Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 99/08.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 994/06, rješavajući apelaciju Hamze Pičara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Hamze Pičara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku naknade štete.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamze Pičara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje

I. Uvod

  • 1.
    Hamza Pičar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Babina, Donji Vakuf, kojeg zastupa Adil Loza, advokat iz Travnika, podnio je 3. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda u Zenici, Općinskog suda u Zenici, Federalnog zavoda za PIO, Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti i Federalnog zavoda za PIO, Filijala Zenica, zatraženo je 1. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud u Zenici je dostavio odgovor na apelaciju 12. juna 2006. godine, a Federalni zavod za PIO Mostar, Kantonalna administrativna služba u Zenici 20. juna 2006. godine, a Kantonalni sud u Zenici 22. juna 2008. godine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Federalni zavod za PIO, Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti, nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda u Zenici, Općinskog suda u Zenici, Federalnog zavoda za PIO Mostar dostavljeni su apelantu 12. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a) Činjenice u vezi sa meritumom stvari - pravo na naknadu štete

  • 6.
    Podnosilac apelacije je bio uživalac dvostruke invalidske penzije (Bosne i Hercegovine i Republike Austrije) po osnovu radnog staža ostvarenog u obje države. S obzirom na to da je invalidska penzija bila uvjetovana periodičnom ocjenom radne sposobnosti, apelant je provjeravao invalidnost u određenim vremenskim intervalima.
  • 7.
    U toku 1986. godine Penzijsko-invalidski zavod za radnike Austrije (Pensionsversicherungsanstalt für Arbeiter) dostavio je zahtjev tadašnjoj republičkoj Zajednici Penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zajednica PIO) da se izvrši provjera stepena apelantove invalidnosti, kako bi utvrdio daljnje postojanje i opravdanost prava na invalidsku penziju. Tadašnja Radna organizacija Institut za ocjenjivanje radne sposobnosti iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Institut) 10. februara 1987. godine, na osnovu člana 109. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH" broj 21/83), izvršila je ocjenu radne sposobnosti, donijela nalaz, ocjenu i mišljenje broj 10808/86 u kome je konstatirala: "I dalje postoji invalidnost - preostala radna sposobnost." Ovaj dokument je po službenoj dužnosti poslan u Republiku Austriju, na osnovu kojeg je Penziono-invalidski zavod za radnike Austrije 1. maja 1988. godine obustavio isplatu invalidske penzije. Apelant je pokrenuo u Austriji sudski postupak protiv ovog zavoda.
  • 8.
    Dok je taj postupak trajao, apelant je usmeno zahtijevao od Instituta da ispravi grešku u nalazu, ocjeni i mišljenju koja se sastoji u tome da umjesto riječi "preostala radna sposobnost" treba da piše "gubitak radne sposobnosti". Institut je 6. oktobra 1987. godine donio novi nalaz, ocjenu i mišljenje broj 10798/87 u kojem je utvrđeno: "I dalje postoji invalidnost - gubitak radne sposobnosti." Ovaj dokument je ponovo poslan u Republiku Austriju, na osnovu kojeg je Penziono-invalidski zavod za radnike Austrije ponovo uspostavio apelantu pravo na invalidsku penziju, počevši od 1. oktobra 1989. godine. Postupak protiv austrijskog zavoda je okončan tako da je apelant sklopio sudsko poravnanje od 1. juna 1989. godine, apelant je upućen da zahtijeva naknadu štete od tadašnjih jugoslavenskih vlasti s obzirom na to da je greška za neisplaćivanje invalidske penzije u periodu od 1. augusta 1988. do 1. oktobra 1989. godine na njihovoj strani (ne postoji dokumentacija u vezi sa ovim poravnanjem).
  • 9.
    Apelant je 1990. godine pred Općinskim sudom u Zenici pokrenuo parnični postupak radi naknade štete zbog 20 neisplaćenih invalidskih penzija (za 18 mjeseci, od kojih se za dva mjeseca isplaćuje dupli iznos) protiv Zajednice PIO u visini od 148.042 ATS. Općinski sud u Zenici je donio prvostepenu Presudu broj P: 341/03. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen zbog toga što nije stavio prigovor na nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta broj 10808/86 od 10. februara 1987. godine, a što je bilo moguće učiniti u roku od 8 dana od dana dostave, u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku. U obrazloženju se navodi da donošenjem novog nalaza, ocjene i mišljenja broj 10798/87 od 6. oktobra 1987. godine nisu poništene posljedice greške iz prethodnog akta, već je samo onemogućeno daljnje proizvođenje "pogrešnih" pravnih posljedica.
  • 10.
    Apelant je izjavio žalbu na prvostepenu presudu. Kantonalni sud u Zenici odbio je žalbu Presudom Gž-902/03 od 15. aprila 2004. godine, potvrđujući razloge prvostepenog suda.
  • 11.
    Apelant je 11. juna 2004. godine izjavio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine reviziju na Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-902/03 od 15. aprila 2004. godine. Nakon okončanog postupka, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je odbio reviziju Presudom broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine i pozvao se na razloge iznesene u drugostepenoj presudi.

