljište prešlo u vlasništvo općenarodne imovine, a u korist ZZ "Johovac", čiji je pravni sljednik drugotužena, kao njezina korisnica. Nadalje je utvrđeno da pravo vlasništva na spornim nekretninama nije upisano u zemljišnim knjigama u korist apelanata kao tužioca, izuzev apelantice Ismete Huskić koja je upisana kao suvlasnica na jednoj od spornih parcela u dijelu 21/3200. Također je utvrđeno da je u zemljišnim knjigama pravo vlasništva na manjem dijelu spornih nekretnina upisano u korist fizičkih lica, dok je većina spornog zemljišta u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja ZZ "Johovac", pravnog prednika drugotužene. Utvrđeno je da se u katastarskoknjižnim evidencijama, najkasnije od 1967. godine, kada je vršeno aerofotogrametrijsko snimanje, cijelo sporno zemljište vodi kao društveno vlasništvo. Utvrđeno je da apelanti ni primjenom drugih relevantnih propisa nisu mogli imati zakonito očekivanje da će uspjeti sa vlasničkom tužbom, ni u odnosu na manji dio spornih nekretnina koje su u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisane na ime fizičkih lica, a svakako ni u odnosu na veći dio nekretnina koje su prema osnovu provedene arondacije i u katastarskom operatu i zemljišnoknjižnoj evidenciji upisane u korist društvenog vlasništva, jer vlasničku tužbu nisu podnijeli u prekluzivnom roku iz člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, niti iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju.
  • 26.
    Redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ" broj 12/67), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, a koji propisuje da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva prelazi u društveno, sada državno vlasništvo, ukoliko ga vlasnik nije obrađivao, niti je za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina do stupanja na snagu tog zakona (23. mart 1967. godine), nego je za to vrijeme zemlju koristila bez ugovora sa vlasnikom radna zajednica ili društveno-politička zajednica, ako za to vrijeme vlasnik nije podnio tužbu za priznanje svog prava vlasništva ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta. S obzirom na to da do zaključenja glavne rasprave apelanti nisu sudu ponudili dokaz da su sporno zemljište obrađivali i plaćali obaveze prema društvenoj zajednici u periodu od provođenja postupka arondacije, pa do podnošenja tužbe, odnosno u periodu od 10 i više godina, računajući od dana stupanja na snagu navedenog zakona, tj. 23. marta 1967. godine, niti su pak ponudili dokaz o pokretanju i vođenju postupaka predviđenih navedenom odredbom pred nadležnim sudom prije 4. aprila 2002. godine, zaključeno je da su apelanti izgubili pravo da podnesu tužbu radi priznavanja vlasništva na zemljištu koje je predmet tužbenog zahtjeva. Ovo je zaključeno budući da je utvrđeno da je predmetno zemljište drugotužena koristila najkasnije od 1965. godine, a da tužioci od 1967. godine, od kada se sporne nekretnine vode u katastarskom operatu kao posjed drugotužene, za njih nisu plaćali porez, odnosno snosili društvene obaveze. Utvrđeno je na osnovu izjava samih apelanata, kao i na osnovu izjave svjedoka, zaposlenika drugotužene i vještaka geodetske struke, da je drugotužena u posjedu predmetnih nekretnina od 1965. godine i da ih je obrađivala kao jedinstven kompleks, dok su apelanti predmetne nekretnine povremeno koristili, na osnovu ugovora o zakupu sa drugotuženom, tako što su nakon dizanja usjeva kosili travu i djetelinu za što su plaćali naknadu drugotuženoj. Također je utvrđeno da su apelanti tužbu kojom je pokrenut ovaj spor podnijeli 4. aprila 2002. godine, dakle nakon proteka roka od 10 godina od dana kada je drugotužena započela koristiti sporno zemljište. Pored navedenog, sud je od pisarnice suda pribavio informaciju da apelanti od 1. januara 1965. do 4. aprila 2002. godine nisu pokretali i vodili postupke za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, kao ni postupke za naknadu štete.
  • 27.
    Očitujući se na navode apelanata da su predmetne nekretnine pripadale njihovim pravnim prednicima, pa da su u času njihove smrti, po sili zakona, prešle u vlasništvo apelanata, sud se pozvao na član 142. Zakona o nasljeđivanju, kojim je propisano da pravo nasljednika za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta. Ukazano je na okolnost da u konkretnom slučaju apelanti kao tužioci sudu nisu ponudili niti jedan dokaz do zaključenja glavne rasprave, da su u roku predviđenom citiranom odredbom zakona zatražili predaju u posjed navodne zaostavštine svojih predaka, a prije podnošenja tužbe i pokretanja predmetnog postupka. Budući da apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnih nekretnina, njihov tužbeni zahtjev zasnovan na članu 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima o tome da im se, kao vlasnicima, predaju u posjed predmetne nekretnine, odbijen je kao neosnovan.
  • 28.
    U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata kao tužilaca neosnovan i to prije svega što sporne nekretnine nisu pripadale prednicima apelanata kao tužilaca u času njihove smrti, jer su u postupku arondacije izuzete od ranijih vlasnika i prešle u državno vlasništvo, pa u momentu smrti ranijih vlasnika nisu činile njihovu zaostavštinu. Stoga je zaključio da su neosnovani žalbeni razlozi, da ne postoje razlozi na koje sud pazi prema službenoj dužnosti, pa je žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio.
  • 29.
    Apelanti su protiv navedene presude Okružnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu RS koji je Presudom broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude se ističe da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, niti su počinili povrede postupka koje spominje revident i na koje sud pazi prema službenoj dužnosti, pa je revizija odbijena kao neosnovana.

