Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1274/08, rješavajući apelaciju TP "Malbašić Company" d.o.o. Banja Luka i "Astral" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 4. i 5, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija TP "Malbašić Company" d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine.

Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-IP-07-000884 od 4. septembra 2007. godine.

Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 1274/08 od 4. septembra 2008. godine.

Odbacuje se apelacija TP "Malbašić Company" d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 619 od 27. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pž-06-000 293 od 22. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-953/05 od 19. maja 2006. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odbacuje se apelacija "Astral" d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 619 od 27. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pž-06-000 293 od 22. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-953/05 od 19. maja 2006. godine zbog toga što je protekao rok za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Gold export-import" d.o.o. Banja Luka, kao pravni prednik TP "Malbašić Company" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor kao zakonski zastupnik, podnio je 26. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1274/08. Apelant je 15. maja 2008. godine podnio dopunu apelacije. Također je podnio zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da obustavi sve radnje u izvršnom postupku u predmetu broj 071-0-IP-07-000884.
  • 2.
    TP "Malbašić Company" d.o.o. Banja Luka, kao pravni sljednik preduzeća "Gold export-import" (u daljnjem tekstu: apelant) i "Astral" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik), koje zastupaju direktori kao zakonski zastupnici, podnijeli su 29. jula 2008. godine apelacije Ustavnom sudu, registrirane pod br. AP 2326/08 i AP 2327/08, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 619 od 27. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 293 od 22. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-953/05 od 19. maja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1274/08 od 4. septembra 2008. godine kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 4.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1274/08. Spojene su apelacije br. AP 1274/08, AP 2326/08 i AP 2327/08.
  • 5.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, izvršenika i "Krajine Borac" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), zatraženo je 22. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. juna 2008. godine, tražilac izvršenja 11. septembra 2008. godine, a izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. oktobra 2008. godine.
  • 8.
    Na sjednici Ustavnog suda, održanoj 28. novembra 2008. godine, Ustavni sud je, na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda i na zahtjev sudije Krstana Simića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.

