Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu grupe od 22 delegata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 10. st. 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, na temelju člana IV.C.10. (2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi s amandmanima XIV. i LXXIII. na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj dana 16. maja 2007. godine, donio je

PRESUDU

Utvrđuje se da odredbe st. 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/06) nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".

O b r a z l o ž e n j e

Grupa od 22 delegata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijeli su Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjeve za utvrđivanje ustavnosti odredbi st. 2., 3. i 4. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon). U toku postupka pred Ustavnim sudom Federacije četiri potpisnika zahtjeva iz grupe od 22 delegata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine koji su podnijeli zahtjev, povukla su dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ustavnosti odredbe stava 2. člana 10. osporenog Zakona, te na taj način u navedenom dijelu više ne egzistira kvalificirana većina delegata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine potrebna za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti. Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine je, također, djelimično povukao zahtjev u pogledu utvrđivanja ustavnosti istog stava Zakona, te je Ustavni sud Federacije posebnim Rješenjem broj U-28/06 od 16.5.2007. godine, na temelju odredbe člana 29. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) u vezi sa članom 39. stav 1. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda Federacije ( "Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) obustavio postupak za utvrđivanje ustavnosti odredbe stava 2. člana 10. Zakona. Ovim je predmet zahtjeva podnosilaca, te shodno tome i razmatranja i odlučivanja Ustavnog suda Federacije, preciziran u smislu utvrđivanja ustavnosti odredbi st. 3. i 4. člana 10. osporenog zakona.

Podnosioci zahtjeva u podnijetim zahtjevima suštinski istovjetno smatraju da osporene odredbe zakona nisu u saglasnosti sa članom II.A.2. i II.A.2.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je osigurana primjena najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i dokumentima u Dodatku Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, te koje sadrže katalog prava od a) do s) koja posebno jamči Federacija Bosne i Hercegovine svim osobama na njenoj teritoriji. Temeljna tvrdnja, na kojoj zasnivaju stav da su osporene odredbe neustavne, jeste da je osporenim zakonskim rješenjima povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu, a ta prava su u katalogu zajamčenih ljudskih prava i sloboda taksativno navedena u odredbi člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Zakon je, nadalje, prema stanovištu podnosilaca zahtjeva, u osporenom dijelu diskriminatorski, u suprotnosti sa odredbom člana 14. Evropske konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te u suprotnosti i sa komplementarnim odredbama pravno obavezujućih međunarodnih dokumenata (Međunarodni ugovor o političkim i građanskim pravima i Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), koju tvrdnju posebno detaljno obrazlažu analizirajući osporene odredbe Zakona. Ukazuju i na povrede člana 8. Evropske konvencije (pravo na dom), te člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju (pravo na mirno uživanje imovine) i pritom se pozivaju na stavove Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je u brojnim odlukama stanarsko pravo označio kao imovinsko. Činjenično, podnosioci zahtjeva, analizirajući osporene odredbe, smatraju da one grubo krše navedena prava građana, jer su vlasnici nacionaliziranih stanova (stav 2. člana 10. Zakona) stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na nacionalizirane stanove vakufa, legata i zadužbina, pošto se članom 10. stav 3. i 4. Zakona ovoj kategoriji vlasnika nacionaliziranih stanova daju posebne privilegije. Naime, nosilac stanarskog prava na takvom stanu, da bi ga otkupio, mora dobiti pismenu saglasnost vlasnika, a ako ne dobije tu saglasnost nosilac stanarskog prava će dobiti zamjenski stan, odnosno vlasnik stana (vakuf), ako odobri otkup stana nosiocu stanarskog prava, dobit će zamjenski stan. Podnosioci zahtjeva su stanovišta da bi bivši vlasnici nacionaliziranih i konfiskovanih stanova, kao i nosioci stanarskih prava na takvim stanovima, trebali imati isti zakonski tretman. Nadalje, prigovaraju da je odredbama osporenog zakona nejasno definiran postupak dodjele zamjenskih stanova, kao i njihov broj i struktura, što, po mišljenju podnosilaca zahtjeva, dodatno utiče na pravnu nesigurnost, kako nosilaca stanarskih prava, tako i vlasnika nacionaliziranih stanova. Svi građani, nosioci stanarskog prava, su osporenim zakonom stavljeni u nejednak položaj. Ovakvim rješenjima su povrijeđene odredbe člana 14. Evropske konvencije, naime zabrane diskriminacije građana, kao i obavezne jednakosti pred zakonom. Sporne odredbe su, nadalje, i u koliziji s članom 8. Evropske konvencije, koji garantira svakom građaninu pravo na dom, te odredbama člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju, koji propisuje da je svaka osoba ovlaštena da mirno uživa svoje vlasništvo. Saglasno tome, podnosioci zahtjeva predlažu Ustavnom sudu Federacije da donese presudu kojom će se utvrditi da član 10. st. 3. i 4. osporenog zakona nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, a grupa delegata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine predlaže i da Ustavni sud Federacije naloži Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od objave presude usaglasi odredbe Zakona s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

