Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2007/08, rješavajući apelaciju Svetozara Ivetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Svetozara Ivetića.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-000710.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 071-0-P-06-000710, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se apelacija Svetozara Ivetića u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, broj 071-0-P-06-000710.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Svetozar Ivetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 071-0-P-06-000710. Apelant je 18. septembra 2008. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 12. augusta 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. septembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantu 11. septembra 2009. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je 6. oktobra 2009. godine zatražio na uvid spis broj 071-0-P-06-000 710, koji je Osnovni sud dostavio 27. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda utvrđenih uvidom u spis Osnovnog suda, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je 4. aprila 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio poništavanje Rješenja tužene broj 168-II/06 IP od 16. februara 2006. godine, kao i Odluke Uprave tužene broj 2398/06-2/6 od 6. marta 2006. godine, kojima mu je izrečena disciplinska mjera raskida ugovora o radu. Slijedom toga apelant je također tražio da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i rasporedi na poslove samostalnog stručnog saradnika za pravne poslove-rukovodioca pravne službe u Glavnoj filijali Banja Luka, te da mu isplati novčanu naknadu u punom iznosu za izgubljene mjesečne plaće počevši od 17. februara 2006. godine, kao dana nezakonite suspenzije kao i druga lična primanja na koja radnik ima pravo po ugovoru o radu
  • 8.
    Uvidom u spise predmeta proizlazi da je Osnovni sud 12. decembra 2007. godine apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila Sudu 21. januara 2008. godine. Dalje, proizlazi da je apelant 11 puta podnosio sudu pismene zahtjeve, urgencije i molbe (8. juna 2006. godine, 4. septembra 2007. godine, 23. juna 2008. godine, 5. augusta 2008. godine, 15. septembra 2008. godine, 29. septembra 2008. godine. 29. februara 2009. godine, 2. marta 2009. godine, 18. marta 2009. godine, 24. marta 2009. godine i 28. septembra 2009. godine), pri tome se pozivajući na odredbu člana 10. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), kao i na pravnu prirodu spora, radi zakazivanja rasprave u konkretnoj pravnoj stvari.
  • 9.
    Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 5. septembra 2008. godine, slijedi da taj sud nije održao niti jedno ročište u apelantovom predmetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 071-0-P-06-000710, koji se vodi pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da Osnovni sud od podnošenja tužbe nije poduzeo niti jednu radnju sa ciljem da riješi predmet. Također smatra da je na ovakav način diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Osnovni sud je naveo da je apelantovu tužbu zaprimio 4. aprila 2006. godine i da ju je 12. decembra 2007. godine dostavio na odgovor tuženoj, koja je odgovor dostavila u zakonom predviđenom roku, nakon čega je predmet stavljen u evidenciju radi utvrđivanja redoslijeda predmeta u zakazivanju rasprava. Dalje je navedeno da, bez obzira što se radi o predmetu čija je tražbina hitne prirode, ne postoji razlog zbog kojeg bi se zakazala rasprava u konkretnoj pravnoj stvari prije nego što se riješe predmeti koji su više godina ranije sa istom tražbinom zaprimljeni kod ovog suda. Osnovni sud napominje da je općepoznata činjenica da je ovaj sud najopterećeniji sud u Bosni i Hercegovini "starim neriješenim predmetima", koji su zatečeni u enormnom broju, te da se s ciljem njihovoga ažuriranja vodi računa da se rade po redu uz uvažavanje hitnosti u predmetima.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05)

"Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je s tim u vezi u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke po njegovoj tužbi, koju je podnio Osnovnom sudu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

  • 18.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 19.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 20.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 21.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Osnovnim sudom 4. aprila 2006. godine radi poništavanja rješenja tužene kojim mu je tužena raskinula ugovor o radu, i radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Postupak do donošenja ove odluke nije završen, dakle traje tri godine i sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 22.
    Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak protiv tužene radi poništavanja akata na temelju kojih mu je izrečena disciplinska mjera raskida ugovora o radu. Dakle, predmetni postupak se tiče radnog spora koji je po svojoj prirodi hitan, a koji u konkretnom slučaju traje tri godine i sedam mjeseci. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da Osnovni sud, od dana kada je zaprimio apelantov tužbeni zahtjev 4. aprila 2006. godine, u konkretnoj pravnoj stvari nije izveo niti jedan dokaz. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da ne može cijeniti niti se može precizno odrediti da li se u konkretnom slučaju radi o složenom ili jednostavnom postupku.
  • 23.
    Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.
  • 24.
    U vezi sa ponašanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dostavio tužbu na odgovor tuženoj 12. decembra 2007. godine, dakle nakon jedne godine i osam mjeseci. Dalje, iz spisa nije vidljivo da je Osnovni sud poduzimao bilo koje radnje s ciljem da radi na predmetu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud također nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka od tri godine i sedam mjeseci, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Isto tako, obrazloženje suda o preopterećenosti starim predmetima koji imaju prioritet također nije opravdanje što postupak traje više od tri godine. Ustavni sud smatra da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale nepostupanje Osnovnog suda.
  • 25.
    Ustavni sud zaključuje da nepostupanje, odnosno nedonošenje prvostepene odluke u roku od tri godine i sedam mjeseci za Osnovni sud nema nikakvo opravdanje i u cijelosti se može staviti na teret ponašanju tog suda, pogotovo što nema doprinosa i samim tim niti odgovornosti apelanta. Pri tome Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 26.
    Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje

  • 27.
    Apelant se također žali da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, pa stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Proizlazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na suđenje u razumnom roku.
  • 28.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 29.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 30.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". Iako se to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravičan postupak.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).
  • 32.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da osim što je naveo da je diskriminiran zbog vjere, nacionalnosti i profesije, budući da je po zanimanju diplomirani pravnik, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 34.
    Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po apelantovoj tužbi od tri godine i sedam mjeseci može u potpunosti staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda i kad sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku, ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.