Činjenice u predmetu okončanom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine

  • 30.
    Presudom Vrhovnog suda broj U-456/02 od 2. februara 2005. godine uvažena je tužba apelanata protiv Odluke Vlade RS (u daljnjem tekstu: tužena) broj 02/1-020-164/00 od 15. marta 2000. godine kojom je utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja izbjegličkog naselja, pa da se u tu svrhu može izvršiti eksproprijacija nekretnina na području općine Doboj, lokalitet Kotorsko i Velika Bukovica, a osporeni akt je poništen. U obrazloženju presude se ističe da osporena odluka ne sadrži oznake nekretnine za koju se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju, pa da bi se moglo na pouzdan način utvrditi imaju li tužioci aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom sporu, prethodno je bilo potrebno utvrditi o kojem se zemljištu tačno radi, sa njegovim tačnim oznakama. Osim toga, osporena odluka ne sadrži konstataciju je li donijet odgovarajući planski akt kojim je na određenom zemljištu predviđena izgradnja objekata. Data su uputstva tuženoj da u ponovnom postupku utvrdi koje zemljište je predviđeno za izgradnju objekata za koje se utvrđuje opći interes za eksproprijaciju, sa njegovim tačnim oznakama, da utvrdi postoji li planski akt kojim je predviđena izgradnja tih objekata, kao i jesu li tužioci vlasnici, odnosno posjednici tih nekretnina.
  • 31.
    U ponovnom postupku tužena je donijela Odluku broj 02/1-020-452/05 od 7. aprila 2005. godine kojom je utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja izbjegličkog naselja u Kotorskom, na lokalitetu Trnovo I, II i Velika Bukovica u općini Doboj, pa da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija, u skladu sa urbanističko-tehničkim uvjetima i Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 08/364-44/00 od 29. februara 2000. godine, a koja je izdata prema prostornom planu općine Doboj i Odluci o usvajanju plana parcelacije za navedene lokalitete ("Službeni glasnik Općine Doboj" broj 4/04), koje su bliže naznačene u tački 1. odluke. Tač. 2. i 3. navedene odluke određeno je da je investitor izgradnje objekata iz prethodne tačke Općina Doboj sa kojom će tužena, u skladu sa članom 7. Zakona o eksproprijaciji, posebnim ugovorom regulirati međusobne odnose, te da odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".
  • 32.
    Apelanti su protiv navedene odluke podnijeli tužbu Vrhovnom sudu, osporavajući zakonitost navedene odluke. Vrhovni sud se Rješenjem broj U-192/05 od 13. jula 2005. godine, prema odredbama novog Zakona o upravnim sporovima, proglasio nenadležnim i tužbu proslijedio Okružnom sudu u Banjoj Luci na nadležno postupanje. U tužbi su naveli da je osporena odluka donesena u postupku izvršenja Presude Vrhovnog suda broj U-456/02 od 2. februara 2005. godine, kojom je uvažena tužba apelanata i poništena Odluka tužene broj 02/1-020-164/00 od 15. marta 2000. godine i da tužena i u ovoj odluci ponavlja argumente iz prethodne, poništene odluke, ignorirajući pravno shvatanje i primjedbe suda u pogledu postupka, iako je tuženi organ u obavezi u ponovnom postupku u svemu postupiti prema pravnom shvatanju i primjedbama suda.
  • 33.
    Okružni sud je Presudom broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude se navodi da iz podataka spisa proizlazi da je SO Doboj 17. septembra 2004. godine donijela Odluku o usvajanju plana parcelacije za lokalitete Velika Bukovica, Trnovo I i II, i Odluku o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta na parcelama k.č. br. 2452, 2453/1, 2453/4, 2545 i 2453/9 k.o. Kotorsko, upisane u p.l. br. 116 i 1181 u nepoljoprivredne svrhe, radi izgradnje individualnih stambenih objekata za raseljena lica u naselju Kotorsko, nakon što je Rješenjem Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Doboj, broj 07/400-1-293/00 od 1. septembra 2000. godine data saglasnost za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe na lokalitetu Velika Bukovica "Aerodrom" k.