b) Činjenice u vezi sa dužinom postupka

  • 12.
    Apelant je 6. februara 1990. godine pred Općinskim sudom u Zenici pokrenuo parnični postupak protiv Zajednice PIO. Predmet je zaveden pod poslovnim brojem P: 341/90.
  • 13.
    Prvo pripremno ročište održano je 14. marta 1991. godine na kojem je stavljen prigovor o pasivnoj legitimaciji Zajednice PIO zbog toga što je Institut samostalni pravni subjekt. Prema tome, mogao je biti, također, stranka u postupku. Ročište je odgođeno do daljnjeg, dok se ne utvrdi pravni status Instituta i tužiočev stav prema ovom subjektu. Apelant je 21. marta 1991. godine dostavio novu proširenu tužbu u kojoj je tužio obje strane, i Zajednicu PIO i Institut.
  • 14.
    Novo pripremno ročište je održano 19. decembra 1991. godine u kojem nije učestvovao Institut, a koje je, također, odgođeno na neodređeno vrijeme, kako bi apelant dostavio podatke o isplaćenim penzijama prije 1. maja 1988. godine i poslije 1. oktobra 1989. godine. Također, zaključeno je da se dobave podaci od Registarskog suda za Institut.
  • 15.
    Nakon toga, Rješenjem broj 524/90 od 19. septembra 1990. godine postupak je, zbog ratnog stanja, prekinut do daljnjeg.
  • 16.
    Naredno ročište je održano 18. novembra 1997. godine, koje je odgođeno radi uvida u spis P-1785/91, jer je prvotuženi prigovorio da se radi o presuđenoj stvari.
  • 17.
    Ročište za glavnu raspravu od 26. aprila 1999. godine je odgođeno zbog odsutnosti tužioca i drugotuženog, a novo ročište je zakazano za 7. juni 1999. godine.
  • 18.
    Ročište od 7. juna 1999. godine je, također, odgođeno na neodređeno vrijeme, jer tužilac nije dostavio adresu za drugotuženog, te spis P-1785/91 još uvijek nije bio na raspolaganju.
  • 19.
    Apelant je 11. juna 1999. godine dostavio sudu podnesak u kojem je izvršio konverziju utuženog iznosa ATS u KM. Također, 24. marta 2000. godine apelant je uputio novi podnesak prvostepenom sudu u kojem je preinačio tužbu u smislu visine tužbenog zahtjeva.
  • 20.
    Novo ročište je održano 4. maja 2000. godine koje je, zbog neuredne dostave, a čemu je uzrok pogrešna adresa drugotuženog koju je dostavio apelant, odgođeno na neodređeno vrijeme. Apelant je 12. maja 2000. godine dostavio traženu adresu.
  • 21.
    S obzirom na to da je nova dostava bila neiskazana, i ročište od 27. novembra 2000. godine je odgođeno za 5. januar 2001. godine.
  • 22.
    Ročištu od 5. januara 2001. godine uredno pozvani tuženi nisu pristupili, pa je prvostepeni sud odlučio da se održi glavna rasprava, zakazana za 9. februar 2001. godine.
  • 23.
    Na ročištu od 9. februara 2001. godine je odlučeno da stranke dostave eventualne odluke iz predmeta P-1785/91 Općinskog suda u Sarajevu, koji se, prema navodima prvotuženog, odnosi na istu pravnu stvar i o kojem je presuđeno (res iudicata u odnosu na P.524/90). Ročište je odgođeno za 30. mart 2001. godine. Prvostepeni sud je od Općinskog suda I u Sarajevu 28. februara 2001. godine tražio da dostavi podatke iz spisa P-1785/91. Općinski sud I u Sarajevu je obavijestio da je taj spis 24. januara 1992. godine dostavljen Višem sudu u Sarajevu (sada Kantonalnom sudu u Sarajevu), te da se vodi pod poslovnim brojem P-272/92.
