Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2065/07, rješavajući apelaciju "Planinskog dobra" a.d. Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je

Odbija se kao neosnovana apelacija "Planinskog dobra" a.d. Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Planinsko dobro" a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Dušanka Šoljić-Ćorić iz Mostara, podnio je 24. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova i koje je dostavio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2065/07. Spojene su apelacije broj AP 2065/07 i AP 2167/07.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Merkura" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je 10. augusta 2007. godine dostavio traženi odgovor na apelaciju, a tuženi 16. augusta 2007. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. novembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-79/01-I od 28. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora površine 46,20 m" koji se nalazi u Mostaru, Splitska ulica (zgrada "Uglovnica") u prizemlju stambeno-poslovne zgrade koja je izgrađena prema Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija u izgradnji od 30. augusta 1968. godine na k.č. br. 2830/3, 2833/14, 2832/66, 2833/12 i 2833/13 a prema kopiji plana s identifikacijom na k.č. broj 2832/5 sve k.o. Mostar. Dalje, predmetnom presudom je naloženo da je tuženi dužan navedeni poslovni prostor isknjižiti iz svoje evidencije vlasništva, te na osnovu te presude provesti postupak umanjenja kapitala za vrijednost predmetnog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju. Osim toga, presudom je naloženo tuženom da predmetni poslovni prostor vrati apelantu slobodan od stvari i lica i da dozvoli i trpi da prostorom kao vlasnik raspolaže apelant. Dalje, presudom je obavezan tuženi da na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti upotrebe predmetnog poslovnog prostora, apelantu isplati iznos od 462 KM mjesečno za period od 1. jula 1996. godine do 30. novembra 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog obroka do isplate, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.696 KM. Navedenom presudom je, također, odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
  • 8.
    U postupku pred Općinskim sudom je, između ostalog, utvrđeno da je apelant, koji je tada poslovao pod nazivom Zemljoradnička zadruga Gacko, 30. augusta 1968. godine kao kupac sa Građevinskim preduzećem "Hercegovina" kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio predmetni poslovni prostor u izgradnji i sa 23. januarom 1969. godine izvršio uplatu kompletnog novčanog iznosa od 106.260 jugoslavenskih dinara na ime cijene predmetnog poslovnog prostora. Dalje, u postupku je utvrđeno da je apelantu, nakon nekoliko promjena naziva i preregistracija koji su registrirani u odgovarajućim registrima a koji su bliže navedeni u predmetnoj presudi, Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj Fi: 140/01 od 12. septembra 2001. godine izvršena promjena vlasništva državnog kapitala i izvršena promjena oblika organiziranja, tako da je od tada to preduzeće poslovalo kao akcionarsko društvo pod apelantovim imenom.
  • 9.
    Dalje, u postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno i da je tuženi bio vanknjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je koristio od 1995. godine, jer je smatrao da je predmetni poslovni prostor izašao iz sistema Zemljoradničke zadruge Gacko i OOUR-a "Meso" i ušao u sastav HEPOK-a OOUR "Promet na malo" čiji je tuženi pravni sljednik. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor iskazan u početnoj aktivnoj bilansi tuženog od 31. decembra 1999. godine kao dio državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je navedena početna bilansa odobrena rješenjem Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona.Također, tuženi je tvrdio da je Agencija za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona donijela i konačno Rješenje broj 12-45/02 koje je postalo pravosnažno 7. februara 2002. godine, a kojim je okončana privatizacija državnog kapitala tuženog čiji je dio bio i predmetni poslovni prostor.
  • 10.
    Na osnovu izloženog, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao da je Zemljoradnička zadruga Gacko, koja je 1968. godine zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora, apelantov pravni prednik. Isto tako, Općinski sud je zaključio da predmetni kupoprodajni ugovor predstavlja valjan osnov za stjecanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i da je apelant dokazao vlasništvo prednika, kao i da apelantu pripada pravo na rei vindicatio, odnosno na pravo da tužbom zahtijeva povrat individualno određene stvari. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da sama činjenica da je tuženi privatiziran i da je predmetni poslovni prostor iskazan i odobren od Agencije za privatizaciju kao dio državnog kapitala tuženog ne predstavlja nikakav osnov za neovlašteno i protivpravno držanje predmetnog poslovnog prostora od tuženog, budući da se radi o apelantovom pravu vlasništva koje ne zastarijeva.