č. br. 995 i 1047 k.o. Velika Bukovica za izgradnju individualnog stambenog naselja za potrebe smještaja izbjeglica. Utvrđujući aktivnu legitimaciju apelanata kao tužilaca u predmetnom sporu, sud se pozvao na izjave koje su apelanti dali u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-760/02 da su predmetne nekretnine koristili do 1992. godine na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa ZZ "Bosnakop", a ne kao vlasnici ili posjednici, pa je zaključio, budući da nisu vlasnici ni posjednici spornih nekretnina, da nisu aktivno legitimirani za pokretanje tužbe u tom sporu. Ukazano je da je njihova tužba za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom zemljištu i predaju u posjed odbijena Presudom Osnovnog suda broj P-760/02 od 29. aprila 2004. godine, koja je postala pravosnažna 22. juna 2004. godine. Utvrđeno je iz podataka spisa da prijedlog za eksproprijaciju sadrži sve elemente u smislu člana 19. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, jer je u njemu navedena svrha u koju je potrebno izvršiti eksproprijaciju zemljišta oznake parcela sa naznačavanjem njihovih vlasnika, odnosno korisnika, a priložena je i Odluka SO Doboj broj 01-013-117/04 od 17. septembra 2004. godine o usvajanju plana parcelacije za lokalitete Velika Bukovica, Trnovo I i II, te odluka iste skupštine o promjeni namjene poljoprivrednog zemljišta. Okružni sud je ocijenio da je u ponovnom postupku tužena Vlada RS otklonila propuste prilikom donošenja osporenog akta u pogledu označavanja parcela, te imena vlasnika i posjednika parcela na kojima se utvrđuje opći interes, čime je ispoštovala naloge iz presude Vrhovnog suda RS. Također je zaključeno da plan parcelacije predstavlja planski dokument u smislu određivanja namjene zemljišta u smislu člana 37. Zakona o uređenju prostora ("Službeni glasnik RS" br. 19/96, 25/96 i 10/98), pa da nije osnovan tužbeni navod o tome da ne postoji planski dokument kao osnov za utvrđivanje općeg interesa za navedene nekretnine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 34.
    U apelaciji od 9. marta 2006. godine apelanti se žale da je donošenjem osporenog Rješenja Okružnog suda broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da su imali pravni interes da učestvuju u postupku izrade plana parcelacije koji se tiče njihove imovine, tako da je prema njihovoj ocjeni osporeno rješenje kojim se njihova tužba radi poništenja plana parcelacije odbacuje nezakonito i krši njihova ustavna prava.
  • 35.
    U apelaciji od 11. septembra 2006. godine apelanti navode da su im u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome što su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud odluke donosili povredom odredaba parničnog postupka, na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava, što su apelanti istjecali tokom čitavog postupka. Naime, apelanti smatraju da je ocjena redovnih sudova o tome da apelanti nisu vlasnici predmetnih nekretnina zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i, na osnovu toga, pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističu da su nekretnine još uvijek uknjižene u zemljišnoknjižnoj evidenciji na ime njihovih pravnih prednika, a da arondacija nikada nije provedena, te da je neprihvatljivo da samo na osnovu uvida u rješenja o arondaciji u kojim je priznato pravo ranijim vlasnicima na naknadu ili zamjensko zemljište sudovi zaključe da je ta naknada isplaćena ili zamjensko zemljište dodijeljeno. Apelanti navode da su njihovi pravni prednici i danas upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi u Osnovnom sudu i smatraju da su u skladu sa odredbama čl. 126. i 133. Zakona o nasljeđivanju prema sili zakona stekli vlasništvo na predmetnim nekretninama u trenutku smrti njihovih pravnih prednika. Apelanti smatraju da ih je Vlada Republike Srpske i Općina Doboj diskriminirala u pogledu njihovih imovinskih prava zbog nacionalnog porijekla, zato što su Bošnjaci, jer prema njima postupa drugačije u odnosu na građane srpske nacionalnosti u istim ili relativno sličnim uvjetima.
  • 36.
    U apelaciji od 27. decembra 2006. godine apelanti navode da im je Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome što je tužena potpuno zanemarila uputstva Vrhovnog suda, i u ponovnom postupku na nezakonit način donijela osporenu odluku, što je prema ocjeni apelanata čini ništavom. Okružni sud u obrazloženju osporene presude zauzima, prema mišljenju apelanata, pogrešan stav o tome da je tužena u svemu ispoštovala pozitivne zakone iz ove oblasti i svoje shvatanje zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i samim tim pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

