USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1807/07, rješavajući apelaciju Eve Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je
Djelimično se usvaja apelacija Eve Tomić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine.
Odbacuje se apelacija Eve Tomić u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-187/02 od 28. novembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Eva Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Također je podnijela apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-187/02 od 28. novembra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) zatraženo je 2. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. jula 2007. godine, a Kantonalni sud 6. jula 2007. godine. Ministarstvo prostornog uređenja je odgovor na apelaciju dostavilo 9. jula 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva prostornog uređenja dostavljeni su apelantici 21. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.ŽTO-RO za stabilna postrojenja Sarajevo, OOUR za pruge i postrojenja Tuzla, Rješenjem broj 1070/87 od 6. augusta 1987. godine dodijelio je apelantici, kao svojoj radnici, jednosoban stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Stan joj je dodijeljen kao nužni smještaj. Na osnovu ovog rješenja zaključen je Ugovor o korištenju stana broj 1070/87 od 6. augusta 1987. godine, a u kojem je apelantica označena kao nosilac stanarskog prava.
- 7.Javno željezničko transportno preduzeće Tuzla (u daljnjem tekstu: JŽTP Tuzla) je Rješenjem broj 74/93 od 26. aprila 1993. godine apelantici, kao svojoj radnici, dodijelilo na privremeno korištenje dvosoban stan u ulici Ivana Markovića broj 85/2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U članu IV rješenja navedeno je da će odluku o konačnoj dodjeli stana na korištenje donijeti Komisija za stambene odnose Sekcije ZOP Tuzla, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima preduzeća.
- 8.Općinski sekretarijat za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoliša je Rješenjem broj 06-04/7-372-1825/93 od 19. oktobra 1993. godine, a nakon pogibije apelanticinog supruga, apelantici dodijelio na privremeno korištenje stan u ulici Užička broj 8. Sporni stan u kojem je apelantica do tada živjela JŽTP Tuzla je dodijelio drugom licu.
- 9.Apelantica je 23. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za povrat u posjed spornog stana, a u kojem je živjela od aprila 1993. godine do oktobra 1993. godine.
- 10.Služba za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) je Rješenjem broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. februara 2002. godine apelanticin zahtjev za povrat spornog stana odbila kao neosnovan. Nakon pravosnažnosti ovog rješenja posebnim rješenjem su se trebala utvrditi prava vlasnika i prava sadašnjeg korisnika spornog stana. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je nakon smrti nosioca stanarskog prava na spornom stanu, stan dodijeljen na privremeno korištenje apelantici, a koja ga je koristila nekoliko mjeseci, da bi joj, kao supruzi poginulog borca, bio dodijeljen veći stan u koji se preselila. S obzirom na to da je sporni stan vlasništvo JŽTP Tuzla, te da je nosilac stanarskog prava preminuo, stan je dodijeljen radniku preduzeća koji je zaključio i ugovor o korištenju stana. Konačno, na osnovu valjano zaključenog ugovora o zamjeni stana, te ugovora o korištenju stana, u spornom stanu se nalazi sadašnji nosilac stanarskog prava. Apelantici je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, stan je koristila svega nekoliko mjeseci i u tom periodu nije zaključila ugovor o korištenju stana sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla. Dakle, apelantica se ne može smatrati nosiocem stanarskog prava koji bi po važećim zakonskim propisima mogao tražiti povrat u posjed spornog stana.
- 11.Apelantica je 5. marta 2002. godine na rješenje Službe za stambene poslove blagovremeno izjavila žalbu Ministarstvu prostornog uređenja. U žalbi je istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan koji je koristila u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 od 1987. do 1993. godine i na kojem je bila nosilac stanarskog prava i imala zaključen ugovor o korištenju stana, a koji je porušen i više ne postoji na ovoj lokaciji. Dalje, sadašnji nosilac stanarskog prava na spornom stanu je stekao to pravo na osnovu ugovora o zamjeni stana, sa licem kojem je stan dodijeljen 1993. godine, pa apelantica smatra da je, primjenom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, trebalo poništiti ugovor o zamjeni i sadašnjem nosiocu stanarskog prava naložiti da sporni stan oslobodi, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U vezi s tim, apelantica ističe da nije bilo mjesta da se prava vlasnika stana i korisnika spornog stana rješavaju posebnim rješenjem, zbog što je vlasnik poznat, a niko od korisnika spornog stana, uključujući i nju, nije 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Najzad, u žalbi je istakla da se u vođenom postupku nije ni spominjao njezin stan koji je porušen, a koji se nalazio u ulici Ivana Markovića Irca broj 42.
