Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. srpnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/04
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 407/04, rješavajući apelaciju D. Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija D. Z., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-102/02 od 10. prosinca 2003. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 23/01 od 8. siječnja 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rasavaca, općina Prijedor, kojeg zastupaju punomoćnici M. D. i D. Z., odvjetnici iz Prijedora, podnio je, 27. travnja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-102/02 od 10. prosinca 2003. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-23/01 od 8. siječnja 2002. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno odložio izvršenje izrečene zatvorske kazne do donošenja odluke o apelaciji.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću je zatraženo, 10. svibnja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalno je tužiteljstvo iz Bihaća odgovor na apelaciju dostavilo 26. svibnja 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio traženi odgovor.
  • 3.
    Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog tužiteljstva iz Bihaća je, 4. lipnja 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je presudom Kantonalnog suda, broj K-23/01 od 8. siječnja 2002. godine, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, jer je prilikom krađe jednog konja i jedne krave iz štale oštećenog A. T. razbio staklo na vratima njegove kuće i, nakon ulaska u hodnik, oštećenom zadao više udaraca sjekirom u glavu od kojih je oštećeni umro isti dan u bolnici u Banjaluci. Time je apelant počinio kazneno djelo teškog slučaja razbojničke krađe iz članka 277. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). Kantonalni je sud donio navedenu presudu u odsutnosti apelanta, kojeg su po službenoj dužnosti u ovom postupku zastupali S. H., D. Dž. i J. K., odvjetnici iz Bihaća.
  • 6.
    Protiv navedene prvostupanjske presude niti apelant, niti njegovi branitelji, nisu uložili priziv, ali je Vrhovni sud prema prizivu kantonalnog tužitelja u prizivnom postupku donio presudu, broj Kž-102/02 od 10. prosinca 2003. godine, kojom je preinačena prvostupanjska presuda, tako da je apelantu zbog počinjenog navedenog kaznenog djela izrečena kazna zatvora od 14 godina.
  • 7.
    Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv pobijanih presuda nakon što je, kako navodi u apelaciji, dobio poziv Osnovnog suda u Prijedoru, broj IKS-5/2004, da se, 13. travnja 2004. godine, javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03)

Članak 455. stavak 2. glasi:

"Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona optuženom suđeno u odsustvu i donesena presuda, postupak će se dovršiti po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije propisano".

  • 9.
    Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99)

Članak 402. st. 1. i 2., u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Kazneni postupak u kojem je neka osoba osuđena u odsustvu Š...Ć, a nastupila je mogućnost da mu se ponovo sudi u njegovoj nazočnosti, ponovit će se Š...Ć, ako osuđeni ili njegov branitelj podnesu zahtjev za ponavljanjem postupka u roku od jedne godine od dana kada je osuđeni saznao za presudu kojom je osuđen u odsustvu.

(2) U rješenju kojim se dozvoljava ponavljanje kaznenog postupka po odredbi stavka 1. ovog članka, sud će odrediti da se osuđenom dostavi optužnica ako mu ranije nije dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage Š...Ć."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      U apelaciji apelant navodi da je pobijanim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Obrazlažući takvu tvrdnju apelant ističe da je kompletan kazneni postupak vođen u njegovoj odsutnosti i bez njegovog sudjelovanja, te da je nazočnost njegovih branitelja, koje je po službenoj dužnosti postavio sud, bilo samo formalno, a ne i aktivno, u cilju obrane. Apelant posebice ističe neprofesionalan odnos navedenih odvjetnika glede činjenice da nisu uložili priziv na prvostupanjsku presudu i pored veoma visoke kazne koja mu je njome izrečena. Obzirom na činjenicu, navodi apelant, da mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku, niti da se brani, sam ili uz pomoć izabranog branitelja, smatra da mu je povrijeđeno navedeno pravo na pravično suđenje. Ujedno, navodi da za suđenje u odsutnosti nije bilo osnova jer nikad nije dobio poziv suda iako je stalno nastanjen u Rasavcima, općina Prijedor, te da već dulje od deset godina radi u inozemstvu i nije u kontaktu sa drugim osobama koje su optužene za isto djelo. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine pobijane presude Kantonalnog i Vrhovnog suda.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 11.
      Kantonalno tužiteljstvo iz Bihaća u odgovoru na apelaciju smatra da je kazneni postupak u svezi sa postupcima tužiteljstva proveden sukladno zakonu, te da su apelantovi navodi iz apelacije u potpunosti neutemeljeni.

