USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2009/08, rješavajući apelaciju V. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija V. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, kao i zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. K. podnesena zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.V. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu o čemu je obaviješten dopisom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine. Apelantov punomoćnik Duško Panić, advokatu iz Doboja, je zatim 28. augusta 2008. godine po podnio novu apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, kojom je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje mjere pritvora do okončanja postupka po apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 2617/08 od 28. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2009/08. Spojene su apelacije br. AP 2009/08 i AP 2617/08.
- 4.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. jula 2008. godine i 2. septembra 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 5.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 17. septembra 2008. godine, a Tužilaštvo 22. septembra 2008. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice u predmetu AP 2009/08
- 8.Tužilaštvo je 3. marta 2008. godine protiv apelanta podiglo Optužnicu broj KT-RZ-23/08, koja je potvrđena pred Sudom BiH 3. marta 2008. godine, zbog krivičnog djela organiziranja grupe ljudi i podstrekavanje na činjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina iz člana 176. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. istog člana Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), b), e), f) i k), u vezi s članom 176. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. istog člana, sve u vezi s članom 180. st. 1. i 2. i članom 29. KZ BiH.
- 9.Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-05/155 od 7. decembra 2007. godine apelantu je određena mjera pritvora koji na osnovu navedenog rješenja može trajati najduže mjesec dana, tj. do 6. januara 2008. godine ili do nove odluke suda.
- 10.Apelantov branilac je povodom rješenja kojim je apelantu određen pritvor i njegovog lošeg zdravstvenog stanja, koje je rezultat Parkinsonovog oboljenja, zatražio od Suda BiH da ga obavijesti o apelantovom zdravstvenom stanju.
- 11.Sud BiH je dopisom broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine obavijestio apelantovog branioca da je ekspertni ljekarski tim za analizu i davanje mišljenja izvršio uvid u kompletnu apelantovu medicinsku dokumentaciju, posjetio ga i obavio pregled u pritvorskoj jedinici, a zatim dao nalaz i mišljenje prema kojem apelantu nije potrebno bolničko liječenje.
Činjenice u predmetu AP 2617/08
- 12.Sudija za prethodni postupak Odjela I za ratne zločine Suda BiH je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, donio Rješenje broj X-KRN-05/155 od 7. decembra 2007. godine kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH. Određena mjera, kako je dalje navedeno, na osnovu spomenutog rješenja može trajati do 6. januara 2008. godine do 20,20 sati ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja kojim je apelantu određen pritvor, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo predložilo ovu mjeru jer postoji osnovana sumnja da je apelant, kao član Kriznog štaba i kao načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, planirao, podsticao, pomagao i učestvovao u kampanji progona nesrpskog stanovništva na teritoriji općine Ključ, čime je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH. U prijedlogu Tužilaštva je dalje navedeno, kako je istakao Sud BiH, da osnovana sumnja proizlazi iz brojne materijalne dokumentacije koju je prikupilo Tužilaštvo. Sud BiH je povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje mjere pritvora održao ročište 7. decembra 2007. godine, te je apelantu i njegovom braniocu data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za određivanje pritvora.