U skladu sa članom 39. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije, stranke u ovom postupku ocjenjivanja ustavnosti su naprijed navedeni podnosioci zahtjeva, te kao suprotna stranka donosilac Zakona, Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga je od donosioca osporenog zakona zatražen odgovor na zahtjeve podnosilaca, koji, međutim, nije dostavljen.

Ustavni sud Federacije je održao javne rasprave dana 8.5.2007. godine i 16.5.2007. godine. Na javnoj raspravi 16.5.2007. godine su od pozvanih stranaka u postupku pristupili i sudjelovali opunomoćenik predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine i opunomoćenici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Također, na javnoj raspravi su sudjelovali i pozvani predstavnici institucija, organizacija i udruženja građana koje su iskazale opravdan interes za materiju koju tretira osporeni zakon. Prethodno su imali mogućnost dostavljanja podnesaka, te eventualno dokaza kojima bi potkrijepili stavove u pogledu odredbi osporenog zakona. Ustavni sud Federacije je, radi cjelovitog razjašnjenja predmeta zahtjeva, kao i da bi prilikom razmatranja imao uvid i u stavove zainteresirane javnosti, dao mogućnost da svoje viđenje osporenih zakonskih rješenja iznesu institucije, organizacije i udruženja koja okupljaju bivše vlasnike nacionalizirane i konfiskovane imovine i nosioce stanarskog prava na nacionaliziranim i konfiskovanim stanovima, Vakufska direkcija i kulturne i humanitarne organizacije svih konfesija u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Opunomoćenik predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, kao jedan od podnosilaca zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti, u cijelosti je ostao kod navoda i tvrdnji iznijetih u zahtjevu i podnesku od 3.5.2007. godine u pogledu osporavanih odredbi st. 3. i 4. člana 10. Zakona. Ustvrdio je da sporni stav 3., odnosno 4. člana 10. Zakona, koji pravi izuzetak, bivše vlasnike nacionaliziranih i konfiskovanih stanova (vakufe, legate i zadužbine) stavlja u povoljniji položaj u odnosu na druge vlasnike, jer normira potrebu za pribavljanjem saglasnosti u smislu mogućnosti nosioca stanarskog prava na takvom stanu da ga otkupi. Sljedstveno tome, stvara nejednakost pred zakonom kako nosilaca stanarskog prava čija su prava utvrđena stavom 2. člana 10. Zakona, tako i među ranijim vlasnicima predmetnih stanova. Ponovio je stav da je nejednakost pred zakonom suprotna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i relevantnim međunarodnim dokumentima koji su sastavni dio Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i koji imaju prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo. U vezi s tim, ponovno je ukazao na povrede zajamčenih prava građana u vidu jednakosti pred zakonom, zabrane diskriminacije, prava na dom i imovinu, te relevantne odredbe međunarodnih dokumenata koje tretiraju označena prava i slobode građana.

Opunomoćenik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao jedne od suprotnih strana u postupku i donosioca Zakona, upoznao je Ustavni sud Federacije sa činjenicom da je osporeni tekst Zakona u više navrata razmatran na sjednicama domova Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Pritom su izražavane brojne dileme, te se ozbiljno pristupalo njegovom donošenju i egzistirale su različite varijante. Kod zakonodavca je preovladavala namjera rješavanja pitanja značajnijeg, odnosno većeg broja građana, nosilaca stanarskog prava na nacionaliziranim i konfiskovanim stanovima, kako bi kod prava na otkup stana bili u ravnopravnom položaju sa nosiocima stanarskog prava na društvenim stanovima. Naveo je da su stavovi 3. i 4. člana 10. ovog zakona bili jedini mogući politički konsenzus za usvajanje Zakona, te su zbog toga kao izuzeci predviđeni. Od strane donosioca Zakona nisu prezentirana šira obrazloženja, niti dati drugi razlozi ili dokazi koji bi bili relevantni za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu.

