USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2756/07, rješavajući apelaciju Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Islamska zajednica Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa advokat Osman Mulahalilović, podnijeli su 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) i Mare Simikić, učesnice u postupku, 29. oktobra 2007. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. novembra 2007. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 25. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Mara Simikić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 29. maja 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti, ugleda i prava ličnosti. U tužbi je tražila da joj svaki od apelanata isplati po 10.000,00 KM (što ukupno iznosi 50.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana donošenja presude pa do isplate. Također je tražila da joj se naknade troškovi parničnog postupka, te da se presuda objavi u sredstvima javnog informiranja. U tužbi je istakla da su početkom maja 2003. godine, a u vezi s izborom direktora Javnog preduzeća Radio Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Radio Brčko), apelanti izdali javno saopćenje u formi pisma upućenog gradonačelniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: gradonačelnik BD), predsjedniku Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predsjednik Skupštine BD) i OHR-Supervizoru za Brčko (u daljnjem tekstu: Supervizor za Brčko), te da su u navedenom saopćenju (pismu) apelanti iznijeli grube neistine, insinuacije i klevete usmjerene na povredu časti i ugleda, te diskreditaciju ličnosti tužiteljice kao građanke, profesionalne novinarke i urednice Radija Brčko. Ove neistine su objavljivanjem u sredstvima javnog informiranja došle do svih građana Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, a i šire, te su nanijele ogromnu ljagu ličnosti, ugledu i časti tužiteljice, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove jakog intenziteta.
- 7.Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-288/03 od 29. septembra 2004. godine tužiteljičin tužbeni zahtjev je odbijen. Tužiteljica je obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.032,56 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud u toku dokaznog postupka izvršio uvid u fotokopiju članaka objavljenih tokom maja 2003. godine u "Glasu Srpskom", "Novostima" i "Jutarnjim novinama", sporno pismo koje su apelanti uputili gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, saopćenje Srpske pravoslavne crkve Brčko, Srpskog prosvjetnog društva "Prosvjeta" i Svetosavske omladinske zajednice upućeno gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, pismo grupe poslanika i članova Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, saslušao parnične stranke i svjedoke, nalaz i mišljenje specijaliste dr. Zlate Paprić, te proveo psihijatrijsko vještačenje s vještacima dr. Milanom Purićem i dr. Sabrijom Čandićem. Dalje je navedeno da je Osnovni sud iz pisma koje su apelanti uputili javnim institucijama utvrdio da je pismo upućeno na ruke gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, što znači da pismo nije dostavljeno sredstvima javnog informiranja, već isključivo licima na koja je naslovljeno. Osnovni sud je utvrdio da je cilj ovog pisma bio da se nosioci vlasti upoznaju s informacijama koje su činile njegov sadržaj, da ih provjere, te da na osnovu provjerenih informacija donesu određene zaključke, a ne da neprovjerene informacije objave u javnosti. Također je navedeno da je, uvidom u sve članke koji su kao dokaz priloženi u spisu, Osnovni sud utvrdio da nijedan članak nisu objavili predstavnici apelanata. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelanti nisu pasivno legitimirani i da ne mogu biti tuženi, jer oni nisu izdali saopćenje za javnost, niti su oni dostavili ovo pismo sredstvima javnog informiranja. Na osnovu navedenog Osnovni sud je odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
- 8.Protiv Presude Osnovnog suda broj P-288/03 od 29. septembra 2004. godine tužiteljica je izjavila žalbu Apelacionom sudu.
- 9.Apelacioni sud je, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi, prvostepenu presudu ukinuo i nakon održane glavne rasprave donio Presudu broj Gž-584/04 od 11. jula 2007. godine kojom je obavezao apelante da u roku od 15 dana od dana prijema presude obavijeste Supervizora za Brčko, predsjednika Skupštine BD i gradonačelnika BD da povlače pismo od početka maja 2003. godine koje se odnosi na tužiteljicu ili da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 2.500 KM, sa zakonskom kamatom računajući od 11. jula 2007. godine kao dana presuđenja. Apelantima je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema presudu dostave Radiju Brčko, HIT Televiziji Brčko i dnevnim listovima "Glas Srpski" Banja Luka i "Avaz" Sarajevo, radi objave o njihovom trošku. U preostalom dijelu tužiteljičin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U pogledu troškova postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 10.Apelacioni sud je nakon ocjene provedenih dokaza u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) utvrdio da su početkom maja 2003. godine apelanti sačinili, potpisali i uputili navedeno pismo na ruke Supervizora za Brčko, na ruke predsjednika Skupštine BD i na ruke gradonačelnika BD. Apelacioni sud je ocijenio da je prigovor pasivne legitimacije koji su apelanti u postupku istakli, zasnivajući ga na činjenici da pismom nisu izdali saopćenje za javnost, pa, dakle, nisu javno na navedeni način iznosili i pronosili nešto što može štetiti tužiteljičinom ugledu, neosnovan zbog toga što se radnja povrede građanske časti i ugleda može ostvariti (izvršiti) i time da štetnik o drugim osobama iznosi ili pronosi neistinite činjenice odnosno navode o prošlosti, znanju, sposobnostima ili čemu drugom (a zna ili bi morao znati da izneseno-proneseno nije istinito), pa dakle nije osnovano ukazivanje apelanata da nije ispunjen niti jedan uvjet za odgovornost iz odredbe člana 198. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO).
- 11.Apelacioni sud je dalje istakao da odluka o imenovanju direktora javne ustanove jeste upravni akt kojem prethodi provođenje određenog postupka (upravni postupak). Ali, da bi postojala iznimka od odgovornosti za klevetu, saglasno odredbi člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 14/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), na koju su se apelanti pozvali ističući da su imali pravo da kao institucija daju svoje mišljenje u postupku izbora direktora Radija Brčko i da za izneseno mišljenje u toku tog postupka ne postoji odgovornost za klevetu, štetnik je morao biti osoba koja zvanično učestvuje u tom postupku. Stoga je pozivanje apelanata, koji zvanično nisu bili učesnici konkretnog postupka, na postojanje iznimke za njihovu odgovornost za izneseno mišljenje koje su dali u toku upravnog postupka izbora direktora Radija Brčko u smislu navedene odredbe, neosnovano.
- 12.Apelacioni sud je dalje istakao da prema članu 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o oštećenoj osobi koja je javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako prema općem shvatanju vrši značajan uticaj na pitanja od političkog i javnog interesa, pa ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem-pronošenjem neistinite činjenice ako je znao da je izražavanje neistinito ili ako je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Stoga je Apelacioni sud ocijenio da su apelanti, koji su u postupku ukazali da je tužiteljica konkuriranjem na funkciju direktora Radija Brčko postala javna ličnost, bez obzira na tu činjenicu, odgovorni za štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog povrede časti i ugleda.
- 13.U pogledu navoda apelanata da je u spornom pismu iznesen vrijednosni sud u odnosu na tužiteljicu "da je neprihvatljiv prijedlog članova panela iz reda srpskog naroda da se za direktora Radio Brčkog bira tužiteljica tim više što se radi o osobi koja ne posjeduje sve stručne i etičke kvalitete potrebne za uspješno vršenje ove dužnosti", a da je izražavanje u tekstu, nakon navedenog vrijednosnog suda, netačno samo u nebitnom, zbog čega su smatrali da se radi o iznimkama od odgovornosti iz člana 7. stav 1. tačke a) Zakona o zaštiti od klevete, Apelacioni sud je istakao da su apelanti, osim vrijednosnog suda odnosno mišljenja, za koji Zakon o zaštiti od klevete u članu 7. stav 1. tačka a) propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu, naveli i: "Prema našim saznanjima pomenuta gospođa je u nedjeljniku NIN, kao komentar na rušenje džamije u Brčkom, izjavila da Muslimani nisu narod, da ne posjeduju kulturu, te da samim tim rušenje džamije ne može biti kulturocid, zatim da je kao zaposlenik Radio Brčko u poslovnim prostorijama demonstrativno kidala kalendar sa rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, te da je u poslovnim prostorijama Radija preko zvaničnog grba Bosne i Hercegovine postavila grb Republike Srpske i da je kao urednik kulturno zabavnog programa Radija Brčko zabranila emitovanje sevdalinki, uz tvrdnju da ta vrsta pjesme nema nikakve kulturne ni muzičke vrijednosti". U pogledu ovih navoda Apelacioni sud je istakao da je svjedok Sanela Redžić određeno u svom iskazu navela da je tužiteljica (koja je inače bila član menadžment tima koji je vršio dužnost direktora) u vrijeme mjeseca Ramazana u prostorijama Radija Brčko sa stakla između režije i pomoćnog studija (koji inače služi da direktor i urednici stavljaju obavijesti u vezi s realizacijom programa, a na kojem je bio i jedan tekst koji nije vezan za program), nakon pitanja ko je na staklo stavio vaktiju, prišla staklu i vaktiju odlijepila. Apelacioni sud je dalje naveo da je svjedok Samir Omić određeno u svom iskazu naveo da je tužiteljica jednom prilikom nakon emitiranja sevdalinke po želji slušaoca u jutarnjem programu, tražila od njega objašnjenje zašto on kao tonski realizator programa krši propisanu programsku shemu po kojoj je bilo određeno da se u tom terminu emitira domaća zabavna i domaća laganija narodna muzika jer je emitiranje sevdalinki dogovoreno u posebnom terminu. Također, on je potvrdio da je vaktiju, koju je on zalijepio na staklo, tužiteljica skinula sa stakla. Na osnovu navedenih iskaza, Apelacioni sud je ocijenio da su činjenice u dijelu pisma koji se odnosi na navode da je tužiteljica demonstrativno kidala kalendar s rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, kao i da je kao urednica Radija Brčko zabranila emitiranje sevdalinki jer nemaju nikakvu kulturnu i muzičku vrijednost, neistinite, odnosno da u pismu očigledno nije preneseno ono što su ovi svjedoci rekli za tužiteljičino ponašanje u vezi s vaktijom i emitiranjem sevdalinki. U odnosu na činjenice koje se odnose na komentar u nedjeljniku NIN, iz iskaza svjedoka Ćazima Suljevića je utvrđeno da je na sastanku koji je prethodio sačinjavanju pisma, a koji je održan u prostorijama Islamske zajednice BD, ugledni član jedne institucije saopćio prisutnima da je tužiteljica dala tom nedjeljniku komentar sa sadržajem kakav je u pismu naveden, a da je on naknadnom provjerom utvrdio da je tekst objavljen, ali da tužiteljica nije autor, pa je i ta navedena činjenica u pismu neistinita. Istinitost činjenice da je tužiteljica u svojoj kancelariji grb Bosne i Hercegovine pokrila grbom Republike Srpske apelanti, po ocjeni Apelacionog suda, također nisu dokazali, jer je iz iskaza svjedoka saslušanih u dokaznom postupku utvrđeno da je tužiteljica u ugao grba Bosne i Hercegovine stavila pozivnicu na kojoj je bio grb Republike Srpske, a ne prekrila grb Bosne i Hercegovine.
- 14.U obrazloženju presude je dalje navedeno da su apelanti dostavljanjem pisma Supervizoru za Brčko, predsjedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD povrijedili čast i ugled tužiteljice u sredini u kojoj živi i radi, jer su navedenim osobama iznijeli odnosno pronijeli činjenice o ponašanju, postupcima i izjavama tužiteljice za koje su znali ili morali znati i time joj prouzrokovali duševne bolove, a što je Apelacioni sud utvrdio iz nalaza neuropsihijatra dr. Zlate Paprić. Apelacioni sud je ocijenio da je u pitanju pravno relevantna šteta za čije popravljanje se može dosuditi novčani iznos u smislu približne pravične satisfakcije zbog povreda prava ličnosti, u iznosu od 2.500 KM saglasno odredbi člana 200. ZOO, kao i odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete. Pri tom, Apelacioni sud je imao u vidu intenzitet psihičke poremećenosti tužiteljice, cilj kojem ova naknada služi, kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade.
- 15.S obzirom da je tužiteljica podneskom od 16. maja 2007. godine zahtjev u ovom sporu precizirala tako da je postavila osnovni i eventualni zahtjev, Apelacioni sud je, bez obzira na ovu činjenicu, ocijenio da se faktički radi o jednom zahtjevu. Naime, u zahtjevu koji je označen kao eventualni, tužiteljica je samo dodatno tražila da se naloži tuženima/apelantima da u roku od tri dana pismeno obavijeste osobe kojima je pismo upućeno da pismo u cijelosti povlače, ili da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ličnosti, časti i ugleda isplate solidarno iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa stoga izreka ne sadrži odluku kojom se osnovni (glavni) zahtjev odbija kao neosnovan, a usvaja eventualni (pomoćni).
- 16.Najzad, u pogledu pozivanja apelanata na zaštitu garantiranu članom 10. Evropske konvencije, Apelacioni sud je ukazao da se prema praksi Evropskog suda ovim članom štite informacije (činjenice) ili podaci koji se mogu potvrditi, kao i mišljenja i vrijednosne ocijene koje se ne mogu potkrijepiti dokazima, pa stoga navedeni član i sloboda izražavanja koja su njime garantirana ne čine neosnovanim tužiteljičin zahtjev, jer su apelanti u pismu iznijeli i informacije (činjenice) koje u postupku nisu potvrdili odnosno dokazali, pa njihova odgovornost za iznošenje neistinitih informacija ne predstavlja ograničenje slobode izražavanja garantirane navedenim članom. U pogledu pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05, Apelacioni sud je naveo da je Ustavni sud u ovoj odluci istakao da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosnog suda), te kad se u konkretnom slučaju radi ne o informacijama (činjenicama) već o vrijednosnim ocjenama, odnosno njihovom pronošenju, nema mjesta primjeni člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete FBiH. S obzirom da je u postupku utvrđeno da navedeno u spornom pismu ne predstavlja vrijednosni sud, pozivanje apelanata na navedenu odluku Ustavnog suda, te ukazivanje na nepostojanje njihove odgovornosti za klevetu, ocijenjeno je kao neosnovano.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelanti se žale da su sudovi povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je Apelacioni sud odlučio o eventualnom tužbenom zahtjevu, a da pri tome nije odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu, kako to propisuje odredba člana 129. stav 2. ZPP, te je ignorirajući glavni tužbeni zahtjev proizvoljno primijenio navedenu odredbu ZPP. Apelanti također vide povredu prava na pravično suđenje u tome što je Apelacioni sud ponovo saslušao svjedoke, a da to tužiteljičin punomoćnik nije tražio, te je tako postupio, po njihovoj ocjeni, suprotno odredbi člana 235. stav 2. ZPP kojom je propisano da "sudija može na obrazložen prijedlog stranaka odrediti da se saslušani svjedoci kasnije ponovo pozovu i još jednom saslušaju u prisutnosti ili odsutnosti svjedoka". Na ovaj način je, po mišljenju apelanata, Apelacioni sud povrijedio njihovo pravo na suđenje pred "nepristranim tribunalom" jer se u postupku ponašao "kao punomoćnik tužiteljice". U vezi s pravom na slobodu izražavanja apelanti su istakli da oni nisu dostavili pismo sredstvima javnog informiranja, da sud uopće ne obrazlaže dijelove pisma koji su izuzetno relevantni i koji predstavljaju vrijednosni sud, a koji bi zajedno s činjenicama koje sud nije potpuno i pravilno utvrdio doveli do zaključka da je ispravan stav apelanata da tužiteljičini postupci nju "apsolutno diskredituju kao kandidata za funkciju direktora multietničkog radija". Pored toga, apelanti ističu da odredba člana 2. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete garantira pravo "na slobodu izražavanja posebno kada se radi o pitanjima od javnog interesa". Pozivaju se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru na apelaciju, u odnosu na navode apelanata da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog toga što je sud ponovo saslušao svjedoke, a da nije postojao obrazložen prijedlog stranaka, Apelacioni sud je naveo da u odredbama ZPP-a jeste sadržano u osnovi raspravno načelo, ali nije u potpunosti napušteno načelo materijalne istine s obzirom da su drugim odredbama sudu data značajna ovlaštenja u utvrđivanju činjenica u postupku. Naime, odredbom člana 236. stav 2. navedenog zakona je propisano da kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza, sudija može narediti strankama da prezentiraju dodatne dokaze. S obzirom da je bilo nužno, po ocjeni vijeća, ponovno saslušati određene svjedoke radi suočenja s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u konkretnom sporu, a stranke to nisu predlagale, vijeće je našlo da odluka da se izvrši ponovno saslušanje radi suočenja (s obzirom na navedenu odredbu) nije u suprotnosti s odredbom člana 235. stav 2. kojom je propisano da se saslušani svjedoci mogu ponovo saslušati na obrazložen prijedlog stranaka.
- 19.U odnosu na navode apelanata koji se odnose na povredu prava na slobodu izražavanja Apelacioni sud se pozvao na razloge koje je dao u obrazloženju osporene presude.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Diskrikta BiH" broj 14/03)
Cilj Zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu..
Principi koji se ostvaruju Zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
- c)sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje
Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Odgovornost za klevetu
Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.
(4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
- c)ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć
Obeštećenje
Član 10.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
- -objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitog ili izvinjenje; Š...Ć
- 21.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94)
- 21.
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
- 22.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06)
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 236. stav 2.
Kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza sudija može narediti strankama da prezentiraju dodatne dokaze.
Član 102. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelanti osporavaju navedenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- h)Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.
a) Opći principi
- 29.Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selist" protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 30.Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
- 31.Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.e). Pored toga, član 10. Evropske konvencije daje zaštitu privatnim licima, isto kao i novinarima i javnim ličnostima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 32686/96).
- 32.Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selist", stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 33.Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40.g).
b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
- 34.Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu osporili da je navedena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njihovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano tim Zakonom. On je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, i kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 35.Osporena presuda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih".
- 36.Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporena presuda poziva je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je, u konkretnom slučaju, nalog suda kojima je obavezao apelante na naknadu štete ili povlačenje spornog pisma, kao i objavu presude.
- 37.U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču pisma koje su apelanti poslali institucijama vlasti Brčko Distrikta i Supervizoru za Brčko, u kojem se tužiteljica spominje u negativnom kontekstu, zbog čega je Apelacioni sud zaključio da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za sankcioniranje takvog postupanja u smislu obavezivanja apelanata na obeštećenje ili povlačenje spornog pisma. Ustavni sud zapaža da je sporne navode iz pisma apelanata Apelacioni sud okvalificirao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Ustavni sud također smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazivati, a što apelanti nisu učinili, odnosno nisu uložili razumne napore da prethodno provjere iznesene činjenice, nego su takve činjenice i iznijeli.
- 38.Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud nesumnjivo utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici, tj. oklevetali je, te da je opravdano zaključio da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud na osnovu izjava dva svjedoka koje je neposredno saslušao, a na čije izjave su se pozvali apelanti u pismu iznoseći informacije o tužiteljici, utvrdio da je ono što su ova dva lica prenijela apelantima o tužiteljici i ono što je u pismu na osnovu toga napisano očigledno u nesaglasnosti. Dalje, navode iz pisma o članku objavljenom u NIN-u, kojima je tužiteljica označena kao njegov autor, demantirao je također saslušani svjedok koji je izjavio da je naknadnom provjerom utvrđeno da tužiteljica nije autor članka. Najzad, nedokazanim su ostali i navodi iz pisma da je tužiteljica prekrila grb Bosne i Hercegovine stavljanjem grba Republike Srpske preko njega. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između slobode izražavanja apelanata i zaštite tužiteljičinog ugleda, kao javne ličnosti.
- 39.Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici.
- 40.Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da su apelanti oklevetali tužiteljicu čime su, svakako, povrijedili njeno nematerijalno dobro - ugled, zbog čega je za nju nastala šteta. Predmet ovako nastale štete je nematerijalno dobro vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećene, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrde intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
- 41.Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano s aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravne osnove i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36).
- 42.Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
- 43.Apelanti su objavili neistine o tužiteljici, a da prethodno nisu ni pokušali provjeriti sporne informacije, što je bila njihova obaveza. Apelacioni sud je ocijenio da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužiteljicu, odnosno da su apelanti počinili klevetu čime su narušili tužiteljičin ugled, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove. U tom pravcu Apelacioni sud je proveo dokaze saslušanjem tužiteljice kao oštećene, te uvidom u medicinsku dokumentaciju i utvrdio da je ona teško podnijela iznošenje neistinitih činjenica u spornom pismu. Apelacioni sud je, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa naknade, imao u vidu cilj kojem ova naknada služi kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade.
- 44.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da mjera koja je preduzeta zbog zaštite tužiteljičinog ugleda, u vidu naloga apelantima da povuku sporno pismo ili da plate tužiteljici dosuđeni iznos naknade štete kao i da dostave presudu sredstvima javnog informiranja radi objavljivanja o trošku apelanata, je proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije prekoračio granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što je svoju odluku zasnovao na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiteljičinog ugleda, o čemu su dati obrazloženja i razlozi koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10. Evropske konvencije.
- 45.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 46.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 47.Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 48.U vezi s navodima iz apelacije Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 49.Ustavni sud dalje zapaža da su apelanti, nezadovoljni odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovili navode koje su isticali u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a njihovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 50.U vezi s navodima apelanata o pristranosti suda zbog odluke Apelacionog suda da ponovo sasluša određene svjedoke, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristranost suda. Ovo osobito imajući u vidu da je Apelacioni sud, odlučujući da ponovo sasluša svjedoke, postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 236. stav 2. ZPP. Iz navedenih razloga, u takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu pristranost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi u pogledu tvrdnji o pristranosti suda neosnovani.
- 51.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 52.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obavezani da plate odštetu nanesenu tužiteljičinom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, odnosno kada im je naloženo da povuku sporno pismo, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova zadovoljavajuća s aspekta principa prava na pravično suđenje. Također, apelanti ničim nisu dokazali navodnu subjektivnu pristranost sudija Apelacionog suda, a sama činjenica da su odlučili ponovo saslušati određene svjedoke ne ukazuje na njihovu pristranost.
- 53.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 54.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.