- 13.Nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i apelantovog izjašnjenja (njegove odbrane), sudija za prethodni postupak Suda BiH je odredio mjeru pritvora, navodeći u obrazloženju rješenja da su ispunjeni uvjeti koje propisuje ZKP BiH prilikom određivanja pritvora, a to je jedan opći i jedan od posebnih uvjeta za pritvor, kao i nemogućnost primjene druge blaže mjere. Naime, opći uvjet za određivanje mjere pritvora je, kako je dalje navedeno, postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, a u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz dokaza (iskaza svjedoka i materijalnih dokaza) koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužilaštvo. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je istakao razloge propisane u odredbi člana 132. stav 1. tačka a), b) i d) ZKP BiH, a radi se o sljedećim razlozima: a) realna opasnost od bjekstva; b) postojanje osnovane bojazni da će osumnjičeni ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke; d) masovnost počinjenih zločina i njihove posljedice. U konkretnom slučaju Sud BiH je ocijenio da postoji realna opasnost od bjekstva jer je apelant podnio zahtjev za sticanje državljanstva Republike Srbije, jer ima prebivalište u Bijeljini, te zbog blizine granice s Republikom Srbijom postoji osnovana bojazan da bi mogao pobjeći. U pogledu razloga iz člana 132. tačka b) Sud BiH je cijenio činjenicu da se istraga vodi protiv više lica, da je apelant tokom inkriminisanog perioda bio društveno aktivan pa bi boravkom na slobodi mogao ostvariti kontakt sa saizvršiocima i pomagačima te na taj način ugroziti dalje vođenje postupka. Odlučujući o postojanju pritvorskog osnova propisanog tačkom d) člana 132. stav 1. ZKP BiH, Sud BiH je polazeći od postojanja općeg uvjeta koji se ogleda u visini zaprijećene kazne posebno cijenio masovnost počinjenih zločina i njihove posljedice, jer bi puštanje apelanta na slobodu, po mišljenju suda, prouzrokovalo nesigurnost građana. Nakon što je utvrđeno postojanja razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH, Sud BiH je razmotrio i mogućnost da li se ista svrha može ostvariti nekom drugom mjerom. Temeljitom analizom okolnosti konkretnog predmeta, Sud BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, došao do nepobitnog zaključka da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje najteže mjere, mjere pritvora u ovoj fazi krivičnog postupka.
- 14.Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv rješenja o određivanju pritvora, vanraspravno vijeće Suda BiH je, Rješenjem broj X-KRN-05/155 od 13. decembra 2007. godine, apelantovu žalbu djelomično uvažilo i Rješenje Suda BiH broj X-KRN-05/155 je preinačeno tako da je apelantu određen pritvor na osnovu odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b), koji na temelju navedenog rješenja može trajati najduže mjesec dana, tj. do 6. januara 2008. godine ili do nove odluke suda. Razmotrivši pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora, Sud BiH je istakao da apelantov branilac u žalbi ne pobija osnov sumnje koji je proistekao iz pravilno ocijenjenih dokaza, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Sud BiH je potvrdio pravilnost i zakonitost ožalbenog rješenja u pogledu pritvorskih razloga navedenih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b), dok je u pogledu žalbenih prigovora na tačku d) istog člana ocijenio da je osnovana, budući da činjenice i okolnosti navedene u pobijanom rješenju ne predstavljaju stvarne činjenice koje bi ukazivale na neophodnost određivanja pritvora po tom osnovu. Vijeće Suda BiH je potvrdilo pravilnost zaključka iz ožalbenog rješenja o neophodnosti određivanja mjere pritvora, a ne neke druge blaže mjere, zbog postojanja objektivnih razloga za tu mjeru.
- 15.Postupajući po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, Odjel I za ratne zločine Suda BiH donio je Rješenje broj X-KRN-05/155 od 4. januara 2008. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca, tj. do 4. marta 2008. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 4. januara 2008. godine, povodom prijedloga Tužilaštva, zakazano ročište na kojem je apelantu i njegovim braniocima data mogućnost da se izjasne o prijedlogu Tužilaštva. Apelantov branilac je tom prilikom osporio argumente koje je iznijelo Tužilaštvo, a apelant se takođe lično obratio sudu i istakao da se protivi prijedlogu za produženje pritvora zbog svog teškog zdravstvenog stanja. Između ostalog, apelant je istakao da boluje od Parkinsonove bolesti zbog čega je zatražio da mu sud dozvoli sveobuhvatan ljekarski pregled. Sud BiH je, nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i izjašnjenja odbrane, donio rješenje o produženju pritvora cijeneći da i dalje postoje kako opći tako i posebni uvjeti za mjeru pritvora iz čl. 131. stav 1. i 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Prilikom razmatranja navoda u pogledu apelantovog lošeg zdravstvenog stanja, Sud BiH je istakao da do dana donošenja rješenja kojim je apelantu produžen pritvor nije primljena validna medicinska dokumentacija koja svjedoči o njegovom zdravstvenom stanju.