  • 24.
    Naredno ročište je održano 20. aprila 2001. godine kojem nije prisustvovao prvotuženi. S obzirom na to da informacija o stanju spisa iz predmeta P-272/92 nije došla, prvostepeni sud je odgodio ročište do 29. juna 2001. godine. Drugotuženi je stavio prigovor na pasivnu legitimaciju s obzirom na to da je Institut samo organ vještačenja.
  • 25.
    Nakon toga, Kantonalni sud u Sarajevu je obavijestio Općinski sud u Zenici da spis P-272/92, koji je dobio novi poslovni broj P-1/93, nije moguće naći u arhivi Suda.
  • 26.
    Novo ročište održano je tek 2. jula 2001. godine i njemu nisu prisustvovale tužene strane. Ročište je odgođeno dok se ne utvrdi stanje spisa iz predmeta P-1/93.
  • 27.
    Na ročištu od 2. jula 2001. godine apelant je obaviješten o informaciji Kantonalnog suda u Sarajevu, a ročište je odgođeno do daljnjeg, dok apelant ne utvrdi šta je sa spisom P-1/93.
  • 28.
    S obzirom na to da je utvrđeno da je, zaista, povodom iste pravne stvari još jedan predmet u toku, 3. jula 2001. godine apelant je povukao tužbu u predmetu P.272/92, o čemu je obavijestio Općinski sud u Zenici 4. jula 2001. godine.
  • 29.
    Novo ročište održano je 1. oktobra 2001. godine, koje je odgođeno zbog dostave dokumentacije Kantonalnog suda u Sarajevu o povlačenju tužbe u predmetu P-272/92, tj. P-1/93.
  • 30.
    Naredno ročište od 15. novembra 2001. godine odgođeno je do 14. januara 2001. godine zbog dobivanja dokumentacije od Kantonalnog suda u Sarajevu i dostave određene dokumentacije iz spisa drugotuženom.
  • 31.
    Naredno ročište od 6. februara 2002. godine je odgođeno zbog istog razloga - Kantonalni sud u Sarajevu nije dostavio potrebne informacije.
  • 32.
    Kantonalni sud u Sarajevu je 18. februara 2002. godine donio Rješenje broj P-5/02 kojim se tužba u predmetu P-1/03 smatra povučenom.
  • 33.
    Naredno ročište je održano 30. maja 2002. godine, te je odgođeno na neodređeno vrijeme, dok se ne pribavi spis austrijskog Zavoda i dok se ne odluči o potrebi finansijskog vještačenja. Naime, prvotuženi je iznio prigovor da austrijski organ, prilikom odlučivanja o određivanju invalidske penzije, ima diskreciono pravo ne/prihvatanja nalaza, ocjene i mišljenja domaćeg organa, što je bitno za utvrđivanje opravdanosti odštetnog zahtjeva.
  • 34.
    Apelant je preinačio tužbeni zahtjev 30. maja 2002. godine, tako da je utužio novi iznos od 50.888,68 KM, koji predstavlja mjesečnu štetu od 1.199,30 ATS za proteklih 176 mjeseci, računajući od 1. oktobra 1989. godine. Izvještaj vještaka finansijske struke apelant je dostavio sudu 18. oktobra 2002. godine.
  • 35.
    Novo ročište je održano 27. novembra 2002. godine, koje je odgođeno dok se ne pribavi dokumentacija austrijskog Zavoda.
  • 36.