III. Činjenično stanje

  • 9.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 10.
    Predmet spora je poslovni prostor koji se nalazi u Banjoj Luci, Trg Krajine bb, ukupne površine 360 m". Vlasnik poslovnog prostora bila je "Trgovina Borac" d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: "Borac" Travnik), koja ga je ugovorom o kupoprodaji od 5. augusta 1999. godine prodala Mihajlu Kovačeviću iz Banje Luke. Posjednik poslovnog prostora u to vrijeme bio je tražilac izvršenja ("Krajina Borac" a.d. Banja Luka).
  • 11.
    Presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor od 5. augusta 1999. godine koji je zaključen između Mihajla Kovačevića i "Borca" Travnik. Navedenom presudom naloženo je tuženom, "Borac" Travnik, da prizna i trpi da se tužilac Mihajlo Kovačević uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora u zemljišnim knjigama sa dijelom 1/1. Iste ugovorne strane su 1. jula 2002. godine zaključile dopunski ugovor. U tom ugovoru član 4. glasi: "Ovjerom ovog dopunskog ugovora u Osnovnom sudu smatra se da je kupac Mihajlo Kovačević preuzeo objekat u cijelosti u posjed i vlasništvo, te da u njemu može obavljati djelatnosti koje bude zahtijevao i registrirao u nadležnim organima i to bez bilo kakvih daljnjih saglasnosti i izjašnjenja prodavca".
  • 12.
    Republički javni tužilac u Banjoj Luci je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o ovom zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gvl-7/02 od 23. augusta 2002. godine. Vrhovni sud je djelimično usvojio zahtjev i preinačio osporenu presudu u dijelu koji glasi: "...na osnovu kojeg ugovora je tužilac Mihajlo Kovačević stekao pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru" tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. U preostalom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan dio zahtjeva javnog tužioca u kojem se tvrdi da su potpisi na ugovoru o prodaji poslovnog prostora bili ovjereni u Banjoj Luci a ne u Općinskom sudu u Travniku, jer se predmetne nekretnine nalaze na području Banje Luke. Vrhovni sud je smatrao da su punovažne ovjere potpisa na ugovorima koje su izvršene pred sudovima Federacije BiH zato što nije predviđeno da je za ovjeru potpisa na ugovorima o prometu nekretnina nadležan sud na čijem se području nalaze takve nekretnine. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio kao osnovan dio zahtjeva javnog tužioca u kojem je navedeno da je na osnovu predmetnog ugovora tužilac Mihajlo Kovačević postao vlasnik poslovnog prostora obrazloživši da se pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru nije moglo steći "na osnovu ugovora", kako je odlučeno osporenom presudom, nego tek upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
  • 13.
    Rješenjem Osnovnog suda broj DN-132/03 od 23. januara 2003. godine dopušteno je polaganje isprava u knjigu položenih ugovora radi stjecanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist Mihajla Kovačevića.
  • 14.
    Nakon toga, Mihajlo Kovačević je poslovni prostor prodao apelantovom pravnom predniku ("Gold export-import" d.o.o. Banja Luka) kupoprodajnim Ugovorom broj OV-20223/05 od 15. decembra 2005. godine. Na osnovu tog ugovora, Osnovni sud je donio Rješenje broj DN-1096/06 od 3. marta 2006. godine kojim je dopušteno polaganje isprava s ciljem stjecanja prava vlasništva u apelantovu korist sa dijelom 1/1. Mihajlo Kovačević je, zatim, apelanta uveo u posjed poslovnog prostora 16. decembra 2005. godine. O tome su sačinili i potvrdu.
  • 15.
    U odnosu na spomenute kupoprodajne ugovore, tražilac izvršenja je pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom u kojem je osporio njihovu pravnu valjanost. U predmetu broj P-413/04 tražilac izvršenja je tražio da Osnovni sud utvrdi da je poslovni prostor njegova imovina, zatim da je nepostojeća Presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora između "Borca" Travnik i Mihajla Kovačevića i, slijedom toga, da su svi akti koji su prethodili donošenju navedene presude ništavni, a naročito ugovor o prodaji poslovnog prostora od 5. augusta 1999. godine, kao i Rješenje Osnovnog suda broj DN-132/2003 od 23. januara 2003. godine kojim je Mihajlu Kovačeviću dopušteno polaganje isprava u knjigu položenih ugovora. Tužbom je, također, zatraženo da sud naredi uspostavljanje ranijeg imovinskog stanja, odnosno pravo raspolaganja i korištenja poslovnog prostora u korist tražioca izvršenja. U navedenom postupku još nije donesena sudska odluka. Osim toga, tražilac izvršenja je tužbom pred Osnovnim sudom zatražio utvrđivanje ništavnosti ugovora o prodaji od 23. decembra 2005. godine kojim je Mihajlo Kovačević prodao poslovni prostor apelantu. Predmet je registriran pod brojem P-521/07, a u postupku nije donesena odluka.
  • 16.
    Prije nego što je sporni poslovni prostor Mihajlo Kovačević prodao apelantu, u posjedu tog prostora je bio tražilac izvršenja. Tražilac izvršenja je poslovni prostor dao u zakup izvršeniku, "Astral" d.o.o. Banja Luka, na osnovu ugovora o zakupu koji su zaključili 12. aprila 2000. godine. Ugovor je zaključen na period od dvije godine počevši od 1. maja 2000. godine, uz mogućnost produženja ugovora na još godinu dana. Nakon isteka roka trajanja zakupa, tražilac izvršenja je tražio da mu izvršenik preda u posjed poslovni prostor. Kako ovaj to nije učinio, tražilac izvršenja je 19. jula 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu i tražio da sud donese presudu kojom će obavezati izvršenika da mu preda poslovni prostor u posjed.
  • 17.
    Osnovni sud je o tužbi tražioca izvršenja protiv izvršenika radi predaje u posjed na osnovu isteka ugovora o zakupu poslovnog prostora donio Presudu broj PS-953/05 od 19. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 293 od 22. decembra 2006. godine. Ovim presudama je naloženo izvršeniku da tražiocu izvršenja preda u posjed poslovni prostor slobodan od lica i stvari uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev- 07-000 619 od 27. marta 2008. godine odbio izvršenikovu reviziju protiv navedene presude Okružnog suda od 22. decembra 2006. godine.
