USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2245/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Hajrudina Čampare.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Hajrudinu Čampari isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Čampare podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2431/01 B od 18. juna 2004. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Hajrudin Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2431/01 B od 18. juna 2004. godine. Apelant se žali i da je postupak odlučivanja po njegovom tužbenom zahtjevu trajao nerazumno dugo, te je zatražio da mu Ustavni sud odredi pravičnu naknadu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te KJKP "Toplane" Sarajevo, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je odgovor dostavio 26. septembra 2008. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 19. augusta 2008. godine. Tuženi je odgovor dostavio 22. jula 2008. godine.
- 4.Ustavni sud je 19. novembra 2009. godine od Općinskog suda zatražio da mu dostavi cjelokupni spis u kojem je po apelantovoj tužbi postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine. Općinski sud nije dostavio predmetni spis.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, te tuženog dostavljeni su apelantu 17. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Apelant je 26. oktobra 2001. godine pred Općinskim sudom pokrenuo postupak protiv tuženog radi naknade štete nastale na njegovom stanu prilikom ispiranja instalacija centralnog grijanja koje je obavljao tuženi, kao ovlašteni izvođač navedenih radova. Prema navodima iz tužbe, tuženi je propustio da preduzme prethodne mjere provjere prije otpočinjanja navedenih radova, s obzirom na činjenicu da je ove radove preduzimao prvi put nakon okončanja rata, te da nije provjerio stanje instalacija centralnog grijanja u pojedinim stanovima. Zbog ovog propusta, prilikom puštanja vode u sistem, uslijed neispravnih instalacija u stanu iznad njegovog, došlo je do izlivanja vode, tako da su u njegovom stanu svi plafoni i zidovi ispucali, te je oštećen parket u dvije sobe i hodniku. Za saniranje štete prouzrokovane na opisani način apelant je tražio iznos od 4.550, 00 KM.
- 8.Prema apelantovim navodima, Općinski sud je zakazao ročište 4. januara 2002. godine. Ovo ročište je, na molbu tuženog, odgođeno za 6. februar 2002. godine.
- 9.Na pripremnom ročištu održanom 6. februara 2002. godine tuženi je istakao da je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine, odnosno da je, prema njegovom saznanju, štetni događaj nastupio 25. augusta 1998. godine.
- 10.Prema apelantovim navodima, nakon toga održana su četiri ročišta, tj. 9. maja 2002. godine, 26. juna 2002. godine, 25. septembra 2002. godine, 19. novembra 2002. godine.
- 11.Dalje, prema apelantovim navodima, ročište za glavnu raspravu održano 22. januara 2003. godine nastavljeno je 26. marta 2003. godine, te 9. juna 2003. godine. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto je ročište od 22. januara 2003. godine nastavljano dva puta. Tokom 2003. godine Općinski sud je zakazao i održao još dva ročišta, 16. septembra 2003. godine i 11. decembra 2003. godine.
- 12.Naredno pripremno ročište zakazano je i održano 10. februara 2004. godine. Iz predočenog proizlazi da je na ovom ročištu tuženi istakao prigovor o zastarjelosti potraživanja, zasnovan na činjenici da su prošle više od 3 godine od apelantovog saznanja za štetu i počinioca štete s obzirom na to da je tužba podnesena 26. oktobra 2001. godine.
- 13.Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. aprila 2004. godine izvedeni su dokazi čitanjem isprava koje su predočili apelant i tuženi, i to: nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 17. novembra 1998. godine, zapisnika Općinskog suda broj R-1151/98, nalaza sudskog vještaka od 12. decembra 2003. godine, izjave svjedoka T.S. od 25. septembra 2002. godine, obavještenja tuženog od 27. oktobra 1998. godine, radnog naloga tuženog od 5. augusta do 22. septembra 1998. godine, apelantovog akta od 16. septembra 2003. godine, izjave predstavnika "Sarajevostana" na ročištu od 26. marta 2003. godine, izjave svjedoka F.N. na ročištu od 26. marta 2003. godine i izjave svjedoka S.Z. na ročištu od 26. marta 2003. godine.
