USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 555/09, rješavajući apelaciju Jeana Marca Bogmisa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Jeana Marca Bogmisa.
Utvrđuje se povreda člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 555/09 od 15. aprila 2009. godine ostaje na snazi dok Sud Bosne i Hercegovine ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje Jeana Marca Bogmisa iz Bosne i Hercegovine bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Jean Marc Bogmis (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Kamerun, smješten u Imigracionom centru Istočno Sarajevo u Lukavici (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa Udruženje za pružanje pravne pomoći "Vaša prava" iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio njegovu deportaciju iz Bosne i Hercegovine u Republiku Kamerun do donošenja konačne odluke Ustavnog suda povodom njegove apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 15. aprila 2009. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 555/09 kojom je naložio nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne preduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
- 3.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 11. marta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je odgovor na apelaciju Suda BiH primio 26. marta 2009. godine, a odgovor Ministarstva 24. marta 2009. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Rješenjem Službe za poslove sa strancima-Terenski centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.1-07.3-59/08 od 10. oktobra 2008. godine izrečena je mjera protjerivanja apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska u trajanju od dvije godine. Ovo rješenje je postalo pravosnažno i izvršno zato što apelant nije ulagao žalbu tako da je stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.
- 8.Apelant je 21. oktobra 2008. godine Sektoru za azil Ministarstva podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. U prostorijama Imigracionog centra sa apelantom je 31. oktobra 2008. godine obavljen razgovor na njegovom maternjem jeziku, francuskom jeziku, uz prisustvo punomoćnika zaposlenog u Udruženju "Vaša prava", kao i predstavnika UNHCR-a. U tom razgovoru apelant je izjavio da je državljanin Republike Kamerun u Africi, da je rođen u glavnom gradu Yaoundeu gdje je živio sa svojom porodicom. Apelant je pojasnio da je njegov otac, koji je umro 90-ih godina, bio istaknuti i priznati član opozicione političke partije, Unija kamerunskih naroda (u daljnjem tekstu: UPC). Na pitanje zbog čega se odlučio napustiti Kamerun i potražiti međunarodnu zaštitu Bosne i Hercegovine, apelant je odgovorio da je Kamerun prvi put napustio 1997. godine kada je otišao u Meksiko gdje je učestvovao na nogometnom turniru. Istakao je da je napustio Kamerun kako bi imao bolji život. U Bosnu i Hercegovinu, odnosno u Sarajevo, apelant je stigao 13. decembra 1999. godine na poziv njegovog prijatelja koji je tada igrao za nogometni klub "Đerzelez". Apelant je naveo da ranije kada je odlazio iz svoje zemlje nije imao problema. Međutim, zadnja dva puta kada je odlazio u Kamerun u periodu od šest mjeseci 2003. godine naišao je na probleme. Objasnio je da su ovi problemi nastali nakon neuspješnih transfera nogometnih igrača iz Kameruna u Bosnu i Hercegovinu. Naime, kamerunski igrači koji nisu zaključili ugovore sa klubovima u Bosni i Hercegovini potpisali su peticiju u kojoj su naveli da nisu radili u dobrim uvjetima, da nisu imali dobre ugovore, da nisu imali šta da jedu, te su za sve to optužili apelanta. Također su naveli i da je apelant sav novac od transfera uzeo sebi. Među potpisnicima navedene peticije, kako je dalje izjavio, nalazilo se i pet igrača koji su pripadali nogometnom klubu "Sporting" čiji je vlasnik bio Emmanuel Bitjeki. Apelant je istakao da je Emmanuela Bitjekia jako iznerviralo to što njegovi igrači nisu uspjeli, te da je on "spreman ubiti ako mu se ne vrati njegov uloženi novac".