Odgovori na apelaciju od 11. septembra 2006. godine u predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine

  • 37.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke koja se osporava apelacijom, tim prije što su razlozi za osporavanje presude identični onima koje su apelanti kao tužioci istjecali tokom postupka, a na koje se već očitovao taj sud. Vrhovni sud ukazuje da je svim apelantima tokom postupka koji je prethodio donošenju odluke pružena mogućnost učestvovanja u postupku. Tokom postupka zastupao ih je kvalificirani punomoćnik, advokat, koji je neposredno na raspravama i u pismenim podnescima u više navrata obrazlagao navode apelanata i očitovao se na navode i tvrdnje suprotne strane. Vrhovni sud ističe da su pored toga i svi tužioci neposredno učestvovali u postupku i pružena im je mogućnost saslušanja, pa je, iako je to neuobičajeno, održano i posebno ročište radi uređenja tužbe. Iskoristili su i sve mogućnosti za ulaganje pravnih lijekova, a činjenica da nisu uspjeli sa svojim zahtjevima, sama po sebi, ne čini te pravne lijekove nedjelotvornim. Apelanti ničim ne obrazlažu tvrdnju da su diskriminirani zbog svoje nacionalne pripadnosti u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude ovog suda. Naime, njihov zahtjev, usmjeren protiv svih tuženih da im predaju sporne nekretnine u posjed, odbijen je iz razloga sadržanih u obrazloženju osporene presude, a takva odluka nije zasnovana, niti iz bilo čega to proizlazi, makar posredno, na činjenici da su apelanti bošnjačke nacionalnosti, nego na relevantnim materijalnopravnim propisima. U činjenici da je sporno zemljište arondirano i kao takvo prešlo u tadašnje društveno vlasništvo, te da apelanti, uzimajući u obzir i njihove pravne prednike, niz godina, sve do 4. aprila 2002. godine, kada je podnesena tužba u ovom sporu, nisu na pravno relevantan način zahtijevali ostvarenje bilo kojeg vlasničkopravnog ovlaštenja na spornim nekretninama, ne može se uzeti da ove nekretnine predstavljaju njihovu privatnu imovinu koja bi predstavljala pravo zaštićeno Ustavom. Osim toga, apelanti pravo na sporne nekretnine zasnivaju na pravu nasljeđivanja. Vrhovni sud ukazuje da se radi o pravu stjecanja imovine, koje kao buduća imovina, a prema odlukama Ustavnog suda BiH, nije zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 38.
    Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenom presudom tog suda, kao ni u postupku koji je prethodio njezinom donošenju, nisu na bilo koji način povrijeđena Ustavom zagarantirana prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji. U obrazloženju drugostepene presude dati su razlozi i navedeni propisi na osnovu kojih je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 39.
    U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud ističe da apelanti u svojoj apelaciji nisu obrazložili, odnosno dali razloge, zašto smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju. Odgovor na sve navode koje su apelanti naveli u apelaciji nalazi se, kako u prvostepenoj i drugostepenoj, tako i u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine. U apelaciji apelanti ne navode ništa novo osim navoda koje su već iznosili u žalbi i reviziji izjavljenoj Vrhovnom sudu. Apelantima je omogućen pristup sudu, apelacijom se ne ukazuje ni na jednu okolnost koja bi dovela u sumnju neovisnost i nepristranost suda, već se iznose razlozi koji su iznijeti u žalbi i reviziji i na koje su drugostepeni, odnosno Vrhovni sud već dali odgovore, a iz kojih proizlazi da nižestepeni sudovi, odbijajući tužbeni zahtjev, nisu pogrešno primijenili materijalno pravo i povrijedili odredbe postupka. Zbog svega navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 40.
    Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neosnovana, jer, suprotno navodima apelacije, presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda su donijete na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava i bez povreda odredaba procesnog prava. Prvotužena ističe da u je toku postupka koji je prethodio donošenju odluka koje se osporavaju apelacijom, nesporno utvrđeno da je zemljište koje je predmet ove apelacije postalo državno vlasništvo na osnovu postupka arondacije. Prvotužena smatra da je nebitna činjenica koju apelanti ističu u apelaciji da su postupci arondacije praćeni manjkavostima, jer je to izgubilo značaj protekom vremena. Ovo stoga što drugotužena zemljoradnička zadruga "Bosnakop" iz Doboja nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva nije pribavila silom i prevarom ili zloupotrebom povjerenja, a što se dokazuje rješenjima o arondaciji. Stoga, prvotužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 41.
    Vlada RS smatra da je cjelokupan postupak pred redovnim sudovima vođen prema odredbama relevantnih zakona, te da ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju činjenica i dokaza, niti ima dokaza da je na drugi način povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, apelanti nisu imali konstituirano pravo na imovinu na spornim nekretninama, niti bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi ga mogli steći u skladu sa zakonom, kako je to obrazloženo u presudama sudova. U pogledu navodne diskriminacije, ukazuje se da je apelacija paušalna, bez ijednog dokaza. Pravna priroda čl. 13. i 14. Evropske konvencije je akcesorne prirode, pa Vlada RS smatra da ih je bespredmetno obrazlagati, jer prema njezinom mišljenju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije.