- 16.Apelaciono vijeće Suda BiH je odlučujući o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv rješenja o produženju pritvora, donijelo Rješenje broj X-KRN-05/155 od 30. januara 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom osporen zaključak suda u pogledu dalje održivosti pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b), predloživši da se mjera pritvora zamijeni određivanjem blaže mjere. Apelaciono vijeće Suda BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, u cijelosti prihvatilo argumentaciju iznesenu u pobijanom rješenju kako u pogledu zaključka koji se tiče općeg uvjeta za pritvor, dakle postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnih pritvorskih osnova iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo argumentaciju vanraspravnog vijeća Suda BiH u pogledu dalje opravdanosti pritvorskih razloga prema navedenim osnovama (opasnost od bijega, te opasnost od uticanja na svjedoke).
- 17.Sud BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, Rješenjem broj X-KR/05/155 od 4. marta 2008. godine, apelantu produžilo pritvor do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine od dana donošenja navedenog rješenja. U izreci rješenja je navedeno da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 4. marta 2008. godine održano ročište na kojem je strankama i apelantovim braniocima data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za produženje pritvora, kojom prilikom je apelantov branilac istakao da je postojanje osnovane sumnje utvrđeno potvrđivanjem optužnice suda broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine, ali se usprotivio prijedlogu za produženje pritvora iz razloga navedenih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b). Prema ocjeni suda, opravdanost produženja pritvora apelantu leži ne samo u činjenici da postoje opći i posebni uvjeti za pritvor, već i u činjenici što je postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret a koje se ogledaju u obimu i složenosti krivičnopravnih radnji, kao i visine zaprijećene kazne, što ukazuje na mogućnost da boravkom na slobodi ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima te na taj način ugrozi daljnje vođenje postupka.
- 18.Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 4. marta 2008. godine. Povodom izjavljene žalbe, Sud BiH je zakazao ročište 28. marta 2008. godine na kojem je data mogućnost strankama i apelantovom braniocu da podrobnije obrazlože žalbene razloge. Nakon što su razmotreni navodi žalbe i odgovor na žalbu, kao i izjašnjenja stranaka i branioca, vijeće Suda BiH je žalbu odbilo kao neosnovanu budući da apelantov branilac nije pobijao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora. Osnov sumnje je impliciran činjenicom da je protiv apelanta 4. marta 2008. godine potvrđena Optužnica broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo iste razloge kao i u rješenju od 4. marta 2008. godine.
- 19.Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR/05/155 od 29. aprila 2008. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da se okolnosti u pogledu razloga zbog kojih je apelantu pritvor određen a zatim produžen ni na koji način nisu izmijenili.
- 20.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja broj X-KR/05/155 od 29. aprila 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj X-KR-05/155 od 19. maja 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da su žalbeni razlozi neosnovani, te da vijeće tog suda u potpunosti dijeli razloge i stanovište koje je zauzeo prvostepeni sud u pogledu opasnosti od negativnog uticanja apelanta na kvalitet dokaznog postupka ukoliko bi se našao na slobodi, a prije svega od mogućeg posrednog ili neposrednog uticanja na svjedoke.
- 21.Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da se okolnosti u pogledu razloga zbog kojih je pritvor apelantu određen a zatim produžen ni na koji način nisu izmijenile. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da je statusna konferencija u vezi s opravdanosti daljnjeg zadržavanja u pritvoru u konkretnom predmetu održana 20. juna 2008. godine, nakon čega je pretresno vijeće našlo da su se izmijenile okolnosti koje su opravdavale zadržavanje apelanta u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH. Sud BiH smatra da postojanje osnovane sumnje, kao opći uvjet za egzistiranje mjere pritvora, proizlazi iz činjenice potvrđivanja Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine. Poseban pritvorski razlog, kako dalje navodi sud, koji je propisan u članu 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, opasnost od bjekstva, sam po sebi nije razlog za zadržavanje u pritvoru, ali je tu okolnost neophodno posmatrati u kontekstu svih činjenica. Činjenice koje je sud cijenio prilikom donošenja pobijanog rješenja su što apelant ima jake veze sa susjednom Republikom Srbijom, što je podnio zahtjev za dobijanje državljanstva te države i što je u inkriminiranom periodu bio visoko pozicioniran, te je održavao intenzivne kontakte s rukovodstvom vojnih i civilnih vlasti Republike Srbije. S druge strane, vijeće Suda BiH smatra da više ne postoje okolnosti koje opravdavaju daljnje apelantovo zadržavanje u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, jer ne postoje konkretne okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi uticao na svjedoke.
- 22.Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva BiH uvažilo tako što je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjeg zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka a) i b) ZKP BiH, dakle po obje tačke. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud u pogledu općeg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) dao jasno i logično obrazloženje, ali ne i u pogledu posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka b). Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da prvostepeni sud ničim nije obrazložio daljnje nepostojanje naročitih okolnosti koje zaista ukazuju da apelant utjecanjem na svjedoke ne bi ometao istragu. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u inkriminiranom periodu obavljao funkciju ministra u Vladi RS-a, kao i šefa kabineta predsjednika Vlade RS-a, te s obzirom da se krivični postupak vodi protiv više saizvršilaca, vijeće tog suda smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant ometao postupak uticanjem na svjedoke i pomagače, zbog čega je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačeno.
- 23.Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora, Rješenjem broj X-KR-05/119 od 27. augusta 2008. godine, utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru iz razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH.
- 24.Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 27. augusta 2008. godine, donijelo Rješenje broj X-KR-05/119 od 12. septembra 2008. godine, kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 25.Apelant je u apelaciji naveo da mu je, zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu zbog lošeg zdravstvenog stanja, povrijeđeno pravo na zabranu mučenja, ponižavajućeg tretmana ili kazne i pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s kršenjem navedenih prava, apelant je istakao svoje teško zdravstveno stanje zbog kojeg mu je neophodno liječenje u adekvatnoj ustanovi. Istakao je da pritvor sam po sebi nije adekvatna ustanova, da utiče na progresivan napredak Parkinsonove bolesti i pogoršanje njegovog fizičkog i mentalnog stanja.
- 26.Pored toga, apelant osporava rješenja Suda BiH koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora od 27. juna i 16. jula 2008. kojima je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru. U vezi s osporenim rješenjima apelant ističe kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, ističući da u navedenim rješenjima nedostaju jasni i argumentirani razlozi koji su propisani u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b). ZKP-a BiH. Apelant smatra da u konkretnom slučaju, osim osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, nije postojao niti jedan poseban razlog za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice i započinjanja glavnog pretresa. Smatra da Sud BiH nije konkretizirao posebne uvjete za pritvor od kojih barem jedan kumulativno mora postojati uz opći uvjet da bi se odredila mjera pritvora. S tim u vezi, apelant je istakao da pobijana rješenja nisu zasnovana na razlozima o odlučnim činjenicama budući da u tom pogledu nedostaju razlozi koji se tiču opasnosti od bjekstva, niti su predočeni bilo kakvi dokazi da je bio u bjekstvu ili pak da je pokušao pobjeći. Također ni drugi posebni razlog za određivanje ove mjere, i to zbog tzv. koluzione opasnosti, nisu opravdani konkretnim činjenicama. Naime, apelant smatra da Tužilaštvo nije ponudilo a Sud nije utvrdio konkretne činjenice da je neposredno ili posredno pokušao uticati na svjedoke ili eventualne saučesnike. Također, smatra da je Sud BiH, suprotno zakonskim odredbama, odbio mogućnost da postigne isti procesni cilj blažim sredstvom, odnosno zabranom napuštanja mjesta boravka. Apelant u apelaciji ne osporava činjenicu da je Sud BiH ispravno utvrdio postojanje osnovane sumnje za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, ali taj razlog sam po sebi nije dovoljan za određivanje najteže mjere pritvora, bez postojanja posebnih i konkretnih razloga. Smatra da je Sud BiH imao osnova da zamijeni mjeru pritvora mjerom zabrane napuštanja boravišta.