- 14.Općinski sud je Presudom broj P-2431/01 od 18. juna 2004. godine apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te ga obavezao na plaćanje takse na tužbu i presudu u naznačenom iznosu. U obrazloženju presude iscrpno je iznesen sadržaj nekih od dokaza provedenih na glavnoj raspravi, te je zaključeno da je prigovor o zastari koji je iznio tuženi osnovan. Naime, na osnovu provedenih dokaza konstatirano je da je apelant za štetni događaj saznao 25. augusta 1998. godine i da su štetni događaj prouzrokovali radnici tuženog kada su vršili probno ispitivanje instalacija centralnog grijanja. Komisija Općinskog suda je 27. augusta 1998. godine zapisnički konstatirala da je voda prodrla u stan na nižoj etaži i nakvasila plafonsku konstrukciju, a da je tužba podnesena 26. oktobra 2001. godine, dakle, nakon isteka roka od 3 godine od saznanja za štetu. U vezi s tim je istaknuto da apelant nije pružio dokaze da je sudskim putem tražio od tuženog da mu nadoknadi štetu, niti je pružio dokaze sudu da se obraćao neposredno tuženom radi naknade štete. Najzad, ukazano je na član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulirano da potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
- 15.Apelant je na presudu Općinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu, prema njegovoj tvrdnji, 19. jula 2004. godine. U žalbi je istakao da je prvostepeni sud propustio da odluči o prigovoru pasivne legitimacije koji je tuženi iznio, a koji je prema utvrđenom redoslijedu rješavanja, morao riješiti prije istaknutog prigovora o zastarjelosti potraživanja. Dalje, apelant je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je za štetu, odnosno njen obim, saznao 25. augusta 1998. godine, tj. istog dana kada se desila poplava u stanu iznad njegovog. Apelant je istakao da je proces sušenja zidova u stanu trajao oko 2 mjeseca, te da je tek po završetku ovog procesa angažirao vještaka s ciljem procjene obima nastale štete. Na osnovu navedenog, apelant je zaključio da je za obim štete saznao tek nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, pa da je, u skladu s tim, i njegova tužba za naknadu štete podnesena unutar zastarnog roka od 3 godine, odnosno da je istaknuti prigovor o zastari potraživanja neosnovan.
- 16.Iz predočenog se ne može zaključiti kada je Općinski sud apelantovu žalbu sa spisom dostavio na odlučivanje Kantonalnom sudu.
- 17.Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2224/04 od 6. aprila 2007. godine apelantovu žalbu u cijelosti odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno da se štetni događaj desio 25. augusta 1998. godine, kada je tužilac saznao za štetnika, te da je šteta pričinjena na njegovom stanu. Dalje, s obzirom na prirodu nastale štete, te činjenicu da je nastala u toku ljeta, tj. u augustu kada su visoke temperature, Kantonalni sud je na osnovu procjene okolnosti konkretnog slučaja utvrdio da je apelant za obim nastale štete mogao saznati maksimalno u roku od 15 dana, tj. 12. septembra 1998. godine, pa da je apelantu od tada i počeo teći rok zastarjelosti predmetnog potraživanja. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov navod da mu je trebalo 2 mjeseca da sazna za obim nastale štete neosnovan. Dalje, s obzirom na to da je tužba prvostepenom sudu podnesena 26. oktobra 2001. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je zaključio da je prigovor o zastarjelosti potraživanja osnovan, odnosno da je protekao rok od 3 godine propisan članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da je prvostepeni sud propustio da odluči o istaknutom tuženikovom prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud, upuštajući se u meritorno odlučivanje, očigledno nije prihvatio ovaj prigovor. Također, istaknuto je da je, prema redoslijedu rješavanja određenih stvari u postupku, prvostepeni sud prvo morao riješiti ovaj prigovor, te da je nejasna svrha isticanja ovog žalbenog navoda jer, kada bi ovaj prigovor i bio osnovan, apelantov tužbeni zahtjev bi bio odbijen, a što je i učinjeno osporenom presudom. Najzad, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