Odgovori na apelaciju od 27. decembra 2006. godine u predmetu okončanom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine

  • 42.
    Okružni sud u Banjoj Luci u svom odgovoru ističe da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude. Posebno ističe da je u predmetnom postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo, konkretno član 2. Zakona o eksproprijaciji, kojim je propisano da se opći interes za eksproprijaciju utvrđuje zakonom ili odlukom Vlade RS, u skladu sa zakonom, i član 19. kojim je propisano da Vlada RS može utvrditi opći interes za eksproprijaciju ako je eksproprijacija nekretnina neophodna za izgradnju stanova kojim se rješavaju stambene potrebe izbjeglica, raseljenih lica i drugih socijalno ugroženih lica. U svojoj odluci od 7. aprila 2005. godine Vlada RS je otklonila propuste prilikom donošenja osporenog akta koji je bio poništen odlukom Vrhovnog suda i u svemu postupila prema primjedbama suda.
  • 43.
    Vlada RS u svom odgovoru ističe da apelanti nisu dali ni jedan argument o povredi ustavnih prava navedenih u apelaciji, nego je, prema ocjeni Vlade RS, osnovni razlog ulaganja apelacije nezadovoljstvo apelanata ishodom postupka. Vlada RS ukazuje na to da samo nezadovoljstvo ishodom sudskog postupka ne znači uskraćivanje ustavnih prava, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 44.
    U Zakonu o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list FNRJ" br. 43/59 i 53/62) relevantne odredbe glase:

"Član 64. st. 1.

Arondaciju koja je odobrena rješenjem nadležnog organa provodi komisija za arondaciju.

Član 65.

Nakon provedenog postupka komisija za arondaciju donosi rješenje o arondaciji.

Rješenje o arondaciji mora sadržavati, pored ostalog, pojedinačno za svakog vlasnika, naznaku prema kulturi, površini i katastarskoj klasi zemljišta koje se pripaja i zemljišta koje se daje u naknadu za pripojeno zemljište, odnosno iznos novčane naknade.

Protiv rješenja o arondaciji, ukoliko se ne odnosi na naknadu, može se izjaviti žalba republičkom organu uprave nadležnom za poslove poljoprivrede.

