Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Presuda odvojeno mišljenje

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu načelnika Općine Velika Kladuša za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa Zakonom o državnoj imovini na Unsko-sanskom kantonu, na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na sjednici održanoj 13. februara 2007. godine, donio je

PRESUDU
ODVOJENO MIŠLJENJE

  • 1.
    Utvrđuje se da je Zakonom o državnoj imovini na Unsko- sanskom kantonu ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 5/97) povrijeđeno pravo Općine na lokalnu samoupravu.
  • 2.
    U skladu s članom IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članom 37. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), daje se, kao prelazno rješenje, mogućnost Skupštini Unsko-sanskog kantona da, u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", usaglasi odredbe Zakona iz tačke 1. ove Presude s članom 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi ("Službeni list R BiH", broj 31/94), postupajući pri tome u skladu s članom 56. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), do kada se ovaj zakon može primjenjivati.
  • 3.
    Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Unsko-sanskog kantona".

Obrazloženje

Načelnik Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je dana 12.7.2006. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa Zakonom o državnoj imovini na Unsko-sanskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon) i zahtjev za utvrđivanje ustavnosti člana 2., 4., 6. stav 1. tačka 2. i 3. i člana 8. navedenog zakona. Osporenim zakonom utvrđuje se imovina Unsko-sanskog kantona, preuzimanje, način sticanja, upravljanja i raspolaganja, te druga pitanja koja su u vezi s imovinom Kantona.

U zahtjevu je navedeno da Skupština Unsko-sanskog kantona nije imala ustavni osnov za donošenje Zakona, a naročito u smislu "donošenja odredbi" Zakona kojim je definisano pravno sljedništvo u imovini i imovinskim pravima subjekata s područja Unsko-sanskog kantona koji su bili nosioci prava korištenja i raspolaganja nad sredstvima u bivšoj društvenoj svojini, preuzimanje te imovine, te identifikacija imovine kao i subjekata od kojih se imovina Zakonom preuzima. Podnosilac zahtjeva posebno ukazuje na neustavnost čl. 2., 4., 6. stav 1. tačka 2. i 3. i člana 8. osporenog zakona. Ističe da Skupština Unsko-sanskog kantona nije imala ustavnu osnovu za donošenje Zakona, iz razloga što su odredbama člana 2. i 3. poglavlje IV - djelokrug kantona, Ustava Unsko-sanskog kantona - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 1/04) utvrđene isključive i zajedničke nadležnosti Kantona i Federacije, te da istim nadležnostima nigdje nije eksplicitno propisana nadležnost Kantona da donosi propise za regulisanje navedene oblasti. Donošenjem Zakona, prema navodima podnosioca, povrijeđeno je pravo Općine, kao jedinice lokalne samouprave, da raspolaže i upravlja svojom imovinom, a što je zagarantovano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavom Unsko-sanskog kantona, Zakonom o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i Zakonom o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 5/97, 1/98, 2/00 i 13/04). Podnosilac zahtjeva posebno ukazuje na član 2. poglavlje VI - Općinske vlasti, Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, član 2. poglavlje VI - Općinske vlasti Ustava Unsko-sanskog kantona, te član 9. i 10. Zakona o lokalnoj samoupravi Unsko-sanskog kantona. Pored navedenog podnosilac zahtjeva smatra da je donošenjem osporenog zakona Skupština Unsko-sanskog kantona prekoračila svoja ovlaštenja i time povrijedila osnovna prava općine, kao jedinice lokalne samouprave koja proizilaze iz odredbi Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojom je, pored ostalog, propisano da će "lokalna vlast u skladu s ekonomskom politikom zemlje, imati pravo na odgovarajuće vlastite izvore finansiranja. Njima će raspolagati slobodno i u okviru svojih ovlaštenja".

Imajući u vidu navedeno podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da je Unsko-sanski kanton donošenjem Zakona povrijedio pravo općine na lokalnu samoupravu, te odluku kojom se utvrđuje da su odredbe članova 2., 4., 6. stav 1 tačka 2. i 3. i člana 8. Zakona neustavne.

Ustavni sud Federacije je, dana 28.7.2006. godine, Skupštini Unsko-sanskog kantona, kao donosiocu osporenog zakona dostavio zahtjev podnosioca radi davanja odgovora.

Skupština Unsko-sanskog kantona je, dana 13.9.2006. godine dostavila odgovor na navode iz zahtjeva, u kojem je navedeno da je kod donošenja Zakona potrebno imati u vidu "poratno" vrijeme, kada je Zakon donijet, te da je u to vrijeme bilo potrebno zaštititi vlasništvo koje nije imalo adekvatnu zaštitu, odnosno koje nije imalo svoga titulara. Pored navedenog u odgovoru se ističe da osporeni zakon ne vrijeđa prava općina na lokalnu samoupravu i da "pozivanje" u zahtjevu na Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi ne znači imati gotov "evropski" recept za sve probleme lokalne samouprave, te da Evropa poznaje različita rješenja i koncepte u predmetnoj oblasti. Također se ističe da, razlog više da se u spomenuto vrijeme donese predmetni zakon su i odredbe člana 4. Zakona o provedbi društvene svojine ("Službeni list RBiH", broj 33/94). Osporenim zakonom, prema navodima iz odgovora, značajno su sačuvana dobra koja bi inače bila napadnuta, devastirana i sl. Imajući u vidu navedeno, Unsko-sanski kanton predlaže da Ustavni sud Federacije ne udovolji zahtjevu podnosioca.