b) Odgovor na apelaciju
- 27.U odgovoru na apelaciju od 6. augusta 2008. godine Sud BiH je istakao da je u više navrata izvršeno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, te da je prema nalazu tima sudskih vještaka konstatirano da nije neophodno bolnički liječiti apelanta i da na osnovu postojećeg stanja može pratiti tok sudskog postupka. Pored navedenog, vještaci su se izjasnili da je Parkinsonova bolest kod apelanta u poodmakloj fazi i da nije sposoban za veći psihofizički napor, ali da je sposoban pratiti tok suđenja. S obzirom na brojnost medicinskih nalaza i mišljenja za različite specijalnosti, Vijeće Suda BiH je zauzelo stav da je apelanta neophodno podvrgnuti konačnom vještačenju na Neurološkoj klinici Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sud BiH je dalje istakao da je apelacija u pogledu navodnog kršenja prava na slobodu ličnosti neosnovana, jer je u rješenjima iznesen stav utemeljen na relevantnim odredbama ZKP-a BiH u smislu opravdanosti daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru. Sud je, kako je dalje navedeno, razmatrao mogućnost određivanja blažih mjera, ali je temeljnom analizom svih činjenica utvrđeno da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 28.Tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana jer je prilikom donošenja osporenih rješenja zaključeno da postoji opći razlog za pritvor kao i posebni razlozi. Pored toga, apelant se u konkretnom slučaju ne žali na rješenja o određivanju i produženju pritvora u fazi istrage, niti na rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, nego se žali na rješenje kojim se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavanja u pritvoru. Iz takvih činjenica može se zaključiti, kako je dalje navedeno, da je pritvor apelantu određen u skladu s odredbama ZKP-a BiH, pri čemu su u potpunosti poštovana njegova prava u postupku određivanja, produženja i kontrole pritvora.
V. Relevantni propisi
- 29.U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase:
Član 13.
(1) Osumnjičeni ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
- a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
- b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
- c)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna;
- d)u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 137.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
- a)jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;
- b)jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
- c)dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
- d)tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI. Dopustivost
- 30.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 31.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
- 32.Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koja je podnesena zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. 4) tačka 9) Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9)apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
- 33.Apelant smatra da mu je u vezi s odbijanjem nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, o čemu je obaviješten aktom Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine, kao i odbijanju zahtjeva za bolničko liječenje, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 34.Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud podsjeća da je za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije neophodno odgovoriti na pitanje da li odbijanje nadležnih organa za pružanje odgovarajuće medicinske njege i zahtjeva za bolničko liječenje pokreće pitanje u smislu člana 6. Evropske konvencije, odnosno da li je na ovaj način "utvrđivana osnovanost krivične optužbe" protiv apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da odbijanje nadležnih organa za apelantovo bolničko liječenje i odgovarajuću medicinsku njegu ni na koji način ne predstavlja utvrđivanje krivične optužbe protiv apelanta, a to konkretno znači da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 35.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.b) i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 3. i 5. stav 3. Evropske konvencije
- 36.U konkretnom slučaju predmet osporavanja ovog dijela apelacije u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije je stav nadležnih organa o načinu apelantovog liječenja, koji se odnosi na njegovo zdravstveno stanje, a koji ima za posljedicu odbijanje apelantovog zahtjeva za bolničko liječenje. Zbog činjenice da je odbijen njegov zahtjev za bolničko liječenje, apelant se žali na uvjete u pritvoru te u svemu tome vidi povredu citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Apelant je naveo da mu je zbog uvjeta u pritvoru umanjena sposobnost ravnoteže, da nije psiho-fizički sposoban za saradnju sa svojim braniocima i da su zbog posljedica izazvanih Parkinsonovom bolešću njegove životne aktivnosti svedene na minimum. S tim u vezi Ustavni sud smatra da apelant, osim apelacije, nema na raspolaganju drugi djelotvorni pravni lijek kojim bi osporavao uvjete u pritvoru u vezi s odbijanjem njegovog zahtjeva za bolničko liječenje.
- 37.U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije apelant je istakao da protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine, koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 16. jula 2008. godine a apelacija je podnesena 28. augusta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 38.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 39.Apelant smatra da mu je zbog uvjeta u pritvoru i odbijanja zahtjeva za bolničko liječenje prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant osporava rješenja Suda BiH kojim mu je određen i produžen pritvor, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
- 40.Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni;
- 41.Član 3. Evropske konvencije glasi:
- 41.
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 42.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 43.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 43.
c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
a) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni
- 44.Ustavni sud napominje da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije štite jedno od "apsolutnih prava" od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, a smisao zaštite koju pruža ovo pravo jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim osobama. Radi se, dakle, o pozitivnoj obavezi države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obavezi državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji.