- 18.Apelantu je presuda Kantonalnog suda uručena 4. juna 2007. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ističe da su navodi suda da je za štetu i štetnika saznao na dan štetnog događaja, tj. 25. augusta 2001. godine, apsolutno proizvoljni i da sud ove tvrdnje nije zasnovao niti na jednom dokazu. Naime, apelant ističe da je za štetnika saznao tek 16. oktobra 2001. godine od komšije iz čijeg stana je voda procurila u njegov stan, kada ga je ovaj obavijestio da je i on podnio tužbu protiv tuženog. Dalje, apelant navodi da je iz radnog naloga tuženog uloženog u spis na ročištu održanom 24. decembra 2002. godine, a koji je proveden kao dokaz na glavnoj raspravi, te koji je njemu dostavljen tek na izričito traženje, saznao da je manji dio radnika tuženog u vrijeme nastanka štetnog događaja radio u zgradi u kojoj se nalazi njegov stan, te da je jedan od radnika prouzrokovao štetni događaj kada je, bez ovlaštenja svog šefa, odvrnuo glavni ventil i time pustio vodu u popucale cijevi instalacija parnog grijanja. U toku cijelog postupka tuženi nije htio otkriti identitet svog radnika koji je postupao bez ovlaštenja svog šefa. Na osnovu navedenog, apelant zaključuje da je za štetnika N.N., radnika tuženog, saznao tek na ročištu održanom 24. decembra 2002. godine, pa da je, u skladu s tim, sud propustio da primijeni član 170. Zakona o obligacionim odnosima i utvrdi odgovornost tuženog, jer je štetu prouzrokovao njegov radnik na radu, odnosno u vezi sa radom. U pogledu činjenice kada je saznao za štetu, apelant ističe iste navode kao i u žalbi na presudu Općinskog suda, tj. da je za štetu saznao, odnosno njeno konačno stanje, 17. novembra 1998. godine, kada je stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio obim nastale štete. U vezi s tim, apelant ističe da iz izjave vještaka proizlazi da nije bilo moguće utvrditi koliko je vremena potrebno da bi se u cijelosti ispoljila nastala šteta, te da se šteta u 100% iznosu može utvrditi tek kada se izvedu svi radovi potrebni za njeno otklanjenje. Također, apelant ističe da je Općinski sud odlučivao o prigovoru o zastarijevanju koji nije bio postavljen, te da je propustio da odluči o prigovoru o pasivnoj legitimaciji. U pogledu presude Kantonalnog suda, apelant ističe da je ovaj sud zloupotrebom prava utvrdio da mu je bilo dovoljno 15 dana da sazna za obim nastale štete. Zloupotreba prava se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u činjenici da sud nije stručni organ koji može davati ovakve ocjene, jer je za to potrebno stručno znanje vještaka građevinske struke. Najzad, povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, da je u ovom postupku sud odlučivao o prigovoru o zastari koji nije istican, te da je zatražio da mu "Ustavni sud, na ime kompenzacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, dosudi 3.000,00 KM". Povreda prava na imovinu, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, čime ga je onemogućio da nadoknadi štetu koja je pričinjena na stanu koji je njegovo vlasništvo.
b) Odgovor na apelaciju
- 20.Općinski sud je u odgovoru istakao da je strankama u toku postupka bila data mogućnost da iznose činjenice i predlažu dokaze, te da je presuda donesena na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog provedenog dokaza posebno, kao i svih dokaza zajedno. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji. Odgovor je zaključen konstatacijom da je postupajućoj sutkinji spis dodijeljen 10. februara 2004. godine, a da je presuda donesena 18. juna 2004. godine, te da je tuženi u toku postupka istakao prigovor o zastarijevanju.
- 21.Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u svemu ostaje pri stavovima iznesenim u osporenoj presudi, te da u postupku odlučivanja po žalbi nije bilo povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
- 22.Tuženi je u odgovoru istakao da su složenost postupka i utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja bitno utjecali na njegovu dužinu, a sve radi donošenja zakonite odluke. Dalje, istaknuto je da je Općinski sud pravilno utvrdio da je štetni događaj nastao 25. augusta 1998. godine, a što ni apelant ne osporava u apelaciji, te da je na osnovu toga pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženi je zaključio da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
V. Relevantni propisi
- 23.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 376.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Š...Ć
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(...)