  • 18.
    Tražilac izvršenja je pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika radi izvršenja navedene presude. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 071-0-IP-07-000135 od 26. marta 2007. godine obavezao izvršenika da preda tražiocu izvršenja poslovni prostor u posjed, slobodan od lica i stvari. Međutim, u vrijeme donošenja prvostepene presude, te podnošenja zahtjeva za izvršenje, u posjedu spornog prostora nije bio izvršenik, već apelant koji je, u međuvremenu, kupio sporni prostor i ušao u posjed, kako je već rečeno (vidi stav 14. ove odluke). Stoga su i izvršenik i apelant, kao treće lice u postupku izvršenja, blagovremeno uložili prigovore osporavajući navedeno rješenje o izvršenju. Istakli su da je potraživanje tražioca izvršenja prestalo izvršenikovom nemogućnošću da ispuni obavezu zato što je treće lice, odnosno apelant, uveden u posjed spornog poslovnog prostora. Apelant je u prigovoru, također, istakao da je 16. decembra 2005. godine uveden u posjed poslovnog prostora na osnovu kupoprodajnog ugovora kojim je stekao pravo vlasništva, te da bi provođenjem osporenog rješenja o izvršenju, izvršenje bilo provedeno u odnosu na treće lice, a što je suprotno osnovnim principima Zakona o izvršnom postupku.
  • 19.
    Odlučujući o prigovoru izvršenika i apelanta, Osnovni sud je u ponovljenom izvršnom postupku donio Rješenje broj 071-0-IP-07-000884 od 4. septembra 2007. godine. Tim rješenjem su usvojeni prigovori izvršenika i apelanta, te je rješenje o izvršenju od 26. marta 2007. godine stavljeno van snage. Također su ukinute sve provedene izvršne radnje u dijelu kojim je izvršenik obavezan da tražiocu izvršenja preda u posjed poslovni prostor i u tom dijelu je izvršni postupak obustavljen. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da izvršenje nije dopušteno na nekretninama na kojima je treće lice steklo vlasništvo na osnovu ugovora koji je zaključen prije donošenja rješenja o izvršenju, nakon čega je dopušteno i polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o z.k.). Osnovni sud je zaključio da je apelant, kao treće lice u konkretnom izvršnom postupku, pružio dokaz da mu u pogledu predmeta izvršenja pripada pravo koje sprječava izvršenje, te da su ispunjeni uvjeti da izvršni sud meritorno odluči o prigovoru trećeg lica. Osnovni sud je dalje obrazložio da je članom 94. Zakona o z.k. regulirano da knjiga položenih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom. Osnovni sud je, također, naveo da, na osnovu ove zakonske odredbe, a u smislu člana 64. Zakona o z.k., presuda garantira određena prava koja su utvrđena tom presudom i kojom su stvoreni uvjeti za polaganje isprava. Također, sud je naglasio da, ukoliko se postavlja pitanje valjanosti upisa u te knjige, "onda to može postaviti samo zainteresirana strana, sud koji to ispituje i ured koji je ovlašten da određuje uvjete za upis", kao i da "ŠaĆko je bila neka nepravilnost koja je ometala upis onda je Zemljišnoknjižni ured trebalo da odbije polaganje isprava". Što se tiče dokumenata koje apelant ima kao dokaz o vlasništvu u konkretnoj pravnoj situaciji, Osnovni sud je naveo da je to "u ovoj situaciji Š...Ć sve što je moguće imati, jer nije uspostavljena knjiga 'E' o etažnom vlasništvu, a ŠapelantĆ nije dužan trpjeti to što zakon nije doveden do kraja".
  • 20.
    Odlučujući o žalbi tražioca izvršenja protiv ovog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-PŽ-07-000310 od 30. januara 2008. godine. Tim je rješenjem uvažio žalbu i osporeno rješenje Osnovnog suda preinačio u dijelu kojim je usvojen apelantov prigovor tako što ga je uputio da svoja prava "ostvari u parnici". U odnosu na izvršenika, Okružni sud je ukinuo rješenje Osnovnog suda od 4. septembra 2007. godine u dijelu kojim je usvojen izvršenikov prigovor i izvršni postupak obustavljen, pa je u tom dijelu predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
  • 21.
    U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je apelant dokazao da ima stvarno pravo na predmetu izvršenja zato što u predmetnom izvršnom postupku nije ponudio dokaze u smislu člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku u pogledu tog prava. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 78. stav 2. Zakona o z.k. propisano da jedino zemljišnoknjižni izvadak predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku na osnovu koje se dokazuje pravo vlasništva na nekretninama. Kako je prvostepeni sud usvajanje apelantovog prigovora zasnivao na dokazima koji, prema ocjeni Okružnog suda, nisu u ovom izvršnom postupku dokazi u smislu člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, to je prema shvatanju ovoga suda materijalno pravo u ovom dijelu odluke pogrešno primijenjeno. Naime, Okružni sud je obrazložio da Zakon o z.k. propisuje da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišne knjige, te da se nakon stupanja na snagu ovog zakona svi upisi u zemljišne knjige vrše po pravilima Zakona o z.k. Sud je, također, naveo da knjiga položenih ugovora, koja je uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulirano obrazovanje i vođenje ove knjige, ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o z.k. Okružni sud je zaključio da ovo sve znači da je, nakon stupanja na snagu Zakona o z.k., jedina isprava kojom se dokazuje pravo vlasništva zemljišnoknjižni izvadak. Okružni sud je naveo da ovakvim stavom nije cijenio valjanost zaključenih ugovora o kupoprodaji i rješenja Osnovnog suda kojim je dopušteno polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva na poslovnom prostoru, već da se samo ocjenjuje da li apelant kao treće lice ima stvarno pravo na nekretnini koja je predmet izvršenja. Stoga je sud žalbu tražioca izvršenja uvažio i osporeno rješenje u dijelu odluke o apelantovom prigovoru preinačio kao u izreci rješenja i apelanta uputio da svoja prava ostvari u parnici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 1274/08

