USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2698/06, rješavajući apelaciju Zorana Radmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Zorana Radmana.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-000 015 od 6. jula 2006. godine,
- -Rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-188/04 od 14. decembra 2005. godine,
- -Rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Derventa broj 06-372-64 od 4. marta 2005. godine.
Predmet se vraća Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Derventa, koje je dužno da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Derventa da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zoran Radman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Samobora, kojeg zastupa Nada Nović, advokat iz Dervente, podnio je 19. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 015 od 6. jula 2006. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) broj 01-372-188/04 od 14. decembra 2005. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Derventa (u daljnjem tekstu: Općina Derventa) broj 06-372-64 od 4. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje i Općine Derventa zatraženo je 15. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je 24. novembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, Ministarstvo za prostorno uređenje je 5. februara 2007. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Općina Derventa 27. novembra 2006. godine je dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. oktobra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelant je Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Derventa (u daljnjem tekstu: Općina Derventa) 10. juna 2004. godine podnio prijedlog za prijenos stanarskog prava sa umrle majke Milene Radman, navodeći da je njegova majka bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici maršala Tita broj 41 u Derventi (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da su u stanu živjeli zajedno sve do izbijanja rata 1992. godine. Prema navodima u prijedlogu, sporni stan je u periodu od 1992. do 1998. godine bio neuseljen, zbog toga što nije odgovarao uvjetima za stanovanje, da bi zgrada u kojoj se stan nalazio bila srušena 1998. godine. Apelantova majka je cijeli taj period sve do smrti 2004. godine živjela u različitim stanovima u Derventi, koji su joj bili dodijeljeni na privremeno korištenje. U prijedlogu je, također, navedeno da je Rješenjem Odjeljenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske u Derventi broj 05-050-14-3312/99 od 15. februara 2000. godine usvojen zahtjev za povrat spornog stana apelantovoj majci i određeno je da će ona ostvariti pravo na povrat stana danom njegovog obnavljanja. Apelant je predložio da se, u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima, na njega prenese stanarsko pravo na spornom stanu.
- 7.Općina Derventa je Rješenjem broj 06-372-64 od 4. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje broj 01-372-188/04 od 14. decembra 2005. godine, odbila apelantov zahtjev da se prenese stanarsko pravo kao neosnovan. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantova majka bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu do početka ratnih djelovanja 1992. godine, a da je na osnovu Rješenja Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambenu djelatnost i prostorno uređenje od 15. jula 1999. godine zgrada u kojoj se nalazio sporni stan srušena zbog visokog stepena oštećenja. Utvrđeno je i da je apelantova majka, nakon iseljenja iz spornog stana, bila privremeni korisnik napuštenog stana u Njegoševoj ulici C-56 a, zatim, stana u Ulici M. Stojanovića C-24 sve do svoje smrti. U prvostepenom rješenju je zaključeno da apelant od 1992. godine nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke kao nositeljice stanarskog prava, jer sa njom nije trajno živio i stanovao u stanovima koji su joj po osnovu važećih zakonskih propisa bili dodijeljeni na privremeno korištenje, već da je sa svojom porodicom boravio u Samoboru u Republici Hrvatskoj. Također je zaključeno da apelant, bez obzira na to da li mu se može ili ne može priznati status člana porodičnog domaćinstva, ne može na sebe prenijeti stanarsko pravo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima na stanu koji ne postoji, jer je porušen zajedno sa stambenom zgradom u kojoj se nalazio. U drugostepenom rješenju je, osim toga što su potvrđeni zaključci prvostepenog organa, navedeno da je nastala pravna situacija regulirana članom 52. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, pošto se radi o specifičnoj situaciji koja je nastala usljed ratnih djelovanja na ovim prostorima, pri rješavanju ove upravne stvari tu zakonsku odredbu treba dovesti u vezu sa članom 54. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom.
- 8.Okružni sud je Presudom broj 013-0-U-06-000 015 od 6. jula 2006. godine odbio apelantovu tužbu u cijelosti, potvrđujući pravilnost zaključaka do kojih su došli nižestepeni organi. U svojoj presudi Okružni sud je potvrdio stav da apelant od 1992. godine nije bio član porodičnog domaćinstva umrle majke kao nositeljice stanarskog prava, jer sa njom nije trajno živio i stanovao u stanovima koji su joj, po osnovu tada važećih zakonskih propisa, dodijeljeni na privremeno korištenje, kao i zbog činjenice da nije bio naveden u zahtjevu za povrat spornog stana. U obrazloženju Presude je navedeno, također, da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je na konkretnu situaciju primijenilo član 52. Zakona o stambenim odnosima i član 54. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te na osnovu člana 225. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku odbilo apelantovu žalbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, upravni organi i sud su proizvoljno postupili kada su odbili njegov prijedlog da se prenese stanarsko pravo s obzirom na to da on nije zahtijevao da se utvrdi njegovo pravo da trajno i nesmetano koristi sporni stan, nego je tražio da se stanarsko pravo prenese kako bi ostvario prava iz člana 52. Zakona o stambenim odnosima i člana 54. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, kako je apelant naveo, da bi ostvario prava u vezi sa spornim stanom koja proizlaze iz njegovog statusa člana porodičnog domaćinstva umrle majke, morao je na sebe prenijeti stanarsko pravo, a to mu je osporenim odlukama onemogućeno. Također, apelant je naveo da mu je u ovom postupku onemogućeno da raspravlja, budući da su i upravni organi i sud proveli postupak bez održavanja javne rasprave. Povredu prava na poštivanje doma apelant vidi u činjenici da nema gdje da se vrati, jer je davalac stana na korištenje njegov dom porušio.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim utvrđenjima datim u osporenoj presudi, te da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom na koja se poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 11.Ministarstvo za prostorno uređenje je navelo da ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju osporenog rješenja tog organa.