- 12.Ministarstvo za prostorno uređenje je Rješenjem broj 12-06/2-23-1592/01 od 31. jula 2002. godine apelanticinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je u prvostepenom postupku kao nesporno utvrđeno, a što apelantica u žalbi nije ni osporavala, da je sporni stan dobila na osnovu Rješenja JŽTP Tuzla broj 74/93 od 26. aprila 1993. godine, da za sporni stan nikad nije imala zaključen ugovor o korištenju stana, te da je nakon nekoliko mjeseci preselila u drugi stan. U vezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, Ministarstvo za prostorno uređenje je zaključilo da je pravilna odluka prvostepenog organa da, u skladu sa članom 2. stav 3. i članom 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelanticin zahtjev za povrat spornog stana odbije.
- 13.Apelantica je tužbom od 9. septembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantica je ponovno istakla da joj je sporni stan dodijeljen kao zamjenski za stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 46, i to zbog toga što su oba stana bila vlasništvo JŽTP Tuzla, čiji je bila radnik, te da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro i nije bilo zahtjeva za povrat stana. Dalje, ponovila je stav da je primjenom istih zakonskih odredbi trebao prestati i ugovor o zamjeni stana, a na osnovu kojeg sadašnji korisnik boravi u stanu. Najzad, apelantica je istakla da ni prvostepeni ni drugostepeni organi nisu odlučili o njezinom pravu na alternativni smještaj, a s obzirom na to da je njezin stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 porušen.
- 14.Kantonalni sud je Presudom broj U.177/02 od 28. novembra 2002. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantica sporni stan koristila na osnovu privremenog rješenja, da nije zaključila ugovor o korištenju stana, te da je iz stana iselila svojom voljom i bez objektivnih razloga, a radi preseljenja u veći stan. U vezi s tim, sud se pozvao na član 6. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulirano ko može imati svojstvo nosioca stanarskog prava. Sud se, također, pozvao i na član 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a kojim je regulirano da stanarska prava stečena od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaju da važe, a lice koje živi u stanu smatra se privremenim korisnikom kojem, u slučaju da nema drugi smještaj, pripada pravo na alternativni smještaj, odnosno pravo na produženje ugovora, ako nema bivšeg korisnika stana, odnosno ako je podneseni zahtjev za povrat stana odbijen u skladu sa članom 5. navedenog zakona. Najzad, sud je ocijenio irelevantnim apelanticine navode da je ovaj stan dobila kao zamjenski za svoj raniji stan koji je u ratu porušen, te je uputio da pravo na alternativni smještaj može tražiti u postupku za rješavanje zahtjeva za povrat stana u ulici Užička broj 8, a u koji je preselila iz spornog stana i za koji je stekla svojstvo privremenog korisnika.
- 15.Apelantica je 4. januara 2003. godine na presudu Kantonalnog suda izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Apelantica je u žalbi istakla da 1993. godine, tj. u vrijeme kada joj je dodijeljen stan u ulici Užička broj 8, nije mogla znati da će 1998. godine, odnosno 1999. godine biti donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, u tom slučaju apelantica ne bi ni napuštala sporni stan. Također, apelantica smatra da joj kao prvom privremenom korisniku spornog stana, po principu "prvi u vremenu prvi u pravu" pripada pravo da bude proglašena privremenim korisnikom stana. Dalje, apelantica je istakla da je Kantonalni sud prejudicirao stvar proglašavajući sadašnjeg korisnika privremenim korisnikom, a s obzirom na činjenicu da je u tački II Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-1411/99 i 5228/99 od 14. februara 2002. godine utvrđeno da će prava vlasnika stana i prava sadašnjeg korisnika stana biti utvrđena posebnim rješenjem.