  • 22.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu, apelant navodi da je 15. decembra 2005. godine predmetni poslovni prostor kupio od Mihajla Kovačevića o čemu je zaključen kupoprodajni ugovor. Prethodno je Mihajlo Kovačević, 5. augusta 1999. godine, predmetni poslovni prostor kupio od "Trgovine Borac" d.o.o. Travnik, a pravna valjanost kupoprodajnog ugovora između navedenog kupca i prodavca utvrđena je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine. Međutim, prije nego što je apelant kupio predmetni poslovni prostor postojao je zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora između tražioca izvršenja i izvršenika. Povodom ovog ugovora o zakupu vođen je sudski spor. Taj spor je okončan pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj PS-953/05 od 19. maja 2006. godine koja je izvršni naslov u predmetnom izvršnom postupku. Apelant navodi da izvršenik nije u posjedu poslovnog prostora, niti postoji mogućnost izvršenja, s obzirom na to da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da je u njegovom posjedu u vrijeme podnošenja apelacije. Apelant ističe da je poslovni prostor od investitora, odnosno Fonda za stambenu izgradnju Općine Banja Luka, kao prvi kupac, kupila "Trgovina Borac" d.o.o. Travnik, ali se nije uknjižila kao nosilac prava raspolaganja (vlasnik) zato što je taj poslovni prostor dio zgrade, a nije ustrojena knjiga etažnog vlasništva. Osim toga, poslovna zgrada u kojoj se nalazi poslovni prostor nije upisana u zemljišnu knjigu. Ove činjenice su imale za posljedicu da kupci Mihajlo Kovačević i apelant svoja prava na predmetnom poslovnom prostoru nisu mogli upisati u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku zemljišne knjige koja se vodi za k.o. Banja Luka, već im je dopušteno polaganje isprava u zemljišnu knjigu radi stjecanja prava vlasništva, a u skladu sa relevantnim propisima. Apelant smatra da on kao kupac poslovnog prostora i svaki takav sukcesor u prometu nekretnina ne može imati štetne posljedice zbog toga što nije ustanovljena knjiga etažnog vlasništva. Stoga, apelant smatra da je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo zbog čega mu je povrijeđeno pravo na imovinu.
  • 23.
    Dopunom apelacija od 15. maja 2008. godine apelant je u činjeničnom dijelu, u suštini, ponovio navode apelacije, te dodao kako mu je osporenom odlukom Okružnog suda, iz već do tada navedenih razloga, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju broj AP 1274/08