  • 11.
    Dalje, Općinski sud je zaključio i da je neosnovan prigovor tuženog da apelant ne može raspolagati poslovnim prostorom koji se nalazi na teritoriji drugog entiteta, jer je okvirnim Zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH propisano da se privatizacija preduzeća i nekretnina vrši u entitetima i da je izričito pravo entiteta da privatiziraju nekretnine koje se nalaze na njihovom području. Prema mišljenju Općinskog suda, ovo ne znači da apelant ne može imati pravo na povrat imovine ako ima sjedište u jednom entitetu, a nekretnina se nalazi u drugom entitetu, jer bi se suprotan zaključak kosio sa odredbama ovog zakona kojim je propisano da će skupštine entiteta usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera.
  • 12.
    Osim toga, Općinski sud je naveo da iz navedenog činjeničnog utvrđenja, a u skladu sa odredbama člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, apelantu pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti za cijeli period u kome je tuženi neovlašteno i protivpravno držao apelantovu predmetnu nekretninu i tako mu prouzrokovao štetu, budući da u postupku nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice.
  • 13.
    Dalje, Općinski sud je naveo u presudi da je predmet konkretnog spora, osim predmetne nekretnine, bilo i pitanje stjecanja vlasništva i na poslovnom prostoru u nekadašnjoj Ulici Ante Zuanića broj 21 (sada Ulica kralja Zvonimira) u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. U vezi sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da apelant nije prezentirao vjerodostojne dokaze kojim bi se na nedvosmislen način mogle utvrditi pravno relevantne činjenice. Osim toga, Općinski sud je naveo da kao dokaz o vlasništvu na ovom poslovnom prostoru nije mogao prihvatiti Ugovor broj 7524 od 27. marta 1979. godine o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnom vlasništvu koji je zaključen između RP "Dom" Mostar i HEPOK-a OOUR "Meso" iako je u članu 1. ovog ugovora navedeno da je poslovni prostor koji se nalazi u Ulici Ante Zuanića broj 21 bio u etažnom vlasništvu HEPOK-a Mostar. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da sama konstatacija u ugovoru da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu HEPOK-a Mostar ne može biti dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi pravo vlasništva u apelantovu korist. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 14.
    Protiv navedene presude Kantonalnom sudu su izjavili žalbu i apelant i tuženi. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-120/05 od 19. septembra 2005. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, ovom presudom Kantonalni sud je uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u sadašnjoj Ulici kralja Zvonimira (ranija Ulica Ante Zuanića broj 21), u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 1343 (nova 1892) k.o. Mostar. S tim u vezi, Kantonalni sud je obavezao tuženog da ovaj poslovni prostor isknjiži iz svoje evidencije vlasništva, te da na osnovu te presude provede postupak umanjenja kapitala za vrijednost tog poslovnog prostora kod nadležne Agencije za privatizaciju, vrati poslovni prostor apelantu u posjed i da trpi da apelant tim poslovnim prostorom raspolaže kao vlasnik. Osim toga, Kantonalni sud je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti da upotrijebi navedeni prostor, isplati zakupninu u iznosu od 580 KM za period od 1. jula 1996. godine do 30. augusta 2001. godine za zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog obroka isplate. Navedenom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima postupka, tako što je obavezao tuženog da apelantu, umjesto iznosa od 7.696 KM isplati iznos od 12.103 KM, te da mu naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 816,15 KM.
