Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. srpnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/04
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 130/02, rješavajući apelaciju Z. D. i I. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. točka 17. članka 59. stavak 2. točka 2. članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Usvaja se apelacija Z. D. i I. D.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-334/01 od 4. travnja 2002. godine;
  • -
    rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1149/00 od 15. svibnja 2001. godine;
  • -
    rješenje Općinskog suda II Sarajevo, broj P-2476/99 od 20. kolovoza 2000. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. D. i I. D., podnesena protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova - Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 25-31-921-D/99 od 27. lipnja 2000. godine i zaključka načelnika Općine Novo Sarajevo - Službe za stambenu oblast, broj 05-23-2224/99 od 25. listopada 1999. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Z. D. i I. D. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koje zastupa N. M., odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su, 8. srpnja 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-334/01 od 4. travnja 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1149/00 od 15. svibnja 2001. godine, rješenja Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2476/99 od 20. kolovoza 2000. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova - Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja), broj 25-31-921-D/99 od 27. lipnja 2000. godine i zaključka načelnika Općine Novo Sarajevo - Službe za stambenu oblast (u daljnjem tekstu: načelnik Općine Novo Sarajevo), broj 05-23-2224/99 od 25. listopada 1999. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda zatraženo, 11. ožujka 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju nije dostavljen.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelanti su se kao suvlasnici stana u Sarajevu, u ulici Ložionička broj 13, obratili Općini Novo Sarajevo - općinskom načelniku, tražeći da iz stana iseli F. B. U zahtjevu je navedeno da su A. I. i I. I. bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu, da su umrli u tijeku rata, i da je u stan uselio F. B., koji nema suglasnost za useljenje od vlasnika stana - apelanata. U zahtjevu je zatraženo da se postupi sukladno članku 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH, broj 27/99).
  • 6.
    Načelnik Općine Novo Sarajevo, zaključkom broj 05-23-2224/99 od 25. listopada 1999. godine, odbacio je navedeni zahtjev zbog nenadležnosti, smatrajući da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretnini koja je bila privremeno napuštena tijekom rata, obzirom da apelanti, kao vlasnici stana, nisu bili u njegovom posjedu ni ranije, jer je na predmetnoj nekretnini bilo stečeno stanarsko pravo i stan su koristili nositelji stanarskog prava, A. i I. I. U obrazloženju navedenog zaključka također je navedeno da je, nakon njihove smrti, stan koristio F. B., kojeg vlasnik stana može iseliti ulaganjem vlasničke tužbe redovitom sudu. Kako u ovom slučaju nije primjenjiv članak 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, zaključkom je odlučeno prema članku 65. Zakona o upravnom postupku.
  • 7.
    Protiv navedenog su zaključka apelanti pravodobno uložili priziv Ministarstvu prostornog uređenja, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
  • 8.
    Rješenjem, broj 25-31-924-D/99 od 27. lipnja 2000. godine, Ministarstvo prostornog uređenja je priziv odbilo kao neosnovan i potvrdilo prizivom pobijani zaključak načelnika Općine Novo Sarajevo, broj 05-23-224/99 od 25. listopada 1999. godine. Razmatrajući priziv, pobijani zaključak i ostale spise predmeta, drugostupanjski je organ ustvrdio da je prvostupanjski postupak pravilno proveden i da je pobijani zaključak pravilan i na zakonu utemeljen, budući da su predmetni stan, vlasništvo apelanata, koristili A. i I. I. u svojstvu nositelja stanarskog prava, a nakon njih ga koristi F. B. Zato se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti članak 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, prema kojem se odredbe ovog zakona odnose i na nekretnine u vlasništvu građana, koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz članka 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. travnja 1998. godine. Dakle, zaključak je drugostupanjskog organa uprave da predmetnu nekretninu apelanti-vlasnici nisu privremeno napustili tijekom rata, obzirom da nisu ni bili u posjedu stana, jer je na predmetnom stanu bilo stečeno stanarsko pravo, koje su koristili A. i I. I., kao nositelji stanarskog prava, a nakon njihove smrti bespravni korisnik F. B. Konačno, drugostupanjski organ je, polazeći od navedenog, zaključio da je prvostupanjski organ uprave odlučio pravilno i sukladno članku 65. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98). Ovo drugostupanjsko rješenje je konačno u upravnom postupku i apelanti nisu imali protiv njega pravo priziva, ali su mogli pokrenuti u zakonskom roku upravni spor tužbom Kantonalnom sudu Sarajevo. Apelanti nisu postupili sukladno pravnim uputama danim u navedenom drugostupanjskom rješenju, tj. nisu protiv njega pokrenuli upravni spor.
  • 9.
    Apelanti su, zatim, 8. studenoga 1999. godine, podnijeli Općinskom sudu II Sarajevo tužbu protiv F. B. iz Sarajeva, radi predaje u posjed nekretnina (vrijednost spora 49.000,00 KM). Općinski se sud rješenjem, broj P-2476/99 od 20. kolovoza 2000. godine, proglasio nenadležnim za rješavanje tužbenog zahtjeva i tužbu je odbacio, smatrajući da je člankom 17.a Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ustanovljena nadležnost organa uprave, a ne sudova, za rješavanje konkretnog tužbenog zahtjeva.
  • 10.
    Kantonalni sud, rješenjem broj Gž-1149/00 od 15. svibnja 2001. godine, odlučujući o prizivu apelanata protiv rješenja Općinskog suda, broj P-2476/99 od 20. kolovoza 2000. godine, priziv je odbio kao neutemeljen i prvostupanjsko rješenje potvrdio.
  • 11.
    Odlučujući o reviziji apelanata protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1149/00 od 15. svibnja 2001. godine, Vrhovni je sud, na temelju članka 375. Zakona o parničnom postupku, reviziju odbio kao neutemeljenu i, umjesto posebnog obrazloženja, primjenom članka 376. istog zakona, pozvao se na razloge navedenog drugostupanjskog rješenja Kantonalnog suda.
  • 12.
    Federalno tužiteljstvo Sarajevo je aktom, broj GT-258/02 od 27. lipnja 2002. godine, obavijestilo apelante da, nakon uvida u spis Općinskog suda broj P-2476/99, nije našlo osnova za podizanje zahtjeva za zaštitom zakonitosti u konkretnom predmetu.