  • 24.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se nakon stupanja na snagu Zakona o z.k., 23. augusta 2003. godine, svi upisi u zemljišne knjige vrše prema pravilima ovog zakona, a da knjiga položenih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom. Prema mišljenju Okružnog suda, ovim se ne dira u prava lica koja smatraju da su na osnovu određenog pravnog posla stekla određeno pravo, ali ovo pravo u izvršnom postupku mogu dokazati samo zemljišnoknjižnim izvatkom, kao javnom ispravom, budući da Zakon o z.k. to izričito propisuje. Stoga je ovo dokaz koji treće lice o svom stvarnom pravu treba dostaviti izvršnom sudu kao dokaz tog prava koji sprječava izvršenje u smislu odredbe člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Na ovakav način ne dira se u ostala prava i valjanost ugovora o kupoprodaji koji treće lice dostavlja u ovom izvršnom postupku budući da to nije predmet ocjene izvršnog suda. Stoga, izvršni sud može meritorno odlučiti o prigovoru trećeg lica jedino ukoliko treće lice pruži odgovarajuće dokaze o svom pravu na koje se poziva, što, prema ocjeni ovog suda, treće lice u konkretnom slučaju nije učinilo. Zbog ovoga je prvostepeno rješenje preinačeno i treće lice upućeno da svoja prava dokazuje u parnici. Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 25.
    Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju istakao da on ima isključivo pravo da raspolaže spornim poslovnim prostorom budući da je postupak privatizacije državnog kapitala kod tražioca izvršenja, kao državnog preduzeća, okončan u skladu sa relevantnim zakonima o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Posebno ističu da je ugovor o prodaji poslovnog prostora koji je zaključen 5. augusta 1999. godine između "Borca" Travnik kao prodavca i Mihajla Kovačevića kao kupca apsolutno ništavan, odnosno nepostojeći. Zbog toga je tražilac izvršenja u Osnovnom sudu, uz učešće Pravobranilaštva RS, pokrenuo parnični postupak protiv "Borca" Travnik i Mihajla Kovačevića, u kojem traži utvrđivanje ništavnosti navedenog ugovora. Predmet je registriran pod brojem P-413/04 i još nije donesena odluka suda. U odnosu na ugovor o prodaji od 23. decembra 2005. godine, kojim je Mihajlo Kovačević prodao apelantu poslovni prostor, tražilac izvršenja je, također, tužbom pred Osnovnim sudom zatražio utvrđivanje ništavnosti ugovora. Predmet je registriran pod brojem P-521/07, a u postupku, također, nije donesena odluka. Predmetni ugovori o prodaji, prema mišljenju tražioca izvršenja, apsolutno su ništavni prema čl. 103, 104, 109. i 110. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje se navodi da rješenjem kojim je dopušteno polaganje isprava s ciljem stjecanja prava vlasništva od 3. marta 2006. godine apelant nije stekao vlasništvo na poslovnom prostoru zato što je ugovor ništavan. To je, kako dalje navodi, prema Potvrdi Zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda broj RZ-447/07 od 15. augusta 2007. godine, samo dokaz da je predata isprava za stjecanje prava vlasništva na čuvanje u Zemljišnoknjižnom sudu. Nekretnine koje su označene u navedenom ugovoru o prodaji vode se i sada u zk. ulošku i katastru kao društveno vlasništvo. Tražilac izvršenja smatra da je apelacija neosnovana.