- 9.Apelant je, također, naveo da ga je prilikom njegove druge posjete Kamerunu, 2003. godine, gdje se zadržao dvije sedmice, Emmanuel Bitjeki preko svoga brata, pukovnika Ngono Owona (u daljnjem tekstu: pukovnik), koji je radio u policiji, pokušao uhapsiti na aerodromu u Duali. Apelant je izjavio da je pukovnik poslao faks kojim je tražio da nadležne vlasti na aerodromu zaustave apelanta i igrače i apelantu ne dopuste povratak u Bosnu i Hercegovinu. Apelant je ipak uspio napustiti aerodrom, nakon što su neki roditelji igrača podmitili policajce na aerodromu. Na pitanje da li je Emmanuel Bitjeki pokušao da naudi apelantu tokom njegovog boravka u Kamerunu u periodu od dvije sedmice, apelant je odgovorio da ga nije mogao naći zato što je stalno mijenjao lokacije, te da je jedina prilika bila aerodrom. Apelant je naveo da, osim što je imao informacije da je u faksu pisalo naređenje za njegovo hapšenje, on nije imao tačne informacije za šta bi bio optužen. Također je naveo da se u Kamerunu na presudu čeka dvije godine, da uvjeti u zatvorima nisu adekvatni i da se spava na kartonima. Kada je apelant upitan za šta misli da bi bio optužen, odgovorio je: "Roditelji, policija, pukovnik", te da bi mu "svako od njih imao nešto staviti na teret", kao i da ga je zvao pukovnik i rekao "da će pucati u njega i da mu niko ništa u Kamerunu neće moći". Kada su apelanta upitali da li bi po tamošnjim zakonima lično odgovarao u Kamerunu za posredovanje u prodaji igrača, apelant je odgovorio da to nije kažnjivo po zakonu.
- 10.Apelant je, također, naveo da je njegova majka, Christine Bogmis, bila uhapšena 2006. godine i zadržana dva dana u ćeliji. Policija je od nje tražila da se apelant preda, nakon čega su je pustili bez ikakvog objašnjenja. Na upit da li je njegov sukob sa Emmanuelom Bitjekijem lične prirode zbog problema sa igračima, apelant je odgovorio da jeste, ali da ulazi, također, u "politički okvir zbog njegovog oca". Upitan zašto 2003. godine nije podnio zahtjev za azil-međunarodnu zaštitu, apelant je odgovorio da nikada ranije nije podnio zahtjev zato što je imao vizu koja je važila do 2005. godine. Nakon što mu je istekla viza, zahtjev nije podnio zato što je još uvijek tražio boravak, a do tada od njega nikad niko nije tražio da se vrati u Kamerun. Vezano za pripadnost i članstvo nekoj od vjerskih i političkih organizacija, apelant je naveo da nije pripadnik niti jedne vjerske organizacije, te da je "njega samo zanimao nogomet", mada je bio član UPC-a gdje je, kao pomoćnik sekretara stranke, vodio zapisnike i pratio izbore od 1992. godine. Na upit da li su ga organi vlasti ikada fizički ili psihički zlostavljali, apelant je istakao da jesu, ali zbog poligamije njegovog oca. Naime, apelant je naveo da mu je jednom prilikom policija prišla dok je hodao ulicom i počela ga udarati. Na kraju, apelant je u razgovoru istakao da se boji da će povratkom u Kamerun biti ubijen ili da će dugo biti u zatvoru. Apelant je konkretno imenovao Emmanuela Bitjekia, pukovnika i roditelje igrača kao moguću prijetnju, te naveo da u Kamerunu svaki dan neko bude ubijen i da, ukoliko nadležne vlasti Bosne i Hercegovine odbiju njegov zahtjev, one apelanta šalju u sigurnu smrt.
- 11.Rješenjem Ministarstva broj UP-1-08/1-41-1-269-2/08 od 5. novembra 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Apelantu je naloženo da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, na osnovu obavljenog razgovora sa apelantom 31. oktobra 2008. godine i apelantovih navoda iz zahtjeva, Ministarstvo utvrdilo da se radi o neosnovanom zahtjevu prema odredbi člana 110. stav 2. tačka c) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/08; u daljnjem tekstu: Zakon). Ovom odredbom je predviđeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbiti kao neosnovan ako se "zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka radi stjecanja međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini". U tom smislu, Ministarstvo je istaklo da se pod očiglednom obmanom i zloupotrebom u smislu odredaba člana 110. stav 3. tačka d) Zakona smatra i slučaj kada se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz Bosne i Hercegovine, a sam zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije.