    Novo ročište je održano 6. januara 2003. godine, koje je odgođeno do daljnjeg, dok se apelant ne izjasni u vezi sa nalazom, ocjenom i mišljenjem od 2. februara 1987. godine, kao i da dostavi sudsko poravnanje između austrijskog Zavoda i apelanta od 1. juna 1989. godine.
  • 37.
    Apelant je 9. januara 2003. godine dostavio novi podnesak u kojem se izjasnio u vezi sa rješenjem sa ročišta od 6. januara 2003. godine.
  • 38.
    Na ročištu od 29. januara 2003. godine zaključena je glavna rasprava i Općinski sud u Zenici je donio prvostepenu Presudu broj P: 341/03. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.
  • 39.
    Apelant je izjavio žalbu na prvostepenu presudu. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu u Zenici 22. maja 2003. godine.
  • 40.
    Kantonalni sud u Zenici odbio je žalbu Presudom broj Gž-902/03 od 15. aprila 2004. godine, potvrđujući razloge prvostepenog suda.
  • 41.
    Spis je vraćen 5. maja 2004. godine prvostepenom sudu i drugostepena presuda je otpremljena strankama.
  • 42.
    Apelant je 11. juna 2004. godine izjavio reviziju na Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-902/03 od 15. aprila 2004. godine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je zaprimio spis 9. jula 2004. godine. Nakon okončanog postupka, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odbio je reviziju Presudom broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine.
  • 43.
    Apelant je u više navrata urgirao da se okonča spor (14. jula 1997, 26. februara 1998, 23. aprila 1998, 28. oktobra 1999, 22. marta 2002. godine) i ukazivao da postoji sva relevantna dokumentacija za to. Također, Ured ombudsmana je u više navrata tražio informacije o predmetu (23. februara 2001, 17. oktobra 2002. godine).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 44.
    Apelant ponavlja hronološki činjenice iz predmeta i navode iz tužbe, žalbe i revizije upućene redovnim sudovima. U suštini, smatra da ima osnovan zahtjev za naknadu štete, jer su domaći organi krivci za neisplaćivanje invalidske penzije u Austriji u datom periodu. Tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu pogrešne primjene materijalnih propisa, prije svega, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Smatra da nije bilo opravdano odbijati njegov tužbeni zahtjev zbog činjenice da nije stavljen prigovor na nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta broj 10808/86 od 10. februara 1987. godine. Apelant obrazlaže da taj akt nije "upravni akt" u smislu Zakona o upravnim postupcima, te da su svi uvjeti za naknadu štete iz Zakona o obligacionim odnosima bili ispunjeni. U tom smislu, poziva se na odredbe člana 172. koje propisuju odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu. Konačno, ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 45.
    Općinski sud u Zenici, Kantonalni sud u Zenici i Federalni zavod za PIO Mostar, Kantonalna administrativna služba u Zenici, pozivajući se na odbijajuće presude, smatraju da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 46.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94)