Opunomoćenici zainteresovanih organizacija, institucija i udruženja građana koji su prisustvovali javnoj raspravi su se oglasili, te je opunomoćenik Vakufske direkcije Sarajevo u svom izlaganju istakao primjedbe proceduralne naravi, u vidu osporavanja aktivne legitimacije podnosilaca zahtjeva, jer su istekli mandati delegata i predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud Federacije na ovom mjestu smatra za potrebno istaći da predstavnici institucija i udruženja u ovom postupku nemaju svojstvo stranke, te stoga nisu niti ovlašćeni da ističu i zahtijevaju očitovanje ovog suda po proceduralnim prigovorima. No, međutim, smatramo i da je potrebno upoznati sve osobe da je u ovom, kao i u drugim postupcima pred Ustavnim sudom Federacije, Ustavni sud Federacije stajališta da su eventualni prigovori o nedostatku aktivne legitimacije iz navedenog razloga neosnovani. Nadalje, opunomoćenik Vakufske direkcije Sarajevo upustio se u ocjenu merituma zahtjeva, te se osvrnuo na zahtjeve u smislu eventualnih povreda prava na dom i prava na imovinu po međunarodnim standardima. Postavio je pitanje koliko i do koje mjere državni organi i institucije imaju pravo korespondencije sa zahtjevima u odnosu na donošenje zakonskih propisa, jer ukoliko se pojavi interes države, država ima pravo ograničiti pravo stanovništva, što potvrđuje i član 1. Prvog protokola Evropske konvencije. U konkretnom slučaju država je donijela Zakon u smislu da daje mogućnost otkupa nacionaliziranih stanova, stav 3. i 4. govore o izuzetku, gdje se postavlja pitanje da li i taj izuzetak predstavlja povredu prava na dom, povredu imovinskih prava sadašnjih korisnika. U stavu 4. zakonodavac je omogućio da državu obaveže da stan iste lokacije i kvadrature dodijeli nosiocu stanarskog prava. U konkretnom slučaju se ne radi o povredi prava na dom, jer država nije isključila pravo na zamjenu lokacije, te tako proizilazi da država ima pravo zaštititi tradicionalne institute, kao što su vakuf, legat i zadužbina. Iz svega navedenog, predlaže se da Sud zahtjev podnosilaca odbije kao neutemeljen.

Opunomoćenica Udruženja za građanska prava je suprotnog stanovišta, te je u svom izlaganju istakla da se u konkretnom slučaju zahtjev suštinski temelji na povredi prava na jednakost pred zakonom, kao i da je diskriminatorski po nosioce stanarskog prava, a tu diskriminaciju ta kategorija građana trpi od 1997. godine, kada je donesen Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Diskriminacija je nastavljena i donošenjem Zakona koji je predmet današnje rasprave, te iz navedenog izvodi mišljenje da je Zakon neustavan. Smatra, međutim, da je neustavan i iz drugih razloga, te da povrjeđuje pravo na dom, kao i pravo na imovinu ove kategorije građana, nosilaca stanarskog prava.

Opunomoćenik Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" je svoje izlaganje bazirao na tvrdnji da izvorni vlasnik ima preče pravo u odnosu na korisnika stanarskog prava.

Opunomoćenik Udruženja za povrat nacionalizirane i konfiskovane imovine Federacije Bosne i Hercegovine tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji, ali iz razloga jer je imovina građana predmetnim zakonom ugrožena, te da građani koje okuplja udruženje koje zastupa ovim rješenjima nemaju pravo da odbiju ili daju saglasnost na otkup njihovih nacionaliziranih i konfiskovanih stanova. Apelovao je na donošenje krovnog, državnog zakona, kojim bi se na razini Bosne i Hercegovine izvršila denacionalizacija, kao što su to uradile druge države u tranziciji.

Opunomoćenici institucija, organizacija i udruženja koja zastupaju interese bivših vlasnika smatraju da eventualna pozitivna odluka po zahtjevima obesmišljava donošenje obavezujućeg zakona o restituciji, što je, međutim, negirano od strane Udruženja za građanska prava, jer restitucija obuhvata širu imovinu, a također se može izvršiti i drugim načinima osim naturalne, recimo pravičnom naknadom i sl.