- 12.Dalje, Ministarstvo je navelo da je u konkretnom slučaju apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nadležnom organu tek nakon što mu je pravosnažnim Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.1-07.3-59/08 od 10. oktobra 2008. godine određeno protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine u periodu od dvije godine, te mjera stavljanja pod nadzor radi izvršenja rješenja o protjerivanju. S tim u vezi, Ministarstvo je konstatiralo da je zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao biti podnesen znatno ranije s obzirom na to da apelant boravi u Bosni i Hercegovini od 1999. godine, odnosno da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao podnijeti još 2003. godine kada se, kako je sam naveo, počeo suočavati sa problemima koje je opisao u razgovoru, odnosno 2005. godine kada mu je isticala viza za boravak.
- 13.Apelant je u Sudu BiH, tužbom od 18. novembra 2008. godine, pokrenuo upravni spor radi poništenja navedenog rješenja Ministarstva zbog pogrešne primjene odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je zatražio da Sud BiH donese presudu kojom bi mu se priznao status izbjeglice ili da se predmet vrati Ministarstvu na ponovni postupak uz obavezu Ministarstva da kao tuženi donese novu, obrazloženu i na zakonu zasnovanu odluku. Apelant je 29. decembra 2008. godine dopunio tužbu u kojoj je obavijestio Sud BiH da je, u skladu sa novim pribavljenim informacijama u vezi sa predmetom, u Kamerunu optužen za homoseksualizam i da mu se zabranjuje ulazak i zadržavanje na teritoriji Kameruna, te je kao dokaz tome Sudu BiH dostavio dopis Direkcije za nadzor teritorije Kamerun od 14. januara 2007. godine. Također, apelant je u dopuni tužbe naveo da je u međuvremenu protiv njega pokrenuta preliminarna istraga zbog ilegalnih religijskih aktivnosti u Kamerunu, te je u prilog tome dostavio poziv za saslušanje od 20. marta 2006. godine.
- 14.Sud BiH je donio Presudu broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je konačnim i pravosnažnim rješenjem Službe od 10. oktobra 2008. godine apelantu određeno protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine, te da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 21. oktobra 2008. godine, nakon odluke o protjerivanju. Sud BiH je naveo da je, s obzirom na ove nesporne činjenice, Ministarstvo pravilno primijenilo odredbe člana 110. Zakona kada je odbilo apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Sud BiH je ukazao i na to da se u apelantovom slučaju radilo o zahtjevu kojim je apelant očigledno pokušao zloupotrijebiti postupak i steći međunarodnu zaštitu Bosne i Hercegovine zbog toga što je na osnovu odluke o protjerivanju bio dužan da napusti Bosnu i Hercegovinu. Sud BiH je, također, naveo da kada nadležni organ utvrdi da postoje razlozi propisani članom 110. citiranog Zakona, zahtjev za međunarodnu zaštitu će se odbiti kao neosnovan, a u tom slučaju nadležni organ nije ovlašten, a ni obavezan, da ispituje da li postoje uvjeti propisani članom 105. citiranog Zakona za stjecanje statusa izbjeglice, niti da li postoje uvjeti za supsidijarnu zaštitu, odnosno uvjeti propisani ovom odredbom za odobravanje međunarodne zaštite strancu.
- 15.Sud BiH je naveo i da je nejasno zašto apelant, nakon prestanka važenja vize 2005. godine, nije zatražio odobrenje boravka nego je nezakonito boravio u Bosni i Hercegovini sve do donošenja rješenja o protjerivanju. Zbog toga je Sud BiH utvrdio da apelant u tužbi neosnovano insistira na postojanju razloga za priznanje međunarodne zaštite i neosnovano navodi da je u postupku počinjena povreda pravila postupka, te da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje zasniva na pravilnoj primjeni Zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, te je primjenom odredbe člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 83/08) odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant smatra da su mu osporenom Presudom Suda BiH broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i zabranu opće diskriminacije iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a u vezi sa članom 13. Evropske konvencije da kao stranac koji boravi na teritoriji Bosne i Hercegovine ne može biti protjeran, osim na osnovu odluke donesene u skladu sa zakonom, kao i da ima pravo da iznese razloge protiv svog protjerivanja i da se njegov slučaj preispita. Apelant navodi da je osporena presuda Suda BiH nezakonita, te izražava strah za vlastiti život da bi povratkom u zemlju svog porijekla bio ubijen, a u najboljem slučaju bio zatvoren i izložen nehumanom tretmanu i mučenju. U prilog svojim navodima, apelant se pozvao i na izvještaje o Kamerunu koje su objavile vladine i nevladine međunarodne organizacije kao što su UNHCR, Amnesty International, Podsekretarijat za demokratiju i inostrane poslove Vlade Sjedinjenih Američkih Država i European Country of Origin Information