Ustavni sud Federacije je u ovom ustavnosudskom predmetu održao javnu raspravu dana 13.2.2007. godine, kojoj su pristupili: u ime podnosioca zahtjeva načelnik Općine Velika Kladuša Admir Mulalić, u ime Unsko-sanskog kantona punomoćnici mr. Smail Kličić i Himzo Ezić.

U toku javne rasprave načelnik Općine Velika Kladuša odustao je od zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti članova 2., 4., 6. stav 1. tačka 2. i 3. i člana 8. Zakona, dok je u cijelosti ostao kod navoda zahtjeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu, ističući da kantonalne vlasti prilikom donošenja zakona nisu pravovremeno i na odgovarajući način konsultovale jedinice lokalne samouprave na svom području iako se osporenim zakonom uređuju pitanja koja se direktno tiču jedinica lokalne samouprave.

Punomoćnici Unsko-sanskog kantona u cijelosti su ostali kod navoda iz odgovora od 13.9.2006. godine.

Nakon održane javne rasprave, Ustavni sud Federacije, postupajući u okviru postavljenog zahtjeva, odlučio je kao u izreci presude iz sljedećih razloga:

Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine određeno je da međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, te opća pravila međunarodnog prava, čine dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine (član VII.3. Ustava). S obzirom da je Evropska povelja o lokalnoj samoupravi kao akt međunarodnog prava ratifikovan 1994. godine, kada je i stupila na snagu, to su njene odredbe sastavni dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine. U članu 4. tačka 6. ove povelje izričito je propisano "da će lokalne vlasti biti konsultovane, u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču".

Polazeći od citirane odredbe Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, Ustavni sud Federacije je, na osnovu provedenog postupka, utvrdio da je Unsko-sanski kanton, donošenjem osporenog zakona, kojim je utvrđena imovina tog kantona (preuzimanje, način sticanja, upravljanja i raspolaganja, te druga pitanja koja su u vezi s imovinom kantona), povrijedio pravo na lokalnu samoupravu Općine Velika Kladuša. Naime, Sud je pošao od toga da se imovina na koju se odnosi osporeni zakon nalazi i na području općine Velika Kladuša, što znači da se zakonsko regulisanje te imovine može direktno ticati dotične općine.

Imajući u vidu navedeno, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju, prilikom donošenja osporenog zakona, kantonalne vlasti nisu pravovremeno i na odgovarajući način konsultovale jedinice lokalne samouprave na svom području, iako su prema odredbama Evropske povelje o lokalnoj samoupravi bile dužne tako postupiti, s obzirom da se osporenim zakonom uređuju ona pitanja i oni odnosi za čije regulisanje općine kao jedinice lokalne samouprave imaju značajan interes.

Sud je u skladu s članom IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine dao prelazno rješenje, da Skupština Unsko-sanskog kantona, u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude, usaglasi osporeni zakon s navedenim principom Evropske povelje, pri čemu se treba pridržavati pravila utvrđenih u članu 56. sada važećeg Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Do tada se Zakon na koji se odnosi ova presuda može primjenjivati.

Iz navedenih razloga Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio odlučujući u sastavu: prof. dr. Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Mirko Bošković, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, Kata Senjak i prof. dr. Kasim Trnka, sudije Suda.

Presuda je donesena većinom glasova.

U situaciji postojanja zakonske obaveze da se prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine održi javna rasprava, nije prihvatljivo održavanje te rasprave bez upućenog poziva donosiocu osporenog akta da istoj prisustvuje. Konkretno, u ovom ustavnosudskom sporu, pokrenutom povodom zaštite prava na lokalnu samoupravu, smatram da stranka u postupku mora biti kantonalni zakonodavni organ koji je i donio osporeni zakon, a ne kanton, kako to Sud smatra. Kanton, ustvari, nije organ državne vlasti, nego teritorijalna jedinica u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine, na čijem nivou Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine izričito određeni organi vrše tu vlast, u skladu sa utvrđenom nadležnošću. Uz to, samo je donosilac osporenog propisa u poziciji potpune legitimisanosti da Ustavnom sudu predoči puni i pravi smisao tog akta, odnosno pojedinih njegovih odredaba. Na kraju treba imati u vidu i to da se ovakvom praksom narušava princip podjele vlasti, dužnost poštovanja nadležnosti i inače ustavom utvrđeni položaj organa zakonodavne vlasti u sistemu ukupne državne vlasti. Stoga ne mogu glasati za ovu odluku Ustavnog suda, koristeći pri tome i pravo sudije na odvojeno mišljenje.

Sudija
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Nedjeljko Milićević, s. r.