Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 27. maja 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3796/10, rješavajući apelaciju Pantelije Vakičića i Trgovine "Borac" d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Pantelije Vakičića i Trgovine "Borac" d.d. Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 967 od 17. juna 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-07-000 150 od 13. juna 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Pantelija Vakičić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Bijeljine i Trgovina "Borac" d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Milenko Popović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 3. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 967 od 17. juna 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000 150 od 13. juna 2008. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Okružnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 15. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    U smislu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nije zatražio odgovor od AD "Krajina-Borac" Banja Luka kao druge strane u postupku budući da je AD "Krajina-Borac" Banja Luka 5. novembra 2010. godine samoinicijativno dostavio odgovor na apelaciju, uz obrazloženje da je u izvršnom postupku saznao za predmetnu apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je 29. decembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 17. januara 2011. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i AD "Krajina-Borac" Banja Luka dostavljeni su apelantima 10. januara 2011. godine, a odgovor Okružnog suda 22. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Trgovačko-akcionarsko društvo "Krajina-Borac" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) podnijelo je tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) sa zahtjevom da se utvrdi da je tužilac vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u Bijeljini, površine 218 m2, koji je upisan u k.k. ul. broj 5820 k.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), zatim da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen 26. februara 1999. godine između prvoapelanta i drugoapelanta, ovjeren u Općinskom sudu u Travniku pod brojem Ov-247/99 od 18. marta 1999. godine, da se slijedom toga naloži nadležnom organu da uspostavi ranije knjižno stanje, te da se obaveže prvoapelant da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor.
  • 8.
    Presudom Osnovnog suda broj 080-0-Ps-04-000 391 od 10. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka neosporno utvrđeno da su SIZ za stambeno-komunalnu djelatnost, kao prenosilac prava korištenja, i Kombinat "Borac" Travnik, kao primalac prava korištenja, 13. maja 1977. godine zaključili Ugovor o prijenosu prava korištenja uz naknadu na predmetnom poslovnom prostoru. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz rješenja SO Bijeljina - Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 5. marta 1999. godine proizlazi da je na nekretninama upisanim u p.l. broj 5820 k.o. Bijeljina - poslovni prostor površine 218 m2 upisano pravo raspolaganja u drugoapelantovu korist sa dijelom 1/1. Također, Osnovni sud je naveo da je uvidom u k.k. ul. broj 5820 k.o. Bijeljina utvrđeno da je, na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvoapelanta i drugoapelanta, na predmetnom poslovnom prostoru upisano pravo vlasništva u prvoapelantovu korist sa dijelom 1/1. Pri tome, Osnovni sud je istakao da tužilac nije ponudio nijedan dokaz koji bi ukazao na to da je on stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Naime, Osnovni sud je naveo da činjenica da je prilikom registracije pravnog prednika tužioca od 19. maja 1992. godine u rubrici "Naziv i sjedište osnivača, odnosno prebivalište ulagača" upisano, između ostalog, "Prodavnica obuće Bijeljina" ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Imajući u vidu da je drugoapelant bio upisan kao "vlasnik" predmetnog poslovnog prostora, te da je prvoapelant, na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa drugoapelantom, stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, Osnovni sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
  • 9.
    Odlučujući o žalbama tužioca i umješača na strani tužioca, Pravobranilaštva Republike Srpske, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Pž-07-000 150 od 13. juna 2008. godine kojom je žalbe djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, slijedom čega je naloženo nadležnom organu da uspostavi ranije knjižno stanje, a prvoapelantu da preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Kombinat "Borac" Travnik bio organiziran kao preduzeće u društvenom vlasništvu, te da je, u skladu sa tada važećim propisima, predmetni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu na kojem je pravno lice moglo steći samo pravo raspolaganja. Okružni sud je, dalje, naveo da je drugoapelant kao pravni sljednik Kombinata "Borac" Travnik također bio preduzeće u društvenom vlasništvu, te da je nakon izvršene transformacije od 31. decembra 1990. godine, u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90), drugoapelant postao preduzeće u mješovitom vlasništvu. S obzirom na to da se drugoapelant 1990. godine nije u potpunosti transformirao u preduzeće u privatnom vlasništvu, Okružni sud je zaključio da predmetni poslovni prostor nije postao drugoapelantovo privatno vlasništvo, te da se stoga pitanje vlasništva na poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.
  • 10.
    Okružni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98; u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Također, Okružni sud je naveo da su Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS" br. od 24/98 do 109/05) utvrđeni uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica, te da je određeno da predmet privatizacije čini državni kapital u preduzećima u državnom i mješovitom vlasništvu. Pri tome, Okružni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da je pravni prednik tužioca "Krajina-Borac" d.o.o. Banja Luka osnovan na dijelu imovine "Borca" iz Travnika koja se nalazila u Republici Srpskoj, te da se pravni prednik tužioca upisao u registar Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci na osnovu Rješenja broj U-I-1718/92 od 15. maja 1992. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da, u pogledu dijela državnog kapitala u predmetnom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, drugoapelant ne polaže nikakvo pravo. Prema mišljenju Okružnog suda, ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili prvoapelant i drugoapelant suprotan je Okvirnom zakonu, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti, te je zbog toga taj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da je utvrđeno da je predmetni ugovor ništav, Okružni sud je naveo da prvoapelant nema pravnog osnova da i dalje drži u posjedu predmetni poslovni prostor, niti ima osnova za upis prava vlasništva u prvoapelantovu korist, niti za upis prava raspolaganja u drugoapelantovu korist. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu odbio kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev, zbog čega je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u tom dijelu na način kako je navedeno u dispozitivu presude.
  • 11.
    Dalje, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 187.a) Zakona o preduzećima ("Službeni list SFRJ" br. od 77/88 do 61/90), koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja tužiočevog prednika, bilo propisano da odluku o statusnoj promjeni preduzeća (podjela, spajanje ili pripajanje) donosi organ upravljanja, a da se međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređuju ugovorom. Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da statusna promjena preduzeća nije izvršena u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, a da se, s druge strane, odlukom o osnivanju tužiočevog prednika i rješenjem o registraciji tužioca nije moglo regulirati pitanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužilac tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, budući da će pravo vlasništva na tom poslovnom prostoru steći ono fizičko ili pravno lice koje kupi državni kapital tog preduzeća.
  • 12.
    Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvoapelanta i drugoapelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 967 od 17. juna 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da predmetni poslovni prostor, prema tada važećim propisima, nije mogao postati drugoapelantovo privatno vlasništvo, te da se stoga pitanje prava vlasništva na poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 6. Okvirnog zakona propisana obaveza entiteta da u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Okvirnog zakona usklade svoje zakone sa tim zakonom. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je Okvirni zakon lex specialis u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojima se regulira pitanje privatizacije preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini. Budući da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili prvoapelant i drugoapelant suprotan Okvirnom zakonu kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je taj ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. stav 1. ZOO-a. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužiočev pravni prednik osnovan na dijelu imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i da je kao takav upisan u registar Osnovnog suda u Banjoj Luci, a čiji upis u zakonom propisanom postupku nije osporen. Također, Vrhovni sud je naveo da iz Rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine proizlazi da je u postupku privatizacije odobren program privatizacije tužioca, kojim je obuhvaćen i predmetni poslovni prostor. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da tužilac ima jače pravo na posjed poslovnog prostora u odnosu na prvoapelanta kojem je pravo na posjed zasnovano na osnovu ništavog ugovora, te da je stoga drugostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao prvoapelanta da preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor.
  • 13.
    Odlučujući u izvršnom postupku po prijedlogu tužioca kao tražioca izvršenja protiv apelanata kao izvršenika, Osnovni sud je donio Zaključak broj 80 0 I 008111 08 I od 6. oktobra 2010. godine kojim je određeno da će se predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora tužiocu izvršiti 19. oktobra 2010. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su Okružni sud i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je Okvirni zakon lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Apelanti ističu da Vrhovni sud nije naveo koje to odredbe Okvirnog zakona propisuju da predmetni poslovni prostor, koji je bio drugoapelantovo vlasništvo, po sili zakona prelazi u vlasništvo Republike Srpske, a što bi eventualno moglo predstavljati osnov za utvrđivanje da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen suprotno imperativnom zakonskom propisu. Također, apelanti navode da predmetni kupoprodajni ugovor nije zaključen suprotno bilo kojoj odredbi Zakona o prometu nepokretnosti. S obzirom na navedeno, apelanti smatraju da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je za posljedicu imalo povredu njihovog prava. Pri tome, apelanti ističu da je Ustavni sud povodom gotovo identične apelacije donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine u kojoj je zaključio "da je prekršeno pravo apelanata na imovinu, jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo".