Network (ECOI). Apelant je naveo da ovi izvještaji potkrjepljuju njegove navode iz apelacije u pogledu stanja koje vlada u policiji, sudstvu i zatvorima u Kamerunu i opasnosti koja mu prijeti za njegov vlastiti život i ličnu sigurnost u slučaju njegovog protjerivanja, a na što je upozoravao tokom postupka pred upravnim i sudskim organima Bosne i Hercegovine. Apelant je, također, istakao da raspolaže nezvaničnim informacijama da visokopozicionirani kamerunski zvaničnici šire glasine da je apelant postao novi vođa plemena Bassa, te da je kao takav iz Bosne i Hercegovine sklopio savez sa organizacijom Narodi južnog Kameruna (SCAPO) kako bi destabilizirao kamerunsku vladu. Osim opasnosti na koju apelant ukazuje za vlastiti život i sigurnost, on navodi da mu u postupku pred Sudom BiH nije bilo omogućeno da se izjasni o svojim navodima, niti mu je bilo omogućeno da se izjasni o pitanjima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom donošenja sporne presude kada je odlučivao o apelantovoj tužbi. Apelant ističe da se Sud BiH nije suštinski bavio njegovim navodima i tvrdnjama, niti ih je razmatrao, već da je svoju odluku zasnovao isključivo na činjenici da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao podnijeti znatno ranije. Time su, prema apelantovom mišljenju, prekršena, kako ustavna prava, tako i prava zagarantirana Evropskom konvencijom.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U odgovoru na apelaciju Sektora za azil Ministarstva je istaknuto da nadležnost Sektora za azil nije segment protjerivanja iz BiH, kako to apelant nastoji da predstavi. Segment protjerivanja iz BiH je u nadležnosti druge organizacione jedinice Ministarstva, to jeste, Službe za poslove sa strancima koja ima karakteristike samostalne upravne organizacije. U tom smislu, u odgovoru se naglašava da se apelant nije žalio na odluku kojom mu je izrečena mjera protjerivanja i zabrana ulaska u BiH na period od dvije godine. Apelant se, stoga, neosnovano poziva na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu kada se njim nije koristio prilikom donošenja odluke nadležnog organa kojom je određena mjera protjerivanja, a na osnovu koje se i pristupa prinudnom udaljenju stranca iz zemlje. To, također, znači da nije povrijeđen ni član 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije koristio svoje pravo da iznese razloge kojima osporava protjerivanje, kao i da se njegov slučaj preispita u odnosu na mjeru koju mu je izrekla Služba. U odgovoru se dalje zaključuje da ne postoji mogućnost prinudnog izvršenja odluke kojom se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu, odnosno, odlukama kojima se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu ostavlja se rok od 15 dana za dobrovoljno izvršenje, tj. za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine. Tek ukoliko stranac dobrovoljno ne napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, nadležna organizaciona jedinica Ministarstva, tj. Služba, pristupa prinudnom izvršenju odluke o protjerivanju. U odnosu na apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu, naveli su da je činjenica da je apelant ovaj zahtjev podnio nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja ovom organu predstavljala, u smislu člana 110. stav 2. Zakona, dovoljan stepen sumnje da se radi o obmani ili zloupotrebi postupka radi stjecanja međunarodne zaštite. Tek nakon što je 10. oktobra 2008. godine službenik Državne agencije za istrage apelanta zatekao bez putne isprave i nakon što mu je određena mjera protjerivanja, apelant je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Sektor za azil smatra da je stav Suda BiH pravilan i zasnovan na zakonu. Apelant je zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao podnijeti 2003. godine kada se počeo suočavati sa problemima u svojoj zemlji, kako je i naveo u intervjuu, odnosno 2005. godine kada mu je isticala viza za boravak. Također, navode da apelant, pozivajući se na izvještaje iz zemlje porijekla koje prezentira u apelaciji, implicira pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred Sudom BiH, ili pak u postupku koji se vodio pred Sektorom za azil. S tim u vezi, istakli su da apelant organu kojem je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nikada nije dostavio dokaz da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen nehumanom tretmanu, mučenju i torturi. Naveli su da je Evropski sud za ljudska prava u postupcima izručenja, deportacije ili ekstradicije primijenio izuzetno visok standard izjavivši da sama mogućnost zlostavljanja u zemlji u koju se lice upućuje nije dovoljna, te da bi okolnosti slučaja morale da budu izuzetne prirode, odnosno takve pod kojima bi lice bilo direktno izloženo zlostavljanju. Istakli su da se apelant na određene činjenice naknadno pozvao, odnosno da je ukazivao na određene činjenice koje nadležnim organima nisu bile poznate u momentu donošenja odluka. Tako, naprimjer, apelant prilikom intervjua nije isticao da ga u njegovoj zemlji porijekla smatraju homoseksualcem dok je u postupku pred Sudom BiH spomenutu tvrdnju iznio i dostavio određene dokaze vezane za tu tvrdnju. Također, apelant se u tužbi protiv rješenja pozvao na izjave svojih prijatelja sunarodnjaka u odnosu na koje se u odgovoru ističe da se radi o izjavama fizičkih lica, a ne o zvaničnim aktima i stavovima vlasti koji bi apelantove zahtjeve činili kredibilnim i osnovanim. Također, Sektor za azil smatra neosnovane apelantove navode da se morao skrivati prilikom posjete Kamerunu zato što ih nije potkrijepio navodima iz intervjua. Zaključili su da apelant u odnosu na povrede na koje se poziva u apelaciji nije priložio niti jedan dokaz kojim bi argumentirao svoje tvrdnje o povredi navedenih prava, odnosno nije dokazao da je eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona bila očigledna.
- 18.U odgovoru Suda BiH je navedeno da u konkretnom slučaju apelant još uvijek nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove zato što je protiv osporene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke u skladu sa članom 49. Zakona o upravnim sporovima, te da je ovaj postupak još uvijek u toku.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 91.
(Princip zabrane vraćanja "non-refoulement")
(1) Stranac neće ni na koji način biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira na to da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite)
(1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu.
(2) Izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine, stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uvjete iz stava 2. ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja za život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.
Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnov za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.
(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
- c)se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem stjecanja međunarodne zaštite u BiH;
(3) Očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava 2. tačke c) ovog člana smatra se ako:
- d)je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije.
- 20.Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/02) u relevantnom dijelu glasi:
- 20.
Član 8.
Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.
Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem tekstu: konačni upravni akt).
Član 37. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, Sud poništava osporeni konačni upravni akt.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2009. godine. Apelacija je podnesena 25. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant se žali na to da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava zaštićena članom II/3.b) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava zaštićena čl. 3, 13. i 14. Evropske konvencije kao i prava iz člana 1. tač. a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
- 27.Član 3. Evropske konvencije glasi:
- 27.
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 28.Apelant navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što, ukoliko bude primoran da napusti Bosnu i Hercegovinu i bude izručen u svoju zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da bude suočen sa torturom i nehumanim i ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem. Apelant je, u prilog toj tvrdnji, u tužbi i dopuni tužbe kojom je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH ponudio dokaze, odnosno naveo je da je u zemlji porijekla optužen za homoseksualizam i da mu se zabranjuje ulazak i zadržavanje na teritoriji Kameruna, zatim da je protiv njega pokrenuta preliminarna istraga zbog nelegalnih religijskih aktivnosti. U prilog tome je dostavio izvještaje o Kamerunu koje su objavile vladine i nevladine međunarodne organizacije, u pogledu stanja koje vlada u policiji, sudstvu i zatvorima u Kamerunu i opasnostima koje apelantu prijete za njegov vlastiti život i ličnu sigurnost u slučaju njegovog protjerivanja.
- 29.Ustavni sud zapaža da je Presudom Suda BiH broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine okončan postupak povodom apelantovog zahtjeva za priznanje međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini. Osporenom presudom Sud BiH je utvrdio da je apelantov zahtjev neosnovan zato što je smatrao da se zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka, te da je podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju iz Bosne i Hercegovine, a mogao je biti podnesen znatno ranije. Također, Ustavni sud zapaža da Sud BiH u osporenoj odluci nije uopće razmotrio apelantove navode da bi njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine u zemlju porijekla bilo suprotno pravu koje je zagarantirano članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije.