Opunomoćenik Udruženja građana za zaštitu nosilaca stanarskih prava na nacionaliziranim i privatnim stanovima "Dom" Sarajevo je istakao da su osporeni stavovi diskriminirajući, jer svi nosioci stanarskog prava nisu izjednačeni pred zakonom, čime jesu povrijeđene odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe Evropske konvencije. Imajući u vidu da je otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo uređen u Bosni i Hercegovini putem dva entitetska zakona, Republika Srpska i Distrikt Brčko nisu pravili razlike između nosilaca stanarskog prava, niti su predvidjeli bilo kakve izuzetke, što govori o nejednakosti građana Federacije Bosne i Hercegovine, kojima nije omogućena realizacija prava otkupa stanova na način kako su ostali građani Federacije Bosne i Hercegovine, pa i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, već ostvarili.

Nakon provedene javne rasprave, Ustavni sud Federacije je donio presudu kao u izreci iz sljedećih razloga:

Prilikom odlučivanja, u skladu sa članom 13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije, krećući se isključivo u okviru i granicama postavljenog zahtjeva, Ustavni sud Federacije uočava da se zahtjevi temelje, uz druge navedene povrede, na suštinskoj tvrdnji da su osporene odredbe zakona u suprotnosti s članom II.A.2.(1)c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine - pravom na jednakost pred zakonom, izmijenjenog Amandamnom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, te sa članom 14. Evropske konvencije - zabranom diskriminacije, kao i komplementarnim odredbama Međunarodnog ugovora o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koje tretiraju ova prava. S druge strane, očigledna je intencija donosioca osporenog zakona, da, kako je opunomoćenik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u toku ovog postupka potvrdio i istaknuo, "otvori vrata" za kupovinu/otkup stana značajnijem, odnosno većem broju građana nosilaca stanarskog prava na nacionaliziranim i konfiskovanim stanovima, za razliku od ranijeg rješenja koje je tu materiju odložilo za regulisanje u okviru budućeg postupka restitucije. To je svakako pitanje vođenja zakonodavne politike, koja jeste u isključivom domenu organa zakonodavne vlasti.

Odredba člana II.A.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom IV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, proklamuje obavezu poštivanja načela, sloboda i prava utvrđenih u članu II Ustava Bosne i Hercegovine, koji se primjenjuju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, dok odredba člana II.A.2 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nameće i pozitivnu obavezu Federacije da osigura primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima taksativno pobrojanim u Aneksu Ustava, u okviru kojeg su i dokumenti na koja se pozivaju podnosioci zahtjeva (Evropska konvencija, Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima). Pritom pravo na jednakost pred zakonom i zabrana diskriminacije, kao temeljne povrede na koje ukazuje zahtjev, kao i druga prava (pravo na imovinu), su pojedinačno i taksativno nabrojana u katalogu ljudskih prava i sloboda u odredbi člana II.A.2.(1), izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine od a) do s).

U tom smislu, Ustavni sud Federacije je prvenstveno mišljenja da prilikom donošenja osporenog zakona nisu ispoštovana načela iz člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, koji garantira pravo na jednakost pred zakonom. Osporena odredba iz stava 3. člana 10. Zakona za kupovinu/otkup stanova bivših vlasnika vakufa, legata i zadužbina na kojima postoji stanarsko pravo, za koju različitost se ne može utvrditi relevantno objašnjenje, predviđa drugačiji tretman i nosilaca stanarskih prava i bivših vlasnika u odnosu na neosporenu, može se reći temeljnu odredbu iz stava 2. člana 10. Zakona, koja se odnosi na nacionalizirane i konfiskovane stanove na kojima postoji stanarsko pravo. Različitost, koja, uz poštivanje zagarantiranih prava građana, ne mora nužno dovesti do suštinske nejednakosti građana pred zakonom, u ovom slučaju, po mišljenju ovog suda, ima snagu povrede prava na jednakost građana pred zakonom, jer njihova prava i obaveze suštinski, po obimu i kvalitetu, različito tretira. Takav zakonski tretman, koji na ovaj način sadrži i diskriminatorske elemente, ogleda se prvenstveno u predviđanju posebne privilegije za jednu kategoriju, kako zakonodavac navodi, bivših vlasnika nacionaliziranih, odnosno konfiskovanih stanova (iz stava 3. člana 10. Zakona), u odnosu na opći stav 2. istog člana Zakona, koji predviđa bivšim vlasnicima dodjelu odgovarajućeg stana. To istovremeno znači nametanje posebne obaveze za kategoriju nosilaca stanarskog prava iz stava 3., u odnosu na nosioce stanarskog prava iz stava 2. istog člana Zakona. Suštinski se sastoji u pribavljanju pismene saglasnosti bivšeg vlasnika za kupovinu/otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, koja se ovim uvjetuje. Ovakav uvjet ne postoji u stavu 2. člana 10. Zakona, a u navedenom kontekstu treba uputiti i na opću definiciju koja određuje svojstvo nosioca stanarskog prava (čl. 8. Zakona o kupovini stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Istovremeno, Ustavni sud Federacije uočava da pismena saglasanost predviđena u stavu 3. člana 10., osim neizvjesnosti u pogledu dobijanja, odnosno uskraćivanja, normira potpunu proizvoljnost u pogledu odabira ponuđene alternative, privilegije u korist bivših vlasnika iz stava 3. Ne postoje objektivizirani, zakonom utemeljeni, transparentni kriteriji za njeno izdavanje, odnosno uskraćivanje. Osporena odredba stava 3. člana 10. Zakona ovim ozakonjuje, suprotno općeprihvaćenim međunarodnim standardima, arbitrarnost u postupanju, koja je nedopustiva i organima javne vlasti, na primjer sudovima, u vršenju svojih sudskih ovlašćenja.