VI - Dopustivost

  • 12.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. U cilju utvrđivanja, između ostalog, i pravodobnosti apelacije, Ustavni je sud od Kantonalnog suda tražio na uvid spis ovog predmeta, kako bi se na pouzdan način utvrdilo kad je i na koji način apelant došao u posjed presude Vrhovnog suda. Razmatrajući spise predmeta Ustavni je sud je ustvrdio da je dostavljanje pobijane presude Vrhovnog suda izvršio Kantonalni sud njenim isticanjem na oglasnu ploču tog suda u razdoblju od 25. veljače 2004. godine do 11. ožujka 2004. godine. Nadalje, Ustavni je sud ustvrdio da je apelant podnio apelaciju na pobijanu presudu 27. travnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana od posljednjeg dana njenog isticanja na oglasnu ploču suda, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, konstatirao da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv i u prvostupanjskom i u prizivnom kaznenom postupku. Ipak, način primjene članka 6. Europske konvencije visi o posebnim okolnostima na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi odluku Europskog suda za ljudska prava Monnel and Morris od 2. ožujka 1987., serija A broj 115., str. 21. stavak 54. i str. 52. stavak 56., Odluku Ustavnog suda, broj U 28 od 22. lipnja 2001., Bilten za 2001., str. 467).
  • 20.
    Suđenje u odsustvu predstavlja izuzetak koji se može primijeniti u samo zakonom propisanim slučajevima. Isto tako, Europsko povjerenstvo za ljudska prava je zauzelo stav da suđenje u odsustvu može biti dozvoljeno u interesu provođenja pravde ili u slučajevima bolesti osobe protiv kojeg se vodi kazneni postupak. Pored toga, opravdano je i nenazočenje optuženog suđenju ako je nesposoban nazočiti pružajući pri tom argument da optuženog predstavlja njegov odvjetnik koji je u stalnom kontaktu s optuženim (Ensslin i drugi protiv Njemačke, Odluke i izvješća 14, strana 64). Također i Europski sud smatra da se strana u postupku može odreći svoga prava nazočenja na usmenom saslušanju, ali samo kad je ovo odricanje razvidni i "ako postoji minimum zaštitnih mehanizama koji su proporcionalni njegovoj važnosti" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Paitrimol protiv Francuske, presuda od 23. studenoga 1993., serija A, 277-A, stavak 31). Drugim riječima, pravni sustav može dopustiti suđenje u odsustvu kada postoji dovoljna osnova za to kao što je nedvojbeno odricanje ili ako je to odricanje u interesu pravde. Međutim, suđenje u odsustvu ne smije dovesti u pitanje zaštitne mehanizme pravičnog suđenja kao što je pravo pojedinca da se brani. U ovom pogledu Europski je sud za ljudska prava zauzeo stajalište da, iako se apelant odrekao svog prava da bude nazočan, on i dalje ima pravo na pravnog zastupnika (vidi, Europski sud za ljudska prava, Paitrimol protiv Francuske, presuda od 23. studenoga 1993. godine, serija A, broj 277, točka 38).
  • 21.
    U predmetnom slučaju, Ustavni je sud na temelju uvida u spis ovog predmeta ustvrdio da je cjelokupan kazneni postupak vođen u odsutnosti apelanta i da sudovi, osobito Vrhovni sud, nisu iskoristili sve mogućnosti u okviru zakona da osiguraju njegovu nazočnost. Ujedno, Ustavni je sud stekao utisak da su branitelji apelanta, postavljeni po službenoj dužnosti, svoju funkciju obrane u ovom postupku obavljali radi ispunjenja procesne forme, a nikako u cilju suštinske zaštite prava i interesa apelanta, što dokazuje i činjenica da nisu niti izjavili priziv protiv prvostupanjske presude, kojom je apelantu izrečena kazna zatvora u visokom trajanju. Pored toga, Ustavni je sud ustvrdio da je apelant "obaviješten" o sjednici prizivnog vijeća Vrhovnog suda preko oglasne ploče i da joj nije nazočio. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da osoba optužena za kazneno djelo, kao što je apelant, ne smije biti prinuđena da dokazuje da ona nije težila da izbjegne pravdi ili da je njezina odsutnost bila uzrokovana višom silom (vidi odluku Europskog suda za ljudska prava Colozza protiv Italije od 12. veljače 1985., serija A broj 89, str. 17, stavak 30).
  • 22.
    Međutim, u navedenom predmetu, Colozza nije imao mogućnost za novo suđenje i Europski sud za ljudska prava je smatrao da novo saslušanje u predmetu mora uslijediti nakon suđenja u odsustvu: "Kad domaći zakon omogućuje suđenje bez obzira na odsustvo osobe "koja je optužena za neko kazneno djelo", a koja je u položaju gosp. Colloze, ta osoba, čim sazna za postupak, treba od suda koji je nije saslušao dobiti novo utvrđenje optužbi u meritumu (stavak 29).
  • 23.
    Nadalje, u još jednom predmetu pred Europskim sudom za ljudska prava Sud je zaključio da će suđenje u odsustvu biti sukladno članku 6. u slučaju da postoji mogućnost novog utvrđivanja optužbi u meritumu (Europski sud za ljudska prava, Krombach protiv Francuske, presuda od 13. veljače 2001. godine, Izvješća o presudama i odlukama 2001-II, stavak 85).
  • 24.
    Činjenica, dakle, da u cjelokupnom kaznenom postupku nisu sudjelovali apelant i njegov izabrani branitelj, a da se, pri tome, nije izričito odrekao prava saslušanja i sudjelovanja u postupku, ozbiljno dovodi u pitanje princip jednakopravnosti stranaka. Ipak, i pored svega navedenog, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju, obzirom na obveznost primjene ranijeg ZKP-a u ovom postupku, apelant ima mogućnost u ovom predmetu podnijeti izvanredni pravni lijek - zahtjev za ponavljanjem postupka. Podnošenjem navedenog apelantovog zahtjeva nadležnom sudu, po samom automatizmu, bez ikakvog diskrecijskog prava u odlučivanju, taj sud je dužan donijeti rješenje kojim će dopustiti ponavljanje postupka. Tako će apelant doći u poziciju da u ponovljenom postupku, uživajući sva prava i procesne garancije iz članka 6. Europske konvencije, sudjeluje u rješavanju pitanja utemeljenosti optužbe protiv njega. Ujedno, Ustavni sud nije upoznat ni sa jednom činjenicom koja bi sugerirala da apelant neće imati pravično saslušanje u ponovnom postupku. Uzevši sve u obzir, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije i članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine na štetu apelanta.

VIII - Zaključak

  • 25.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    Obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije nužno posebice razmatrati apelantov prijedlog za donošenjem privremene mjere.
  • 27.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.