Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1812/07, rješavajući apelaciju Miljana Radonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Miljana Radonje.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neizvođenja Miljana Radonje pred sudiju u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljana Radonje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Miljan Radonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor produžen navedenim rješenjima.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 23. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. augusta 2007. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 27. oktobra 2009. godine.
  • 5.
    Postupajući povodom apelantovog prijedloga, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine. U toj odluci Ustavni sud je Vrhovnom sudu naložio da se apelant odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od prijema Odluke o privremenoj mjeri, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produženja pritvora. Vrhovnom sudu je, također, naloženo da u roku od pet dana od prijema Odluke o privremenoj mjeri donese novo rješenje i obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama.
  • 6.
    Vrhovni sud je dopisom od 25. jula 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je u cijelosti postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. jula 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Okružni sud je, postupajući povodom Prijedloga Okružnog tužilaštva za određivanje pritvora broj Kt-8/07 od 6. februara 2007. godine, donio Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, kojim je apelantu, zajedno sa još devet osumnjičenih, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) koji teče od 6. februara 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 6. marta 2007. godine.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak od 6. februara 2007. godine, Okružni sud je u vijeću od troje sudija donio Rješenje broj 011-0-Kv-07-000 005 od 13. februara 2007. godine. Tim je rješenjem Okružni sud apelantovu žalbu djelimično uvažio i Rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine u odnosu na njega preinačio u odluci o dužini trajanja pritvora, tako što je odredio da pritvor u odnosu na apelanta prema ovom rješenju može trajati do 5. marta 2007. godine do 6.00 sati.
  • 10.
    Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, apelantu je produžen pritvor do 5. maja 2007. godine do 6.00 sati, koji mu je ranije određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine.
  • 11.
    Apelant je 2. aprila 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen navedenim rješenjima.
  • 12.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. maja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije jer je preuranjena.
  • 13.
    U međuvremenu, Specijalno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala je uputilo Prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim broj Kt-ST-8/07 od 27. aprila 2007. godine za još tri mjeseca zbog razloga predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Vrhovni sud u Posebnom vijeću za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala je osporenim Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, na osnovu člana 192. stav 3. ZKPRS, apelantu produžio pritvor za još tri mjeseca. Pritvor je određen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, a produžen Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Pritvor koji je apelantu produžen osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine može trajati do 5. augusta 2007. godine do 6.00 sati.
  • 14.
    U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u Specijalnom tužilaštvu za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala vodi postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383. a) stav 3. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. KZRS. Dalje je sud naveo da pritvorski osnov propisan odredbom člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS postoji jer je u istražnom postupku potrebno saslušati brojne svjedoke navedene u prijedlogu za produženje pritvora, te izvršiti istražnu radnju prepoznavanja lica, a opravdana je bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi utjecati na osumnjičenog Miroslava Lazarevića koji se nalazi u bjekstvu. Također, i dalje postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih, a koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo. Time je ostvaren pritvorski osnov propisan odredbom člana 189. stav 1. tačka v) ZKPRS. U pogledu postojanja razloga za pritvor propisanog odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS, Vrhovni sud smatra da okolnosti koje karakteriziraju način izvršenja djela, sa posebnim naglaskom na razgranatu organizaciju sa visokim stepenom podjele poslova, ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim zadržavanje osumnjičenih u pritvoru, a kako su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko deset godina, to je ostvaren i objektivni uvjet za primjenu ovog pritvorskog osnova. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da, kada se ima u vidu složenost postupka istrage, posmatrano sa aspekta dokaznog materijala koje je nužno pribaviti, te težine krivičnih djela za koja se istraga provodi, navedene okolnosti predstavljaju važne razloge u smislu člana 192. stav 3. ZKPRS za produženje pritvora osumnjičenima, uz postojanje pritvorskih osnova predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Prilikom odlučivanja o vremenskom periodu na koji će se osumnjičenima produžiti pritvor, Vrhovni sud smatra da obim predviđenih istražnih radnji koje još treba obaviti, te njena složenost, opravdavaju produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca.
  • 15.
    Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora od 2. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu. Prema ocjeni suda, u obrazloženju rješenja o produženju pritvora osumnjičenim dati su jasni i prihvatljivi razlozi o osnovanoj sumnji kao zakonskom uvjetu za određivanje a time i produženje pritvora. Također, sud smatra da rješenje o produženju pritvora za svaki od pritvorskih razloga daje argumentirano obrazloženje, polazeći od težine djela, brojnosti lica i radnji u izvršenju djela, njihove organiziranosti i povezanosti, nalazeći u tim okolnostima karakter naročitih okolnosti koje u smislu odredbe člana 192. stav 3. ZKPRS opravdavaju produženje pritvora. Pri tome je sud naglasio složenost postupka istrage u dosadašnjem toku, te neophodnost preduzimanja drugih navedenih istražnih radnji.
  • 16.
    Postupajući u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, Vrhovni sud je saslušao apelanta, te donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-Kv-07-000021 od 24. jula 2007. godine. Navedenim rješenjem Vrhovni sud je na osnovu člana 192. stav 3. ZKP produžio pritvor apelantu za još tri mjeseca tako da pritvor apelantu po tom rješenju može trajati do 5. augusta 2007. godine do 6.00 sati, a donošenjem navedenog rješenja prestala su da važe rješenja koja je apelant osporio apelacijom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant je naveo da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, produžen pritvor za još dva mjeseca. Apelant je, također, istakao da je u međuvremenu, od kada je 2. aprila 2007. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, produžio pritvor za još tri mjeseca a koji može trajati do 5. augusta 2007. godine. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je sud donio navedena rješenja o produženju pritvora, a da prije toga nije izveden pred sudiju, te saslušan u "vezi sa pitanjima koja se odnose na produžavanje pritvora po naredbi za proširenje istrage na druga djela".