  • 15.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalbene navode tuženog u vezi sa utvrđivanjem apelantovog prava vlasništva na poslovnom prostoru u Splitskoj ulici smatra neosnovanim i da u potpunosti prihvata sve razloge koje je prvostepeni sud naveo i način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. U odnosu na apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da su osnovani, budući da smatra da je apelant prezentirao dovoljno valjanih razloga da se utvrdi da je vlasnik i poslovnog prostora u Ulici kralja Tomislava. Naime, Kantonalni sud smatra da se u vrijeme kada je zaključen Ugovor o naknadi za održavanje zajedničkih dijelova zgrada u etažnom vlasništvu za ovaj poslovni prostor već primjenjivao Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Službeni list SRBiH" broj 35/77). Ovim zakonom je, prema navodima Kantonalnog suda, bilo regulirano etažno vlasništvo i primjenjivan je na nosioce prava raspolaganja na posebnim dijelovima zgrada u društvenom vlasništvu, što je bilo i u skladu sa odredbom člana 19. Zakona o vlasničkopravnim odnosima SFRJ koji je propisivao da u slučajevima i pod uvjetima određenim zakonom može postojati pravo vlasništva na stan i poslovnu prostoriju kao dio zgrade. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je taj poslovni prostor bilo lahko identificirati, budući da je to bio jedini apelantov prostor u toj ulici, pa je samim tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo lahko i utvrditi da je apelant bio jedini vlasnik tog prostora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je tuženi oba poslovna prostora prikazao kao svoje vlasništvo i unio ih u svoju bilansu, te dobio odobrenje Agencije za privatizaciju ne može značiti ništa, budući da privatizacija nema utjecaja na pravni identitet preduzeća, već ono i dalje egzistira sa svim svojim pravima i obavezama. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo i da je pravo vlasništva najjače pravo i da ga druga prava ne mogu derogirati, pa pošto je apelant dokazao da je vlasnik oba poslovna prostora, to pravo mu ne može niko osporiti, pa ni tuženi ni neposredno ni putem Agencije za privatizaciju.
  • 16.
    Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je u potpunosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.465 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su oba poslovna prostora iskazana u početnoj bilansi i programu privatizacije tuženog kao dio ukupnog državnog kapitala u postupku privatizacije, te da je rješenjem Agencije za privatizaciju HNK od 8. januara 2002. godine privatizacija tuženog okončana. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je istovremeno i apelant nakon provedene privatizacije i promjene vlasništva državnog kapitala i oblika organizacije 12. septembra 2001. godine rješenjem Općinskog suda u Trebinju upisan u registar kao akcionarsko društvo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su u toku privatizacije i apelant i tuženi bili obavezni u početnoj bilansi stanja iskazati sve stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća prema knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme bilansa. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 15. Zakona o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj propisano da se imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade Republike Srpske, te da su preduzeća dužna vrijednost takve imovine iskazati u pasivnoj bilansi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant predmetne poslovne prostore nije iskazao u početnoj bilansi preduzeća koje se privatizira, niti je dokazano da je te poslovne prostore kupio, te da su, s tim u vezi, osnovani prigovori iz revizije o nedostatku apelantove aktivne legitimacije zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da mu je Vrhovni sud osporenom presudom, u postupku koji je bio krajnje diskriminatorski na nacionalnoj osnovi, oduzeo imovinu koja je apelantovo vlasništvo još od 1968. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud na ovakav način postupio budući da je apelant firma iz Republike Srpske, a tuženi hrvatska firma iz Mostara koja je predmetne poslovne prostore držala na osnovu ugovora o zakupu, a zatim ih na prevaran način, na osnovu Uredbe o upisu u zemljišne knjige nekretnina kao dijelova imovine preduzeća u postupku privatizacije, unijela u svoju početnu bilansu prilikom privatizacije. Osim toga, apelant smatra da je u ovom predmetu o reviziji odlučivao sud koji nije osnovan na zakonu, budući da se radilo o sudu iz FBiH koji je u postupku primjenjivao i propise Republike Srpske za šta nije bio ovlašten.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da u revizijskom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koje apelant navodi u apelaciji.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da je apelacija u potpunosti neosnovana, budući da je Vrhovni sud presudu donio na osnovu zakonskih ovlaštenja i primjenom odgovarajućih propisa iz oblasti privatizacije. Osim toga, tuženi smatra da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom onemogućavanju povrata imovine kojim je apelant diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je apelant svojom greškom propustio da, u skladu sa odredbama privatizacijskih zakona, sporne nekretnine prijavi u pasivnu podbilansu, jer se radilo o nekretninama koje su se nalazile na teritoriji drugog entiteta, i time izgubio aktivnu legitimaciju u ovom sporu.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnoj podbilansi preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivne podbilanse mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

  • 21.
    U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

  • 1.
    U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitet" da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitet". Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine. (...)

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

Skupština entitet" će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000032 od 17. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 24. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 28.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 29.