Nadalje, primjećuje se da, imajući u vidu odredbu stava 4. člana 10. Zakona, ni u naznaci nisu predviđeni rokovi za dodjelu zamjenskih stanova, nije definiran fond zamjenskih stanova, postupak dodjele itd. Zakon u cijelosti nema ni upućujuće ili prijelazne odredbe koje bi eventualno bliže naložile uređenje ovog segmenta. Na taj način nisu ni približno osmišljeni rokovi, pa ni put i način za dodjelu zamjenskog stana, svejedno da li se, kako su osporeni stav 3. i 4., ili, pak i neosporeni, temeljni stav 2. člana 10. Zakona regulisali, imaju dodijeliti bivšim vlasnicima ili nosiocima stanarskog prava. Uz uočeno, osporene odredbe iz stava 3. i stava 4. člana 10. Zakona u ovom dijelu samo su deklarativne naravi i generiraju stanje pravne nesigurnosti i neizvjesnosti u oblasti koju je osporeni zakon želio urediti. Uz utvrđenu nejednakost pred zakonom, koja prozilazi kako iz različitog tretmana koji suštinski podrazumijeva pružanje određenih privilegija i nametanje dodatnih obaveza u odnosu na oblast koju tretira, tako i na naprijed navedeni način, osporene odredbe, po mišljenju Ustavnog suda Federacije, imaju za posljedicu i diskriminaciju građana čije odnose uređuje, te krše opću zabranu diskriminacije građana iz člana 14. Evropske konvencije.

Naglašava se da se odlukom Ustavnog suda Federacije ne prejudiciraju eventualna buduća zakonska rješenja pitanja restitucije, pa ni u slučaju kada su u pitanju stanovi koji su bili predmetom ovog postupka, u smislu utvrđivanja kompatibilnosti danih rješenja s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Smatra se potrebnim istaknuti da i ta oblast, kao i svaka druga, zahtijeva rješenja koja uvažavaju i poštivaju zagarantirana ljudska prava i slobode i ustavna načela, te da je izvjesno da će se zakonodavna vlast u vršenju svojih ovlasti njima i rukovoditi.

S obzirom na naprijed iznijeto stajalište, Ustavni sud Federacije se nije upuštao u razmatranje eventualne utemeljenosti zahtjeva u pogledu drugih istaknutih povreda koje su navedene u zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti. Također, Ustavni sud Federacije ne smatra nužnim da intervenira u smislu nametanja prijelaznog rješenja ili obaveznog roka za usaglašavanje odredbi koje su proglašene nesaglasnima s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te u tom smislu nije prihvaćen prijedlog grupe delegata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.

Iz navedenih razloga Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je odlučujući u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr. Ranka Cvijić; Domin Malbašić; Aleksandra Martinović; prof. dr. Nedjeljko Milićević; Kata Senjak i prof. dr. Kasim Trnka, sudije Suda.

Presuda je donesena većinom glasova.

Broj U-28/06
16. maja 2007. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
mr. Mirko Bošković, s. r.