- 16.Vrhovni sud je Presudom broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da ne prihvata činjenično utvrđenje Kantonalnog suda da je apelantica bez objektivnih razloga napustila sporni stan i preselila u veći stan, jer to ne proizlazi iz stanja spisa, odnosno ova činjenica nije bila predmet preispitivanja i utvrđivanja ni u upravnom postupku, ni u postupku pred Kantonalnim sudom. Međutim, kako je činjenično stanje u svemu ostalom potpuno i pravilno utvrđeno, te je bilo nesporno među strankama u vođenim postupcima, ova činjenica nije utjecala na pravilno i zakonito rješenje konkretne pravne stvari. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na princip "prvi u vremenu prvi u pravu". Ovakav zaključak zasnovan je na činjenici da, u skladu sa članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo na povrat stana ima nosilac stanarskog prava, pa apelantica svoje pravo ne može zasnivati na ovom osnovu jer je bila samo privremeni korisnik navedenog stana. S obzirom na to da joj je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, zatim da je stan koristila, kako i sama navodi, svega dva-tri mjeseca, Vrhovni sud je zaključio da se sporni stan ne može smatrati ni apelanticinim domom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, ni po tom osnovu apelantici ne pripada pravo na povrat stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica iznosi hronologiju vođenih postupaka kako je to već navedeno u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta. Dalje, apelantica ističe da je zahtjev za povrat spornog stana podnijela zbog toga što je u toku postupka za povrat predmetnog stana saznala da je njezin raniji stan porušen. Dakle, stan koji je apelantica koristila od 1987. do 1993. godine, u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, stan koji je koristila duže od šest godina i u koji je uložila vlastita materijalna sredstva, a o rušenju stana je dobila i zvaničan akt Službe za inspekcijske poslove Općine Tuzla. Apelantica ističe da zbog toga nije bila u mogućnosti da preinači zahtjev za povrat stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42. Smatra da su ovu činjenicu u potpunosti previdjeli upravni i sudski organi i ako ona dokazuje da je imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, te da je taj dom dobila na korištenje kao radnik JŽTP Tuzla, pa da je na osnovu toga i stekla pravo na povrat spornog stana, jer joj je ovaj stan dodijeljen zato što je šest godina koristila stan u ulici Ivana Markovića Irca broj 42 koji nije uvjetan za stanovanje. Apelantica zaključuje da joj je, zbog zanemarivanja navedenih činjenica, uskraćena zaštita u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dalje, povreda prava na pravično suđenje, prema apelanticinom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao izuzetno dugo. U prilog ovoj tvrdnji apelantica je istakla da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao od podnošenja zahtjeva (23. april 1999. godine) pa do 7. marta 2007. godine, kada je donesena presuda Vrhovnog suda, s tim da ona postupak za ostvarivanje prava na dom, ustvari, vodi od 6. augusta 1987. godine do 24. aprila 1993. godine, te od 26. aprila 1993. godine do danas.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni sud je u odgovoru istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelanticino pravo na dom i na imovinu, a s obzirom na činjenicu da je apelantica sporni stan dobila na privremeno korištenje, te da ga je koristila svega dva-tri mjeseca, nakon čega je preselila u stan u ulici Užička broj 8, pa je nakon iseljenja iz ovog stana podnijela zahtjev za povrat spornog stana. Zbog navedenog, Vrhovni sud je i dalje mišljenja da sporni stan nije predstavljao apelanticin dom, odnosno imovinu u koju ima pravo da se vrati. U pogledu navoda iz apelacije o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istakao da ima oko 2000 predmeta povodom tužbi iz 2002. i 2003. godine i preko 1000 predmeta povodom žalbi, te da prioritetno rješava tužbe kao i žalbe koje se odnose na povrat stanova, a kojih ima oko 300.