Protiv rješenja donesenog na žalbu ne može se voditi upravni spor.

Član 66.

Protiv rješenja o arondaciji, ukoliko se odnosi na naknadu, ne može se izjaviti žalba, niti se može voditi upravni spor.

Raniji vlasnik pripojenog zemljišta i korisnik arondacije mogu u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja o arondaciji podnijeti prijedlog da sud utvrdi naknadu.

Prema prijedlogu za utvrđivanje naknade u izvanparničnom postupku rješava sreski sud na čijem se području nalazi pripojeno zemljište.

Sud može svojim rješenjem naknadu za pripojeno zemljište, na prijedlog vlasnika tog zemljišta, odrediti i u novcu umjesto zemljištu, ili u drugom zemljištu, a koje je korisnik arondacije u svom popisu označio, a koje prema ocjeni suda odgovara pripojenom zemljištu.

Protiv prvostepenog rješenja sreskog suda može se izjaviti žalba okružnom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

Pravosnažno sudsko rješenje o naknadi zamjenjuje rješenje o arondaciji u onom dijelu u kojem se rješenje o arondaciji odnosi na naknadu.

Prijedlog vlasnika pripojenog zemljišta ne odlaže izvršenje rješenja o arondaciji.

Kada je naknada utvrđena u novcu, a korisnik arondacije nije zadovoljan iznosom naknade, sud kojem je on podnio prijedlog za utvrđivanje naknade, odložit će, na njegov prijedlog, izvršenje rješenja o arondaciji u onom dijelu koji se prijedlogom osporava, ako je korisnik arondacije osporeni dio naknade položio u banci.

Troškove postupka arondacije snosi poljoprivredna organizacija koja je podnijela prijedlog za arondaciju.

Sve radnje u postupku arondacije oslobođene su od plaćanja taksa.

Član 67.

Predaja zemljišta pripojenog arondacijom privrednoj organizaciji u posjed vrši se nakon pravosnažnosti rješenja o arondaciji.

Ako na pripojenom zemljištu postoje zasadi raniji vlasnik ima pravo zemljište zadržati u posjedu do ubiranja plodova, ali najkasnije do završetka tekuće ekonomske godine.

Ako se po rješenju o arondaciji treba u korist vlasnika pripojenog zemljišta podići zgrada, predaja pripojenog zemljišta u posjed korisniku arondacije izvršit će se tek pošto korisnik arondacije izvrši tu obavezu."

  • 45.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ" broj 12/67) relevantna odredba glasi:

"Član 47.

Zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici - 10 ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo ako vlasnik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta."

  • 46.
    U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" broj 7/80) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi prema sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Član 142.

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina."

  • 47.
    U Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) relevantne odredbe glase:

"Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva."

  • 48.
    U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 9/96 i 15/96) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

Opći interes za eksproprijaciju nekretnine utvrđuje se zakonom ili odlukom Vlade Republike Srpske u skladu sa zakonom.

Član 19. st. 1. i 4.

Vlada Republike Srpske može utvrditi opći interes za eksproprijaciju ako je eksproprijacija nekretnine neophodna Š...Ć za izgradnju stanova kojima se rješavaju stambene potrebe izbjeglica, raseljenih lica i drugih socijalno ugroženih lica.

Š...Ć

Prijedlog za utvrđivanje općeg interesa za eksproprijaciju, koji se podnosi Vladi Republike Srpske preko Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, sadrži podatke o nekretnini za koju se predlaže utvrđivanje općeg interesa, vrstu objekta čija je izgradnja predviđena na određenom zemljištu i druge podatke od značaja za utvrđivanje općeg interesa. Uz prijedlog se podnosi i izvod iz odgovarajućeg planskog akta.

Član 28. stav 1.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju provodi i rješenje donosi Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - područna jedinica u općini na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina predložena za eksproprijaciju (u daljnjem tekstu: područna jedinica Uprave).

Član 69.

Prava na nekretnine u državnom vlasništvu mogu se rješenjem područne jedinice Uprave oduzeti ili ograničiti i prenijeti na drugog nosioca prava na nekretnine u državnom vlasništvu, ako to zahtijeva opći interes (administrativni prijenos).

Opći interes iz prethodnog stava utvrđuje se na način koji je zakonom određen za eksproprijaciju nekretnine".

  • 49.
    U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu ("Službeni glasnik RS" broj 93/06) relevantne odredbe glase:

Član 27.