c) Navodi iz apelacija br. AP 2326/08 i AP 2327/08

  • 26.
    Apelant i izvršenik su podnesenim apelacijama osporili Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 619 od 27. marta 2008. godine, Presudu Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 293 od 22. decembra 2006. godine i Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-953/05 od 19. maja 2006. godine. Istakli su da je predmet parničnog postupka, koji je okončan navedenom presudom Vrhovnog suda, bio pravno važenje, odnosno pravna valjanost ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji su 12. aprila 2000. godine zaključili tražilac izvršenja i izvršenik. Sudovi su smatrali da je pravno valjan spomenuti ugovor, te su obavezali izvršenika da predmetni poslovni prostor preda u posjed tražiocu izvršenja. Time su, prema mišljenju apelanata, povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 51. stav 1.

Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprječava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

Član 52.

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

  • 28.
    Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj.

Član 31.

Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

Član 34.

Zahtjev za upis koji je prispio u zemljišnoknjižnu kancelariju se neodložno registrira u dnevnu knjigu i numerira na osnovu vremena prispijeća zahtjeva. U upisu se navodi podnosilac zahtjeva. Š...Ć

Član 64.

Radi utvrđivanja vlasništva, drugih prava i ograničenja na nekretninama zemljišnoknjižna kancelarija će, po službenoj dužnosti, preuzeti potrebne provjere i istraživanja i pribaviti odgovarajuće dokaze. Š...Ć

Član 78.

Pravo na izvode zemljišnoknjižnih uložaka

  • 1.
    Svako lice, u skladu sa članom 77. ovog zakona, može nakon plaćanja takse dobiti zemljišnoknjižne izvode.
  • 2.
    Izvod iz stava 1. ovog člana je javna isprava.

Član 94.

Knjiga položenih ugovora, uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulirano obrazovanje i vođenje ove knjige, ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom.

VI. Dopustivost

  • 29.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 31.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u predmetima br. AP 2326/08 i AP 2327/08, kojima su apelant i izvršenik osporili Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 619 od 27. marta 2008. godine, Ustavni sud je pošao od člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tač. 4. i 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 4.
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(5) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice.