- 30.Ustavni sud ukazuje na predmet Saadi protiv Italije, predstavka broj 37201/06 (presuda od 28. februara 2008. godine). Naime, u tom predmetu Evropski sud za ljudska prava je razmatrao predstavku podnosioca koji je državljanin Tunisa i koji je podnio zahtjev za azil u Italiji, a bio je osumnjičen za umiješanost u rad sa terorističkim organizacijama, osuđivan je za razne prekršaje u Italiji kao i, u odsutnosti, u Tunisu. Donesena je naredba da se deportira iz Italije u Tunis. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava su objavile dokaze da je u Tunisu zabilježen rekordan broj slučajeva ozbiljnog zlostavljanja/lošeg postupanja prema muslimanima, te negiranje prava na pravičan postupak. Italijanske vlasti su razmijenile diplomatske notes verbales sa vlastima Tunisa i u njima se navodi da iz zakona države proizlaze obaveze primjenjivanja ugovora za zaštitu ljudskih prava čiji je i ona član. Podnosilac predstavke je naveo da bi njegovim deportiranjem u Tunis bile prekršene obaveze Italije koje proizlaze iz člana 3. Evropske konvencije. Nalazeći da se osuda za terorizam podnosioca predstavke odnosila na djela počinjena u Tunisu, Evropski sud je ocijenio da postoji stvarni rizik od podvrgavanja podnosioca predstavke postupanju koje je suprotno članu 3. Evropske konvencije, te je usvojio pravni stav da bi deportacija podnosioca predstavke u Tunis predstavljala povredu člana 3. Evropske konvencije.
- 31.Ustavni sud naglašava da je iz presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Saadi protiv Italije jasno da sudovi "moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja ŠapelantaĆ natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti" (stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, Evropski sud za ljudska prava, serija A, broj 215, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude Saadi). Ako apelant tvrdi da je "član grupe koja je sistematski izložena zlostavljanju Š...Ć zaštita koju pruža član 3. Konvencije stupa na scenu kada podnosilac predstavke utvrdi, ako je potrebno na osnovu izvora (kao što su ugledne međunarodne organizacije i vladini izvori), da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da postoji spomenuta praksa i njegova ili njezina pripadnost spomenutoj grupi" (stav 132. presude Saadi).
- 32.Ustavni sud podsjeća na to da iz člana 3. Evropske konvencije proizlazi pozitivna obaveza prema kojoj je Sud BiH bio dužan ispitati dokaze koje je apelant ponudio u konkretnom predmetu u prilog svojim tvrdnjama da bi protjerivanjem u zemlju porijekla bio podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju u značenju člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odbio apelantovu tužbu u postupku upravnog spora a da nije suštinski ispitao apelantove tvrdnje da postoji stvarni rizik da bi njegova prava garantirana članom 3. Evropske konvencije bila ugrožena njegovim protjerivanjem u zemlju porijekla. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće ozbiljno pitanje u okviru značenja člana 3. Evropske konvencije prema kojem je pozitivna obaveza države, odnosno u konkretnom slučaju Suda BiH, da ispita sve predvidive okolnosti i posljedice vraćanja apelanta u zemlju porijekla, odnosno da li bi apelant prisilnim protjerivanjem iz Bosne i Hercegovine bio izložen realnom riziku da će biti podvrgnut torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju. Ustavni sud smatra da je ovo važno pitanje ostalo otvoreno u osporenoj presudi Suda BiH.
- 33.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporene odluke Suda BiH prekršen član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 34.S obzirom na to da Ustavni sud vraća predmet broj U-766//08 Sudu BiH na ponovni postupak i u svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelacije.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije zato što Sud BiH, donoseći osporenu odluku, nije postupio u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana 3. Evropske konvencije prema kojoj je dužan ispitati navode i dokaze koje je apelant ponudio u prilog tvrdnji da postoji stvarni rizik da bi njegovim protjerivanjem u zemlju porijekla bio podvrgnut torturi, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju u značenju člana 3. Evropske konvencije.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 555/09 od 15. aprila 2009. godine ostaje na snazi dok Sud BiH ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje Jeana Marca Bogmisa iz Bosne i Hercegovine bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.