(1) Zabranjena je trajna ili privremena promjena namjene obradivog poljoprivrednog zemljišta I, II, III, IV i V katastarske, odnosno bonitetne klase u nepoljoprivredne svrhe.

(2) Izuzetno, trajna ili privremena promjena namjene obradivog poljoprivrednog zemljišta iz stava 1. ovog člana može se vršiti samo u skladu sa zakonom kada je donesen odgovarajući planski akt kojim je na tom zemljištu predviđena izgradnja objekata od općeg interesa u oblasti zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, kulture, vodoprivrede, sporta, saobraćajne, energetske i komunalne infrastrukture, objekata za potrebe državnih organa i lokalne zajednice, objekata za potrebe odbrane zemlje, osiguranja zaštite životne sredine i zaštite od elementarnih nepogoda za eksploataciju rudnog bogatstva, kao i za izgradnju objekata, ako je za to donesen regulacioni plan ili drugi planski akt prema kojem se smatra da je utvrđen opći interes za tu izgradnju, uz plaćanje naknade za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.

(3) Opći interes za izgradnju objekata iz stava 2. ovog člana utvrđuje Vlada Republike Srpske.

(4) Trajna promjena namjene poljoprivrednog zemljišta VI, VII i VIII katastarske, odnosno bonitetne klase, ukoliko nije zasnovana na planu prostornog uređenja, vrši se na osnovu urbanističke saglasnosti.

Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta

Član 30.

(1) Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta može biti trajna i privremena.

(2) Trajnom promjenom namjene poljoprivrednog zemljišta u smislu ovog zakona smatra se svako korištenje poljoprivrednog zemljišta za izgradnju naselja, industrijskih objekata, željezničkih pruga, puteva, vodnih akumulacija, pošumljavanje ili drugi radovi kojima se trajno onemogućava korištenje tog zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju."

  • 50.
    U Zakonu o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 41/03 i 86/03) relevantne odredbe glase:

"Član 27.

Raniji vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju prema zakonu može imati pravo vlasništva. Prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja iz prethodnog stava se prenosi i nasljeđuje zajedno sa privremenim pravom korištenja zemljišta."

  • 51.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase:

"Član 50.

Kada sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka."

VI. Dopustivost

  • 52.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 53.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 54.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom od 11. septembra 2006. godine je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
  • 55.
    Predmet osporavanja apelacijom od 27. decembra 2006. godine je Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
  • 56.
    Na kraju, navedene apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 57.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 58.
    Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije od 9. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    Apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom."
  • 59.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u postupku donošenja osporenog Rješenja Okružnog suda broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U predmetnom postupku Okružni sud je utvrdio da osporeni akt nije upravni akt, nego opći pravni akt plansko-tehničke regulative, koji je tužena donijela u okviru svog javnopravnog ovlaštenja. Stoga je Okružni sud osporenim rješenjem tužbu apelanata odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 29. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima.
  • 60.
    Dakle, iz navedenog proizlazi da Okružni sud osporenim Rješenjem broj U-89/05 od 6. decembra 2005. godine nije odlučivao o "građanskim pravima i obavezama apelanata" u smislu značenja prava na pravično suđenje, te slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 61.
    Apelanti se, također, žale da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa njihovim pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na djelotvoran pravni lijek, već se na pravo zagarantirano ovim članom može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 13. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u obim" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). Stoga, da bi se utvrdilo je li došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, prethodno je bilo potrebno utvrditi je li u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije na čiju su navodnu povredu apelanti ukazali u svojoj apelaciji.
  • 62.
    U konkretnom slučaju, već je utvrđeno da postupak pred Okružnim sudom ne ulazi u obim člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da se apelanti ne mogu pozivati na pravo na pravično suđenje u postupku u kojem se nije odlučivalo o njihovim građanskim pravima i obavezama, pa slijedi da je i ovaj dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

VII. Meritum

  • 63.
    Apelanti u apelaciji od 11. septembra 2006. godine osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Rev-236/04 od 27. juna 2006. godine, tvrdeći da im je u postupku okončanim tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
  • 64.
    Pored navedenog, apelanti u apelaciji od 27. decembra 2006. godine osporavaju Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-599/05 od 25. oktobra 2006. godine, smatrajući da im je njezinim donošenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na imovinu