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri, odnosno da je saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. jula 2007. godine. Time je predmetna apelacija postala bespredmetna s obzirom na to da su osporena rješenja prestala da važe. Vrhovni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da se izjasni o postojanju osnovane sumnje u odnosu na njega i krivično djelo koje mu se stavlja na teret (Naredba o provođenju istrage od 5. februara 2007. godine), a upravo nakon Odluke o privremenoj mjeri takvu mogućnost je dobio i u odnosu na Naredbu o proširenju istrage od 10. februara 2007. godine. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je apelant dobio mogućnost da se izjasni u odnosu na Naredbu o proširenju istrage.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07) relevantna odredba glasi:

Član 192.

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se po odluci vijeća (član 24. stav 5) na obrazložen prijedlog tužioca može produžiti najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti na obrazložen prijedlog tužioca za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.

(4) Izuzetno i u izuzetno složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno na obrazloženi prijedlog tužioca za svako produženje koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225. stav 3). O žalbi protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske o produženju pritvora odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 6.
    radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
  • 23.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant prije podnošenja predmetne apelacije, a povodom iste pravne stvari, dakle zbog povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, već obraćao Ustavnom sudu apelacijom od 2. aprila 2007. godine, kojom je osporavao Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine i koja je zavedena pod brojem AP 997/07. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 997/07 od 9. maja 2007. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije jer je preuranjena.
  • 24.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena zbog pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 25.
    Dalje, apelant je osporio i rješenja Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 20. juna 2007. godine, a konačno rješenje Vrhovnog suda je doneseno 15. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na osporena rješenja Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć

  • c)
    zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da nakon izvršenja krivičnog djela pobjegne;

Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast Š...Ć.
  • 29.
    S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava kako slijedi: član 5. stav 3. Evropske konvencije se odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). Iz navoda apelacije kao i iz osporenih rješenja vidljivo je da je apelantu prvobitno određen pritvor a zatim i produžavan zbog razloga predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 189. ZKPRS sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, odnosno da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
  • 30.
    Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, serija A, broj 34. i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, serija A, broj 83), kao i "da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31).
  • 31.
    Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju. Naprimjer, u slučaju kada ni jedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i pol sati u drugom slučaju, utvrđena je povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također je utvrđena povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221).
  • 32.
    Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj daje članu 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi, s druge strane, bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopće ne izvode pred sudiju prije početka suđenja.
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant 6. februara 2007. godine u prisutnosti svoga branioca pred sudijom za prethodni postupak dao izjavu i da mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010 od 6. februara 2007. godine određen pritvor. Pritvor u fazi istrage, a u smislu člana 192. stav 2. ZKPRS, može trajati najduže jedan mjesec, a poslije toga se može produžiti samo na osnovu rješenja o produženju pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, kada je pritvor apelantu produžen za još dva mjeseca. Stavom 3. navedenog člana propisano je da: "ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi pritvor se može odlukom Vrhovnog suda produžiti na obrazložen prijedlog tužioca za najviše još tri mjeseca". U konkretnom slučaju apelantu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine i 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine produžen pritvor za još tri mjeseca uz obrazloženje da su osnovi sumnje o počinjenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret utvrđivana i obrazlagana prilikom ranijeg produženja pritvora, a da od vremena kada su rješenja donesena pa do ponovnog produženja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojima su zasnovana.
  • 34.
    Ustavni sud podsjeća na to da standardi Evropske konvencije ne obavezuju sud da prilikom preispitivanja razloga za produženje pritvora u istrazi saslušava osumnjičenog na okolnosti zbog kojih se pritvor produžava. Sud mora imati zakonsku mogućnost da sasluša lice in personam ali to ne znači da u konkretnom slučaju apelant mora biti saslušan na taj način. U predmetu Sanchez-Reisse protiv Švicarske Evropski sud je zaključio da lice mora imati "neke koristi od kontradiktornog postupka" ako to okolnosti dopuštaju. U navedenom slučaju zaključak je bio da saslušanje aplikanta, čak da se pojavio lično pred sudom, ne bi pomoglo njegovom puštanju na slobodu (vidi Evropski sud, presuda od 21. oktobra 1986. godine, serija A, broj 107, stav 51). Međutim, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da u konkretnom slučaju apelant prilikom produženja pritvora osporenim rješenjima nije bio izveden pred sudiju i nije mu omogućeno da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage Specijalnog tužilaštva broj Kt-St-8/07 od 10. februara 2007. godine, kako to nalaže član 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 35.
    Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1812/07 od 16. jula 2007. godine, kojom je naložio Vrhovnom sudu da apelanta odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od prijema odluke, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnost naredbe o proširenja istrage i na okolnost produženja pritvora. Ustavni sud primjećuje da je u roku od 24 sata nakon prijema odluke o privremenoj mjeri Vrhovni sud omogućio apelantu da se na sjednici vijeća, koja je održana 24. jula 2007. godine, izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora i da je taj način Vrhovni sud ispunio obavezu iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, odnosno da se lice lišeno slobode odmah izvede pred sudiju.
  • 36.
    Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant od 2. maja 2007. godine (kada je Vrhovni sud apelantu osporenim rješenjem produžio pritvor) do 24. jula 2007. godine (kada je Vrhovni sud postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri i omogućio apelantu da se izjasni o Naredbi o proširenju istrage i o prijedlogu za produženje pritvora), proveo u pritvoru 84 dana a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast".
  • 37.
    U vezi sa navodima Vrhovnog suda da je "saslušao apelanta i donio novo Rješenje o pritvoru broj 118-0-KV-07-000 021 od 25. jula 2007. godine, čime je predmetna apelacija postala bespredmetna s obzirom na to da su osporena rješenja prestala da važe", Ustavni sud smatra da bez obzira na to što je Vrhovni sud postupio u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri i saslušao apelanta na okolnosti proširenja istrage i na okolnosti prijedloga za produženje pritvora, period apelantovog pritvora od 84 dana bez izvođenja pred sudiju nije prihvatljiv sa aspekta prava zaštićenog članom 5. stav 3. Evropske konvencije. S obzirom na navedenu jurisprudenciju Evropskog suda, ali i na vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da ovaj period ne ispunjava zahtjev koji član 5. stav 3. Evropske konvencije postavlja, jer se ne može smatrati "promptnim" ili "najkraćim mogućim vremenom" (vidi Odluku o meritumu broj AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasnik BiH" broj 43/06). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je apelant proveo u pritvoru više od šest mjeseci a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast", te zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor, a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davanja iskaza.
  • 38.
    Ustavni sud zapaža da, iako prema Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih rješenja, nije postojala striktna obaveza da lice koje se pritvara bude izvedeno pred sudiju, ovo nije moglo biti opravdanje za kršenje prava garantiranih Evropskom konvencijom. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". To znači da su redovni sudovi trebali direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije usprkos, u relevantno vrijeme, nepostojanju u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske striktne obaveze da se uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvede "odmah" pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza. U ovom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu došlo do izmjene, odnosno dopune relevantnih zakonskih odredaba na način da su usklađene sa Evropskom konvencijom. Naime, 26. decembra 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 119/08), tako što je članom 188. stav 2. propisano: Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže Š...Ć. Na ovaj način država je ispunila svoju pozitivnu obavezu usklađivanja svojih propisa sa Evropskom konvencijom i pružila je zakonski okvir za osiguranje licima lišenim slobode garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
  • 39.
    Ustavni sud smatra da je apelantovim neizvođenjem pred nadležnog sudiju u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davanja iskaza na okolnosti proširenja istrage. Pri tome nije odlučujuće da li je Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske takvo postupanje striktno propisivao, budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati.
  • 41.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.