IV - Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98)

"Članak 10.

Vlasnik nekretnine ima pravo u svako vrijeme nadležnom organu podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja je proglašena napuštenom ili koja je dana na privremeno korištenje.

Članak 11.

Zahtjev za vraćanjem u posjed nekretnine u smislu članka 10. ovog zakona podnosi vlasnik nadležnom općinskom, gradskom, odnosno kantonalnom/županijskom organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove.

Š...Ć"

  • 14.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/99)

"Članak 17.a

Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u vlasništvu građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz članka 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. travnja 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje nekretnine u posjed vlasnika izvršava sud.

Započeti sudski procesi za vraćanje nekretnina u posjed vlasniku nastavljaju se, dok se novi zahtjevi za vraćanje nekretnine podnose nadležnom organu iz članka 11. ovog zakona."

  • 15.
    Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99)

"Članak 65. stavak 3. glasi:

(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnositelja i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnositelj i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci."

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Članak 375.

Revizijski će sud presudom odbiti reviziju kao neutemeljenu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Članak 376.

Kad odbije reviziju, Vrhovni sud Federacije može se umjesto posebnog obrazloženja pozvati u izreci presude na razloge iz prvostupanjske ili drugostupanjske presude.

Revizijski sud ne mora obrazložiti svoju odluku, ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredbi parničnog postupka koje revident ističe."

V - Apelacija

  • 17.
    Apelanti se žale da im, kao vlasnicima predmetnog stana, pobijanim odlukama sudskih i upravnih organa u razdoblju duljem od tri godine, nije uopće omogućen pristup rješavanju njihove vlasničke tužbe, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek. Prema sadržaju apelacije, očito je da apelanti pobijaju odluke sudova i organa uprave smatrajući da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i imovinska prava zajamčena člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Predložili su da Ustavni sud u što kraćem roku odredi nadležnost upravnog organa ili suda ili da sam meritorno riješi predmetni spor, zbog mogućnosti pogrešnog interpretiranja pobijanih odluka.

VI - Dopustivost

  • 18.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 21.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom su i rješenje Ministarstva prostornog uređenja, broj 25-31-921-D/99 od 27. lipnja 2000. godine i rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-334/01 od 4. travnja 2002. godine.
  • 22.
    Glede rješenja Ministarstva prostornog uređenja, broj 25-31-921-D/99 od 27. lipnja 2000. godine, apelanti su imali mogućnost protiv ovog konačnog upravnog akta tužbom pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom. Međutim, apelanti nisu koristili ovaj pravni lijek. Prema tome, za razmatranje apelacije, glede navedenog rješenja, nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. točka 17. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je glede ovog rješenja nedopuštena.
  • 23.
    Protiv rješenja Vrhovnog suda, broj Rev-334/01 od 4. travnja 2002. godine, nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijano su rješenje apelanti primili preko svog punomoćnika 23. svibnja 2002. godine. Obzirom da je apelacija podnesena 8. srpnja 2002. godine, podnesena je pravodobno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 25.
    Apelanti pobijaju navedene odluke sudova tvrdeći da im tim odlukama u periodu duljem od tri godine, kao vlasnicima predmetnog stana, nije omogućen pristup sudu u rješavanju vlasničke tužbe, odnosno djelotvoran pravni lijek, te od Ustavnog suda traže da odredi upravni organ ili sud koji bi bio nadležan meritorno odlučiti o ovom predmetu ili da to sam učini sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema sadržaju apelacije očito je da apelanti traže zaštitu prava na pravično suđenje, odnosno zaštitu svojih imovinskih prava iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 26.
    Članak II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Popis prava - Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

(...)

(k) Pravo na imovinu."

Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Predmetni slučaj se odnosi, prije svega, na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovina i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 28.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 29.
    Nadležnost je Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, primjerice, slučaj kad je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 30.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravičnost suđenja se ocjenjuje na temelju postupka u cjelini (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68).
  • 31.
    Obzirom da se apelanti žale na nepravičnost postupka (proizvoljna primjena zakona koja je vodila u lišavanje imovine), zadaća Ustavnog suda je da provjeri, u prvom redu, je li sud ispitivao priziv apelanata sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega će ispitivati postupke koji su vođeni prilikom ispitivanja predmetnog zahtjeva.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije (pravično suđenje) zahtijeva da se osigura pristup sudu. Zbog toga će se Ustavni sud fokusirati na ispitivanje apelacije prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije smatrajući, u isto vrijeme, nepotrebnim da ovaj predmet razmotri u svezi priziva na onemogućavanje korištenja efektivnih pravnih lijekova, kako je to propisano člankom 13. Europske konvencije (vidi odluku Europskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine).
  • 33.
    Ustavni sud posebice ističe da pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pravično suđenje, može biti predmetom ograničenja samo ukoliko ovakva ograničenja služe legitimnom cilju i gdje postoji razuman stupanj proporcionalnosti između iskorištenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi odluku Europskog suda za ljudska prava Eliazer protiv Holandije, odluke i izvješća 2001. godine, X, strana 187. par. 27). U ovom se predmetu postavlja pitanje može li se ili ne uskraćivanje prava apelantima na meritornu odluku o njihovom vlasništvu, odnosno prava na pristup sudu i djelotvoran pravni lijek, podvesti pod legitiman cilj koji predstavlja, ustvari, opći interes društva i koji može opravdati miješanje.
  • 34.
    Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi odluku u predmetu Europskog suda za ljudska prava Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja, imaju široki opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine, i Skärby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud, u stvari, ima zadaću baviti se uskraćivanjem prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.
  • 35.
    Ustavni sud podsjeća da se pravičnost postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline i da država mora osigurati pristup sudu svakome tko ima zahtjev koji ulazi u okvir prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud također naglašava da u predmetnom slučaju apelanti, kao vlasnici prijeporne nekretnine, nisu, osim procesnih odluka organa uprave i sudova, u razdoblju duljem od tri godine, dobili meritornu odluku o svom zahtjevu odnosno vlasničkoj tužbi.
  • 36.
    Ustavni sud konstatira da su predmetni stan, vlasništvo apelanta, koristili A. i I. I. u svojstvu nositelja stanarskog prava, a nakon njih bespravni korisnik F. B., i da se na konkretan slučaj ne može primijeniti članak 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, jer predmetnu nekretninu nije privremeno napustio vlasnik niti tijekom rata, niti prije 4. travnja 1998. godine, obzirom da vlasnici nisu bili u posjedu stana, već je na predmetnom stanu bilo konstituirano stanarsko pravo trećih osoba.
  • 37.
    Nasuprot tome, sudovi su pobijane odluke utemeljili na članku 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, koji je stupio na snagu 6. srpnja 1999. godine, kojim je propisano da se zahtjev za povrat tih nekretnina podnosi nadležnom organu uprave, kao i na činjenici da je u predmetnom slučaju tužba podnesena 8. studenoga 1999. godine, tj. nakon stupanja na snagu ovog zakona. Zadaća je Ustavnog suda prvenstveno utvrditi je li postupak u cjelini bio pravičan i, u tom okviru, je li u konkretnom slučaju pristup sudskom organu bio suštinski, a ne samo formalan.
  • 38.
    Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta i navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantima, glede njihovog zahtjeva, koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije, bio osiguran samo formalan, ali ne i suštinski pristup sudovima. U tom pogledu, ograničenja prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje, nisu u konkretnom slučaju služila legitimnom cilju niti postoji razuman stupanj proporcionalnosti između iskorištenih sredstava i cilja koji se želi postići. Uskraćivanje apelantima prava na meritornu odluku o njihovom vlasništvu, odnosno prava na pristup sudu, ne bi se, zato, moglo podvesti pod legitiman cilj koji predstavlja, ustvari, opći interes i koji bi opravdavao miješanje u ustavna prava za koja apelanti tvrde da su im pobijanim odlukama sudova povrijeđena. Proizlazi da je, u okolnostima predmetnog slučaja, lišavanje meritornog odlučivanja o vlasničkoj tužbi apelanata, odnosno njihovoj imovini, oprečno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 39.
    Polazeći od navedenog, a prije svega od činjenice da tijekom cjeline postupka apelanti nisu ishodili meritornu odluku o svom tužbenom zahtjevu u razdoblju duljem od tri godine, proizlazi da apelanti, pored formalnog, nisu imali i suštinski pristup sudu i da je pobijanim sudskim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu prethodnog zaključka, nije nužno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 41.
    Imajući u vidu izneseno, a polazeći od članka 16. stavak 2. točka 17. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 42.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.