Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1966/08, rješavajući apelaciju Predraga Kujundžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Kujundžića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07/442 od 3. juna 2008. godine i Rješenja broj X-KR-07/442 od 28. aprila 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Predrag Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Pritvorskoj jedinici Suda Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 29. juna 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-07/442 od 3. juna 2008. godine i Rješenja broj X-KR-07/442 od 28. aprila 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da apelant odmah bude pušten na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i učesnika u postupku Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 29. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH nije dostavio odgovor, a Tužilaštvo BiH je odgovor dostavilo 12. augusta 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 9. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je, nakon provedene istrage zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), c), d), e), f), g) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), lišen slobode 10. oktobra 2007. godine, a pritvor mu je prvi put određen Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/442 od 11. oktobra 2007. godine. Nakon što je potvrđena optužnica protiv apelanta, Sud BiH je Rješenjem isti broj od 3. januara 2008. godine produžio pritvor apelantu na osnovu člana 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Međutim, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) djelimično je uvažilo apelantovu žalbu protiv ovog rješenja tako da je pritvor apelantu produžen samo zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tačka b). Sljedeća kontrola pritvora izvršena je 3. marta 2008. godine, kada je Sud BiH zaključio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju zadržavanje apelanta u pritvoru, a apelantova žalba protiv ove odluke je odbijena.
  • 7.
    Nakon toga, Sud BiH je Rješenjem od 28. aprila 2008. godine apelantu ponovo produžio pritvor prema istom zakonskom osnovu. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH dostavilo dokaze da je određeni broj svjedoka, na čijim se iskazima u najvećoj mjeri zasniva optužnica protiv apelanta, izrazilo strah za ličnu i sigurnost članova svojih porodica. Identitet velikog broja svjedoka je zaštićen, kako dalje navodi Sud BiH, ali, i pored toga, jedan od zaštićenih svjedoka je tokom glavnog pretresa tražio posebnu zaštitu od Tužilaštva zato što su mu upućivane prijetnje zbog njegovog svjedočenja u ovom predmetu. Također, Sud BiH je naveo da je veliki broj svjedoka direktna ili indirektna žrtva zločina koje su navodno počinili apelant i njegovi pomagači, da su pretrpjeli velike traume i da je "sasvim logično da bi eventualno prisustvo ŠapelantaĆ na slobodi kod njih izazvalo jake emocije straha i uznemirenosti". Također, Sud BiH je zaključio da i dalje postoje posebne okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, ometao postupak utječući na saučesnike. Naime, u konkretnom slučaju se radi o predmetu u kojem postoji veliki broj navodnih saizvršilaca protiv kojih Tužilaštvo BiH vodi istragu i koji tek treba da budu procesuirani, a čije su radnje usko povezane sa radnjama krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. U vezi s tim, Sud BiH je naglasio da bi, u slučaju da se nađe na slobodi, apelant "zasigurno iskoristio mrežu tih saizvršilaca i zajedno s njima utjecao da daljnji tok postupka, kako je zaključilo i Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje o kontroli opravdanosti pritvora od 3. marta 2008. godine".
  • 8.
    Dalje, Sud BiH je naveo da je ispitao i mogućnost da se odrede blaže mjere propisane zakonom za osiguranje apelantovog prisustva. Pri tome, kako je naveo Sud BiH, u obzir je uzeta i odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te relevantne odredbe ZKPBiH. Međutim, Sud BiH navodi da je detaljnom analizom okolnosti, imajući u vidu težinu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, kao i činjenicu da je to krivično djelo izvršilo više lica, zaključio da "postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora" s ciljem osiguranja uspješnog vođenja postupka.
  • 9.