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri svom pravnom shvatanju koje je obrazložio u osporenoj presudi. Također, Vrhovni sud je naveo da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude, što isključuje bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa na štetu apelanata. Naime, Vrhovni sud je istakao da je dao detaljno obrazloženje u pogledu pravilnosti zaključaka o ništavosti ugovora o prodaji poslovnog prostora i predaji poslovnog prostora u posjed tužiocu. Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena nakon brižljive i savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred nižestepenim sudovima, te na osnovu diskrecionog prava suda da na osnovu provedenih dokaza i pozitivnih propisa odluči o tužbenom zahtjevu.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata i to zbog razloga koji su navedeni u osporenim odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da drugoapelant, a ni njegovi pravni prethodnici, kao društveno-pravna lica (preduzeća u društvenom vlasništvu) prije zaključivanja spornog ugovora o kupoprodaji nisu bili upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici niti kao nosioci prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. U prilog tome tužilac je dostavio Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Bijeljina, broj 21.12/477-2426/08 od 28. aprila 2009. godine iz kojeg proizlazi da je upis prava na predmetnom poslovnom prostoru u drugoapelantovu korist izvršen tek 5. marta 1999. godine. S obzirom na to, tužilac je naveo da se u konkretnom slučaju radi o identičnom predmetu kao što je predmet broj AP 1164/10 u kojem je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti od 10. jula 2010. godine kojom je apelaciju odbacio kao očigledno neosnovanu. Dalje, tužilac smatra da je Okvirni zakon lex specialis u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojima se regulira privatizacija preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini. Tužilac je naveo da je članom 6. Okvirnog zakona propisano da su entiteti u obavezi da u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Okvirnog zakona usklade svoje zakone sa tim zakonom. U vezi s tim, tužilac je naveo da Federacija Bosne i Hercegovine nije uskladila odredbe člana 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća (kojima je propisano da "preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu") sa Okvirnim zakonom.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu ("Službeni glasnik RS" br. 4/93, 29/94, 8/96 i 20/98) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina.