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 47.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

  • 48.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)

Član 454.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

(3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

  • 49.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Š...Ć

Član 158.

Krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Š...Ć

Član 172.

(1) Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

Š...Ć

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ako uspostavljanje prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Š...Ć

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Š...Ć

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad Zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI. Dopustivost

VI.1. Dopustivost u vezi sa pravovremenošću i iscrpljivanjem pravnih lijekova

  • 50.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 51.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 52.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

VI.2. Drugi kriteriji dopustivosti u vezi sa navodom o nerazumnoj dužini trajanja postupka

  • 53.
    Apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VI.3. Očigledna osnovanost u vezi sa navodom o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije

  • 54.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

  • 55.
    Ustavni sud, prije svega, naglašava da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon. Ustavni sud, dalje, naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi ocjenjuju provedene dokaze. Isto tako, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica.
  • 56.
    Izuzetak čini slučaj kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan, ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravično suđenje, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi itd.; vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 57.
    Dalje, za meritorno raspravljanje o apelaciji apelant mora dokazati: (a) proizvoljnost primjene materijalnog ili procesnog prava ili utvrđenog činjeničnog stanja i (b) utjecaj te proizvoljnosti tako da vrijeđa jedno od Ustavom zaštićenih prava ili sloboda. To se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, dokazuje time što apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine a, istovremeno, prema članu 16. stav 2. Pravila, dostavi o tome dokaze i navode koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i vjerovatna (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Prema tome, apelacija mora biti supstantivna i obrazložena.
  • 58.
    U konkretnom slučaju, apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i utvrđeno činjenično stanje.
  • 59.
    Ustavni sud smatra da su relevantne činjenice utvrđene na osnovi prijedloga parničnih stranaka. U vezi s tim, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu arbitrarnost. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelant nije potpuno prezentirao dokumentaciju koja mu je bila dostupna, tj. odluku povodom tužbe od 23. marta 1988. godine u postupku koji se vodio u Austriji, pa čak ni rješenje koje je doneseno na osnovi spornog nalaza, ocjene i mišljenja broj 10808/86. Konačno, Ustavni sud smatra da se postupak donošenja ovog akta Instituta ne može tretirati kao upravni postupak, jer se radi o pribavljanju dokumenata koji se ne dostavljaju stranci, već služe za potrebe inozemnog osiguravajućeg društva. Naime, nalaz, ocjena i mišljenje Instituta je mišljenje vještaka, odnosno institucije koja obavlja vještačenje o preostaloj radnoj sposobnosti za treće lice. Samim tim, u ovoj pravnoj stvari nije značajno pitanje da li je apelant primio nalaz, ocjene i mišljenje drugotuženog, jer to nije bio upravni akt. Na kraju, Ustavni sud naglašava da se ne može prihvatiti apelantov stav da je Institut, pri donošenju prvog nalaza, ocjene i mišljenja broj 10808/86, napravio grešku. Institut je 6. oktobra 1987. godine donio sasvim novi nalaz, ocjenu i mišljenje broj 10798/87 u kojem nije utvrđeno da se u prethodnom aktu radilo o štamparskoj grešci koja je ispravljana novim aktom. Ustavni sud smatra da je apelant tražio novo vještačenje, u vremenskoj distanci od 8 mjeseci, koje je dalo drugačiji zaključak.
  • 60.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

VI.4. Zaključak

  • 61.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u vezi sa navodima o nerazumnoj dužini trajanja postupka ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 62.
    U preostalom dijelu Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

VII.a) Pravo na pravično suđenje

  • 63.
    U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, tj. parnici koju je apelant pokrenuo radi utvrđivanja prava na naknadu štete, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na tu situaciju. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu donošenja odluke u razumnom roku.
  • 64.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 65.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

VII.a)1. Razumna dužina postupka

Period koji se uzima u obzir

  • 66.
    Prema praksi organa Evropske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u vezi sa dužinom postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost, period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom ustanovljenja njihove vremenske nadležnosti s tim da se mora uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 67.
    Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici 6. februara 1990. godine, a okončan je Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-490/04 od 8. decembra 2005. godine. Prema tome, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao 15 godina i 10 mjeseci. U nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis ubraja se period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, tj. otprilike 10 godina.

Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine

  • 68.
    Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio na prvostepenom sudu. Od njegovog pokretanja do 14. decembra 1995. godine održana su samo dva pripremna ročišta, a apelant je u tom periodu proširio tužbu i na drugotuženog. Prema tome, postupak se nalazio u početnoj fazi.

Složenost predmeta

  • 69.
    U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A br. 231-G, str. 75). Također, broj strana u postupku određuje složenost postupka.
  • 70.
    Ustavni sud smatra da je konkretni predmet relativno složen. Prije svega, na strani tuženog postoje dva pravna subjekta, čiju je pasivnu legitimaciju bilo potrebno utvrditi. Dalje, identičan postupak apelant je pokrenuo pred drugim sudom zbog čega je postupajući sud morao da razriješi procesna pitanja u vezi sa institutom litis pendentio. Priroda činjenica kako u pogledu štete, tako i krivice za štetu je dosta složena. Konačno, i pravna pitanja, koja su relevantna za rješavanje, dosta su složena. In conclusio, radi se postupku koji se može okarakterizirati kao dosta složen.