    Apelaciono vijeće je Rješenjem broj X-KR-07/442 od 3. juna 2008. godine odbilo apelantovu žalbu protiv navedenog rješenja o produženju mjere pritvora. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeno vijeće ispravno zaključilo da i dalje postoje posebni razlozi iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKPBiH, zato što je određeni broj svjedoka, koji su pretežno žrtve zločina, u više navrata izrazio strah za ličnu i sigurnost članova svojih porodica, zbog čega je njihov identitet zaštićen. Također, u obrazloženju je naročito ukazano na to da je jedan svjedok tražio zaštitu Tužilaštva BiH usljed prijetnji koje su mu upućene zbog svjedočenja u ovom predmetu. Sud BiH je naveo da je cilj prijetnji na koje su svjedoci ukazali i sa čime je sud upoznat prvenstveno odvraćanje svjedoka od svjedočenja ili ublažavanje iskaza u korist optuženog, što su okolnosti koje mogu ometati krivični postupak. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se mora omogućiti da svjedoci pred Pretresnim vijećem svjedoče bez straha i pritisaka, kako bi iznijeli sve što im je poznato o predmetu i omogućili sudu da ispravno utvrdi sve relevantne činjenice i donese ispravne zaključke, a naročito imajući u vidu da se presuda može zasnivati samo na činjenicama i dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. Također, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo da i dalje postoje posebne okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, ometao postupak i tako što bi vršio utjecaj na saizvršioce.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda apelant je istakao da u osporenim odlukama nije navedena niti jedna konkretna činjenica i dokaz koji idu u prilog tvrdnjama da bi apelant boravkom na slobodi izvršio utjecaj na svjedoke i saizvršioce. Apelant smatra da su razlozi koji su navedeni u osporenim odlukama apstraktni, a da eventualni utjecaj mora biti konkretiziran navođenjem činjenica i dokaza koji nedvosmisleno ukazuju na to da je apelant pokušao utjecati na nekog svjedoka, saizvršioca ili saučesnika ili da je to pokušano preko drugog lica. U vezi s tim, apelant ističe da odluka o tome da će on izvršiti utjecaj na svjedoke "mora da obuhvata svijest i volju lica da tako nešto i učini", tj. da u odnosu na to postoji njegov umišljaj. Apelant, također, ukazuje da je prije podnošenja optužnice Tužilaštvo saslušalo sve svjedoke, ta da su u odnosu na čak 16 svjedoka određene mjere zaštite identiteta, a u toku glavnog pretresa ova mjera je određena za još jednog svjedoka. Apelant smatra da činjenica da se radi o žrtvama krivičnog djela koje se njemu stavlja na teret ne može biti dovoljna da bi se zadovoljio kriterij iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, zato što se razlozi prema ovom osnovu moraju da posmatraju u okviru konkretnih okolnosti. Stoga, apelant smatra da je donošenjem mjera zaštite svjedoka "realno otklonjena opasnost u pogledu osjećanja straha i nesigurnosti tih svjedoka".
  • 11.
    Osim toga, apelant ističe da je gotovo polovina tih svjedoka već saslušana u toku glavnog pretresa, pa i to pokazuje da je, kako navodi, ocjena suda paušalna. Također, apelant smatra da je neprihvatljiva i ocjena suda da će apelant izvršiti utjecaj na saizvršioce, zato što sud ne navodi o kojim se licima konkretno radi, niti navodi na osnovu čega sud tvrdi da bi ta lica "trebalo da budu procesuirana", jer činjenica da se protiv nekoga vodi istraga ne znači i da će neko biti procesuiran.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je ocijenilo da su apelantovi navodi neosnovani. Tužilaštvo BiH je naročito ukazalo na neosnovanost apelantovog navoda o tome da Sud BiH nije ni na koji način konkretizirao opasnost utjecaja na svjedoke, navodeći da je Sud BiH u osporenim rješenjima posebno ukazao na činjenicu da je jedan od zaštićenih svjedoka već tražio zaštitu od Tužilaštva BiH zato što su mu upućivane prijetnje zbog svjedočenja u ovom predmetu. Također, Tužilaštvo je ukazalo da su još u fazi istrage upućene telefonske prijetnje zaštićenom svjedoku "18", te da je Tužilaštvu BiH dostavljeno anonimno pismo "građana Doboja" u kojem se navodi da apelant, posredstvom rođaka i prijatelja, prijeti da će pobiti svjedoke kada izađe iz pritvora. Ovaj dokument Tužilaštvo BiH je dostavilo uz odgovor.
  • 13.
    Osim toga, Tužilaštvo navodi da je pred sami početak glavnog pretresa prijeteća poruka upućena putem SMS-a zaštićenom svjedoku "2", a da je jedna od prijetećih SMS poruka stigla i na mobitel postupajućeg tužioca. Dalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je zaštićeni svjedok "16" dobio poziv Suda BiH za svjedočenje, a da je u telefonskom razgovoru, koji su 30. juna 2008. godine zajednički obavili Odjeljenje za podršku svjedocima i Odjeljenje za sudsku upravu Suda BiH, ovaj svjedok rekao "da prima prijetnje putem telefona posljednja tri dana", da zna da advokati i apelant znaju njegov identitet i da neće da svjedoči zbog straha i bojazni. O ovome je sačinjena službena bilješka koja je dostavljena Tužilaštvu BiH i predsjedavajućem Pretresnog vijeća Suda BiH. Tužilaštvo je navelo da su preduzete sve istražne radnje koje zakon predviđa s ciljem otkrivanja lica ili lica koja upućuju ovakve prijetnje, a sa tim radnjama je upoznat i Sud BiH. Također, Tužilaštvo je dokumente u vezi s navedenim preduzetim radnjama dostavilo i uz odgovor na apelaciju.
  • 14.
    Dalje, Tužilaštvo BiH navodi da nesumnjivo postoje objektivne činjenice koje jasno ukazuju na to da su svjedocima upućene prijetnje u konkretnom slučaju, te da su neosnovani navodi o tome da se o utjecaju na svjedoke ne može govoriti ako apelant nije direktno ili indirektno preduzeo aktivnosti koje ukazuju da želi izvršiti pritisak na svjedoke i saučesnike. Ovo zbog toga što objektivne okolnosti koje su navedene predstavljaju naročite okolnosti zbog kojih postoji sumnja da je on takve radnje preduzeo. Naime, kako navodi Tužilaštvo BiH, član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH jasno propisuje da je za određivanje pritvora prema tom osnovu dovoljno da postoje "naročite okolnosti koje ukazuju da će ŠapelantĆ ometati krivični postupak", a ne i da je konkretno krivično djelo ('Ometanje rada pravosuđa' iz člana 241. KZBiH) - izvršeno". Također, činjenica da su svjedoci dali iskaze u istrazi ne znači da se na njih više ne može izvršiti utjecaj s obzirom na to da sud svoju odluku može zasnovati samo na neposredno izvedenim dokazima u toku glavnog pretresa, kao i da se utjecaj ne može izvršiti samo na svjedoke optužbe već i odbrane s ciljem davanja lažnog iskaza u apelantovu korist. Pri tome se ne koriste samo sila, prijetnja ili zastrašivanje već i davanje ili obećanje dara ili druge koristi.
  • 15.
    Što se tiče navoda o utjecaju na saizvršioce, Tužilaštvo je ukazalo da se apelant tereti i po osnovu komandne odgovornosti, a da su neka od tih lica bila pod apelantovom kontrolom, "što ukazuje da bi ŠapelantĆ sa sposobnostima koje je mogao izgraditi kao vođa bio u stanju da iskoristi mrežu kontakata u svrhu ometanja postupka utjecajem na svjedoke, pomagače i saučesnike".

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07 i 76/06) relevantne odredbe glase:

Član 131.

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.

(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 132.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Š...Ć

Član 137.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

Š...Ć tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KR-07/442 od 3. juna 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć
    • 23.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode povodom privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.Š...Ć
  • 24.
    Apelant smatra da je odluka kojom je protiv apelanta produžen pritvor suprotna članu 5. stav 3. Evropske konvencije zato što, kako navodi, Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak.
  • 25.
    Ustavni sud je i u svojoj jurisprudenciji ukazao da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da lišavanje bude "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
  • 26.
    Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
  • 27.
    U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da njemu bude produžen pritvor nakon podnošenja optužnice, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije konkretizirao i objektivizirao razloge zbog kojih smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saizvršioce ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen još u istrazi, te da je odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice donesena samo zbog razloga predviđenog u članu 132. stav 1. tačka b) ZKP, odnosno zbog tzv. koluzijske opasnosti. Ustavni sud, također, zapaža da je u tom pravcu Tužilaštvo ponudilo Sudu brojne dokaze o postojanju takvih naročitih okolnosti, te da je Sud osporene odluke donio nakon detaljnog razmatranja tih dokaza. Iz osporenih odluka i raspoloživih dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu nesumnjivo proizlazi da je Sud utvrdio da su svjedocima, pa čak i onim koji su zaštićeni, upućivane prijetnje na razne načine, a neke od prijetećih poruka su stigle i tužiocu koji vodi predmet. Na osnovu toga, kao i činjenice da je jedan zaštićeni svjedok dobio prijeteću poruku putem SMS-a, a da je drugi zaštićeni svjedok odbio svjedočiti na glavnom pretresu zbog prijetnji koje je primio i činjenice da je njegov identitet otkriven, Sud BiH je zaključio da postoje "naročite okolnosti" iz navedenog člana ZKP koje ukazuju na to da će apelant "ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače".
  • 28.
    Također, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Sud BiH morao utvrditi da apelant direktno ili indirektno prijeti svjedocima i da u odnosu na ometanje krivičnog postupka postupa sa umišljajem. Kad bi se prihvatilo takvo tumačenje, to bi značilo da bi sud pri utvrđivanju postojanja koluzijske opasnosti morao utvrđivati činjenice koje se, ustvari, tiču izvršenja krivičnog djela "Ometanje rada pravosuđa" iz člana 241. KZBiH, kako je to i Tužilaštvo BiH ukazalo, za šta bi apelant onda morao biti, eventualno, posebno optužen. Međutim, u svrhu određivanja, odnosno produženja pritvora potrebno je, u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, utvrditi da postoje "naročite okolnosti" koje ukazuju na to da je moguće da bi apelant na takav način pokušao ometati krivični postupak, a ne mora biti sa sigurnošću dokazano da je on to, zaista, na određeni način i uradio. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti ni apelantove navode da je već polovina svjedoka saslušana, odnosno da su mjere zaštite koje su određene dovoljne da pritvor ne bi bio produžen. Naime, činjenica je da se, u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, razlozi za pritvor moraju posmatrati u svjetlu konkretnih okolnosti, a jedna od tih okolnosti je i činjenica da su svjedocima koji osjećaju nelagodu i nesigurnost već određene mjere zaštite. Međutim, Sud BiH je uzeo u obzir dokaze iz kojih je nesumnjivo zaključio da je nekim svjedocima prijećeno čak i pored mjera zaštite koje su preduzete, što je naročito uznemirujuće i što je, kako je već rečeno, dovelo do toga da jedan zaštićeni svjedok odbija da svjedoči.
  • 29.
    Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju ocijenio sve odlučne činjenice koje su mu prezentirane s ciljem utvrđivanja da postoje "naročite okolnosti" koje opravdavaju produženje pritvora apelantu po osnovu koluzijske opasnosti, da je svoje zaključke konkretizirao i zasnovao na objektivnim saznanjima, te da je o tome u osporenim rješenjima dao obrazloženja koja zadovoljavaju standarde člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama dovoljno i jasno obrazložio i bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao izvršiti utjecaj na saizvršioce i saučesnike, te da je u obzir uzeo sve odlučujuće okolnosti, uključujući i interes istrage koja se protiv njih, također, vodi.
  • 30.
    Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 31.
    Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, ali ove navode ničim ne obrazlaže. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76 i 77). Međutim, iz apelacionih navoda se ne može razumjeti zbog čega apelant smatra da mu je pristup sudu radi preispitivanja zakonitosti produženja pritvora onemogućen, naročito zato što apelant upravo osporava rješenja koja je Sud BiH donio u postupku takvog preispitivanja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantu ni na koji način nije onemogućeno da preispituje zakonitost daljnjeg pritvora, niti ima bilo kakvih elemenata koji bi ukazali na to da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije.
  • 32.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan je opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji objektivno ukazuju na to da postoje pokušaji ili ozbiljni rizici da se svjedoci zastraše, čak i oni prema kojima su preduzete mjere zaštite, te da se utječe na saizvršioce protiv kojih se, također, vodi istraga.
  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kad apelant samo paušalno iznosi navode u tom pravcu, jer je nesumnjivo da je imao mogućnost da preispituje zakonitost odluke o pritvoru, niti ima bilo šta što ukazuje na eventualno kršenje neke procesne garancije iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.