- 12.Općina Derventa, u najvećem dijelu svoga odgovora na apelaciju, ponovila je stav da od vremena kada se apelantova majka iselila iz spornog stana on nije živio sa njom ni u jednom stanu koji joj je dodijeljen na privremeno korištenje ili kao alternativni smještaj. U tom smislu je ukazano na dokaze kojima se potvrđuje činjenica da je apelantova majka sama živjela u privremenim smještajima, te da je u zahtjevu za povrat spornog stana navela samo jednog člana porodičnog domaćinstva.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 14/84 - prečišćeni tekst, br. 12/87 i 36/89):
Član 6.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora, ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22. stav 1.
Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave da koriste stan, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome će obavijestiti davaoca stana na korištenje.
Član 52.
Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora srušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, ili je zgrada eksproprirana u svrhu rješenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost po život stanara.
U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresirano lice, odnosno stambeni organ osigura stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije pošto im se osigura odgovarajući stan.
U skladu sa propisima skupštine općine, u slučajevima iz prethodnog stava utvrđuje se da li drugi stan zadovoljava minimalne potrebe stanovanja.
- 14.Zakon o privatizaciji državnih stanova - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/00 i 65/03):
Član 56.ranije član 54
Nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno općina dužni su u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-U-06-000 015 od 6. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š�Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć
- 20.S obzirom na to da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom prijedlogu da se prenese stanarsko pravo, koje je prema svojoj suštini građanske prirode, garancije prava na pravično suđenje koje su sadržane u članu 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjive.
- 21.Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljnosti u primjeni materijalnih propisa, kao i o tome da apelant nije imao mogućnost da ostvari svoje pravo na javnu raspravu kao jedan od principa prava na pravično suđenje. U vezi sa prvim apelantovim navodom, upravni organi i Okružni sud, kao strane u ovom postupku, u svojim odgovorima na apelaciju nisu ponudili nikakve nove argumente u odnosu na one koji su sadržani u obrazloženjima njihovih odluka. O apelantovom navodu da nije imao mogućnost da raspravlja nisu se izjasnili.
- 22.U svojim brojnim odlukama Ustavni sud je ukazao, a to slijedi i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko način na koji je utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 23.Predmetni slučaj ima niz elemenata koji ukazuju na to da je neophodno da Ustavni sud ispita način na koji je primijenjen materijalni zakon. Analiza Ustavnog suda, u tom smislu, iznesena je u narednim stavovima.
- 24.U svojoj početnoj analizi Ustavni sud je utvrdio da je apelant nadležnoj Općini podnio prijedlog da se prenese stanarsko pravo sa umrle majke, navodeći relevantne činjenice i dokaze na kojima je zasnovao svoj zahtjev, uključujući navod da je on bio član porodičnog domaćinstva u vrijeme kada su zbog rata morali izbjeći iz spornog stana. Općina Derventa je odbila apelantov prijedlog sa obrazloženjem da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, jer sa njom nije trajno živio i stanovao u stanovima koji su joj, po osnovu tada važećih zakonskih propisa, bili dodijeljeni na privremeno korištenje. Osim toga, Općina Derventa je zaključila da, bez obzira na njegov status člana porodičnog domaćinstva, ne postoje uvjeti da se na apelanta prenese stanarsko pravo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, jer sporni stan ne postoji. Iako se drugostepeni upravni organ nije bavio pitanjem apelantovog statusa člana porodičnog domaćinstva, Okružni sud je potvrdio da apelant nema status člana porodičnog domaćinstva u smislu Zakona o stambenim odnosima, čime je pravosnažno odlučeno o apelantovom statusu u odnosu na sporni stan, odnosno čime je apelant praktično onemogućen da ostvari bilo kakvo pravo u vezi sa spornim stanom.
- 25.Ustavni sud smatra da je apelant nesporno bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, nositeljice stanarskog prava, sve do 1992. godine, kada su morali napustiti sporni stan zbog rata. Sporni stan je napustila i njegova majka, jer nije bilo uvjeta da ostane živjeti u stanu s obzirom na to da nije bio odgovarajući. Činjenica da apelant nije nastavio da koristi stanove koje je njegova majka dobila na privremeno korištenje kao raseljeno lice nema nikakav pravni značaj za utvrđivanje apelantovog statusa člana porodičnog domaćinstva. Status člana porodičnog domaćinstv?, u smislu Zakona o stambenim odnosima, utvrđuje se u odnosu na stan na kojem postoji stanarsko pravo lica sa kojim ta lica žive u porodičnom domaćinstvu. S obzirom na to da je apelantova majka, nakon što je morala napustiti sporni stan, dobijala na privremeno korištenje druge stanove kao privremeno rješenje do trajnog rješenja svog stambenog pitanja, apelantov status člana porodičnog domaćinstva upravni organi su bili dužni utvrditi isključivo u odnosu na stanje kakvo je bilo 1992. godine, kada su sporni stan napustili i apelant i njegova majka. Ovakav stav Ustavni sud posebno zasniva na činjenici da su i apelant i njegova majka napustili sporni stan zbog rata u Bosni i Hercegovini, te da je apelantov status u odnosu na sporni stan bilo nužno razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. t?čka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). U vezi sa prethodnim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Prema iznesenom, Ustavni sud smatra da je proizvoljno obrazloženje nadležnih organa u dijelu osporenih odluka u kojima je utvrđeno da apelant nema status člana porodičnog domaćinstva svoje majke, jer je zasnovano na proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog zakona.
- 26.Ustavni sud je, dalje, utvrdio da je apelant tražio da se na njega prenese stanarsko pravo s ciljem ostvarenja prava iz člana 54. (sada člana 56) Zakona o privatizaciji državnih stanova, što je i istakao u svojoj žalbi na prvostepeno upravno rješenje. Drugostepeni upravni organ i Okružni sud su u svojim obrazloženjima konstatirali da se pri rješavanju ove upravne stvari član 52. Zakona o stambenim odnosima treba dovesti u vezu sa članom 54. Zakona o privatizaciji, ali taj svoj navod nisu dalje obrazložili. Ovakva nedorečenost u obrazloženju osporenih odluka u vezi sa primjenom materijalne norme koja je suštinski značajna za apelantov prijedlog ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog zakona i u odnosu na ovaj dio obrazloženja osporenih odluka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su upravni organi, rješavajući apelantov prijedlog, morali uzeti u obzir specifičnost ovog slučaja s obzirom na to da se radilo o stanu koji je uništen u toku rata. Upravni organi, odnosno sud su apelantov prijedlog da se prenese stanarsko pravo trebali riješiti prema članu 54. (sada 56) Zakona o privatizaciji državnih stanova, uzimajući u obzir činjenicu da je apelant bio član porodičnog domaćinstva na spornom stanu, da se sporni stan nalazio u stambenoj zgradi uništenoj u ratu i da apelantova majka, nakon napuštanja spornog stana, nije dobila drugi stan na trajno korištenje, u smislu člana 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Kao raseljenom licu, njoj je samo dodjeljivan privremeni smještaj. Ustavni sud smatra da su i u ovom dijelu proizvoljna obrazloženja osporenih odluka zbog čega je osnovan apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje.
- 27.U odnosu na apelantove navode o povredi njegovog prava na javnu raspravu, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). U svojoj praksi Evropski sud je prihvatao da se kao izuzetne okolnosti mogu smatrati slučajevi kada se postupak odnosio isključivo na pravna ili strogo tehnička pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schuler-Zgraggen protiv Švajcarske, presuda od 24. juna 1993. godine, serija A broj 263, str. 19-20).
- 28.Polazeći od citiranih stavova, Ustavni sud je razmotrio apelantove navode i utvrdio da ni na jednoj instanci koja je odlučivala o apelantovom prijedlogu da se prenese stanarsko pravo nije održana javna rasprava na kojoj bi se apelantu omogućilo da raspravlja i tako koristi garancije prava na pravično suđenje u punom obimu. Ustavni sud smatra da nisu postojale nikakve izuzetne okolnosti koje bi opravdale činjenicu da apelantu nije omogućena javna rasprava ni na jednoj instanci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na javnu raspravu.
- 29.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
- 30.U okviru zaključaka u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom i prava na imovinu.
VIII. Zaključak
- 31.Povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada apelantu nije bila omogućena javna rasprava ni na jednoj instanci u postupku u kojem su se utvrđivala njegova građanska prava, a da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale takvo ograničenje ovog prava. Dalje, povreda prava na pravično suđenje postoji kada nadležni organi u postupku u kojem su rješavali prijedlog da se prenese stanarsko pravo daju proizvoljno obrazloženje svojih odluka iz kojih je vidljivo da je proizvoljno primijenjen materijalni zakon.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.