  • 32.
    Ustavni sud zapaža da u konkretnom parničnom postupku, u kojem je donesena osporena Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 619 od 27. marta 2008. godine, apelant nije učestvovao kao stranka u parničnom postupku zato što je na tužilačkoj strani bio tražilac izvršenja a tuženi je bio izvršenik. Iz navedenog proizlazi da apelant nije lice koje je ovlašteno da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom zato što nije bio stranka u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio da apelaciju u predmetu broj AP 2326/08 odbaci kao nedopuštenu zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
  • 33.
    Nadalje, u odnosu na apelaciju koju je podnio izvršenik protiv iste presude, Ustavni sud konstatira da iz dostavnice o prijemu osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je izvršenik osporenu presudu primio 23. aprila 2008. godine. S obzirom na to da je apelaciju Ustavnom sudu podnio 29. jula 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je izvršenikova predmetna apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 60 dana od dana kada je primio osporenu presudu. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da apelaciju u predmetu broj AP 2327/08 odbaci kao nedopuštenu zbog toga što je protekao rok za podnošenje.
  • 34.
    U predmetu broj AP 1274/08 predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 28. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 35.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija broj AP 1274/08 ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 36.
    Apelant osporava rješenje Okružnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 37.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 38.
    Ustavni sud ukazuje na to da riječ "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da poslovni prostor koji apelant drži u posjedu na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora i rješenja Osnovnog suda kojim je dopušteno polaganje tog ugovora u knjigu položenih ugovora radi stjecanja prava vlasništva, kako je to predviđeno zakonom, predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
  • 39.
    Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor je: "Da li je osporenom odlukom Okružnog suda učinjeno miješanje u apelantovu imovinu? U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 40.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na to da apelant u odnosu na sporni poslovni prostor posjeduje iustus titulus - pravosnažnu sudsku presudu o tome da je pravno valjan ugovor kojim je kupio poslovni prostor, a posjeduje i modus acquirendi - jedini pravno priznat način upisa predmetnog poslovnog prostora u zemljišne knjige, u konkretnom slučaju knjigu položenih ugovora. Međutim, i uz ove nesporne činjenice, osporenom odlukom Okružnog suda apelant je upućen da svoju pravnu poziciju u odnosu na poslovni prostor dokazuje u parnici. Time se, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant ograničava u mogućnostima da se koristi svojim pravima sa evidentnim izgledima da u nastavku izvršnog postupka, u kojem nakon donošenja osporene odluke Okružnog suda više ne može intervenirati, bude lišen ove svoje imovine predajom poslovnog prostora u posjed tražiocu izvršenja. Stoga, Ustavni sud smatra da zbog toga osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu prvog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 41.
    Imajući to u vidu, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Drugim riječima, da bi miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo opravdano ono se ne može samo nametnuti zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na mirno uživanje imovine ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosilac prava se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njega se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, stav 376, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 39/06).
  • 42.
    Što se tiče pitanja "zakonitosti" miješanja, Ustavni sud ukazuje da je miješanje u pravo na mirno uživanje imovine "zakonito" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom vladavine prava što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Velike Britanije, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Evropski sud za ljudska prava, Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
  • 43.
    Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom izvršnom postupku, prema Zakonu o izvršnom postupku, apelant imao pravo da kao treće lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprječava izvršenje podnese prigovor protiv rješenja o izvršenju, te da traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su njegova prava zahvaćena izvršenjem. Budući da je u konkretnom postupku izvršeniku naređeno da poslovni prostor preda u posjed tražiocu izvršenja, apelant je podnio prigovor u kojem ističe da je on, ne samo u posjedu poslovnog prostora već da je i stekao pravo vlasništva.
  • 44.
    Okružni sud je ovakav njegov prigovor odbio zato što je zaključio da apelant nije sudu prezentirao zemljišnoknjižni izvadak, što bi, prema mišljenju tog suda, bila jedina javna isprava iz člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku kojom se može dokazivati pravo vlasništva na nekretninama, u smislu člana 78. stav 2. Zakona o z.k. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da su Zakon o izvršnom postupku i Zakon o z.k. objavljeni u "Službenom glasniku Republike Srpske" i da su kao takvi dostupni svima. Nadalje, jezičko značenje relevantne odredbe stava 2. člana 78. i člana 94. Zakona o z.k. i stava 2. člana 52. Zakona o izvršnom postupku je jasno i precizno, a prema ovim odredbama zemljišnoknjižni izvadak predstavlja javnu ispravu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je članom 94. Zakona o z.k. propisano da knjiga položenih ugovora, koja je uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulirano obrazovanje i vođenje ove knjige, ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom. Također, jasno je propisano da su dokazi u smislu stava 2. člana 52. Zakona o izvršnom postupku - pravosnažna presuda, javna isprava ili po zakonu ovjerena privatna isprava.
  • 45.
    U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud u osporenom Rješenju broj 011-0-PŽ-07-000310 od 30. januara 2008. godine, za razliku od prvostepenog suda, nije uzeo u razmatranje relevantnu odredbu člana 94. Zakona o z.k., iako je i u osporenoj odluci i u odgovoru na apelaciju naveo sadržaj ove odredbe. Umjesto toga, Okružni sud je u konkretnom slučaju selektivno primijenio zakon smatrajući da je samo zemljišnoknjižni izvadak relevantan dokaz vlasništva, zanemarujući pri tome i druge zakonske osnove kao dokaz o pravu vlasništva. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke sasvim zanemario nespornu činjenicu da nisu stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o z.k., što se ne može staviti na teret apelantu, kako je to obrazložio i prvostepeni sud. Ustavni sud smatra da je u ovakvoj situaciji Okružni sud proizvoljno protumačio relevantne zakonske odredbe, odnosno da je propustio da uzme u obzir odredbu člana 94. Zakona o z.k. Naime, prema tom zakonu, rješenje o upisu prava u knjigu položenih ugovora ima pravnu snagu zemljišnoknjižnog izvatka dok se ne stvore uvjeti za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada, što je zadatak nadležnih vlasti. Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant ima postojeću imovinu, zaštićenu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u čijem se zakonitom posjedu nalazi, za koju ima valjan pravni osnov i zakonitu ispravu o registraciji vlasništva. Primjenom jasnih i izričitih odredbi Zakona o z.k., onako kako je to učinio Okružni sud, apelant je podvrgnut proizvoljnom tretmanu zbog čega miješanje u njegovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 46.
    Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 47.
    S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo zaključivši da je samo zemljišnoknjižni izvadak javna isprava kojom se dokazuje pravo vlasništva, u situaciji kada nisu stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o z.k. zbog čega, prema istom zakonu, ostaje na snazi obaveza obrazovanja i vođenja knjige položenih ugovora.
  • 49.
    Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tač. 4. i 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Ustavni sud je odluku donio na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda zato što je utvrdio da je apelacija osnovana, da je Osnovni sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio sve relevantne propise, te da nema razloga da se postupak i dalje odugovlači. Zbog toga je odlučio da ostavi na pravnoj snazi Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-IP-07-000884 od 4. septembra 2007. godine.
  • 51.
    Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1274/08 od 4. septembra 2008. godine.
  • 52.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.