    Apelant navodi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od Vrhovnog suda, budući da je taj sud preinačio obje nižestepene presude jer je, i pored toga što je apelant u postupku pred nižestepenim sudovima dokazao vlasništvo na tim poslovnim prostorima, utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 30.
    U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji propisano da taj zakon izričito priznaje pravo entitet" da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo. Dakle, Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon i uspostavlja principe, te daje ovlaštenja i obaveze entitetima da normativno reguliraju privatizaciju i da je provedu po zakonima koje donesu. Dalje, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 15. i 18. stav 2. Zakona o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj kojim je propisano da se "imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade", te da su preduzeća koja imaju imovinu koja je, između ostalog, navedena i u članu 15. tog zakona dužna u pasivnoj podbilansi iskazati vrijednost takve imovine i kapitala. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je predmet privatizacije u skladu sa ovim propisima imovina iz aktivne bilanse, a imovina iz pasivne podbilanse bila je izuzeta iz privatizacije i prenesena na Republiku Srpsku. Iz toga proizlazi da su predmetne nekretnine trebale biti iskazane u apelantovoj pasivnoj podbilansi, prenesene na Republiku Srpsku, te da nisu mogle biti predmet privatizacije tuženog. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi konstatirao da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da apelant, kao firma čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske, u aktivnoj bilansi nije iskazao predmetnu imovinu (kapital), niti je na nekretninama imao faktičku vlast, što bi uspostavilo njegovu aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pri iskazivanju kapitala u procesu privatizacije postupio suprotno odredbama čl. 15. i 18. Zakona o početnoj bilansi stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj. Ustavni sud zapaža da pri ovakvom činjeničnom stanju, kada apelant nije imao faktičku vlast na predmetnim nekretninama, dakle, nije upravljao tim nekretninama, niti ih je uopće iskazao u bilansi stanja, apelant nije imao aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, budući da je, u skladu sa navedenim odredbama relevantnih propisa, aktivna legitimacija pripadala Vladi Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju presude Vrhovnog suda dati jasni i precizni razlozi za zaključak tog suda da apelant nije imao aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje spornog pitanja u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti je Ustavni sud ustanovio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.
  • 31.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 32.
    Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 34.
    Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno, jer je o reviziji odlučivao sud koji nije ustanovljen na osnovu zakona, budući da je Vrhovni sud kao sud sa teritorije Federacije BiH u presuđenju koristio i zakone Republike Srpske.
  • 35.
    Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (...)

  • 36.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je, prema apelantovom mišljenju, o reviziji odlučivao Vrhovni sud koji nije ustanovljen na osnovu zakona, budući da je kao sud sa teritorije Federacije BiH primjenjivao zakone koji važe na teritoriji Republike Srpske.
  • 37.
    Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove i da je to pravo koristio. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je o reviziji tuženog odlučivao Vrhovni sud koji je ustanovljen na osnovu zakona i koji je, u konkretnom slučaju, donio odluku u okvirima svoje nadležnosti propisane zakonom. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud u predmetnom revizionom postupku uzeo u obzir sve zakone koji su relevantni za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, što ni na koji način ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na efektivan pravni lijek.Također, apelant ničim ne dokazuje da mu je ovo pravo uskraćeno, pa čak ni da je povreda ovog prava moguća, budući da se žali na način na koji je Vrhovni sud odlučio o reviziji tuženog.
  • 38.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
    • d)
      Zabrana diskriminacije
  • 39.
    Apelant je u apelaciji naveo da je osporenom presudom Vrhovnog suda diskriminiran na nacionalnoj osnovi, jer je presuda donesena u korist tuženog koji je hrvatsko preduzeće, i to sa teritorije Federacije BiH.
  • 40.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 41.
    U konkretnom slučaju apelant se žali da je diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti u vezi s pravom na pravično suđenje.
  • 42.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6).
  • 43.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminirajućim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 44.
    Pošto apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve argumente i dokaze osim paušalnih navoda o diskriminaciji, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je nadležni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da iz istih razloga nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju ovog prava tiču načina na koji je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog.
  • 47.
    Povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije nema kada apelant, osim paušalnih navoda, ne nudi dokaze da je diskriminiran.
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.