- 19.Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je prema stanju upravnog spisa apelantica sporni stan koristila kao privremeni korisnik, i to u periodu od dva-tri mjeseca, pa da se po tom osnovu predmetni stan ne može smatrati njezinim domom i imovinom. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i razloge iznesene u apelaciji, a kojim apelantica opravdava zašto je propustila da podnese zahtjev za povrat stana u ulici Ivana Markovića Irca broj 42, te zaključio da se zbog toga apelantica ne može pozivati na bilo koja prava na osnovu tog stana.
- 20.Ministarstvo za prostorno uređenje je u odgovoru istaklo da nisu prekršena apelanticina prava u vođenim upravnim postupcima, te da su pravilno primijenjeni pozitivni propisi.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
- 22.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 76.
Postupak po redovnim i vanrednim pravnim sredstvima podnesenim do dana stupanja na snagu ovog zakona, koji nije završen, nastavit će se pred Vrhovnim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona.
- 23.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 24.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 28.Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 29.U odnosu na povredu prava na dom i prava na imovinu, kao i da svoje pravo na dom pokušava da ostvari još od 1987. godine, apelantica je istakla da je u vođenim postupcima u potpunosti zanemarena činjenica da je ona imala svoj dom od 1987. godine do 1993. godine, da je stan u toku rata porušen. Dakle, ona zbog toga nije podnijela zahtjev za povrat, odnosno da je zbog toga i podnijela zahtjev za povrat spornog stana, a koji joj je njezin poslodavac kao vlasnik stana dodijelio kao zamjenski.
- 30.U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija ne sadrže pravo na stjecanje doma ili rješavanje stambenog pitanja. Naime, u predmetu Velosa Barreto (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 21. novembra 1995. godine, serija A-334) smatralo se da djelotvorna zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonodavstvu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe. Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te ponovo naglašava da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog "doma". Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je kao nesporno utvrđeno da je sporni stan apelantici dodijeljen na privremeno korištenje, da nikad nije zaključila ugovor o korištenju stana, da je u spornom stanu boravila od 26. aprila 1993. godine pa do 19. oktobra 1993. godine, kada ga je napustila i preselila se u veći stan. Apelantica nije predočila niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da iz spornog stana nije iselila dobrovoljno. Dakle, apelantica je u spornom stanu živjela i obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja oko šest mjeseci, te iz stana dobrovoljno iselila u oktobru 1993. godine. Dalje, apelantica nije predočila bilo kakve dokaze koji bi uputili na zaključak da je ostvarila dovoljno jaku vezu sa ovim stanom, a kako bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na činjenicu da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim dom, te da apelantica nije predočila niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je u odnosu na sporni stan stekla bilo kakva prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 31.Dalje, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i ne daje pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A-31). Navedeno stanovište konstantno podržava i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina, ali se ne daje pravo na stjecanje imovine u budućnosti. U konkretnom slučaju, predmet vođenih postupaka je bio sporni stan na kojem apelantica nije imala konstituirano bilo kakvo pravo do 1. aprila 1991. godine, odnosno od 1. aprila 1991. godine do 7. februara 1998. godine, kao ni u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana. Dalje, apelantica nije ponudila niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je imala legitimna očekivanja u pogledu stjecanja bilo kakvog prava na spornom stanu u vrijeme kada je vodila upravne i sudske postupke. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan ne može smatrati apelanticinom imovinom, te da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija u dijelu koji se odnosi na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 33.Dalje, u pogledu navoda iz apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 34.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 35.Apelantica smatra da je u postupku u povodu zahtjeva za povrat stana, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-98/03 od 7. marta 2007. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku.
Pravo na pravičan postupak
- 36.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 37.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 37.
a) Relevantni principi
- 38.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 39.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 40.Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 41.Apelantica je postupak za povrat spornog stana pokrenula zahtjevom podnesenim Službi za stambene poslove 23. aprila 1999. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. marta 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak povodom apelanticinog zahtjeva pred upravnim i sudskim organima trajao je sedam godina i deset mjeseci.