- 45.U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud, presuda Milenko Toth protiv Hrvatske, aplikacija broj 64674/01 od 9. jula 2002. godine), prema kojoj je u pogledu člana 3. Evropske konvencije, u odnosu na prigovore liječničkog tretmana u pritvoru, usvojen standard dokaza "van razumne sumnje", a takav dokaz može proizlaziti i iz niza dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka.
- 46.U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da prema članu 3. Evropske konvencije djelotvorno istraži predmetni slučaj, Ustavni sud uočava da je Sud BiH, postupajući po apelantovom zahtjevu da mu se omogući neophodno liječenje u adekvatnoj zdravstvenoj ustanovi, u više navrata naložio, nakon čega je i izvršeno, medicinsko vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, kojeg su izvršili medicinski timovi različitih specijalnosti. Naime, izvršeno je neuropsihijatrijsko vještačenje, vještačenje tima sudskih vještaka: specijaliste za internu medicinu, neuropsihijatra i specijalliste za forenzičku psihijatriju, te je izvršen kardiološki i neurološki pregled apelanta. Tim sudskih vještaka je u svom nalazu i mišljenju od 2. jula 2008. godine, koji je između ostalog utemeljen i na internističkom pregledu koji je obavio na KCU Sarajevo tim ljekara KCU Sarajevo, na upit Suda BiH o apelantovoj sposobnosti da prisustvuje suđenju, dao nalaz prema kojem je apelant sposoban prisustvovati suđenju nakon uzimanja jutarnje terapije. Također je, po apelantovom zahtjevu, obavio neuropsihijatrijski pergled u pritvorskoj jedinici specijalist neuropsihijatrije iz Beograda, koji je izvršio uvid u postojeću medicinsku dokumentaciju i konstatirao da je Parkinskonova bolest u poodmakloj fazi i da apelant nije sposoban za veći psihofizički napor, te mu je odredio novu terapiju.
- 47.S obzirom da je Vijeće Suda BiH od početka savjesno i detaljno ispitalo apelantove navode o njegovom zdravstvenom stanju te potrebi bolničkog liječenja, kao i da je u tom pravcu izvršilo niz medicinskih vještačenja i pregleda više stručnjaka različitih specijalnosti, što je u konačnici rezultiralo stanovištem nezavisnih stručnjaka da je apelant sposoban pratiti tok suđenja i da nije neophodno njegovo smještanje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Stoga, Ustavni sud smatra da je na ovaj način Sud BiH izvršio pozitivnu obavezu države, što je zadovoljio standarde u smislu zahtjeva iz člana 3. Evropske konvencije
- 48.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odbijanjem apelantovog zahtjeva da mu se obezbijedi bolničko liječenje nije povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
b) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
- 49.U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se cijeni u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKP-a BiH koji uz to mora biti usklađen sa standardima iz Evropske konvencije.
- 50.Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
- 51.U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu 3. marta 2008. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Apelant, međutim, osporava postojanje drugih posebnih uvjeta za određivanje odnosno produženje pritvora, navodeći da Sud BiH u odluci o pritvoru nije konkretizirao i objektivizirao razloge za pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen u fazi istrage iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, uništenje, skrivanje ili izmjenu dokaza kao i ometanje krivičnog postupka uticanjem na svjedoke (koluziona opasnost) i u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
- 52.Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe preinačio rješenje o određivanju pritvora od 7. decembra 2007. godine, tako da je apelantu pritvor određen na osnovu odredbe iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH, cijeneći da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i mogućnost da apelant boravkom na slobodi utiče na svjedoke ili ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima. Nakon potvrđivanja optužnice 3. marta 2008. godine, apelantu je pritvor produžen do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine od dana donošenja navedenog rješenja primjenom odredbe iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH. Sva kasnija rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora zasnovana su, pored općeg uvjeta, na posebnim uvjetima za mjeru pritvora koji su propisani u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Sud BiH je, u pogledu razloga navedenih u tački a) citiranog člana, ocijenio da u konkretnom slučaju postoji realna opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. To uvjerenje