Član 9a.

  • 1)
    Obavezuju se svi privredni subjekti na koje se odnose odredbe ovog zakona da usaglase svoja normativna akta sa ovim zakonom i izvrše upis nastale statusne promene, zbog promene u režimu vlasništva, kod nadležnog registarskog suda.
  • 2)
    Usaglašavanje normativnih akata i upis u sudski registar iz prethodnog stava, privredni subjekti su dužni izvršiti u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona uz prethodnu saglasnost resornog ministarstva.

Š...Ć

  • 19.
    U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Oblast djelovanja zakona

  • 1.
    Sukladno GFAP ŠOpći okvirni sporazum za mir u Bosni i HercegoviniĆ ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

  • 2.
    Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.
  • 3.
    U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

  • 1.
    Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.
  • 2.
    Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriju tog entiteta.

Š...Ć

Član 4.

Usmjeravanje sredstava i potraživanja

  • 1.
    Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriju jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe sukladno zakonima tog entiteta.
  • 2.
    Potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatiziraju smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.

Član 6.

Entiteti će uskladiti svoje zakone sa ovim zakonom u roku od 60 dana nakon stupanja na snagu ovog zakona.

  • 20.
    U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima u državnoj i mešovitoj svojini (u daljem tekstu: preduzeća) pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.

Član 6.

Preduzeće iz člana 3. ne može prodavati stalna sredstva od dana stupanja na snagu ovog zakona do dana registracije nastalih svojinskih promena kod registarskog suda.

  • 21.
    U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: početni bilans stanja) u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji).

Član 2.

U početnom bilansu stanja utvrđuje se vrednost državnog kapitala preduzeća.

Početni bilans stanja se sastavlja sa stanjem na dan 30. juna 1998. godine.

Š...Ć

Član 15.

Imovina preduzeća, koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH, i kojom zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati, prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu, preduzeće iskazuje vrednost imovine, prava obaveza i kapitala, iz članova 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

Član 23.

Preduzeću nije dozvoljena prodaja stalnih sredstava, niti promena vlasničke strukture kapitala, od dana stupanja na snagu ovog zakona do dana odobrenja programa privatizacije, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji.

  • 22.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 103.

  • 1)
    Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima Š...Ć, prinudnim propisima ili moralu Š...Ć ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Š...Ć

  • 23.
    U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 29/80 i 4/89, te "Službeni glasnik RS" br. 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 19.

  • 1)
    Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno.
  • 2)
    Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 967 od 17. juna 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 29.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 30.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 31.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da su SIZ za stambeno-komunalnu djelatnost, kao prenosilac prava korištenja, i Kombinat "Borac" Travnik, kao primalac prava korištenja, 13. maja 1977. godine zaključili Ugovor o prijenosu prava korištenja uz naknadu na predmetnom poslovnom prostoru. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je pravo korištenja, zajedno sa pravom upravljanja i pravom raspolaganja, predstavljalo osnovno pravo koje se moglo steći na stvarima u društvenom vlasništvu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je drugoapelant, kao pravni sljednik Kombinata "Borac" Travnik, bio organiziran kao preduzeće u društvenom vlasništvu, te da je nakon izvršene transformacije od 31. decembra 1990. godine, u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu, postao preduzeće u mješovitom vlasništvu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je drugoapelant, kao i njegov pravni prednik, imao pravo korištenja na predmetnom poslovnom prostoru, te da je takvo stanje ostalo sve do 1992. godine, tj. do izbijanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je "Krajina-Borac" d.o.o. Banja Luka, kao tužiočev pravni prednik, osnovan na dijelu imovine drugoapelanta koja se nalazila u Republici Srpskoj (koja obuhvata i predmetni poslovni prostor) i kao takav upisan u sudski registar na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-1718/92 od 19. maja 1992. godine. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužiočev pravni prednik na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-942/96 od 5. aprila 1996. godine izvršio statusnu promjenu iz "d.o.o." u "državno preduzeće sa potpunom odgovornošću", u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu propisano da: "Sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina". Također, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama člana 9a. stav 1. navedenog zakona propisano: "Obavezuju se svi privredni subjekti na koje se odnose odredbe ovog zakona da usaglase svoja normativna akta sa ovim zakonom i izvrše upis nastale statusne promene, zbog promene u režimu vlasništva, kod nadležnog registarskog suda." Dakle, Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-942/96 od 5. aprila 1996. godine izvršena je statusna promjena pravnog prednika tužioca i promjena u režimu vlasništva, tako da je predmetni poslovni prostor postao državno vlasništvo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je upravo Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-942/96 od 5. aprila 1996. godine drugoapelant lišen prava na predmetnom poslovnom prostoru. Međutim, prema podacima kojima raspolaže Ustavni sud, drugoapelant nije osporavao predmetno rješenje pred domaćim organima, tako da nije došao do konačne odluke koja je, uz poštivanje roka za podnošenje apelacije, eventualno mogla biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom.
  • 33.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je isti stav usvojila i Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) u Odluci broj CH/02/12474 od 17. januara 2004. godine. U predmetnoj odluci Komisija je razmatrala prijavu 146 podnosilaca sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske koji su zaposleni ili su bili zaposleni u Trgovini "Borac" Travnik, te koji su u toku 1990. godine, u skladu sa Zakonom o državnom kapitalu, postali "radnici-ulagači". Podnosioci prijave su se žalili na to da je u postupku privatizacije preduzeća ODP "Borac" Trebinje i DP "Krajina-Borac" Banja Luka, koja su u toku rata osnovana na teritoriji Republike Srpske, osporeno njihovo djelimično vlasništvo u tim preduzećima. Naime, podnosioci prijave su istakli da je do kraja 1991. godine privatizirano oko 57,8% kapitala Trgovine "Borac" Travnik, te da su "radnici-ulagači" (među kojima su i podnosioci prijave) postali vlasnici tog dijela kapitala. S obzirom na to, podnosioci prijave su smatrali da Direkcija za privatizaciju RS može privatizirati samo preostalih 42,1% kapitala u preduzećima ODP "Borac" Trebinje i DP "Krajina-Borac" Banja Luka. U vezi sa navodima podnosilaca prijave, Komisija je ukazala na to da su ODP "Borac" Trebinje i DP "Krajina-Borac" Banja Luka u toku 1996. godine registrirani u nadležnim sudovima kao preduzeća koja su u cijelosti u državnom vlasništvu, te da se takva registracija zahtijeva inter alia kako bi informacije o vlasništvu preduzeća bile dostupne javnosti. Komisija je istakla da nema potrebu utvrđivati da li su podnosioci prijave mogli efikasno osporiti registraciju tih preduzeća budući da su, pod pretpostavkom da nisu imali nikakav pravni lijek protiv te registracije, koja je osporila sva vlasnička prava koja u postupku pred Komisijom potražuju, propustili da blagovremeno podnesu prijavu jer su se Domu/Komisiji obratili protekom više od šest godina od registracije (2002. godine). S obzirom na to, Komisija je proglasila prijavu neprihvatljivom jer nije podnesena u roku od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke, u smislu člana VIII(2)(a) Sporazuma.
  • 34.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da je, nezavisno od navedenog, Rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama SO Bijeljina od 5. marta 1999. godine, dakle nakon što je 1996. godine izvršena statusna promjena pravnog prednika tužioca i promjena u režimu vlasništva, tako da je predmetni poslovni prostor postao državno vlasništvo, utvrđeno pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u drugoapelantovu korist sa dijelom 1/1. Također, Ustavni sud zapaža da su prvoapelant i drugoapelant 26. februara 1999. godine, dakle i prije donošenja tog rješenja Komisije i utvrđivanja prava raspolaganja u drugoapelantovu korist, zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je ovjeren u Općinskom sudu u Travniku pod brojem Ov-247/99 od 18. marta 1999. godine, a na osnovu kojeg je prvoapelant upisan u katastru nekretnina sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1.
  • 35.
    U konkretnom slučaju, apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda i Okružnog suda kojima je poništen predmetni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora smatrajući da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu.
  • 36.
    Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da pojam "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, dakle u pitanju je imovinskopravni spor u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti imaju "imovinu" koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom, utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, slijedom čega je naloženo prvoapelantu da preda poslovni prostor u posjed tužiocu. Dakle, navedenom presudom Vrhovnog suda je, nesumnjivo, došlo do miješanja u imovinu apelanata, budući da je prvoapelant lišen imovine, a drugoapelant onemogućen da raspolaže tom imovinom. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
  • 38.
    U vezi sa prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama Okvirnog zakona. Naime, Vrhovni sud i Okružni sud su se pozvali na odredbe člana 2. stav 1. Okvirnog zakona kojima je propisano da taj zakon "izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji". S obzirom na to, Vrhovni sud i Okružni sud su zaključili da je predmetni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora suprotan Okvirnom zakonu kao prinudnom propisu, te da je samim tim ništav u smislu odredaba člana 103. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da Okvirni zakon, koji je stupio na snagu 5. augusta 1998. godine, predstavlja krovni zakon i uspostavlja principe, te daje ovlaštenja i obaveze entitetima da normativno reguliraju privatizaciju na svojoj teritoriji, odnosno privatiziraju imovinu koja nije privatna. Ustavni sud ukazuje na to da je predmetna materija (privatizacija preduzeća) u Republici Srpskoj regulirana Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), koji su stupili na snagu 23. jula 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu Okvirnog zakona. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud ukazuje na to da su entiteti bili dužni uskladiti svoje zakone sa Okvirnim zakonom u roku od 60 dana od dana nakon stupanja na snagu tog zakona, shodno odredbama člana 6. Okvirnog zakona.
  • 39.
    U vezi sa pitanjem ima li miješanje u pravo na imovinu apelanata legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da Okvirni zakon ima za cilj, kako je to i definirano u preambuli, da uspostavi siguran pravni okvir za postupak privatizacije preduzeća i banaka, odnosno imovine na teritoriji entiteta koja nije privatna, te omogući da se taj proces odvije što je moguće brže i transparentno, a što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesporno predstavlja javni interes. Također, Ustavni sud ukazuje na to da su Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, a posebno Ustavom Bosne i Hercegovine, utvrđene funkcije i odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine, kao i finansijske obaveze entiteta prema tim institucijama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo jednog entiteta da privatizira preduzeća smještena na njegovoj teritoriji, te pravo da mu pripadnu prihodi od te privatizacije, nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
  • 40.
    Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Dovodeći prethodni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, koje su osnov miješanja u imovinu apelanata, uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelanata i zahtjeva od javnog interesa. Naime, odredbom člana 4. Okvirnog zakona je propisano da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća raspolagati entiteti. Iz navedenog proizlazi, a Ustavni sud ne prejudicira konkretna rješenja u pogledu konačnog plasmana sredstava ostvarenih privatizacijom, da će ova sredstva biti utrošena na ostvarivanje funkcija iz nadležnosti entiteta, u konkretnom slučaju Republike Srpske, što podrazumijeva ulaganje u čitav niz oblasti (socijalnog sektora, zdravstva, privredne i komunalne infrastrukture, funkcioniranja javnih službi...) a koji interes nesporno preteže nad interesom apelanata da raspolažu predmetnim nekretninama. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljen princip "proporcionalnosti" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 41.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 42.
    U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.
  • 44.
    Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno niti pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
  • 47.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.