- 42.Za početak relevantnog perioda Ustavni sud je odredio 23. april 1999. godine zbog toga što je postupak za povrat stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, upravni postupak koji provodi nadležni organ uprave općine na čijem području se stan nalazi, a na osnovu zahtjeva koji podnosi stranka. Dakle, Ustavni sud je zaključio da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut navedenog datuma, s obzirom na to da je apelantica u zahtjevu od 23. aprila 1999. godine prvi put istakla zahtjev za zaštitu svojih prava, a koja su kasnije bila predmet raspravljanja i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Katte Klitshe de la Grange protiv Italije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, stav 50).
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 43.Apelantica je podnošenjem zahtjeva 23. aprila 1999. godine pokrenula postupak za povrat stana u posjed, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se na osnovu svega predočenog ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju ovaj postupak bio složen, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja, pa, prema tome, složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
Upravni postupak
- 44.Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je usmena rasprava u postupku povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana, uz učešće apelantice i svih zainteresiranih, održana tek 13. decembra 2001. godine, te da je Služba za stambene poslove donijela rješenje 14. februara 2002. godine, tj. nakon dvije godine i devet mjeseci od podnošenja zahtjeva. Također, na osnovu predočenog Ustavnom sudu ne može se naći razumno opravdanje za Službu za stambene poslove zbog ovako dugog odlučivanja o apelanticinom zahtjevu.
- 45.Protiv prvostepenog rješenja apelantica je 5. marta 2002. godine izjavila žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, koje je o žalbi odlučilo rješenjem od 31. jula 2002. godine, tj. nakon nešto više od četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo za prostorno uređenje se nije izjašnjavalo u pogledu apelanticinog navoda da je postupak povodom zahtjeva za povrat stana trajao neopravdano dugo niti je u vezi s tim iznijelo bilo kakve razloge.
- 46.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se dužina upravnog postupka ne može u cijelosti staviti na teret upravnim organima budući da je apelantica, ukoliko je smatrala da odluka o njezinom zahtjevu, odnosno žalbi, nije donesena u zakonom propisanom roku, imala mogućnost, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnijeti žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje administracije, što prema stanju spisa nije učinila (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/07 od 15. aprila 2009. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 50/09).
Sudski postupak
- 47.Apelantica je tužbom od 9. septembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje. Kantonalni sud je o tužbi odlučio presudom od 28. novembra 2002. godine, tj. nakon nepuna dva mjeseca.
- 48.Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je 4. januara 2003. godine izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je o apelanticinoj žalbi odlučio presudom od 7. marta 2007. godine, tj. nakon četiri godine i četiri mjeseca. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da neodlučivanje o apelanticinoj žalbi može pokrenuti pitanje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu suđenja u razumnom roku, ali da je dužina postupka uzrokovana velikim brojem predmeta.
- 49.U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, a kako je to već ukazano u stavu 39. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka.
- 50.Bez obzira na činjenicu što je apelantica nekorištenjem mogućnosti da podnese žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje uprave, u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini upravnog postupka, te da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, zaključuje da se dužina postupka u povodu apelanticinog zahtjeva za povrat stana može staviti u pretežnom dijelu na teret Vrhovnom sudu. Naime, postupak odlučivanja o apelanticinoj žalbi pred Vrhovnim sudom trajao je četiri godine i četiri mjeseca. Naime, svrha garancija ustanovljenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se lice nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utječe da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za lice, kao ni da li lice može ili ne može imati očekivanja da će ishoditi odluku u svoju korist.
- 51.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 52.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u činjenici da se značajan period cjelokupnog postupka od sedam godina i deset mjeseci može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovnom sudu koji je kao razlog nepostupanja povodom apelanticine tužbe naveo opterećenost velikim brojem predmeta. Naime, svrha garancija ustanovljenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se lice nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na obim ove garancije ne utječe da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za lice, kao ni da li lice može ili ne može imati očekivanja da će ishoditi odluku u svoju korist.
- 53.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 54.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.