sud je stekao imajući u vidu da je apelant u prethodnom periodu obavljao veoma značajne funkcije, da se bavi pravničkim poslom-advokat, da posjeduje brojne kontakte u Republici Srbiji, da je nakon saznanja da mu se na teret stavlja teško krivično djelo, za koje može biti izrečena kazna dugotrajnog zatvora, situacija bitno promijenjena i da sve to predstavlja, po ocjeni suda, snažan motiv da apelant napusti BiH, ode u Republiku Srbiju i na taj način postane nedostupan pravosudnim organima BiH. Dalje, uvidom u akt Tužilaštva Sud BiH je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za sticanje državljanstva Republike Srbije. Sama činjenica da apelant trenutno nema dvojno državljanstvo ne predstavlja okolnost koja bi onemogućila skrivanje, ali je po ocjeni suda situacija nakon potvrđivanja optužnice bitno promijenjena jer je apelant postao svjestan težine optužbe koja mu je stavljena na teret. Prema ocjeni suda, sve ove okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, skrivanjem ili bijegom mogao ugroziti krivični postupak, pa je zaključeno da je ispunjen uvjet za određivanje pritvora u skladu s članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH. Što se tiče razloga propisanih u tački b) stava 1. člana 132. ZKP-a BiH koji se tiču osnovane bojazni da će apelant ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da se istraga provodi protiv više lica. Ta lica su, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, van domašaja organa gonjenja, a apelant je tokom inkriminiranog perioda i nakon rata bio društveno aktivan i politički angažiran, i uživao ogromnu pravnu i stvarnu moć na teritoriji općine Ključ koja ga je učinila jednom od najuticajnijih osoba u navedenoj općini. Apelant je tokom rata i ratnih sukoba izgradio zavidnu političku karijeru, a takva vrsta uticaja bi po ocjeni Suda BiH mogla dovesti do ugrožavanja interesa žrtava apelantovog djelovanja, svjedoka koji bi zbog osjećaja nesigurnosti mogli odbiti saradnju s organima gonjenja. Sud je također imao u vidu da je Tužilaštvo u fazi saslušavanja svjedoka koji su bili podređeni apelantu u inkriminiranom periodu, kao i drugih svjedoka za čije se saslušanje odlučilo upravo u periodu kada je apelant u pritvoru, kako ne bi mogao uticati na svjedoke i ometati tok istrage. Sud je također cijenio činjenicu da se radi o krivičnom djelu za ratne zločine u kojima je učestvovao veći broj saizvršilaca, podstrekača a između ostalih i Stojan Župljanin, apelantu neposredni nadređeni u inkriminiranom periodu, koji se nalazi u bjekstvu od procesuiranja pred međunarodnim sudom u Hagu. Prema ocjeni suda, sve okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoke, čime je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a BiH. Sud BiH je također razmotrio mogućnost eventualnog izricanja druge mjere obezbjeđenja apelantovog prisustva u smislu odredbe iz člana 131. stav 1. ZKP u skladu sa svojom obavezom da se ne primjenjuje teža mjera ukoliko se ista svrha može postići blažom mjerom, ali je ocijenio da objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora kojom se jedino može obezbijediti uspješno i nesmetano vođenje krivičnog postupka.
- 53.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na okolnosti i razloge o tome zašto nije moguće ispuniti sve ciljeve krivičnog postupka protiv apelanta određivanjem mjere zabrane napuštanja boravišta umjesto pritvora. Naime, Sud BiH je jasno naveo razloge za produženje pritvora, a te okolnosti u konkretnom slučaju upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Ustavni sud smatra da je apelantu pritvor odredio i produžio organ sudske vlasti, što je u saglasnosti s članom 5. stav 3. Evropske konvencije da "svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast". Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
- 54.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 55.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje čl. II/3.b) i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. stav 3. Evropske konvencije, jer je način na koji je izvršio pozitivnu obavezu države nadležni Sud BiH, koji je poduzeo neophodne mjere da se ispita apelantovo zdravstveno stanje, zadovoljio standarde u smislu zahtjeva iz člana 3. Evropske konvencije i jer je apelantu produžen pritvor zbog postojanja realne bojazni od bjekstva i osnovane bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i saizvršioce, a pri tome postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do bjekstva i zabranjenog uticanja na svjedoke i saizvršioce.
- 56.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 57.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.