(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina postupka pred nadležnim redovnim sudovima, kao i presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Pravo na pravično suđenje
- 28.Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 30.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 31.Apelant, prije svega, ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su i Općinski sud i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da je za štetu i štetnika saznao 25. augusta 1998. godine, tj. kada se štetni događaj desio, pa da su na osnovu toga zaključili da je njegova tužba od 26. oktobra 2001. godine podnesena nakon proteka zastarnog roka od 3 godine iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.
- 32.U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopće zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 33.Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev razmatran na dvije instance u postupku pred redovnim sudovima, te da ni u jednoj fazi postupka apelant nije bio uskraćen za mogućnost da u prilog svog tužbenog zahtjeva iznosi činjenice i predlaže dokaze, niti mu je bila uskraćena mogućnost da raspravlja o prijedlozima, činjenicama i dokazima tuženog. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su postupajući sudovi dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih su ocijenili da je prigovor o zastari potraživanja istaknut od tuženog osnovan, pa u skladu s tim zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen nakon što je nastupio rok zastarjelosti iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, postupajući sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelant saznao za štetu i štetnika 28. augusta 1998. godine, te da mu je, s obzirom na okolnosti pod kojim je šteta nastala, bilo potrebno najviše 15 dana da bi utvrdio i obim nastale štete. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi u primjeni prava postupali proizvoljno i na diskriminatorski način.
- 34.Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 30.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
- 35.Dalje, apelant smatra da je postupak u kojem je pokušavao ostvariti pravo na naknadu štete trajao neopravdano dugo, zbog čega mu je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
a) Relevantni principi
- 36.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 37.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 38.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 39.Apelant je postupak radi ostvarivanja naknade štete pokrenuo podnošenjem tužbe pred Općinskim sudom 26. oktobra 2001. godine. Ovaj postupak okončan je osporenom presudom Kantonalnog suda od 4. juna 2007. godine. Dakle, cjelokupni postupak po apelantovoj tužbi je trajao 5 godina i 7 mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 40.Apelant je podnošenjem tužbe od 26. oktobra 2001. godine pokrenuo postupak za ostvarivanje prava po osnovu naknade štete prouzrokovane na njegovom stanu. Ustavni sud primjećuje da iz svega predočenog prozlazi da je u postupku prikupljena obimna dokazna građa radi pravilnog utvrđenja relevantne činjenice, momenta saznanja za štetu i štetnika, a na osnovu kojeg je ocijenjen i prigovor o zastari potraživanja koji je istakao tuženi. Međutim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom postupku kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja, a što bi moglo biti od utjecaja na dužinu konkretnog postupka.
- 41.Na osnovu navoda iz apelacije i osporenih presuda proizlazi da je Općinski sud po apelantovoj tužbi podnesenoj 26. oktobra 2001. godine postupak okončao donošenjem presude 18. juna 2004. godine, odnosno da je postupak trajao 2 godine i 7 mjeseci. U navedenom periodu održano je 13 ročišta. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan s obzirom na to da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o navodima o trajanju postupka, a na traženje Ustavnog suda predmetni spis nije dostavljen. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je jedino istakao da je postupajuća sutkinja spisom zadužena 10. februara 2004. godine, a da je presuda donesena 18. juna 2004. godine.
- 42.Apelant je na presudu Općinskog suda izjavio žalbu 19. jula 2004. godine. Presuda Kantonalnog suda od 6. aprila 2007. godine apelantu je uručena tek 4. juna 2007. godine. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se nije izjašnjavao o apelantovim navodima o dužini postupka. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto je postupak odlučivanja po apelantovoj žalbi trajao 2 godine i 8 mjeseci.
- 43.U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud na osnovu predočenog nije mogao zaključiti da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radnjama ili propuštanjem doprinio njegovoj dužini. U tom smislu, na drugačiji zaključak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redovni sudovi.
- 44.Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom postupku, da se iz svega predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, te najzad da postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu dužinu postupka od 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 45.Najzad, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 46.Apelant je zatražio da mu se naknadi primjerena šteta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te označio iznos od 3.000,00 KM koji bi mu na ime toga trebalo da bude određen. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
- 47.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji zakonom nije označen kao hitan, te da je postupak trajao 5 godina i 7 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 750,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po tužbi za naknadu štete od 5 godina i 7 mjeseci može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 49.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno i diskriminatorski.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 51.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.