Apelantovo ponašanje

  • 71.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 72.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant znatno doprinio činjenici da postupak traje više od 15 godina. Prije svega, apelant je dva puta mijenjao tužbeni zahtjev: prvi put 21. marta 1991. godine, kada je proširio tužbeni zahtjev na drugotuženog, drugi put 30. maja 2002. godine, kada je izmijenio iznos i osnov štete. Dalje, apelant, na početku postupka, nije dostavio tačnu adresu drugotuženog zbog čega je više ročišta moralo biti odgođeno zbog neuredne dostave (26. april 1997, 7. jun 1997, 4. maj 2000, 27. novembar 2000. godine). Također, apelant je pokrenuo dva identična postupka za naknadu štete zbog čega je sud morao čekati da se jedan postupak okonča i apelant dostavi dokaz o tome (period do 18. februara 2002. godine; vidi tačku 32). Apelant je izostao sa ročišta od 26. aprila 1999. godine zbog čega je ono moralo biti odgođeno. Ustavni sud, također, primjećuje da tužbeni zahtjev nije bio potpun u vezi sa određenim dokazima, kao što je tačna visina štete (vidi tač. 14. i 34) ili dokumentacija u vezi sa postupkom vođenim u Republici Austriji (vidi tač. 35. i 36).
  • 73.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je apelant doprinio da postupak traje tako dugo.

Ponašanje sudova

  • 74.
    Ustavni sud, prije svega, primjećuje da sudovi nisu uzeli u rad predmet od 14. decembra 1995. do 18. novembra 1997. godine. To je relativno dug period (23 mjeseca) i Ustavni sud ne može naći obrazloženje za to, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da nije mijenjana teritorijalna nadležnost sudova. Dalje, vremenski razmaci između pojedinih ročišta su u određenim slučajevima bili predugi. Tako, naprimjer, u periodima od 18. novembra 1997. do 26. aprila 1999. godine (17 mjeseci), od 7. juna 1999. do 4. maja 2000. godine (10 mjeseci), od 4. maja 2000. do 27. novembra 2000. godine (6 mjeseci), od 29. maja 2002. do 27. novembra 2002. godine (5 mjeseci) nije održano niti jedno ročište. Ustavni sud, također, primjećuje da su drugi sudovi, kao što su Općinski sud I u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu, krivi što postupak nije mogao teći zbog nemogućnosti utvrđivanja stanja u spisu P-1785/91, tj. P-272/92 i P-1/03. Općinski sud u Zenici je čekao od 18. novembra 1997. do 2. jula 2001. godine dok nije dobio pouzdane informacije gdje se spis nalazi, pod kojim brojem je zaveden i kakvo je procesno stanje u tom predmetu. Iako Općinski sud u Zenici ne snosi tu krivicu, jer je urgirao u više navrata da se dostave informacije, ovi propusti se ne mogu staviti na teret apelantu, već odgovornom subjektu za rad sudova. Dalje, Općinski sud u Zenici je više ročišta odgodio radi pribavljanja spisa od austrijskog suda, tj. Zavoda (30. maja 2002. i 27. novembra 2002. godine), mada nikada nije upućen zahtjev putem Ministarstava vanjskih poslova, već je apelant dostavio određenu dokumentaciju.
  • 75.
    Što se tiče postupaka pred Kantonalnim sudom u Zenici i Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da su tekli relativno brzo i bez neopravdanih stanki. Spisi su na vrijeme dostavljeni sudovima u rad, koji su u relativno kratkom periodu donijeli svoje odluke.
  • 76.
    Ustavni sud zaključuje da su sudovi, prije svega, time što nisu uzeli u rad predmet na vrijeme, što nisu zakazivali ročišta u dužim vremenskim razmacima i propuštanjem da se preduzmu potrebne procesne radnje, također, doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo.

Zaključak u vezi sa razumnošću dužine postupka

  • 77.
    Uzimajući u obzir apelantovu krivicu, s jedne strane, i krivicu nadležnih sudova, s druge strane, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na razumnu dužinu trajanja postupka iz člana 6. Evropske konvencije, zato što su sudovi u vremenskom periodu od otprilike 5 godina (nakon 14. decembra 1995. godine) doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo.

VIII. Zaključak

  • 78.
    Ustavni sud zaključuje da su u predmetnom parničnom postupku naknade štete nadležni sudovi prekršili apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 79.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 80.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić